Sidebar Menu

Datum objave: 19. Ožujak 2018

"Sjećaš li se šibenskog rujna?" nova je knjiga novinara Ive Mikuličina

Diana Ferić
Diana Ferić

Kad mi dođe u ruke nova knjiga o Domovinskom ratu, osobito publicistička, prvi “filtar” za čitanje postavim tako da zamišljam sebe kao četrnaestogodišnjaka, rođenog koju godinu poslije rata, kojeg zanima što se u tom ratu događalo, i da iz te perspektive provjerim odgovara li rad na tu, rekli bismo nevinu, ali nemilosrdnu, mladenačku žudnju za pričom, ali i potragu za istinom. Kako je sve to bilo, kako je rat doista izgledao?, piše Tomislav Čadež u Jutarnjem listu.

 

Knjiga Ive Mikuličina “Sjećaš li se šibenskog rujna” zadovoljava taj osnovni kriterij i pojedina su poglavlja napeta poput tinejdžerskog romana, napučena brojnim hrabrim i manje hrabrim likovima. Jedino što u ovome dokumentarnom, a literarno oblikovanom monografskom djelu, gdje se događaji opisuju iz više vremenskih perspektiva, gdje se na njih navraća, gdje ih se ponovno produbljuje, upućuje da nije, na žalost, riječ o romanu, jest činjenica što su mnogi od tih likova zaista život dali da bi likovima postaliDa bi postali protagonisti ove priče, morali su prije toga zaista postati junaci. Prvi među njima Marinko Kardum, koji je u prepadu na tenkove na Šibenskom mostu ostao ležati pokošen rafalom, a ranjenoga ga je smaknuo netko, i u prvom je stupnju osuđen oficir JNA, a u drugom stupnju oslobođen, premda nisu saslušani svjedoci, te od države obeštećen…

 

Prva pouka četrnaestogodišnjaku jest, eto, da rat nikad neće završiti onima koji su ga doživjeli. Primjerice, bližnjima Marinka Karduma, pa i svakome tko ga se sjeti. Posljedice rata ne prihvaćamo ili ne shvaćamo svi mi njegovi suvremenici, i vjerojatno je, eto, istina da su one dublje i dulje od ljudskoga vijeka.

U tom emotivnom ključu čitam pak ovu knjigu od kojih dvjesta kartica teksta, meko uvezanu, opremljenu skromnim brojem dragocjenih crno-bijelih fotografija, iz perspektive vlastite, privatne sadašnjosti i prošlosti. Što je rujan bio za Šibenik, to je listopad bio za Karlovac, i sve kako je bilo da se obrane oba bijaše slično, i njihov značaj, i položaj, i veličina, a sličan je i gradski mentalitet.

Povijesni izvor

Dakle, knjiga nije samo dobro fundirana “partizanska” literatura nego i ozbiljan povijesni izvor. Jer i Ivo Mikuličin nije samo imaginarni pripovjedač u storiji o sudbinskim tjednima u novijoj povijesti šibenskoj, nego i protagonist i svjedok, dugodišnji novinar i kroničar Slobodne Dalmacije, legenda klapske scene, skladatelj, voditelj i pjevač, glava, što bi se reklo, sa šibenske Katedrale, kojemu je ovo druga knjiga. Prvijenac, “Moj Šibenik ima dušu”, objavio je 2016.

Teško je, dakle, žanrovski odrediti ovu knjigu. Evo, recimo, moglo bi se reći da je pisana priprema za filmski scenarij, igrani ili dokumentarni, svejedno, a podijeljena je u osam poglavlja, koje svako prati jedan dan, od 16. rujna 1991. do 23. rujna 1991., a zaključno, deveto poglavlje nosi naslov četiri godine poslije.

 

Sve što nije doživio sam, Mikuličin se potrudio zabilježiti jureći od očevidca do očevidca. Svi su mu važni, kao što su i bili važni i jesu važni za priču, i preplašen civil, i vojnik s crte, i običan pop i biskup, i vojnik i pukovnik, i djeca i neprijateljski vojnici, pa kroza tu mrežu predstavlja stvarnu sliku grada i razmišljanja. Konstrukcija priče neizravno podupire najvažniju istinu: prije svega, kako se u Šibeniku (kao ni u jednom drugom hrvatskom gradu) nije vodio nikakav građanski rat, nego da su se građani zajednički branili od agresije JNA i njihovih pomagača.

 

Stotine likova

Koga zanima topnička baza na Zečevu, kako je Žirje obranilo Šibenski most, kako su padale vojarne, tko su heroji s Mandaline, kako su “oba pala”, tko ih je srušio, u kojim uvjetima, kakvi su to ljudi bili, što su proživljavali civili u skloništima, kako se snašla gradska vlast, što su radili KOS-ovi špijuni, tko je i kako vodio obranu svakog pojedinog položaja, koliko je bilo straha, koliko optimizma, sve će to ovdje pronaći slikovito i potanko predstavljeno. Pokoji pridjev viška, tek je sitan prigovor pripovijedanju.

Jer stotine likova nižu se od poglavlja do poglavlja nenametljivo, a potrebno. Poglavlja su podijeljena na pet do sedam prizora, gdje svaki od tih prizora nosi kakav literarno intoniran novinski naslov: “E, moj druže sarajevski”, “Don Ante i paroh Žarko”, “Srcem protiv čelika”, “Spašavanje vojnika Kristijana”, “Slavko ne sluša Ratka!?”.

A evo kako je tekla rujanska svakodnevica u Šibeniku u četvrtak 19. rujna 1991. godine: “Zrakoplov JNA je u jučerašnjem bombardiranju i mitraljiranju Jadrije gotovo razrušio Šibenkin dućan u Guštinoj vali, pa su vikendaši mahom krenuli u besplatnu opskrbu. Kućne su zalihe, naime, već bile na izmaku. Bilo je, doduše, nekih usamljenih kolebanja, ali je potreba za hranom iz dućana pregazila i obzir i osjećaj da se zapravo radi nešto što nije do kraja zakonito.”
 

Ili ovakav protagonist u priči:
“Već šesti dan je Rus Jevgenij Borisovič Grišin s kalašnjikovom u ruci čuvao ulaz u sklonište svoje zgrade na Šubićevcu. Kao (privremeni) hrvatski branitelj, sjajan ruski sportaš, u čijoj je privatnoj riznici bezbroj odličja s Olimpijskih igara, te svjetskih i europskih medalja, dočekao je Rujanski rat rat kao vaterpolist šibenskog Solarisa…”

A što se dalje s njim događalo? Za to valja, eto, knjigu u ruke.

 

 

Iz kategorije: Kultura

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam