Datum objave: 13. Rujan 2019

KOLUMNA:Šibenik bez sumnje postaje top turistička destinacija,ali evo što ne valja

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Glavna turistička sezona je iza nas, a sudeći po šušuru u gradu sve više turista otkriva Šibenik. Vidim i osjećam promjenu u odnosu na vrijeme kada sam se tek doselila. Tada je svečano otvorena ljetna pozornica na obnovljenoj tvrđavi sv. Mihovil kao i fensi dizajnirana gradska plaža, Banj. Uz do tada neprikoslovenu zvijezdu, katedralu, ove dvije destinacije vinule su Šibenik među „must see“ destinacije Jadrana. Od tada su mnogi moji prijatelji i poznanici posjetili Šibenik, oduševili se ljepotom šibenskog kanala i vožnjom starim, dobrim, Tijatom, šetnjom renesansnom jezgrom, šibenskim drevnim pričama koje bi čuli u razgovoru s domaćinima, brojnim skalama i uličicama po kojima su se gubili, koncertima na ljetnoj pozornici i selfijima s najboljeg gradskog „foto- spot-a“, platforme na Banju, piše naša kolumnistica Karmen Jelčić Pulić.

 

Sve u svemu, možemo biti zadovoljni time kako se Šibenik u turističkom smislu razvija. U duhu dobre menadžerske prakse preporučila bih upravo sada, dok je sve još friško, analizu pozitivnih i negativnih čimbenika koji utječu na turistički doživljaj. O pozitivi će se sigurno drugi raspisati, a ja ću dati malo „konstruktivne kritike“.

 

 

Krenut ću od jedne od top atrakcija, tvrđave sv. Mihovila. Iako se zadnjih godina proslavila kao ljetna pozornica, brojnih posjetitelja ima tijekom cijelog dana. Unatoč tome, u pet godina ponuda se nije unapređivala. Osim za vrijeme zakazanih koncerata tamo nema nikakvih posebnih doživljaja - osim fantastičnog pogleda. Nema suvenira, zanimljive klope ili pića, izložbi, prezentacija, dječjeg igrališta ili radionica. Pa čak se ni za vrijeme srednjevjekovnog sajma ništa se ne organizira iako bi lokacija bila idealna. Sudeći prema recenzijama, turisti smatraju da je ulaznica precijenjena u odnosu na to što im se pruža. Iz tvrđave im pak odgovaraju kako bi dojam bio drugačiji da dođu na neku od večernjih manifestacija. Svašta! Pa sigurno su ljudi svjesni činjenice da je koncert na ljetnoj pozornici poseban doživljaj ali su se, eto, tamo našli usred bijela dana kada je to mjesto lišeno ikakvog zanimljivog sadržaja osim Bogom dane panorame. Nije neka sreća što turiste upućuju na tvrđavu Barone koja ima bogatiju ponudu. Strmi put do Barone-a mnogima (npr. penzionerima, roditeljima s djecom, bolesnicima, onima kojima je prevruće ili nemaju dosta vremena) je jednostavno pretegoban. Tako se Barone profilirao kao popularna event-lokacija koja privlači više Šibenčane nego strance, a starija, turistički posjećenija i pristupačnija tvrđava sv. Mihovil ozbiljno vapi za dodatnim sadržajima, programima i događanjima. Ponavljam se ali ljudi nikako da shvate kako drevnim zidinama i pogledu treba dodavati priče, inovacije i kreacije.

 

 

Druga kritika odnosi se na plažu Banj koja mami uzdahe promatra li se dronom iz visine dok oni koji na njoj svakodnevno borave imaju itekako prizemne primjedbe. Velika sam ljubiteljica Banja i to ne samo zbog blizine grada i arhitektonskog rješenja, nego zato što smatram da kupanje u boćatoj vodi uz tako atraktivnu panoramu nudi zanimljivu alternativu kupanju u moru i predstavlja turistički adut. Stoga me boli me kada vidim kako „mladi“ Banj fizički i sadržajno propada umjesto da s godinama bude sve čišći, uređeniji, sadržajem bogatiji i s ostatkom grada povezaniji. Čini se da to one koji kroje turističku sudbinu grada previše ne brine, pa je upravljanje tim strateškim resursom prepušteno koncesionaru, ugostitelju, koji po prirodi stvari brine o svom poslu a nije kvalificiran za osmišljavanje raznih sadržaja i razvoj plaže kao cjeline.

 

Treća konstruktivna kritika odnosi se na prometni kaos. Svima nam je jasno da je kolona auta, koja svake godine gmizi prema gradu, nepoželjna. Mnogi vozači žele posjetiti tvrđavu sv. Mihovil pa pokušavaju naći mjesto na mini-parkingu u krugu oko vatrogasaca. Naguravaju se sa stanarima, njihovim obiteljima koji su došli na odmor, bolesnicima koji idu u dom zdravlja i vlasnicima sve brojnijih apartmana koji svojim gostima žele osigurati mjesto. Kaos! A taj kaos mogao bi se spriječiti. Mogli bi se, na primjer, na ulazu u grad postaviti prometni redari koji bi turiste preusmjeravali na prigradski parking TEF-a. Odande bi se mogao organizirati prijevoz - autobus, električni vlakić, brod - prema centru. A moglo bi još bolje prometnim povezivanjem Banja/TEF parking-a s ključnim gradskim točkama – tvrđavama, Poljanom, katedralom, autobusnim kolodvorom, trajektnim pristaništem i marinom Mandalina. Uvjerena sam da bi moje laičko rješenje pridonijelo smanjenju prometne gužve i umanjilo stres gostima.

 

 

Četvrta stvar koju turisti itekako zapažaju je neodržavanost zelenila u širem centru grada, poplava smeća i nedostatak mogućnosti odvajanja otpada. Nehajno bačeni, a traljavo pokupljeni opušci, papirići od sendviča, bureka ili sladoleda, plastične vrećice, flašice i slamčice krase plaže, parkove, šetnice, skale i kale, pa čak i okoliš bolnice. Brojni Šibenčani bez osvrtanja prolaze pored nepokošenih i korovom obraslih javnih površina, pitara punih smeća umijesto cvijeća, posušenih biljki i prepunih kontejnera za smeće koji se, umjesto da su skriveni iza zidića i maskirnih ograda, ističu poput rugobnih skulptura. Gradske službe očito nisu osvijestile važnost ekologije, čistoće, zelenila i estetskog doživljaja a čini mi se da nisu osvijestile ni činjenicu da se „turistička zona“ proširila od najužeg centra pa obuhvaća široko područje od Crnice do Mandaline (a i dalje). Kako objasniti da na nekim od posjećenijih turističkih ruta nema niti jednog koša a tamo gdje ih ima, svaki dan su prepuni. Kontejneri na Crnici, Zagrađu ili Varoši, gdje broj apartmana iz godine u godinu raste, jedva izdržavaju ljetnu navalu. Što se tiče europskog standarda odvajanja otpada, u Šibeniku je tek u povojima. U javnim ustanovama, na gradskoj plaži ili na kolodvoru nisam uočila kombinirane koševe za odvajanje otpada. Zato sam uočila da je samo jedna osoba, kako ljeti, tako i zimi, zadužena za čistoću plaže i šetnice, dva parkirališta i brojnih uličica i skala moje četvrti. S obzirom na takvu kadrovsku politiku čudi me da stanje nije gore.

 

Zadnja se kritika odnosi na nedostatnost jednog turistički iznimno značajnog mjesta gdje dnevno dolaze, odlaze i prolaze brojni ljudi, domaći i stranci, mladi i stari, zdravi i invalidni. Radi se o autobusnom kolodvoru u blizini kojega se nalazi i trajektna luka, za sada bez potporne infrastrukture poput čekaonice i WC-a. S obzirom na to očekivalo bi se da će biti funkcionalno, čisto i šarmantno mjesto koje zrači dobrodošlicom i zadovoljava potrebe sve veće mase ljudi. No šibenski kolodvor je zapeo u nekom prošlom vremenu. Uvijek me iznova zapanjuju prljavi peroni i sanitarni čvor koji je doduše čist, ali minijaturan i prastar. Nerviraju me nerazgovjetne najave dolazaka i odlazaka radi kojih putnici uspaničeno trčkaju amo tamo umjesto da se sve informacije objavljuju na vidljivo postavljenim elektronskim pločama. Veliki je minus što ne postoji moderna pekarnica/slastičarnica koja bi nudila kvalitetan asortiman putničke hrane i pića, što nema prostranije čekaonice, više vanjskih sjedalica i pitara s cvijećem, odvojenog prostora za pušače ili sandučića za pohranu prtljage da ljudi nakon izlaska iz apartmanu mogu odložiti kofere i nopterećeno đirati gradom. Sigurna sam da bi se kvaliteta kolodvorske usluge a time i zadovoljstvo putnika unaprijedili kada bi se gornji kat autobusnog kolodvora prenamijenio iz zabvnog u punički. Tko zna, možda će se jednog dana mostom proširiti preko ceste, spojiti s budućim lučkim terminalom i transformirati u putnički raj.

 

Što se tiče konstruktivne kritike, to bi bilo to. Nesumnjivo je proteklih godina mnogo napravljeno i bivši industrijsko-vojni grad pretvorio se poput ružnog pačeta u labuda, tj. atraktivnu turističku destinaciju. No ako želimo ići korak dalje i strijemimo prema tome da postanemo cjelogodišnja kulturna destinacija, moramo se što ranije i ornije uhvatiti u koštac s navedenim nedostatcima koji definitivno kvare doživljaj.