Sidebar Menu

Datum objave: 27. Svi 2020

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE / Nikica Šupe, najpoznatiji šibenski filmofil koji je Šibenčanim vratio osjećaj uživanja u filmskoj umjetnosti

Diana Ferić
Diana Ferić

Specifičnost manjih kulturnih sredina, kakav je Šibenik, je da kvalitetni programi, projekti i sadržaji koji obogaćuju život uglavnom ovise o pojedincima entuzijastima koji su sve u jednom - od idejnih začetnika do operativaca. Upravo takav je, kada je riječ o filmu i kinematografiji Šibenčanin Nikica Šupe, vjerojatno jedan od najjačih i najpoznatijih filmofila u Šibeniku nakon pokojnog književnika Ive Brešana, a jednako se kao on trudi odgajati i obrazovati šibensku publiku. Zahvaljujući Šupi i njegovoj ljubavi prema filmu, kojom se zadojio kao dječak od 13 godina, Šibenčani već godinama uživaju u filmskoj umjetnosti, a Šibenik je dobio i Kino klub i Art kino koje djeluje u prostoru Muzeja grada Šibenika. Danas, u vrijeme koronavirusa, volimo reći da umjetnost dolazi k nama u naše domove, a Šupe to odavno već radi s filmom, dolazi s projekcijama različitoj publici na različitim lokacijama. Organizira ih pod vedrim nebom na tvrđavama i u turističkim resortima, na otocima, u ispražnjenoj povijesnoj jezgri Šibenika pa i na arheološkim lokalitetima. Neposredni povod za ovaj razgovor trebalo biti to što je zaljubljenicima u film u Šibeniku omogućio da među prvima uživaju u fenomenalnom dokumentarnom makedonskom filmu Medena zemlja, koji je bio kandidat za Oskara ove godine, a Šibenčani su za njega pokazali iznimno zanimanje. No u međuvremenu dogodio nam se koronavirus i zatočeništvo u našim domovima, a Šupe se i takvoj situaciji prilagodio pa njegovim posredstvom članovi Kino kluba mogli su besplatno uživati u art filmovima koje nudi internetska platforma Mubi, a imao je u planu razvedriti Šibenčane projekcijama filmova Charlieja Chaplina na pročeljima zgrada u nekim šibenskim kvartovima. 

 

Krenut ćemo od tvojih zadnjih aktivnosti u doba koronavirusa. Zatvaranje kino dvorana i ostalih javnih prostora i zabrana okupljanja nije te pokolebala niti je zaustavila djelovanje Kino kluba. Omogućio si ljudima da vrijeme izolacije zbog opasnosti od koronavirusa krate uživanjem u kvalitetnom filmskom programu u svojim domovima koje im nudi platforma Mubi. I ovog puta si se prilagodio novonastaloj situaciji.

Naravno, uvijek se moramo prilagođavati i snalaziti u novim situacijama, ali nikada na uštrb kvalitete filmskog programa. Zbog toga sam i odabrao ovu platformu. Kinoklub Šibenik prvi i jedini u Hrvatskoj nudi jedinstvenu uslugu u partnerstvu sa streaming platformom za art filmove MUBI. Naime, na linku se možete registrirati i početi tri mjeseca gledati filmove iz njihovog raznolikog i biranog kataloga koji se mijenja na mjesečnoj bazi. Čast nam je istaknuti da smo prvi i jedini u Hrvatskoj koji to nudimo i zaista je riječ o ekskluzivnoj pogodnosti za ljubitelje filma. MUBI je najveća streaming platforma za art filmove u svijetu i možda je najtočnije opisan kao art kino dok je Netflix multipleks. 

 

Htio si, isto tako jedini u Hrvatskoj, Šibenčane koji su zatvoreni u svojim stanovima razvedriti projekcijom filmova na pročelju zgrada u nekim šibenskim kvartovima i to upravo Charlieja Chaplina. Što se s tim dogodilo?

Taj smo program nazvali Kino na zgradi, ali morali smo ga otkazati. Nisam dobio dozvolu lokalnog stožera civilne zaštite. Pozvali su se na odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja od 19. ožujka po kojoj je zabranjeno održavanje rada kina. Smatram da smo trebali biti izuzeti jer tu ne bi bilo nikakvog okupljanja. Ljudi bi film gledali sa svojih balkona i prozora, a na otvorenom, u publici bio bih ja sam i ne bih nikome stvarao ugrozu. Prva projekcija je trebala biti na Šubićevcu, na zgradi ispred Centra za odgoj i obrazovanje što je ravnateljica tog centra Branka Bego s oduševljenjem podržala. Bilo mi je drago što bismo razveselili polaznike tog Centra, a obnovili bi i neku tradiciju jer su upravo na tom mjestu nekada bile filmske projekcije u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala. Charlie Chaplin ima univerzalnu privlačnost, a upravo takav geg film nam u ovo vrijeme treba, da nas malo opusti i da nam digne moral.

Ljubitelji filma u Šibeniku dugo su bili u zrakopraznom prostoru nakon što su početkom devedesetih godina zatvorena sva kina. Tada se govorilo kako Šibenčani nemaju više naviku ići u kino, da ih odlazak u kino ne zanima, pogotovo nove generacije ali ti si, najprije svojim Filmskim večerima koje su se od 2009. godine održavale u Gradskoj knjižnici pa unazad nekoliko godina i osnivanjem Kino kluba Šibenik i prikazivanjem upravo takvih, art filmova pokazao kako to baš i nje tako. Jesu li i tebe Šibenčani iznenadili ili si od samog početka igrao na sigurno?

Filmske večeri bile su projekt koji sam predložio tadašnjem ravnatelju šibenske gradske knjižnice Milivoju Zeniću i on me je od prvog trenutka podržao. Pri stvaranju programa naglasak je stavljen na autorski film odnosno birane naslove pojedinih autora, u punom smislu te riječi. Uvijek sam birao filmove koji su na određeni način bitni za razvoj filmske umjetnosti čime je ispunjen cilj filmskih večeri, a taj je da one budu edukativne. Prvi film koji sam prikazao bio je M.A.S.H. no nisam baš bio sigurna da ću uspjeti. Moram naglasiti da su to bili početci mojih javnih nastupa i nisam baš bio ni siguran ni dobro pripremljen. Kasnije je to bilo sve bolje. Ne mogu reći da sam baš uvijek imao puno gledalište. Znalo je biti i samo dvoje - troje ljudi na projekciji. Ali to me nije pokolebalo. Znao sam da je to dobar projekt. S druge strane iznenadilo me je kada mi je na film Wernera Herzoga došlo čak pedesetak ljudi. Do tada nisam znao da ga Šibenčani tako vole i cijene. Na kraju bi na svakoj projekciji bilo između 20 i 30 ljudi. Imam stalnu publiku, a ja samo potpirujem njenu želju da uživa u filmovima.

 

Tvoja filmska aktivnost u Šibeniku postupno je rasla i razvijala se od tih filmskih večeri u Gradskoj knjižnici do današnjeg Kino kluba i različitih manifestacija od Srijedom po svijetu na tvrđavi Barone i projekcija pod vedrim nebom u D resortu do Kina arhipelag na šibenskim otocima ili Kina kvadrat u povijesnoj jezgri. Je li to bilo sve racionalno posloženo od početka ili se otvarala prilika jedna za drugom?

Pa i jedno i drugo. Nakon uspjeha mojih Filmskih večeri pozvali su me iz Tvrđave kulture da radim filmske večeri srijedom na tvrđavi Barone. To je vrlo atraktivna lokacija za kino pod zvijezdama, a publika je već bila formirana. Svi oni koji su dolazili u Gradsku knjižnicu ljeti su se preselili na Barone. Imali smo i kvalitetan i raznovrstan filmski program no razišli smo se i ja sam krenuo dalje, na druge lokacije. Ponosan sam i na suradnju s D-resortom u Mandalini za naše domaće ljubitelje filma, ali i za inozemne goste. To je bilo kino na livadi i vladala je posebna atmosfera. Onda smo osnovali Kino klub, postali dio mreže art kina. Osmislili smo i projekt Kino kvadrat. Filmske projekcije imamo na tri lokacije u povijesnoj jezgri Šibenika, u Knjižnici, Muzeju i cocktail baru Barcode U suradnji sa Zagreb Film Festivalom prikazali smo odabrane filmove iz njihovog programa ZFF putuje što je za ljubitelje filma u Šibeniku bilo poseban doživljaj.

Veliki dobitak je i osnivanje Kino kluba Šibenik, a potom i Art kina u Muzeju grada Šibenika.

Kino klub Šibenik osnovan je 2017. godine i to na inicijativu Kristine Bolanča, a pridružila nam se i Sanja Gačanin. Zahvaljujući susretljivosti ravnatelja šibenskog muzeja Željka Krnčevića dobili smo i svoj matični prostor u atriju tog muzeja. Tako je Šibenik prvi put u svojoj povijesti dobio svoje art kino. Održavamo projekcije vrijednih ostvarenja filmske umjetnosti, a nakon toga diskutiramo o filmu koji smo pogledali. Naš kino klub je prije dvije godine primljen u Hrvatsku mrežu neovisnih kinoprikazivačaKino Mrežu, kao četrdeseti član. Tako smo stali uz bok kolegama poput Kina Europe, Kinoteke, Ljetnog kina Tuškanac i Zlatnih vrata što nam je potvrda kvalitete i jasna poruka od strane Kino Mreže da smo na pravom putu što se tiče kvalitete rada i planova za budućnost. Naše art kino u atriju Muzeja grada Šibenika legitimizirali smo kao mjesto gdje se poznaje, gleda i uči o dobrom filmu. Kino klub Šibenik lani je održao čak 92 filmske projekcije.

Možemo li ipak reći da si, kada je o odazivu publike riječ, najbolje prošao s Medenom zemljom?

Naravno! Imali smo tri večeri dupkom punu dvoranu u Gradskoj knjižnici, a da se nije dogodila priča s koronavirusom vjerojatno bi bila barem još jedna projekcija i to na Maloj loži. To je film s kojim ne možete pogriješiti. To sam shvatio odmah kada sam ga prvi put gledao. Znao sam da će biti hit. Kada gledaš filmove kao izbornik znaš koji je dobar, a koji je loš, koji će više, a koji manje osvojiti publiku, ali s filmom Medena zemlja dogodilo se nešto metafizičko, puno toga se u njemu poklopilo do savršenstva. Mi smo ga u Šibeniku imali priliku pogledati među prvima zahvaljujući distributerima s kojima radim već dugo, desetak godina.

 

 

Kada pogledamo i repertoar tih filmskim večeri i kasnije projekcije na tvrđavi Barone ili pak u Muzeju grada Šibenika vidi se da ne ideš na podilaženje publici i na prikazivanje onog što je masovno prihvaćeno i poznato. U Šibenik dovodiš različite kinematografije i europske i iz drugih dijelova svijeta i nama često nepoznate autore. Kako biraš filmove?

Biranje filmova nije jednostavno. Ne možeš polaziti samo od onoga što se tebi sviđa i nametati neki svoj ukus. Moraš poznavati ljudsku prirodu i zadovoljiti različitu vrstu publike i po interesima i po godinama. Prilagoditi se tome meni je poseban izazov. Ne smiješ podilaziti publici i ići samo na to da budu zadovolji iz prve. Oni moraju shvatiti da im to što gledaju daje novi, umjetnički doživljaj. Ali ne možeš ih s druge strane ni maltretirati i nametati im nešto što je dosadno i nerazumljivo ma koliko to imalo umjetničku vrijednost. Mislim da u tome uspijevam. Vidim to po reakcijama publike i po tome što trajemo i dalje i sve nas se više uvažava i poziva na važna pa i međunarodna filmska događanja. Postavlja se pitanje je li osoba koja stvara filmski program i prenosi vlastito znanje umjetnik, edukator ili spoj toga ili nešto treće
 
Ti nemaš formalno filmsko obrazovanje. Jednostavno rečeno, samouk si. Kako to da se nisi i školovao u tom smislu?

Točno je da nemam formalno filmsko obrazovanje. Pokušao sam 2001. i 2002. godine upisati režiju na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film, ali nisam uspio. Kada se sada osvrnem na to kakav sam bio na prijemnom ispitu ne bih ni sam sebe odabrao. Nisam to zaslužio jer se nisam dobro pripremio. Od malena sam znao da je film jedino čime se želim baviti i ništa me drugo nije zanimalo. Nakon što nisam upao na Akademiju počeo sam raditi na sebi. Filmove gledam od svoje trinaeste godine i u tome uživam. To što je film svakom dostupan ne znači da ga svi jednako doživljavaju. Ja sam odrastao na tom šibenskom klasičnom kino repertoaru, na onome što se tada prikazivalo u naša tri kina. Uspio sam od svega toga što sam gledao izbrusiti svoj osjećaj za film. Potom sam proučavao Filmsku enciklopediju, upijao sam strane filmske časopise pa knjige o filmu, a onda je buknuo internet i sve mi je dostupno.

Mora se priznati da si to sve dobro izbrusio jer danas si gost eminentnih filmskih festivala poput onog u Sarajevu ili u Berlin, a bio si i na venecijanskoj Mostri. Financiraš li ti sve to sam ili ti troškove plaćaju oni koji te pozivaju na svoje festivale i filmska događanja?

Prvi mi je međunarodni festival bio onaj u Sarajevu. Najprije sam na njega išao o svom trošku pa sam kasnije dobio neke financijske potpore, a sada me pozivaju kao gosta. Tako je bilo i u Berlinu. Prvi put sam išao sam o svom trošku, a ove godine su me pozvali. Berlin mi je jako zanimljiv jer nudi uglavnom angažirane filmove i na njemu nema puno glamura. Kada je riječ o Veneciji imao sam sreće jer sam prvi put tamo išao na jedna tečaj za art kina. Iduće godine bio sam pozvan kao predavač na taj tečaj, a onda sam dobio i ulaznicu za filmski festival koji se održavao u isto vrijeme.

 

Ali to nije sve. Sudjelovao si lani i na snimanju holywoodske akcijske komedije The Hitman's Wife's Bodyguard u Rovinju, u režiji Patricka Hughesa, a u glavnim su ulogama glumci Ryan Reynolds, Salma Hayek i Samuel L. Jackson.

Točno, ali o tome još ne mogu govoriti jer film nije gotov. Prijatelj je redatelj koji je radio na filmu u Hrvatskoj i zvao me je da uletim kao asistent nekoliko dana i to je sve što za sada mogu otkriti.

Sigurno su te već pitali kako to da nisi pokušao osnovati i neki filmski festival u Šibeniku, u ovoj poplavi filmskih festivala u Hrvatskoj?

Naravno da me to mnogi pitaju, ali mislim da u državu u kojoj skoro svaki grad ima svoj festival, uz još jake regionalne filmske festivale to zaista ne bi imalo smisla. Da bi se pokrenulo jedan punokrvni filmski festival s jasnom vizijom, umjetničkim i poslovnim integritetom i, ne zanemarimo, barem petogodišnjim planom, treba velika imati jako puno volje, želje, motivacije i ljubavi, podnijeti velike žrtve i imati jaku logističku podršku. Trebalo bi pronaći i neki nišu, nešto novo i posebno. Nisam za to motiviran. Surađivao sam s Admirom Čulumarevićem, osnivačem Solo Positivo filma u Šibeniku i vidio kroz što sve on prolazi. Ne čudi me što je ove godine od toga odustao jer je vidio da taj festival ne raste onako kako bi trebao. Ja se držim ovoga što mislim da dobro radim i što me ispunjava, a nešto se može na kraju i zaraditi jer ovo nije samo entuzijastički pothvat nego i poduzetnički.

 

Očekujete li da biste mogli dobiti neki sigurni institucionalni okvir za to što radite ili, da budem izravna, biste li prihvatili angažman u nekoj šibenskoj kulturnoj instituciji da u okviru nje razvijate to što sada radite?

Pretpostavljam da ciljate na Kulturni centar Arsen koji će proraditi u prostoru bivšeg kina Odeon. Ne razmišljam o tome. Kada bih imao institucionalnu ulogu tražio bih autonomiju, a to bi vjerojatno bilo teško. Ne kažem da mi takav status ne bi dobro došao, ali mislim da ja nisam taj kojeg oni trebaju. Ja se protivim sudioničkom upravljanju u kulturi jer mislim da svaki projekt treba imati glavu i rep i treba se znati tko ga i kako kreira, ne mogu to raditi svi.

Nitko više ne spominje ni osnivanje Filmskog ureda u Šibeniku?

Da, to je istina, ali ja se time ne zamaram. Imam svoju viziju i s njom se rukovodim. Za sada sam zadovoljan. Ako trebaju takve kadrove, a imaju nekog boljeg od mene u Šibeniku neka ga angažiraju, ali ja neću podcijeniti svoje kvalitete i ono što znam i mogu.

Šibenik ima i dugu i bogatu filmsku tradiciju i baštinu, a Šibenčani su dali doprinos u gotovo svakom dijelu filmske umjetnosti od režije, scenarija, filmske glazbe do teorije filma. Kako gledaš na to što se do te baštine gotovo da ne drži? Čini mi se da nisi previše sentimentalan kada je ona u pitanju jer, recimo, nisi osudio rušenje kina Tesla?

Složio bih se da spadam u one koji na to ne gledaju sentimentalno. Nije bilo razloga da se to kino održi na životu. Zgrada je bila derutna i nitko je nije želio spasiti. Nitko od građana, niti jedna građanska inicijativa nije ništa napravio da bude drukčije. To je završena priča. Bilo bi lijepo da je to pretvoreno u neku kuću šibenske filmske baštine, ali za to očito nije postojala logistika. Kino kultura se danas promijenila i meni se čini da je na životu održava samo gerilska borba, samo strast. Kraj ere kina u Šibeniku sam dočekao trezveno. Ne gajim neke izražene emocije prema tome niti smatram da je to realno. Vrlo sam intenzivno odlazio u kino tih posljednjih godina. Kraj je bio neminovno blizu i to se osjetilo. Kino prikazivačka djelatnost je krajem devedesetih godina bila u jako lošem stanju, kino distribucija uzročno posljedično podjednako i to je bila prirodna ekonomska pojava do koje je trebalo doći. Kad bi me ljudi pitali za mišljenje ili ako su pak komentirali kako je to sramota ja bih im uvijek postavio isto pitanje; kad ste zadnji put bili u kinu!? Tih godina sam bar dvaput tjedno išao u kino i znao sam vrlo precizno tko ide u kino i koliko i znao sam da nije postojala kritična masa koja bi održala kino na životu. Ovo što mi danas radimo druga je i drukčija priča. Kina su evoluirala, promijenio se koncept. Na nama ostaje da radimo neke nove narative, neka nova mjesta, a poglavlja bivših kina trebamo zatvoriti ići dalje.
 

Ako već niste sentimentalni prema kraju klasične kinoprikazivačke djelatnosti u Šibeniku sigurno ste sentimentalni prema prvim filmovima i kinima u kojima si ih gledao. Sjećaš li se tih dana i otkrij nam na kraju koji su tvoju nadraži redatelji?

Prve filmovi posuđivao sam u Škalića koji je bio kultni video klub. Kazete su bile na VHS-u i kvaliteta je katkad bila jako loša no to je imalo svoj šarm. Bivša šibenska kina za mene imaju posebnu sentimentalnu vrijednost. Najraniji film kojeg se sjećam bio je Batman, redatelja Tima Burtona iz 1989. godine. Njega sam gledao u kinu Šibenik. To je vjerojatno i trenutak kad sam se nepovratno zaljubio u film. Prije toga ne pamtim neko aktivno gledanje. Od tada sam redovito išao u kino i vodio evidenciju o svakom filmu kojeg sam gledao. Kino Šibenik i kino Odeon bili su mjesta gdje sam najradije provodio svoje slobodno vrijeme. To mi je bilo draže nego izlaziti ili se družiti s prijateljima. Odlazio sam u kino isključivo sam i danas smatram da je to najbolji način za gledanje filma. Film je umjetničko djelo i treba ga gledati sam. A kada je riječ o mojom filmskim preferencijama to je u svakom slučaju čvrsti autorski film i redatelji David Linch i Stevan Kubrick. To su redatelji koji imaju širinu svoje vizije i kada bih se upustio u snimanje filma ili pisanje scenarija želi bih raditi na tom tragu.

 

 

Iz kategorije: Glazba & Spektakli

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam