Vratija se Šime kući, a u ovom slučaju to je moj muž Ante, nakon jednotjednog odmora u Austriji. Odmoren je i zadovoljan iako je isprva dosta nevoljko pristao na putovanje. „Pa tko normalan usred ljeta zamijeni brod i more, jezerom i planinama?“, grintao je. Na naše veliko čuđenje ispostavilo se da je takvih neočekivano mnogo ,a navodno ih je svake godine sve više.
Diljem 70 km dugog i 20 širokog Bodenskog jezera koje se prostire teritorijem triju zemalja (Njemačka, Švicarska i Austrija), cjelogodišnji turizam nije samo pusta želja, nego dugogodišnja realnost a kako smo Austriju uglavnom doživljavali kao atraktivnu zimsku destinaciju, ljetni ugođaj nas je oduševio. Posjetili smo sve tri zemlje i obližnju kneževinu Lichtenstein s obzirom na to da se radi o kratkim udaljenostima od oko pola sata vožnje a fora je da se možeš pohvaliti kako si posjetio četiri zemlje u tjedan dana. Osim autom, sve je lako dostupno vlakom, busom ili turističkim brodovima a oni koji su više sportivo, obilaze jezero i njegove atrakcije biciklom. Zapravo, kuda god pođeš, sve vrvi od biciklista pa čak i na planinama. Mreža biciklističkih staza je navodno izvrsna a kada vam je dosta pedaliranja, bez problema može se s bicom ukrcati na vlak ili autobus. Razmišljala sam kako i kod nas postoji niz biciklističkih staza, doduše ne baš povezanih, i bio bi gušt ukrcati se na vlak do Drniša/Knina, pa se tamo rekreirati, nešto prezalogajiti i onda natrag za Šibenik ili s brodskom linijom i biciklom na jednodnevni izlet po otocima?
Nemojte mi zamjeriti na usporedbama, ali kuda god išla, u srcu nosim naš kraj pa u svemu dobrom što vanka zapazim odmah vidim potencijal za unapređenje turističke ponude u nas.
Vraćamo se na Bodensko jezero. Prema statistici prošle je godine tamo boravilo 22 milijuna turista, oko 3 milijuna više nego u Hrvatskoj. Prema tome se može zaključiti da nam nisu samo mediteranske zemlje ozbiljna konkurencija nego i regionalne turističke destinacije naših najvjernijih gostiju - Nijemaca, Austrijanaca i Švicaraca.
Kako sam odrasla u Bavarskoj, dobro se sjećam jeze koja me obuzimala pri ulasku u hladno jezero, pogotovo nakon ljetovanja na toplom Jadranu. No klimatske promjene drastično su promijenile tu situaciju. Za vrijeme našeg boravka temperatura se tijekom dana popela do 30C, što se u hladu raskošnih krošnji dalo lako izdržati. Jezero je bilo osvježavajućih 22 stupnjeva Celzijevih, dok je tijekom noći prevladavalo ugodnih 17-19 stupnjeva Celzijevih. Vjerujte mi, nismo se cijelo ljeto tako dobro naspavali kao tamo!
Voda jezera je iznimno čista (služi i kao rezervoar pitke vode za 4 miliuna ljudi) a ušće rijeke Rajne, gdje se nalazi zaštićeni park prirode, iznimno je popularno odredište šetača, biciklista i kupača. S daškom sjete prisjetila sam se našeg Banja, Martinske, Minerske ili uvale Čapljina koji turistima nude jedinstvenu priliku da se okupaju u boćatom moru delte rijeke Krke što se izričito ne spominje niti u jednom turističkom prospektu.
Iznenadila me brojnost lučica i marina a shodno tome i velikih i malih brodica koje su plovile jezerom ili sidrile uz obalu. Poznanik, brodovlasnik, nam je rekao kako se i tamo teško dočepati povoljnog veza te da potražnja s godinama raste. Jasno je da na jezeru nije ni približno tako lijepo ili zanimljivo ploviti kao na moru ali je pitanje koliko će nam ta Bogom dana idila potrajati s obzirom da ne vodimo osobitu brigu njemu. Iz razgovora sa švicarskom obitelji shvatila sam da tamošnje stanovništvo od malih nogu uči voditi brigu o dobrobiti jezera - čistoći vode, otpadnim vodama, očuvanju flore i faune, prirodnoj bioraznolikosti, minimalnom otisku turista. A to je potvrdila grupa srednjoškolaca koja je samoinicijativno kupila sitno smeće i plastiku po prirodnim plažama i puteljcima. Rekli su nam da su sretni što mogu biti korisni tijekom školskog odmora a uz to su se očito i dobro zabavljali.
Voljela bih to doživjeti i kod nas! Ježim se kada na Banju ili uz šetnicu kanala sv Ante vidim da su neodgovorni ribići, kupači ili šetači za sobom ostavili čikove, slamčice, plastične vrećice i flašice a oni koji to skupljaju ispadaju eko-frikovi. Ponekad mi se čini da kod nas osim biologa i pokojeg entuzijasta nitko ozbiljno ne brine o čistoći mora. Je li vam normalno da brojni čarter brodovi ili mini kruzeri, koji itekako dobro zarađuju na „prirodnom resursu zvano more“, nemaju zakonsku obavezu prazniti tankove s fekalijama kada se nakon đira vrate u marinu? Koga je briga što ispuštaju škovace gdje stignu? A morske struje ih onda nose do neke uvale što u najmanju ruku gadljivo izgleda a u najgorem slučaju zarazna bakterija ugrozi zdravlje kupača.
Vraćam se na nautiku i Bodensko jezero gdje smo se imali priliku voziti impresivnim parnim brodom, Hohentwiel. Poput našeg Tijata, zahvaljujući grupi entuzijasta je spašen, obnovljen i sada u punom sjaju plovi jezerom nudeći doživljaje za pamćenje. Za prihvatljivu grupnu cijenu mi smo guštali u dvosatnoj plovidbi uz pjenušac dobrodošlice i večeru od 3 slijeda koju su pripremili vrhunski chefi njegov tim a na bazi isključivo lokalnih namirnica. Gostoprimstvo posade bilo je dostojno aristokracije koja se početkom prošlog stoljeća njime vozila a vrhunac doživljaja svečano je uplovljavanje i vezanje na mulo rasvjetljene ljetne pozornice. Malo prije početka predstave odjeknula je brodska sirena a dok sam gledala kako velebni brod isplovljava u suton, srce mi je zatitralo, jer sam se sjetila zadnje plovidbe našeg Tijata injegove neizvjesne sudbine.
S broda na kopno, to jest na svjetski poznatu ljetnu pozornicu u Bregenzu gdje se održavaju svjetski poznate ljetne igre (Bregenzer Festspiele). Ne mogu a da ne uspoređujem s našom dikom, ljetnom pozornicom na sv. Mihovilu, za koju mislimo da je najatraktivnija. No kada sam vidjela ovu na jezeru, osjetih poniznost i poštovanje. Svih 7000 sjedala (Mihovilov kapacitet je 1000) bilo je popunjeno, publika je šarolika i očito internacionalna a vidjela sam i dosta mladih i djece. Velebna je to pozornica koja se stapa s jezerom a kulisa kao da iz njega izranja. Tijekom predstave, operni pjevači gacaju po vodi dok virtuozno pjevaju a raznorazne spodobe se uzdižu iz dubina ili plutaju nebom, zahvaljujući svjetlosnim efektima i suvremenoj tehnologiji. Moj Dalmatinac je bez daha pratio predstavu sve do kraja, iako je već u Šibeniku proučio gdje se nalaze obližnji kafići za slučaj da mu 3 ure kulture bude previše. Iako je predstava završila oko ponoći, javni prijevoz je dobro funkcionirao pa su se posjetitelji raspršili na muliće s brodovima koji ih vraćaju u Švicarsku ili Njemačku, noćne autobuse i vlakove čije postaje su u neposrednoj blizini (tko ima ulaznicu za predstavu ne plaća kartu za javni prijevoz). Stoga vjerojatno i nije bilo osobite gužve na obližnjem, doduše ogromnom, parkiralištu a gdje sam vidjela i brojne autobuse stranih registracija. Ukratko, zahvaljujući promišljenoj organizaciji nema stresa pri dolasku ili odlasku koji bi kvario kulturni doživljaj. A taj je doista jedinstven i zaslužuje rečenicu više. Svake dvije godine na programu je druga predstava za čiju izvedbu se angažiraju vrhunski umjetnici svih profila što apsolutno opravdava ulaznicu od oko 100€ . Scenografija je spektakularna i može se besplatno razgledavati tijekom dana, što smo i učinili. Program se prekida samo u slučaju jakog nevremena dok za tamo nerijetkog pljuska gledatelji dobiju kabanice a izvođači najnormalnije glume i pjevaju što me ne čudi jer su ionako veliki dio predstave u vodi. Doživljaj za pamćenje u svim vremenskim uvjetima pa ne čudi da je većina termina već godinu dana unaprijed rasprodana.
Bregenz je ljetna meka za kulturnu publiku koja je platežno moćna ali i zahtjevna pa me ne čudi da kuda god pošao - na „kućnu planinu“, šetnju rivom ili starim gradom - sve je savršeno čisto, bez ijednog papirića, a kamoli vidljivih vreća smeća. Hortikultura i zelene površine pomno su njegovane a brojne klupe i dječja igrališta u hladu raskošnih krošnji prave su oaze za odmor duše i tijela. Ja sam se tamo baš dubinski opustila, kao da me opilo to bujno zelenilo i mir koji vlada unatoč sezoni. Svidjelo mi se što su nas nepoznati ljudi usput veselo pozdravljali pa smo i mi počeli pozdravljati druge šireći krug dobrog raspoloženja. U turističkoj brošuri obližnje kneževine Lichtenstein čak piše da je međusobno pozdravljanje s „hoi!“ važan dio njihove kulture. Pitam se nije li to suptilna poruka grezim posjetiteljima da se nasmiješe i uljude? Još jedna sitnica koja me oduševila a koja svjedoči o tamošnjoj kulturi, bila je velika, drvena kašeta puna jabuka za pokloniti. Ljudi prolaze, pristojno uzimaju, jednu dvije i idu dalje a ja se pitam ima li i tamo sebičnjaka koji kriomice natrpaju cijelu vreću samo zato jer je mukte.
Kada sam maloprije spomenula Lichtenštajn moram vam priznati da je posjet glavnom gradu, Vaduzu, za mene predstavljao najveće iznenađenje našeg putovanja. Znala sam da se radi o malom bankarskom raju ali nisam očekivala da je centar grada impresivna galerija na otvorenom koja oduševljava sve posjetitelje, pa čak i one koji nisu baš ljubitelji umjetnosti. Posjetitelji su poput nas oduševljeno hodali od jedne do druge skulpture, slikali se i uživali u kulturnoj vibri. Unatoč elitnoj lokaciji cijene u kafiću nisu se razlikovale od onih u nas. Tijekom našeg posjeta grad su uređivali za dan Dan državnosti, dan kada građani kneževine feštaju i besplatno jedu i piju a knez ih poziva na druženje u svoj velebni dvorac. To me se baš dojmilo kao i impresivna staklena ploča ispred zgrade parlamenta gdje piše: „ Glavni zadatak države je poticanje cjelokupnog dobrostanja naroda“. Bolje da vam ne kažem koje su mi misli proletjele kroz glavu dok sam to čitala.
Idemo dalje. Od svih mogućih aktivnosti - plovidba, plivanje, šetanje, planinarenje, vožnja biciklom, kulturni užici – ožedni se i ogladni pa me baš jako razveselilo da nas izlasci u restorane, kafiće ili beach barove nisu ništa skuplje došli nego u Šibeniku. Čak naprotiv, pogotovo u supermarketima! Svidjelo mi se što većinu restorana odlikuje regionalnost i visoka kvaliteta namirnica pa tako na meniju uglavnom stoji od koga nabavljaju meso, ribu, povrće, pa čak i jabuke za štrudel ili domaći „špricer od jabuke“, tamošnje omiljeno ljetno piće. Isti trend sam uočila i u pekarama (lokalno brašno, orasi itd.) ali i u supermarketima, gdje se posebno ističu sezonski regionalni proizvodi. Kod njih je koncept „od polja do stola“ opće prihvaćen a sestrična mi je ispričala kako ona i svi njezini poznanici kupnjom podržavaju regionalne poljoprivrednike, iako to malo više košta.
Zdrava hrana nije luksuz nego potreba, kažu mi, a najviše košta liječenje bolesti kojima pogoduje konzumacija nezdravih namirnica sa skrivenim šećerom, konzervansima, hormonima i pesticidima. Od sada ću još više cijeniti naše lokalne vlasnike OPG-ova koji ne samo da proizvode i prodaju hranu nego i zdravlje! Vjerujem da tamo nema prevare tipa kupim rajčicu iz španjolske u supermarketu a onda na tržnici preprodajem po višoj cjijeni pod svoju, domaću.
Moj osobni „hajlajt“ vezano za hranu bila je domaća „buffalo mozarella“ kupljena u mljekomatu obližnjeg seljaka. Rekli su nam da čovjeku posao s kravama nije išao pa se preorijentirao. Danas uzgaja bivole i prerađuje njihovo mlijeko u slasne mozarele koje prodaje „na pragu“ te opskrbljuje hotele i pansione diljem Bodenskog jezera. Vjerujete mi, ta mozarela se ne srami one razvikane iz regije Kampanja te sigurno usrećuje i najzahtjevnije turiste ovog kraja. Pošto sam pravi „foodie“ iliti „gurmanko“, sve mi je bilo prefino pa sam si dala oduška i natukla koju kilu viška, ali nije mi žao jer mi je gurmanski doživljaj jedan od najdražih a pomisao da je sve bilo zdravo i regionalno nekako djeluje utješno.
S obzirom da je naše austrijsko putovanje bilo svojevrsni kontrastni program u odnosu na život u Dalmaciji, sve nam je bilo zanimljivo i uzbudljivo – idilične jezgre mjestašca, cvjetno obilje na balkonima i vrtovima, plišasto mekana trava i bujna vegetacija tik uz rub jezera, slatke drvene kabine kupališta iz prošlog stoljeća, mirisan štrudel od jabuka i domaći sladoled od bosiljka, pogled s jezera na velebne planine koje ga okružuju i obrnuto, pogled s planine na prostrano jezero, atrakcije za djecu kojih ovdje ima u izobilju pa poželiš i sam biti dijete, lebdeći cepelin kojega smo svaki dan fascinirano gledali (počeli smo štediti jer je su i povoljni letovi skupi), brojna umjetnička djela na otvorenom kao i samostani ili tvrđave koji čekaju naš sljedeći posjet. Godila mi je umjerena klima i osjećaj reda i uređenosti a osvojila ljubaznost domaćina i njihova iskrena briga za gosta.
Sigurno ćemo ponovno doći, a svima koji rade u turizmu savjetovala bih da se barem nakratko zalete u turističke destinacije onih zemalja iz kojih naši turisti dolaze. Samo tako mogu dobiti objektivniju perspektivu na ono što mi kao turistička destinacija nudimu i koliko to naplaćujemo.
