Frane Bilić, intimni pjesnik ljubavi i zavičaja, čitao je u čast Božića u Velikoj samostanskoj dvorani Župe sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu, koloplet svojih stihova posvećenih Zagori i Zagoranima koje tvore njegovu pastoralnu „Razglednicu iz Zagore”. Pjesme, kako reče, koje koje se dotiču vatre, ognjišta, dida i bane, ćaće i matere, bure, stina, vode i iskustva boga, a čine ih ljudi koji su činili i darovali život svemu što su dotakli, navraćaju na mista koja su oblikovala um i dušu i srcu davala da se razigra:
-Motivi su življeni i još ka nagriženi spomenici svjedoče kako vrime, ono što donese to i odnese. Sve se minja, ali sve ostaje. Kao dato i kao uzeto. Tako govorim i govorim da bi trajalo jer pisana riječ ostaje. Jer ona ne uzmiče ni čovjeku ni vremenu. Ona je božja jer je s njom sve počelo, a u početku bijaše riječ.
U tom programskom okviru Frane Bilić je lakoćom kojom njegova Čikola teče, opjevao Zagoru i Zagorane nizom stihova punih nostalgije, boja, uspomena, mirisa i ljubavi. Nižući pitke rime koje su glazba za svaku dušu, Frane Bilić se u „Razglednici iz Zagore” ukazivao i kao vrijedna tkalja i kao zidar suhozida od riječi svjestan da će ono o čemu pjeva i kako pjeva biti trajno zato što je iskreno i povezano najjačim vezivom, a to je čista ljubav. Njegova „Razglednica iz Zagore”, spomenik je Zagori i njenim ljudima u kojem se prepliću poput meda gusta nostalgija za prošlim danima i opora sadašnjost kojoj tvrdo, Zagoranski govori što je spada, ali sve to prekriva plaštem domoljublja i duboke ljubavi prema zavičaju.
Poetska večer „Razglednica iz Zagore” bila je događaj koji ostavlja duboke tragove u duši i mislima, a Franu Bilića je potvrdila kao sjajnog pjesnika koji piše s lakoćom i savršeno jednostavno, kako i priliči pučkom lirskom bardu, niže rime i stihove koji imaju duboke korijene u lirskoj i epskoj narodnoj poeziji, a opet su suvremene i autorski autentične. Osim stilski već poznatih za njega tipičnih poetskih rješenja i bravura, Frane Bilić dio svog raskošnog talenta utkao je i u čudesne brojalice te divna nokturna. Poetska večer „Razglednica iz Zagore” imala je glavu i rep, dramaturški pomno osmišljeni početak i kraj, a između toga sadržaj koji se pio u jednom dahu. Spretno i sretno, čitanje poezije prekidano je video projekcijama Bilićevih uglazbljenih stihova među kojima je, uz proslavljenu pjesmu „Da te mogu pismom zvati”, visokim umjetničkim timbrom odskakala nadnaravna himna ljubavi „Dugo nije pala kiša”.
Posebnu vrijednost i snagu poruka te ukupnog umjetničkog dojma Bilićevoj „Razglednici iz Zagore”, dali su izvorni pjevači „Zvona Zagore” i guslar Nediljko Mađar koji otpjevao Bilićevu pjesmu posvećenu Pakovu Selu.
