Sidebar Menu

Datum objave: 18. Svi 2020

PLESNA UMJETNICA I KOMUNIKOLOGINJA MAJA LAURIĆ / Za mene ples i nije posao, nego stil života i ljubav pa sam mu u životu sve podredila

Diana Ferić
Diana Ferić

Plesna umjetnica, Šibenčanka  s  talijanskom i šibenskom adresom, Maja Laurić izazvala je posebnu pozornost lokalne i hrvatske javnosti sudjelujući u performanceu 'Earth vs. Covid-19' koji je, u povodu dana planeta Zemlje,  u vrijeme koronakrize održan  u krugu Opće bolnice Šibenik, a osmislio ga je Zoran Lučić Luca.  Ona je iznijela taj projekt plešući uživo pred kamerama, na autorsku glazbu šibenskog gitarista Nina Nimca, posebno skladanu za tu priliku i u kostimu za koji su zaslužni Sany Design by Đina Grbin te brand Robe i Mima. Izbor nije slučajno pao na nju. Ta vrsna plesačica i kreativka živi među nama u Šibeniku i organizira kreativne radionice i plesne projekte od 2015. godine. Studirala je u Perugi u Italiji Znanost o komunikacijama (BA) i Multimedijalne komunikacije (MA). Diplomirala je na temu „Labuđe jezero reinterpretirano na suvremeni način“, iz predmeta Semiotka plesa. Od 2001. – 2011. pohađala je plesnu školu Dance Gallery – Professional Training Center for Modern and Contemporary Dancers gdje je učila balet, modern/jazz i suvremeni ples po metodi Nikolais. Dodatno se usavršavala na Sveučilištu Roma Tre u Rimu na specijalizaciji iz Ekspresivne pedagogije. Tijekom godina razvila je vlastiti plesni stil koji se oblikuje kao spoj plesnog teatra i mimičke metode, sa elementima performansa. Inspiraciju pronalazi u aktualnim događanjima, u prirodi, ali i u mitologiji, naročito nordijskoj, keltskoj i grčkoj. Trenutačno živi u Šibeniku gdje radi kao voditeljica kreativnih i plesnih radionica za djecu i odrasle u kulturnoj udruzi „Kulturni krug“, čiji je osnivač i predsjednica. U radu s polaznicima cilj joj je slobodno izražavanje  kroz ples i pokret te rušenje negativnih uvjerenja o sebi i vlastitom umjetničkom i potencijalu. Osim rada s polaznicima, kreira i vlastite umjetničke projekte u vidu predstava, koreografija, performansa i instalacija.  Razgovarali smo s njom o njezinom radu,  plesnim metodama koje primjenjuje i perspektivi moderne plesne umjetnosti u Šibeniku:

 

 

Svoju si životnu strast i ljubav prema plesnoj umjetnosti, unazad nekoliko godina, pretvorila u životni poziv posvećujući se ekspresivnoj pedagogiji i umjetničkim projektima, iako imaš i diplomu studija multimedijalnih komunikacija koje si završila u Perugi. Odlučila si se za to, što nije nevažno, u Šibeniku koji ne pruža velike mogućnosti za afirmaciju poput nekih velikih gradova. Što je presudilo da se potpuno posvetiš tome, što ti je bio najjači motiv?

Prije povratka u Šibenik radila sam u Italiji u jednoj agenciji koja se bavila EU fondovima. Na taj sam posao došla direktno kao pripravnik s fakulteta i kasnije sam ostala tamo raditi. S vremenom je došlo do zasićenja, stalno sam bila pod stresom, pod naponom, uvijek s rokovima za vratom. Na posao i s posla sam putovala sat i pol vremena svaki dan. Nakon nekoliko godina takvog ritma počela sam se osjećati i fizički loše, u nedjelju popodne već bi me bolio želudac jer sam u ponedjeljak morala ići na posao. Ležala bih u krevetu i nabrajala sama sebi rokove, uvijek u strahu da nešto ne zaboravim. Istovremeno, i dalje sam dobivala i plesne angažmane i gurala paralelno oba posla. Bilo me strah ostaviti stalan posao zbog plesa, pogotovo jer su me mnogi uvjeravali da bi to bila ludost, a pošto sam bila mlada, slušala sam druge umjesto sebe. U jednom trenutku „pukao mi je film“, gledala sam starije kolegice kako dolaze na posao potpuno iscrpljene i bezvoljne i jednostavno sam pomislila – ovo ne može biti, ovo nije život. Dala sam otkaz i vratila su u Šibenik dok ne odlučim što ću dalje i saberem se. Trebalo mi je dosta vremena da si posložim život tako da sve funkcionira i stvarno nije bilo lako. Prvo sam morala sama sebi priznati što uopće želim raditi i prihvatiti sve rizike koje ta odluka za sobom povlači. Puno mi je pomogla obitelj, svi su me podržali jer su vidjeli koliko sam prije bila pod stresom i nesretna i bilo im je bitno da se poslovno ostvarim. U Šibeniku sam pronašla svoj mir, ali nisam prekinula kontakte s inozemstvom, tako da smatram Šibenik svojom bazom, ali puno radim vani. Naš grad je premal za posao kojim se ja bavim i zato često putujem. To zna biti jako naporno, ali barem znam da je to to i da sam sama tako odabrala i sretna sam što sve dobro funkcionira.  

 

Paralelno sa studijem komunikologije pohađala si 10 godina privatnu školu za suvremeni ples Dance Gallery - Professional Training Center for Modern and Contemporary Dancers što znači da si radila na sebi i školovala se. Nakon toga si završila ekspresivnu pedagogiju u Rimu. Zašto baš to i kako je ekspresivna pedagogija povezana s plesnom umjetnosti?

Kada sam došla u Perugiu i uz fakultet upisala plesnu školu već sam imala 19 godina. Bila sam svjesna da je to krajnji rok ako želim napraviti nešto od sebe u plesnom svijetu. Trenirala sam manijakalno kako bih nadoknadila propušteno. Skoro sve cure koje su sa mnom bile u školi imale su barem nekakvo prethodno plesno obrazovanje, a neke su već bile i jako dobre. Ja doslovno nisam znala ništa. U Šibeniku sam išla na latinsko američke plesove i na aerobik i sama sam pokušavala naučiti koliko sam mogla, najviše iz filmova, jer tada nije bilo tutorijala kao danas. Sve plesne filmove kojih sam se mogla domoći sam odgledala po sto puta. Prve tri godine su bile užasne, došlo bi mi da odustanem 20 puta dnevno. Nisam imala nikakvu tehniku, niti razvijenu memoriju za pamćenje koreografija, a sramila sam se i improvizacije. Tada sam uvidjela koliko je važno imati dobrog učitelja. Neki su od njih bili jako strpljivi sa mnom, valjda su vidjeli koliko mi je bilo stalo, pa nisu odustajali od mene i poticali su me da idem dalje. Puno godina kasnije, kada sam i sama počela raditi s ljudima, shvatila sam da mi treba nekakva metodologija koja bi mi pomogla da lakše prenosim znanje, pa sam upisala ekspresivnu pedagogiju, jer sam htjela nešto inovativno i suvremeno. To je smjer na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta Roma Tre u Rimu koji se bazira na metodologiji koja se zove mimička metoda, a može se primjenjivati za podučavanje svih vrsta umjetnosti, pa tako i plesa. Metodologiju je osnovao talijanski dramaturg Orazio Costa Giovangigli koji joj je posvetio cijeli život, a na fakultetu je bila podijeljena na razne module koji su obuhvaćali ples, pjevanje, ekspresivno čitanje, slikanje, kreativno pisanje i tako dalje. Tako da smo kolege i ja svi morali proći sve, bez obzira na „matičnu“ umjetnost. Među nama je bilo plesača, pjevača, glazbenika, glumaca i to mi je dalo jednu dodatnu širinu jer sam naučila puno i o drugim vrstama umjetnosti, a i sama sam se morala okušati u raznim vježbama, od čega mi je najteže ipak palo pjevanje, koje mi stvarno ne leži. To sam odradila jer sam morala, ali moram priznati da mi nije bilo lako „revati“ pred cijelim razredom. S druge strane, nekima je bilo jako teško plesati, što je meni bilo najlakše. Ti prijelazi iz jedne situacije u drugu povećali su mi razumijevanje prema ljudima i empatiju, jer sam u roku od pola sata znala oscilirati od najbolje do najgore u grupi, ovisno o vježbi. To me iskustvo puno omekšalo i sada kad radim s ljudima imam prema njima više razumijevanja i manje ih forsiram nego prije, radi čega se i oni brže otvore, pa cjelokupni proces prijenosa znanja ide puno brže.

 

 

Je li ekspresivna pedagogija prisutna i u drugim sredinama u Hrvatskoj ili si ti svojevrsni pionir u tome?

Nije prisutna, osim ako netko u međuvremenu nije to isto završio, u što sumnjam. Mislim da nas je svega pedesetak u cijelom svijetu. U mojoj grupi nas je bilo 18, a osim mene svi su bili Talijani, osim jedne kolegice koja je Grkinja. Te godine to je bio svojevrstan bum, jer se inače uvijek upisivalo samo po 7-8 kandidata, prijemni je dosta težak i bilo je potrebno imati puno umjetničkih projekata iza sebe i opsežan portfolio. U poslovnom smislu, za mene je to ispalo odlično jer nas je jako malo, zato toliko puno i putujem, ali s druge strane treba ljudima objasniti o čemu se radi, jer mnogi nisu za to nikad ni čuli. Na fakultetu u Rimu profesori često organiziraju predavanja i seminare kako bi približili metodologiju ljudima, a dogovarali smo i posjet Hrvatskoj, ali sad je nažalost sve stopirano zbog situacije s epidemijom. Ipak se nadam da ću uspjeti u skoroj budućnosti organizirati nekakav kongres i dovesti ih u Hrvatsku kada se sve smiri.

Na društvenim mrežama promoviraš svoju metodu koju si nazvala LauMa Artistic Method. O čemu je riječ?

Kada smo birali teme za završni rad predložila sam da ću razraditi metodologiju koja bi spojila ples i mimičku metodu i vijeće profesora to mi je odobrilo. Već sam znala što želim i u jako sam kratkom roku napisala rad koji sam nazvala LauMa Artistic Method – novi pristup pedagogiji suvremenog plesa kroz ekspresiju i mimiku. Činjenica da su me podržali na fakultetu dala mi je vjetar u leđa i kredibilitet u poslovnom smislu. To su oni neki trenutci u karijeri kada se dogodi nešto što te pogura dvadeset stepenica prema gore. Metodu sam podijelila na dvije razine, osnovnu koja je namijenjena djeci i amaterima i naprednu, namijenjenu profesionalcima. Kada radim kod nas, ne zamaram se previše, primam na radionice svakoga tko želi, bez obzira na dob i prethodno iskustvo, bitno mi je da se ljudi druže, zabavljaju i nešto nauče. Vani je drugačije, tamo radim s profesionalcima. To su ili ljudi koji se žele usavršiti, ili umjetnici koji su u kreativnoj blokadi i treba im pomoć da se oslobode, a u zadnje vrijeme sam dosta radila i s kandidatima koji su nekoliko puta padali na prijemnom za akademiju ili nikako nisu mogli proći neku bitnu audiciju. Svojom metodom im pokušam pomoći da riješe problem, koji je najčešće u glavi i uglavnom nema nikakve veze s njihovim realnim kapacitetima.

Koliko znam ti vodiš radionice i za djecu i za odrasle. Kako si i jesi li uspjela Šibenčanke i Šibenčane privući na svoje radionice?

Ja imam tu neku životnu filozofiju da nastojim živjeti dosta spontano. Tako sam i radionice počela držati spontano. Kada sam došla u Šibenik, voditeljice Šibenske udruge mladih su me pitale bi li držala radionicu kod njih, to je tada bilo u Narančastoj zgradi na Banju i tako sam počela. I dok sam živjela u Italiji vodila sam radionice, tako da mi to nije bilo ništa novo, ali morala sam prilagoditi pristup našim ljudima, koji su sramežljiviji. Na radionice je dolazilo dosta ljudi, zabavljali smo se i atmosfera je uvijek bila odlična. Nakon godinu dana dobila sam priliku preseliti se u prostor Dječjeg grada u centru grada, koji mi je više odgovarao i nastaviti tamo. Ljudi su se nekako nastavili okupljati sami, po preporuci. Nikada se nisam reklamirala i uvijek je sve išlo „od usta do usta“. Sada je to sve već uhodano i ide samo od sebe.

 

Šibenik ima plesnu tradiciju počevši od baletnih rola u kazalištu nakon 2. svjetskog rata, potom  rada plesne škole Ane Roje pa poslije Sokole Draganić, pa do danas kada u Šibeniku djeluje i osnovna plesna škola pri OŠ Jurja Dalmatinca i Plesna udruga Sjene koja je Šibenik promovirala u jednu od važnih "plesnih pozornica" u regiji. Pretpostavljam da si ti našla svoju nišu?

Da, ono što radim je dosta drugačije i ima svoju publiku koja takve stvari prati. Moj stil je spoj performansa, mimičke metode i plesnog teatra i to nije nešto što sam namjerno oblikovala, već se jednostavno tijekom godina samo iskristaliziralo. U jednom trenutku, nakon nebrojenih pogledanih i odrađenih predstava, suvremeni ples u klasičnom smislu mi je postao dosadan, pa sam išla dalje i razvijala se u nekim drugim smjerovima. Na kraju se to sve spojilo u jedno. Ljudi koji me prate, bilo kao publika ili kao polaznici i sami traže nešto inovativno i drugačije, tako na kraju i dođu do mene. Meni je osobno jako bitno da sa ljudima imam „feeling“, ne mogu raditi kao na traci i radije ću raditi sa manje ljudi, nego da na kraju ne znam kako se tko zove. Općenito mislim da je, kao i u svemu, tako i u plesu, jako bitno da ne postoji monopol. Monopol vodi u stagnaciju i to je jako loše. Ljudi trebaju imati mogućnost izbora, tako svatko može pronaći nešto što mu najbolje odgovara i mora postojati jedna zdrava konkurencija, uz međusobno uvažavanje i poštivanje. Atmosfera koja se tako stvori je sigurno puno zdravija i dinamičnija i zato je uvijek bolje kada postoji mogućnost raznolike ponude.

Kako gledaš na plesnu scenu u Šibeniku? Slijedimo li svjetske trendove i kakav je uopće odnos zajednice prema toj umjetnosti?

Ovo je potencijalno sklisko pitanje jer ja osobno smatram da plesne scene u Šibeniku nema, s čime se neki možda ne bi složili. Sada ću objasniti i zašto to mislim, za što se nadam da se neće kasnije vaditi iz konteksta. Za mene su plesne škole jedno, festivali i radionice drugo, a plesna scena nešto sasvim treće. Plesna scena podrazumijeva produkcije koje nisu produkt isključivo djelovanja škola, već uključuju kompanije i profesionalce, a pri tom ne mislim samo na plesače, već i na koreografe, asistente koreografa, korepetitore, učitelje, kostimografe, scenografe, tehničare, managere, PR-ovce i svu silu profesija za koje većina ljudi niti ne zna da postoje u plesnom svijetu i iza kulisa. To je jedna ogromna mašinerija. Mi to nemamo, što je normalno, jer je grad mal i zato mislim da je pretenciozno govoriti o sceni. S druge strane, postoje napori, uglavnom pojedinca, koji se već godinama silno trude kako bi nešto pokrenuli. Na sreću, u tome i uspijevaju i puno su toga napravili.

Slijedimo li svjetske trendove iskreno ne znam, jer uopće ne pratim tko što radi. To možda zvuči čudno, ali svo vrijeme koje imam na raspolaganju nastojim utrošiti isključivo na vlastiti posao, pa stvarno ne stignem popratiti što drugi rade. Osim toga, uvjerena sam da je konzumacija bilo kakvih sadržaja svojevrstan rizik za umjetnika jer uvijek postoji mogućnost nesvjesne i nenamjerne reprodukcije, jer jednom kad smo nešto odgledali to nam je „ušlo u sistem“. Tako da jako pazim što gledam i slušam jer ne želim „kontaminirati“ svoj rad tuđim utjecajima. Iz tog razloga već godinama slabo pratim ples, a ako nešto i pogledam to stvarno mora biti na svjetskoj razini, jer sam toliko toga već prošla i vidjela, da jednostavno više nemam strpljenja. Puno više pratim glazbu, ali i inovativne umjetničke prakse, naročito sve vrste performansa, kao i slikarstvo. To ne znači da ne podržavam kolege u Šibeniku i što god da rade, sigurna sam da daju sve od sebe kako bi to ispalo dobro.

A kakav je odnos zajednice prema plesnoj umjetnosti? Pa, ja bih rekla dobar. Ljudi vole ples, oduvijek su voljeli ples i ples je sastavni dio života. Pustite malom djetetu glazbu i ono će odmah početi plesati. To je zato što su ples i pokret utkani u ljudski DNA. Mislim da ljudi u Šibeniku idu na ples i prate ples, u skladu s mogućnostima i onim što im se nudi.

 

 

Budući da već godinama vodiš jedan uspješni festival u Italiji možeš li usporediti situaciju u Italiji i tretman koji plesna umjetnost tamo ima s ovim što imamo u Šibeniku, pa i u Hrvatskoj?

U Italiji sam godinama radila na jednom festivalu koji je spoj teatra, plesa i sporta, a ove godine nažalost ne znam što će s time biti zbog situacije sa korona virusom. Prvu sam godinu radila kao plesačica, zatim kao koreograf, a kasnije kao umjetnički direktor, što zvuči vrlo glamurozno, ali na kraju ispadne Katica za sve. Nažalost, nisam primijetila da u Italiji plesači imaju puno bolji tretman nego kod nas. Istina je da je njihova kulturna scena u svakom slučaju puno vibrantnija od naše i puno se toga događa, lakše se može dobiti angažman, puno je projekata i uvijek se može nešto raditi. Talijani su jako kreativni i s njima je uvijek zanimljivo surađivati ali, nažalost, život plesača je težak, bez obzira gdje se nalazite. Profesionalni ples jako troši tijelo i potrebno je strašno puno discipline da bi se uspjelo, a onda još deset puta toliko da bi se opstalo. To jednostavno moraš voljeti i u to se baciti bez razmišljanja i ne očekivati da ćeš imati neki super tretman. Najbitnije je paziti na zdravlje i prehranu, biti strpljiv i uporan. Onda se i karte nekako poslože, pa možeš dulje raditi.

 

 

Osim što vodiš radionice ti radiš i vlastite plesne projekte. Na koji način?

Kao što sam rekla, trebalo mi je dosta vremena da si izbalansiram život tako da sve funkcionira. Volim raditi s ljudima, ali ako pretjeram to me „pojede“. Jednostavno moram raditi i vlastite umjetničke projekte jer osjećam da sam u naponu snage i nikada nisam imala ovoliko energije i kreativnosti kao u posljednje dvije godine. Mislim da sam još premlada da bih se povukla sa scene i posvetila samo radu s drugima. To sam napravila na jedno vrijeme i to je za mene ispalo jako loše, bila sam jako potištena jer sam zakopala svoj talent kako bih se posvetila drugima i ta me epizoda osvijestila i mnogočemu naučila. Život u Šibeniku mi omogućuje da se skoncentriram na posao jer je grad mal, a priroda je predivna, što mi je jako bitno. Obitelj mi puno pomaže u svemu i tako mi ostaje dovoljno vremena. Projekti na kojima radim su različiti i volim tu neizvjesnost u ovom poslu, to je kao neko iščekivanje. Nekad se radi o angažmanu na većim, tuđim produkcijama, gdje je moj rad samo kotačić u sistemu, a nekad radim vlastite predstave, koreografije, videa, slike, instalacije. Sve ovisi o tome što me inspirira u određenom trenutku i što želim prikazati, kao i o angažmanu koji dobijem, narudžbi i slično. Nekad radim na više projekata istovremeno, a nekad samo na jednom, danonoćno. Na društvenim mrežama ponekad objavim skraćenu verziju projekta, ali ne stignem se dovoljno baviti objavama, a nekad mi i ugovorne obveze zabranjuju eksponiranje. Trenutačno radim dvije potpuno različite koreografije, jedna se zove In the Mood for Love, a druga Mouse Trap. Nadam se da će biti prilike da ih pokažem i našoj publici.

 

Sudjelovala si nedavno u multimedijalnoj instalaciji Zorana Lučića Luce pod nazivom "Zemlja protiv Covida-19" u kojoj je upravo tvoj ples nosio priču o napadu virusa na planetu Zemlju i kako se protiv njega bori cijelo čovječanstvo. Taj je perfomans privukao veliku pozornost lokalne i nacionalne javnosti. Kako si se snašla i jesi li zadovoljna time što ste napravili?

Jako sam zadovoljna performansom i kako je primljen od strane publike. Zoran je vizionar koji radi fantastične projekte i sretna sam što mi je pružio priliku da sudjelujem u nečem tako bitnom. Prije rada na performansu nikada nismo surađivali i poznavali smo se samo iz viđenja, te moram priznati da mi je ukazao ogromno povjerenje jer mi je prepustio kompletnu organizaciju plesnog dijela i nije tražio da mu išta pokažem sve do samog nastupa. Odlično smo surađivali jer smo oboje jako brzi i posvećeni i odmah smo „kliknuli“. Bilo je strašno puno posla oko organizacije, a nismo se smjeli sastajati, okupljati, niti održavati probe radi mjera Stožera. Tako da je svatko sam odradio svoj dio i na kraju smo sve spojili na licu mjesta. Što se tiče plesnog dijela, moram priznati da mi nije bilo lako jer smo išli uživo, a bez probe, što je noćna mora svakog plesača. Uz to sam nosila masku i plašt s kapuljačom, a bio je i mrak, to mi je sve dodatno otežavalo ples. Osjećala sam i veliku odgovornost jer nam je cilj bio ispričati jednu pozitivnu priču koja bi u ovim teškim trenutcima podigla ljudima moral, pa si stvarno nisam mogla dozvoliti da išta pogriješim. Inače san strašan perfekcionist i uvijek mislim da sam mogla bolje, ali ovaj put stvarno ne bih ništa mijenjala jer je sve ispalo točno onako kako je trebalo biti. Želim još napomenuti da sam odlično surađivala i s gospodinom Ninom Nimcem koji je u svega par dana skladao glazbu za performans, pri tom uvažavajući sve moje zamolbe, čime mi je jako olakšao posao. Zbog svega navedenog, nadam se da ću s obojicom još surađivati.

 

 

Borba protiv koronavirusa  posljednja dva mjeseca potpuno nam je promijenila život, ali ti su nastavila promovirati ples online, na društvenim mrežama. Duhovito si primijetila da ne znaš hoćeš li nakon rada u hodniku i sobi više znati plesati na pozornici. Kako si se prilagodila?

Da, hodnik mi je privremeno postao nova plesna dvorana. Kada raširim ruke taman mogu dotaknuti oba zida, pa kao da je rađen po mjeri. Šalu na stranu, prilagodila sam se spontano, u četvrtak smo obustavili naše aktivnosti u udruzi Kulturni krug, a već sam od sljedećeg utorka počela raditi online. Nisam na to gledala kao na neki poslovni potez, jednostavno mi je bilo normalno nastaviti raditi, pa sam tražila način kako da to izvedem. Vodila me želja da olakšam ljudima situaciju u kojoj su se našli preko noći, bilo da se radi o odraslima na koje se srušila hrpa briga, ili o djeci koja su se našla zatvorena u četiri zida, bez vrtića, škole i prijatelja. I meni samoj je puno pomoglo što sam cijelo vrijeme radila jer mi je to okupiralo misli i dalo mi je cilj i smisao. U početku je malo „štekalo“ što se tiče tehničkog dijela, ali vrlo brzo smo se uhodali. Odrasli su se prilagodili silom prilika, a djeca jer se brzo naviknu na novo. Meni samoj je znalo biti teško jer sam radila s puno malih grupa, kako bih mogla bolje pratiti tko što radi, tako da je bilo dana kada bih se uvečer doslovno srušila od umora. Ali s druge strane, nastavili smo održavati kontakt i provoditi naše aktivnosti koliko-toliko normalno, tako da mislim da sam, obzirom na situaciju, napravila najbolje što sam mogla.

Koliko si uključena u određena događanja u Šibeniku i dobivaš li pozive da sudjeluješ na njima sa svojim projektima?

U zadnje vrijeme sam više uključena, što mi je drago. Dobivala sam pozive i prije, ali kako je kod mene sve često popunjeno unaprijed, dosta sam toga morala odbiti, jednostavno jer nisam bila tu za vrijeme događanja, ili sam već radila na nečem drugom. Prošle sam godine radila koreografiju za zbor Zdravo maleni i otvorenje Međunarodnog dječjeg festivala, a držala sam i radionicu u Gradskoj knjižnici „Kako nastaje predstava?“ povodom Mjeseca hrvatske knjige. To je jedan koncept koji sam osmislila kako bih polaznicima dočarala što je sve potrebno kako bi umjetničko djelo zaživjelo na sceni i kasnije sam istu radionicu vodila i u Zadru. Ne volim se gurati, niti išta forsirati, nego uvijek puštam da se stvari same odvijaju i na kraju se sve riješi onako kako i je najbolje. Nitko od nas ne može biti na deset mjesta istovremeno, niti kvalitetno raditi sto stvari odjednom, pa tako ni ja. Ako me netko želi angažirati i projekt mi se svidi, sasvim mi je svejedno jesam li u Šibeniku ili u Parizu. Isto tako na nečemu što mi se ne sviđa ne bih radila nizašto i nigdje.

 Kako vidiš u skoroj budućnost sebe i svoj rad u Šibeniku i imaš li volje i ambicije pokretati neke projekte? 

Imam strašno puno volje i ambicije i veliki sam radoholičar. Za mene moj posao i nije posao, nego stil života i ljubav i sve sam mu u životu podredila. Ne mogu zamisliti da prođe jedan dan, a da ne plešem. Jako volim Šibenik, čak sam i rođena 29. rujna, na Dan grada. Mislim da ovaj grad ima ogromni potencijal i jako puno kreativnih ljudi, fotografa, glazbenika, kao i DJ-eva i organizatora raznih glazbenih festivala. Voljela bih sudjelovati u nekom projektu koji bi uključivao elektronsku glazbu ili crossover, kao i multimedijalne instalacije, jer to najviše pratim. Nažalost, sada je sve stalo zbog epidemije i nitko ne može planirati puno unaprijed, jednostavno jer je sve neizvjesno i ne znamo što nas čeka. Tako da se zasad vodim onom strpljen-spašen, treniram kod kuće i rješavam zaostatke, a što će i kako će biti kasnije, vidjeti ćemo.

FOTO / Nino Stojić, Valerijo Baranović, Valentino Dražić Celić i Zrinka Magazin

Iz kategorije: Glazba & Spektakli

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam