Kao katolkinja radujem se Uskrsu što uključuje i duhovnu pripremu. U Korizmi se nisam toliko usredotočila na odricanje od hrane ili pića nego sam se pokušala odreći nečega nematerijalnog - naime straha. U tom smislu sam u prošlu nedjelju, na Cvjetnicu, našla podršku i vodstvo. Naletjela sam na film o prošlogodišnjem putovanju splitskih i makarskih vjernika u Svetu zemlju kojima se pridružio i šibenski biskup Rogić. Počela sam gledati iz dosade ne sluteći kako će me taj putopis prepun ljudske topline, životne radosti i mudrih riječi nadahnuti.
Posebno me dirnula propovijed održana na brodu nasred jezera, gdje su drevnih dana Isusovi sljedbenici doživjeli veliko nevrijeme. Unatoč tome što im je Gospodin obećao da će štititi sve one koji su uz njega, oni su ga prestravljeno probudili sumnjajući u njegove riječi. Njihova vjera ustuknula je pred strahom. Svećenik se na to osvrnuo i rekao kako je važno da kao vjernici osvijestimo kako suprotnost našoj vjeri nije sumnja ili nevjera, nego strah. Dakle, ako si u strahu nisi u vjeri. S obzirom da sam sklona strepnji i strahovanju njegove riječi su me pogodile "u sridu".
Narodna poslovica kaže da se na muci prepoznaju junaci, a časne kod kojih sam pohađala osnovnu školu učile su nas da su teška vremena najbolji test karaktera i vjere.
Lako je biti vjernik dok sunce sja i svijet je u redu. Međutim, kada se nad našim životima nadviju crni oblaci, a nevera opasno ljulja brod u kojem plovimo, valja dokazati vjeru i ostati u njoj. Ne bi bili ljudi da nas u prvi mah ne uhvati strah no pitanje je kako u tom strahu postupamo. Neki će zapomagati, kukumakati, biti agresivni, okrivljavati druge ili otupiti osjećaje hranom, pićem ili drogom. Drugi će pak oslonac potražiti u vjeri, u pomisli da nisu sami i da će im Bog dati mudrost i snagu da što dostojanstvenije prođu kroz nedaća koja su ih snašla. Većina vjernika životne izazove neće shvatiti kao kaznu nego kao test vjere i priliku za duhovni rast . Time svojoj fizičkoj ili psihičkoj patnji daju neki viši smisao. (Ovdje moram naglasiti da nipošto ne smatram da se, primjerice, nasilje u obitelji i time prouzročenu patnju može ili treba opravdati, no psiholozi kažu kako i nasilnik i žrtva iz tog odnosa mogu naučiti i to negativno iskustvo iskoristiti za transformaciju, rast i napredak)
Nitko ne voli patiti. Izbjegavamo psihičku ili fizičku bol na sve moguće načine jer se bojimo. Kao vjernik vjerujem da je Bog utjelovljenje ultimativne mudrosti i ljubavi te da nas, ljude, nipošto ne kažnjava nego da je sve što nam se događa za naše najviše dobro (iako nam se to u našem ograničenom razumijevanju baš i ne čini). Htjeli to ili ne, život nam povremeno donosi patnju i bol. Jedini izbor koji imamo je po pitanju vjere i načina na koji ćemo svoj križ nositi.
