Mangroove nipošto nisu bend koji se zaobilazi ili koji se preskače pa kad imate priliku da budu nositelji programa, odnosno da budu ambasadori projekta kao što je Long Play Day prihvatiti objeručke, bez razmišljanja - poručili su iz Kulturne udruge Fotopoetika, jednog od organizatora spomenutog LP Day o čijem ovogodišnjem programu više čitajte na linku -ovdje.
Long play day 2016 šibenska je inačica Record store dayja, odnosno Svjetskog dana prodavaonice ploča koja se u mnogočemu razliku od originalne verzije, a ove godine, u svojoj trećoj godini održavanja LP Day dobio je svog ambasadora, a riječ je, dakle, o Mangroove bend.
Toni i Željka prisjetili su se svojih prvih susreta s pločama i ta su sjećanja podijelil s nama.
Toni: ''I danas je živa uspomena na obiteljsko slušanje ploča''
Sad kad se sjetim dječjih dana zapravo shvatim da su ploče odigrale veliku ulogu u mom životu. Kao dijete, nikad nisam radio i od kazeta jedino što mi je bilo, ajmo reći, prihvatljivo bila je pjesma 'Džuli' Danijela Popovića. Ali zato je dida imao kolekciju ploča u dnevnom boravku i stari gramofon koji još i danas radi.
I onda bi on u specijalnim prilikama znao okrenuti koju ploču. Imam tu sliku u glavi kao da je bilo jučer, bila je jedna ploča koja se puštala češće od ostalih, zvala se 'Saksofon' i sadržavala je kompilaciju lakših jazz standarada koje su sadržavale saksofon. Svi bismo se okupili oko gramofona i guštali dok je vani brijala hladna bura. Bilo je u kolekciji i Pink Floyda, Rolling Stonesa i Olivera.
Danas, pak, imam svoj gramofon i svoju kolekciju ploča. King Crimson, Miles Davis, Herbie Hancock, Weather Report, Joni Mitchell, Blood Sweat & Tears, Stevie Wonder, Nina Siomone, James Brown, Time, Korni Grupa, Tihomir Pop Asanović, Josipa Lisac, Bebe Na Vole, Pridjevi i mnogi drugi... Svi su tu u kolekciji. Jedino što sam stariji to mi se sve manje da ustajati da bi promijenio stranu. hahaha...
Željka: ''Ploče su soundtrack mog djetinjstva''
Moja veza s pločama počinje u djetinjstvu jer moja mama je radila na pločama u slavnoj Nami!
Prvi susret s gramofonom dogodio se negdje oko moje četvrte godine. Vidjela sam kako se ploča okreće pa sam pomislila da bih se tako mogla okretati i ja i stala sam na gramofon, srećom nešto lakša nego danas. Ništa strašno nije se dogodilo, ploče su preživjele u našoj kući, doslovno.
Kod kuće smo imali gomile ploča i onda kad ploče više nisu bile u modi. Gramofon je stajao u maminoj i tatinoj spavaćoj sobi i brat i ja bismo se ušuljali kad nikog nije bilo doma i satima slušali ploče. Za nas je to bilo nešto neobično, i nešto što nitko nije radio, nije postojala ta neka kultura slušanja ploča među našim vršnjacima jer devedesetih u modu ulaze CD-i. Mi smo bili malo staromodni i, sjećam se, slušali smo sve što je bilo u tatinom i maminom ormaru od Đavola preko Beatelsa do Dušana Dančuoa i Novih Fosila. Još i danas me Limah i ona čuvena melodijica 'Never Ending Story' podsjeti na djetinjstvo.
Ploče su soundtrack mog djetinjstva iako ne pripadam onoj generaciji koja ih je kupovala, ja sam neki zaostali primjerak. Kasnije se taj gramofon preselio u našu sobu i onda je to istraživanje glazbe počelo na nekom drugom nivou, ali nikad to slušanje ploča nije bilo kao nešto čime smo se hvalili ili o čemu smo uopće pričali. Mama je radila na pločama imali smo gramofon i slušali smo ploče i to nikoga osim nas nije bilo briga. No mi smo uživali.
