U Jutarnjem listu naišla sam na reklamu u kojem se Šibenik promovira kao grad tvrđava i grad djece. Ispod slike s tvrđavama piše „Od prošlosti učimo, u budućnost ulažemo“ a ispod slike vesele dječice stoji „Njihov osmijeh, naš uspjeh.“
Wow, koje snažne poruke, sva sam se naježila od ushita. Ma je li to neobavezna promidžbena kampanja ili vizija razvoja našeg grada? Reći ću vam zašto me ta ideja oduševljava, a krećem s učenjem.
Kontinuirano i ubrzano učenje od prošlosti (bilo iz svojih a još bolje iz tuđih grešaka) ključna je odlika tzv. pametnih gradova. Tako se Šibenik, barem deklarativno, pridružuje međunarodnom pokretu Smart ili Knowledge cities, poput Barcelone, Melburna, Singapura ili Beča. Kao što naziv sugerira, pametni gradovi su se opredijelili za pametan i održiv rast i razvoj pri čemu je ključan fokus na konkurentnom znanju, tehnologiji, inovativnosti i kreativnosti.
U kontekstu pametnih gradova, šibenske tvrđave postaju čuvari ne samo onog vidljivog nego i svega onoga nematerijalnog što je u Krešimirovom gradu dobro i jedinstveno: šibenske duše, atmosfere gradskih četvrti, tradicije, zanimljivih priča, znanja, vještina, vrijednosti, gostoljubivosti, originalnosti itd. Što više se svijet pretvara u globalno sjelo to zanimljivije i dragocjenije postaje gore navedeno i time se može smatrati značajnim kapitalom grada.
I danas su Šibeniku potrebni čuvari, barem simbolični, jer se vode nevidljive bitke, ništa manje presudne za budućnost grada od srednjovjekovnih. Poprišta suvremenog boja sfere su ljudskog uma i digitalnog svijeta, nevidljive prostim okom a što izvrsno simbolizira projekt virtualne stvarnosti na tvrđavi Barone. Bez 3D naočala opušteno uživaš u idiličnom pogledu na grad i otoke a kada staviš naočale uočiš paralelnu realnost, tešku i pogibeljnu. I jedno i drugo postoji, a samo o nama ovisi koju realnost ćemo percipirati. Nemojte sada misliti da sam gledala previše znanstvene fantastike ili da sam otišla na kvasinu .
Razmislite malo koliko se svijet promijenio zadnjih desetljeća uslijed razvoja informacijske i komunikacijske tehnologije. Globalna dostupnosti informacijama i tržištima, brze i stalne promjene, zahtjevni i izvrsno informirani potrošači, inovativna globalna konkurencija. Realnost gospodarski razvijenih zemalja tvore ekonomija i društvo znanja, globalno razmišljanje a lokalno djelovanje, turizam emocija i doživljaja, motivirani i angažirani radnici znanja tj. kreativna klasa, fleksibilna virtualna poduzeća i timovi, skype sastanci, učinkovito zadovoljavanje želja i potreba potrošača, originalni poslovni modeli (npr. co-optition-a, spoj kooperacije i konkurencije ili svinja na lizing). Proizvodi i usluge konkurentni su zahvaljujući intelektualnoj komponenti, dodanoj vrijednosti ili ugrađenom znanju koje se kontinuirano dopunjava i unapređuje, poput pametnih telefona.
A sada razmotrite paralelnu realnost u Šibeniku. Koliko se u istom razdoblju promijenio način na koji ljudi rezoniraju, komuniciraju, organiziraju se, posluju, surađuju ili se obrazuju? Dovoljno da bi starije generacije životarile ali premalo da bi se osigurala sretna budućnost naše djece! Problem je što mnogi smatraju da imamo vremena jer ne vide neprijatelja niti shvaćaju uzrok raskola između nas i drugih, gospodarski razvijenih. To što je Šibenik manji grad danas nije mana nego prednost. Čini nas fleksibilnijima, možemo se brže posložiti i pravovremeno odgovoriti na izazove. Problem je u nečem drugom, u mind set-u kako bi rekli Englezi iliti našem mentalnom sklopu. I eto nas do nevidljivih sfera.
Stavimo 3D naočale i osvijestimo nevidljive neprijatelje! Ignoranciju, neznanje, manjak kulture, neodgovornost, samodopadnost, nebrigu, jednoumlje, pohlepu, lijenost, nedostatak ideja i rješenja, analitičkog sagledavanja, suradnje, sinergije, organizacijskih, komunikacijskih i drugih vještina, nesposobnost stvaranja vrijednosti, kvalitetnih odnosa ili znanjem intenzivnih proizvoda i usluga. To što je neprijatelj nematerijalne prirode ne znači da nije ubojit. Što nam treba da bi dobili bitku za bolju budućnost? Osim šibenskog srca i borbenog duha neophodno je vrhunsko znanje i tehnologija, inovativne ideje i kreativna rješenja. Vjerujem da ćete se složiti da su time dane smjernice glede toga u što treba ulagati – nadovezujući se na izjavu da „Od prošlosti učimo a u budućnost ulažemo“.
Na kraju bih se osvrnula na tvrdnju da smo osim grada tvrđava i grad djece a da „Osmijeh djece smatramo našim uspjehom“. Shodno tome bi se uprava tvrđava prva (ali nikako jedina) trebala preispitati: „Jesmo li „childrenfriendly“? Znamo li što djeca žele, očekuju, trebaju? Što konkretno činimo da im to pružimo? Imamo li djelatnike kojima je stalo do sreće djece?“ Kada bi se poslovnauspješnost tvrđavamjeriladječjom srećom, vjerujem da se ne bi plaćale ulaznice za šibenske mališane. Dapače, poticalo bi ih se da što češće borave tamo, igraju se, uče i kreativno stvaraju. Ulaznice bi se mogle oprostiti idrugoj djeci, vrtićkim i školskim grupama iz cijele županije jer će njihov osmijeh opravdati imidž grada prijatelja djece . A što se tiče djeceturista, smatram da je 30 kuna previsoka cijena s obzirom na činjenicu da za sada na tvrđavama nema sadržaja koji bi djecu okupirao i predstavljao neki doživljaj za pamćenje a da ne govorimo o njima zanimljivim suvenirima ili hrani.Fantastičan pogled koji oduševljava odrasle djeci je zanimljiv nekoliko trenutaka, a ondaim je uglavnom dosadno.Promatrajući izvana velebne zidine tvrđava u njih ulaze s velikim očekivanjima koja nisu ispunjena. Klinci mojih prijateljica su nakon obilaska tvrđave sv. Mihovil kategorički odbijali daljnje penjanje do tvrđave Barone, unatoč obećanjima da će moći uroniti uvirtualnu realnost.
Živimo u gradu tvrđava i djece, gradu slavne prošlosti i onakve budućnost kakvu u današnjostiznamo i umijemo stvoriti. To je privilegij i odgovornost. Ali nekako vjerujem u Šibenčane, ljude koji su u raznim stoljećima, pod raznim uvjetima i s drugačijim oruđem pobijedili naizgled nadmoćne neprijatelje. Zašto bi to u 21.stoljeću bilo drugačije?
Karmen Jelčić
