Petak, 05 Svibanj 2017 14:58

PUTOPIS JEDNOG ŠIBENČANINA:Tamo gdje majka postaje mater, a otac ćaća ižbenika

Napisala: 
PUTOPIS JEDNOG ŠIBENČANINA:Tamo gdje majka postaje mater, a otac ćaća ižbenika

Kako Šibenčani sa zagrebačkom adresom doživljavaju svaki dolazak u svoj rodni kraj najbolje opisuje ovaj emotivni putopis jedne obitelji koja živi u Zagrebu, a u mislima u Šibeniku. Napisan je prije više od 30 godina. Nekih šibenskih općih mjesta, ali i kultnih mjesta uz cestu preko Like, više možda nema, ali sjećanja su živa i mnogi će se prepoznati u ovim zapisima:


Tri mjeseca nakon Černobilske katastrofe, nuklearne nesreće planetarnih razmjera koja je uzdrmala cijeli svijet, naša se obitelj tog vrelog ljeta 1986. godine zaputila, kao da se baš ništa važno pod milim Bogom ne događa, na odmor u mamin i tatin rodni Šibenik. Putujemo našom novom polovnom Škodom. Ova se zove bez veze, 120L, a ona koju smo imali prije bila je 1000 MB, što se čitalo kao tisuću malih briga. Ta nam se više sviđala, ali obje su iz Male Boleslave, nama totalno nepoznatog mjesta u Čehoslovačkoj, čije je ime u našoj obitelji postalo uzrečica za masu stvari i situacija. Motor straga, prtljažnik sprijeda. Gepek na krovu nakrcan kao slavonska zaprega kada vozi plastove sijena. Na radiju još se raspravlja o skandaloznom travanjskom zahtjevu Saveza socijalističke omladine Slovenije da se priznaju ljudska prava homoseksualcima. Poduzeli smo sve mjere opreza prije polaska. Gorivo smo u auto i kantu za ne daj Bože, napunili još jučer. Mama je po šibenski za put ispohala pile. Termosica je napunjena kavom. Tu je još i sljedeće: pet paketića „Golub“ WC papira, bocun s vodom, šugaman za pokrivanje prozora da nas sunce ne ubije, šugaman za tatu da briše znoj da mu ne ide u oči dok vozi, kušinići za pod glavu i sav ostali pribor potreban za preživljavanje. Tu je i neizbježni kasetofon EI Niš i kasete s biranom glazbom... za mamu Gabi, Tereza, Vice, Lado Leskovar, Kemal Monteno, Jadranka Stojaković... za tatu mišanca Stones, Kinks, Sabath, Doors, Santa... za nas Bangles, Eurythmics, Talking Heads, Clash... Bez veze. Ionako ćemo se posvađati i nitko ništa neće slušati.

 

 

Tamo gdje majka postaje mater, a otac ćaća ižbenika

Krećemo u cik zore. To je najbolja ura za izbjegavanje nevolja na zagrebačkom Bermudskom prometnom rotoru kod Velesajma i milicije koja se budi kasnije pa se ne treba bojati radarskih zasjeda. Bolje je negdje usput guštat janjetinu nego plaćat kazne. Do Karlovca ide sve glatko. Nema gužve... autoput... milina... Ali traje kratko. Kroz Karlovac prolazimo stani, kreni, psuj, kuni, prijeti, trubi. Živa histerija. Ali i to traje kratko. U Turnju se strasti smiruju, a u našoj škodi počinje uobičajena transformacija. Turanj je mjesto gdje se počinje događati čudesna preobrazba majke u mater, a oca, odnosno tate u ćaću. Kao po nekom nebeskom zakonu i mama i tata prestaju biti Purgeri i počinju se transformirati u Šibenčane ižbenika. To znači da počinju govoriti požbenski, da mi prestajemo biti djeca i postajemo dica i mulci, da naša Škoda više nema volan nego ima timun, kotači postaju kola, sjedala katrige, a mi više ne sjedimo na zadnjem sicu nego u tinelu. Nama je najgore što za nas počinje škola šibenskog govora. Moramo razlikovati zavjesu od koltrine, pinjur od vilice, kotul od suknje, gaće od hlača... Škola traje dok se mater i ćaća ne umore.

Drske glupače guske

Odluka da krenemo u nedjelju ujutro imala je smisla jer nema gužve, zato što pobožni, kako tvrdi tata/ćaća, ne idu na put prije mise pa je gužva manja. Ali zato ima traktora koji jezde bacajući visoko u zrak goleme grude blata koje padaju s neba poput bombi. Tata ih s mukom izbjegava gledajući jednim okom nebo, a drugim cestu da ne pogazi kokoši ili Bože sačuvaj patke. Patke su posebna priča. Tata ih poštuje za razliku od gusaka koje smatra drskim glupačama. On je naime mišljenja da bi patke htjele pobjeći ispred auta i silno se trude, ali ne mogu jer imaju kratke noge pa se gegaju, a guske bi mogle pobjeći da hoće, ali neće. Jedino mu nije jasno ne bježe li zato što su glupe pa se ne mogu domisliti što će im se dogoditi ili su toliko blesave da neće da pobjegnu nego vozače drsko gledaju u oči? Dok on vozi slalom, mi raspravljamo o važnoj dilemi. Kako to da pobožni Zagrepčani ne kreću nedjeljom na more prije mise, a pobožni seljaci nedjeljom rade sve u šesnaest?

Invazija građevinara amatera

Pobožnih koji, po tatinoj teoriji, na more idu poslije mise zaista nema, ali je zato po cesti, osim traktora, kamiona i tegljača kao u priči. Doduše, nedjeljom ne bi smjeli voziti, ali kamiondžije imaju istu logiku kao i mi. Računaju da milicija neće vrebati iza busije prije devet. Muče nas i vikendaši koji vuku prikolice natovarene daskama, vrećama cementa, kariolama, lopatama i miješalicama za beton. To je zaostali dio masovne invazije građevinara amatera na Jadran. Većina se vikend građevinara već znoji na dalmatinskom kamenjaru jer su mudro krenuli još u petak popodne, odmah poslije posla. Gradnja vikendica, čini se, najjači je nacionalni hobi. Kada nas pitaju da li i mi gradimo vikendicu na moru, a mi odgovorimo da ne gradimo jer nam dida i baba imaju kuću u Šibeniku, bijelo nas gledaju i čude se kakve to ima veze jedno s drugim?

 

Klozeti kao tvornice bojnih otrova

Tata bi popio kavu jer mu se spava, ali od Karlovca do mora odbojne birtije nude samo tursku, a on voli espresso. Neće ni onu iz termosice jer mu je ona bljak. Turska u birtijama uz cestu je zapravo smeđa vodica koju tata uspoređuje sa žutom vodicom koju pušta skriven iza grma, jer neće ni po cijenu pucanja mjehura ići u klozet u tim „ugostiteljskim objektima“,
zato što zaudaraju po ustajaloj mokraći i svakog tko im priđe na 20 metara udaraju u pluća koncentriranim amonijakom kao da su tvornice bojnih otrova, a ne mjesta za blagodatno olakšavanje i pražnjenje crijeva. Odvratni čučavci su najčešće začepljeni, fekalije plivaju po poplavljenom podu kao patke, a papira nema ni za lijek, kao ni vode u slavinama. Prva prava nužda u pristojnom i urednom ambijentu može se obaviti tek na Borju, a do tamo je još o ho ho puta. Začudo sav taj smrad kao neka čarobna maglica prekriva miris pečene prasetine i janjetine s ražnjeva koji se vrte na svakih 100 metara duž puta. Moglo bi se pomisliti da je mamina šibenska strategija s pohanom kokošetinom pretjerivanje, ali nije. Usput zbilja ima dobre spize, a najbolja je, to svi znaju, tamo gdje je ispred gostione parkirano puno kamiona. Ali ima kvaka. Vozača amatera, makar auto sakrio dva kilometra dalje, odmah, kao da imaju posebne senzore, detektiraju kao strano tijelo pa nema šanse da on dobije pristojne tripice, grah s cijelom kobasicom ili porciju pečene teletine s više mesa nego kosti.

Banana City

Ipak napredujemo. Škodilak prede. Već je vruće. Mi bi otvorili prozor. Ćaća ne da. Mama i bi i ne bi. Nervoza raste, ali nije opasno jer smo na ulazu u Banana City. Doduše, na putnoj karti kao i na tabli na ulazu u grad piše Slunj, ali svi znaju da je to zabuna, jer ni u Africi nema tako svježih banana kakve putnik može naći u Banana Cityju. Tu je kapo od banana
Šerafedin Muhtardija. Ima tu i drugog voća, ali banane su zakon. Kupujemo godišnju zalihu i guštamo ih dok se vozimo kroz ugodnu hladovinu šume na Plitvicama. Je, tu su slapovi i ostalo, ali nema šanse da se tu stane. Zašto bi na Plitvicama stao bilo tko iz Šibenika kada ima svoju Krku i svoj Skradinski buk, naravno, najlipši na svitu. Mi, djeca, voljeli bismo vidjeti Plitvice, ali nema šanse pa drijemamo. Htjeli bismo slušati glazbu, ali je kazetofon progutao vrpcu. Uzalud nam trud svirači.

Booooorjeeee!

Borje. Jeeee!!! Ćaća i mater čilo i veselo iskaču iz škodilaka kao da su se s daleka puta vratili kući. Ah "Borje"! WC čistiji nego u bolnici pa kiselo mlijeko pa uštipci. Ćaća, kako se približavamo Šibeniku, sve više govori požbenski, tvrdi da to nisu uštipci nego gigantski pispaji. Pa dobra kava... pa, ah, tako dobar miris fine spize... Mi bi, al mama ne da. Kaže imamo još pohane kokoši, a u Šibeniku nas kod dida i babe čekaju srdele s gradela. Nemoćno gledamo zlatnu teletinu koja se još puši, brdo vruće janjetine, ajme pohane šnicele veličine teniskog reketa... Ništa, imamo kokošetinu. Otac gušta u kavi kao da je prvi puta u životu pije. Nakon kave pije kiselo mlijeko i jede uštipke. Mama ne bi ništa. Kaže idemo na more, plaža pa znaš... linija i to. Mi djeca rujemo kućarinima (tata kaže da se male žlice zovu tako i nikako drukčije) po krempiti planinskih proporcija. Prije polaska kupuje se u dućanu ispod restorana srbijanska klekovača. Ćaća kaže da je najbolja na svitu.

 

 

Rock and roll od Gračaca do Knina

Idemo dalje. Boce smo napunili svježom vodom na česmi generala Filipovića u Bjelopolju.

U Udbini točimo gorivo, a mama u suvenirnici pred kojom stoji preparirani medvjed kupuje darove, neke rukotvorine, kao male sagove, seljačke vunene torbe. Htjela je kupiti i drvenu čaplju. Jedva smo je odgovorili. Odustala je tak kada smo joj rekli da iste takve prodaju u Šibeniku na skali od katedrale. A onda rock and roll! Najprije blago zagrijavanje od Udbine do Gračaca. Škoda veselo skače preko rupa, ali to je samo laki dance. Od Gračaca preko Knina do Šibenika, e to je hard rock. Škoda skače kao podivljalo magare. A uz cestu na svaka dva, tri kilometra milicija optimistično čeka da netko nagazi preko 60. Nije nam jasno zašto ćaća neće preko Obrovca i Benkovca. Preko Knina niti je bliže niti je brže, ali rasprava je uzaludna, a svaki pokušaj uvjeravanja besmislen.

Od Bilica do Kronjinog magazina

I onda smo ipak stigli u Šibenik. Ne, nije to što se diže prema nebu gljiva nakon eksplozije atomske bombe. To su dimnjaci šibenskog TEF-a. Nama je to užas. Tati nije jasno o čemu pričamo. Njemu je to normalno. Kada kažem da smo stigli do Šibenika, to zapravo znači da smo stigli do Bilica, jer se od Bilica do Kronjinog magazina piči brzinom umornog puža. Brže se dođe od Plitvica do Konjevrata nego od spomenika u Bilicama do Kronjinog magazina. Ćaća puše, zvizdan prži, žedni smo i gladni. Nervoza u škodilaku raste kao u pretis loncu. Ali nije to najgore. Treba još savladati zadnju zapreku, a to je putešestvje epskih razmjera od Kronjinog magazina do Poljane! Dok se dođe na prostor između Šibenskog zaljeva koji, kako tata kaže, ne da u se i Kamenara koji ne da nase, Dostojevski bi mogao napisati još dva nastavka Rata i mira.

Vruća čokolada u "Pakija" i burek Miloša Baljaka

Odluka da krenemo u nedjelju ujutro imala je smisla jer nema gužve, zato što pobožni, kako tvrdi tata/ćaća, ne idu na put prije mise pa je gužva manja. Ali zato ima traktora koji jezde bacajući visoko u zrak goleme grude blata koje padaju s neba poput bombi. Tata ih s mukom izbjegava gledajući jednim okom nebo, a drugim cestu da ne pogazi kokoši ili Bože sačuvaj patke. Patke su posebna priča. Tata ih poštuje za razliku od gusaka koje smatra drskim glupačama. On je naime mišljenja da bi patke htjele pobjeći ispred auta i silno se trude, ali ne mogu jer imaju kratke noge pa se gegaju, a guske bi mogle pobjeći da hoće, ali neće. Jedino mu nije jasno ne bježe li zato što su glupe pa se ne mogu domisliti što će im se dogoditi ili su toliko blesave da neće da pobjegnu nego vozače drsko gledaju u oči? Dok on vozi slalom, mi raspravljamo o važnoj dilemi. Kako to da pobožni Zagrepčani ne kreću nedjeljom na more prije mise, a pobožni seljaci nedjeljom rade sve u šesnaest? 

I onda Poljana! Mama ide odmah na vruću čokoladu u "Pakija". Kaže da takve nigdje nema. Finta je u tome da u "Pakija" u "Kraš express" otopljen u toploj vodi stavljaju, kazao bi otac, teke likera od kokosovog mlijeka i zeru pjene od mlijeka kakva se stavlja na kapučino, a odozgo bokun šlaga posut nagratanom "Kraš" čokolade za kuhanje. Divota! Ali mi preskačemo te gušte i idemo ravno na vrući burek kod Miloša Baljaka. Takvog bureka u Zagrebu nema. Em je dobar, em je vruć, em je u njemu slasnog mesa i kapule kao u priči, em je tri puta jeftiniji od najjeftinijeg na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.

 

Pazite kad zauzimate pozu da se ne strmopizdite

Dok se mi davimo u bureku, a mater u Pakijevoj vrućoj čokoladi, tata glumi turističkog vodiča i objašnjava ekipi iz prašnjavog crnog Mercedesa beogradske registracije da im je najbolji kamp u "Solarisu" i dodaje savjet da uvijek imaju sitnog za napojnice konobarima jer ako im daju štogod krupno, da im neće vratiti. Pa nastavlja iako ga ništa nisu pitali da je Žaborić dosadan, a plaža prljava... Preporučuje im da Šibenik razgledaju s guštom, izi, ulicu po ulicu, a da na kupanje svakako idu u Primošten jer je tamo more najlipše, a u Primoštenu je, namiguje vozaču Mercedesa urotnički, masa oni furešti što ne volu nosit gornji dil od badića... Čovjek bi išao dalje, ali ćaća ne posustaje. Najbolje pečeno je u Skradinu, najbolja riba i školjke jedu se u „Zlatnoj ribici“ na Brodarici. Pazite, diže prst u vis, ako na ribu stavljaju puno petrusimena i luka, znate ne crnog nego češnjaka, dakle belog luka, maskiraju ribu koja nije friška. Pazite i na škampe. Ako se meso od repa lako izvlači iz ljuske nisu friški. Ne smijete preskočit ni marendu u „Čikoli“. Tu vam je lešo najbolje, a ima i gulaša. U „Čikoli“ je najbolje sve što se jede žlicom. Ni „Alpa“ nije za bacit. Biftek je najbolji u „Baruna“ u Podsolarskom. Gdje je to? Ma naći ćete. To Vam je uz cestu od "Solarisa" do Brodarice. Odozgo puca pogled na groblje brodova, ali ne smeta jer bifteci su ka kolo od fiće. U „Baruna“ vrijedi ići jer gazdarica goste koji malo više potegnu vozi kući svojim autom. Oni vam jedini imaju nešto i za vegetarijance. Niste vegetarijanci. Nema veze. Zato je u Mate u Skradinu najbolji pršut. Po hotelima spiza nije dobra, ali zato vrijedi potegnut do Murtera. Tamo u "Tik taka" su brudeti i frigane ribe za prste polizat. Murterini baš ne gradelaju, al da znaju frigat, znaju. Na Slapove Krke ne idite bez fotoaparata, ali pazite kad zauzimate pozu da se ne strmopizdite. I Kornate vrijedi vidjet, al treba potrošit cijeli dan. Pazite da vam ne podvale lancarde iz leda. A kad budete išli kući jel idete preko Bosne ili preko Like? Preko Like? Preko Obrovca? Onda pazite da vam uzbrdo ne zakuha auto i ne propustite ličku čorbu u Ličkom Lešću, a uz Velebit nemojte pušiti uz otvoreni prozor jer tamo puše pa će vam žar baciti nazad u auto, a pepel u oči.
Tata zastaje da uzme dah, a Beograđanin grabi priliku i bježi glavom bez obzira. Iz kafića mu se rugaju znanci: -Cukune nisi in kaza da tribaju vidit i katedralu, a?

Lantežini!

Mi bi na Jadriju. Tata ne da. Kaže čekaju nas did i baba. Majka bi imala nešto reći, ali mudro šuti jer zna da ne vrijedi ništa reći. Mi djeca pravimo tužne face, ali ne pomaže. Dida i baka nas dočekaju po Šibenski. Pogledaju nas i kažu: -A, stigli ste. i -E, diste do sad? Srdela nema. Dida peče lantežine. Otac se oblizuje i kliče: -Enti gušta! Otkad nisam izija zeru lanteržina! Majka, tj. mater, samo se smješka i šuti. Lantežini? Sreća da smo se najeli bureka. Baba nam namiguje i zamahuje glavom iza kuće. Zove nas da nam krišom da para da nam se nađe. Lipa naša baba...
 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

Časopis Volim Šibenik

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!