Premda umjetnike sprečava u brojnim zacrtanim planovima, izolacija ipak piše zanimljive priče. Jedna od njih je i ona šibenske umjetnice Branke Grubić koja je i prije pandemije uspješno plivala digitalnim vodama, a koja je u virtualnom je svijetu nedavno postavila svoju bojama ispričanu priču o moćnim ženama, piše tportal.
Kultura se ne predaje. Nikada nam nije bila bliže pa smo sada na samo nekoliko klikova udaljeni od kazališta, opera, filmova i muzeja. Tako je svoju besplatnu virtualnu izložbu 'Mirakul' otvorila i Branka Grubić, šibenska slikarica koja je u tridesetima prvi put uzela kist u ruke, a čiji se radovi danas nalaze u četrnaest zemalja na četiri kontinenta. Izložbu, koja će biti otvorena do jeseni, posvetila je snazi i neuništivom duhu žena.
'Inspiriraju me žene koje znaju što hoće i koje se ne boje uzeti život u svoje ruke. Male curice s velikim snovima od kojih ne odustaju i kad ih cijeli svijet uvjerava da se ostave gluposti i odrastu. Žene koje vole svoj život, bile one umjetnice, znanstvenice, vozačice kamiona, blagajnice, tajnice ili domaćice. Naravno, najveća su inspiracija one koje su mijenjale svijet poput Dian Fossey, Ellen DeGeneres, Fride Kahlo ili onih desetak cura koje su odlučile trčati New York City Marathon zajedno s muškarcima, iako su im rekli da se to ne smije. I ne moraju to biti uvijek neke 'badass-mother-of-dragon' heroine, niti kraljice svojih svemira poput Eme Thompson, Pink ili Meryl Streep. Jednako su inspirativne i zaljubljene male curice s čvrstim karakterom, poput Ellie iz 'Nebesa' i zaljubljene i nezaustavljive robotice Eve iz 'Wall-e'', kaže Grubić.
Izložbu je nazvala 'Mirakul' jer je, kako kaže, žensko lice čudo.
'U proteklih pet godina napravila sam preko stotinu ženskih portreta, a imam dojam da sam tek sad počela otkrivati sve nijanse emocija koje ono može prenijeti. Jedan potez kista, mala promjena položaja obrve, i odjednom se pred vama pojavi sasvim nova osoba. Victor Hugo je rekao da kad žena priča, treba 'slušati' govor njezinih očiju. A Gibonni je to opisao jednostavno, u jednoj riječi – Mirakul.
A i ta riječ možda najbolje opisuje sve ono što ja proživljavam zadnjih nekoliko godina. Čitava ova luda vožnja od črčkanja u tajnosti u mom studiju na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku, do samostalnih izložbi, nagrada i suradnji s ljudima iz cijelog svijeta. Ne znam kako to drugačije nazvati nego – čudo', ističe.
'Dok slikam, moram isključiti cijeli svijet, a to najbolje postignem kad se utopim u glazbi. U pravilu palim nekakav lagani, nježni soul ili neki nenametljivi ambijentalni jazz. Nešto poput Michaela Kiwanuke, Gregoryja Portera ili Paola Nutinija. Obožavam boje, ritam i vokale južnoafričkih zborova i rasplesane brojeve iz mjuzikala. Često inspiraciju nađem i u dubokim, tamnim tonovima Depeche Modea. Najljepše od svega je što zahvaljujući slikarstvu imam priliku putovati i posjećivati koncerte svih tih ljudi koji me inspiriraju', otkriva slikarica.
