Četvrtak, 16 Ožujak 2017 14:52

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Neven Spahija, poznati košarkaški trener

Napisala: 
UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Neven Spahija, poznati košarkaški trener

Neven Spahija prvi je i zasad jedini hrvatski trener u NBA ligi. Bivši hrvatski izbornik već je treću sezonu pomoćnik Mikea Budenholzera u Atlanta Hawksima. Pedesetčetverogodišnji šibenski stručnjak, koji je prije odlaska u NBA imao respektabilnu karijeru u Europi, bio državni prvak u čak šest zemalja i osvajač Eurokupa. Tri puta je bio proglašen najboljim hrvatskim košarkaškim trenerom. On je jedini trener koji je osvojio sedam nacionalnih titula u šest država ali kaže kako ne bi volio biti poznat po tom rekordu te da bi mu bilo draže da je toliko prvenstava osvojio s dva ili tri kluba. Radio je u Hrvatskoj, Sloveniji, Litvi, Italiji, Španjolskoj, Turskoj i sada u SAD- u.


Neven Spahija, dečko je iz legendarne Preradovićeve ulice koja je dala dva slavna košarkaša, braću Dražena i Acu Petrovića. Nadasve je skroman i odmjeren u izjavama i stavovima iako ga neki smatraju trenerom bez dlake na jeziku. Ma gdje bio uvijek je privržen svom Šibeniku i prijateljima iz mladosti s kojima provodi ljeto na Brodarici radije nego u nekom mondenom ljetovalištu. Donosimo priču onako, kako nam ju je on sam ispričao:

 

Sudbonosna Preradovićeva ulica

Rodio sam se u Šibeniku. Djetinjstvo i mladost proveo sam u, danas znamenitoj Preradovićevoj ulici igrajući košarku na jednom od prvih koševa koji su bili postavljeni u Šibeniku. Taj koš obilježio je moju mladost i moju profesionalnu karijeru. Potječem iz skromne i poštene radničke obitelj. Otac i majka su bili zaposleni u TLM-u, a stanovali smo u Preradovićevoj na kućnom broju 11, nasuprot zgradi u kojoj je stanovao moj najbolji prijatelj iz djetinjska i mladosti Dražen Petrović. Naša prva zajednička fotografija snimljena je na proslavi mog ili njegovog, više se ne sjećam točno, petog rođendana. Kad nisam bio u vrtiću ili, kasnije, u školi, bio sam s društvom na ulici. Roditelji su me, naravno, pritiskali zbog škole, a meni su misli uglavnom bile u košarci i satima provedenim na ulici, na košu. Tada nije bilo video i kompjuterskih igrica i Facebooka. Ulica nam je bila jedina razbibriga uz poneki odlazak u kino. Bili smo zaluđeni košarkom. Zarazili su nas stariji dečki među kojima je bio i Aco Petrović. Danas mi se čini da smo mi na košarku jednostavno bili predodređeni i osuđeni.

 

Bio sam jako ponosan na Draženove uspjehe

Prvi pravi košarkaški proizvod tog famoznog koša i naše ulice bio je Aco. Njegov odlazak u zagrebačku Cibonu bio nam je strašan poticaj. On nam je bio nam je uzor. Dražen, koji je bio od mene mlađi dvije godina, i ja istog smo se dana upisali u KK Šibenku. Mislim da je on tada ima 13, a ja 15 godina. Prvi trener bio nam je Nino Jelavić koji je jako utjecao na nas, i kao trener i kao čovjek. Puno nas je toga naučio. Zajednički smo prošli kadetski i juniorski staž. Bili smo nerazdvojni prijatelji. Kada nismo bili zajedno na parketu bili smo zajedno vani. Tako je bilo do mog odlaska u vojsku. Godinu dana sam bio igrač Šibenke ali nikada nisam zaigrao u njenoj seniorskoj ekipi. Dražen je za to vrijeme postao standardni prvotimac, prvo ime Šibenke, najbolji mladi košarkaš u Europi. Mene je taj njegov uspjeh radovao i bio sam na njega jako ponosan. Za sve nas koji smo bili u njegovu okruženju bila je to velika stvar. Dražen je bio poseban, drag i jednostavan Nije ga se moglo nevoljeti.

 

 

Nino Jelavić – otac sportskih karijera Dražena, Roverta i Nevena

Za Šibenku me ne vežu neke posebne uspomene. Više sam vezan za omladinski pogon i Nina Jelavića. On nam je pomogao da u život izađemo kao ljudi i da pravilno odrastemo. Nije nam bio samo trener bio nam je puno više od toga. Iz njegove juniorske petorke poniknuli smo Dražen kao jedan od najvećih košarkaša svih vremena, Robert Jablan, koji postao jedan od najuspješnijih sportskih agenta u Hrvatskoj i Europi i ja koji sam,eto, uspio dosegnuti ono najviše što je moguće postići kao košarkaški trener. Nino je bio i jedan o ključnih ljudi za šibensku košarku, nakon profesora Ivice Slipčevića. Njegov dolazak iz Karlovca u Šibenku kao igrača puno je pomogao tom klubu da napravi veliki iskorak. Sva ostala velika košarkaška imena došla su u Šibenik poslije njega. Kasnije se kao umirovljeni igrač prihvatio trenerskog posla i do zadnjih dana svog života je radio u Školi košarke Dražen Petrović. On je u Drnišu pronašao Stojana Vrankovića. Ne ni jednog trener koji je bio tako dalekovidan. Bilo je još puno trenera ali on nam je bio najvažniji.
Persona non grata zbog Draženovog odlaska u Cibonu

Kad sam se vratio iz vojske koju sam služio u Crnoj Gori, igrao sam neko vrijeme u KK Gajeta iz Tribunja. Već tada sam razmišljao o trenerskom pozivu. Prvo skromno trenersko iskustvo, stekao sam u omladinskom pogonu Šibenke radeći s pionirima ali nakon Draženovog odlaska u Cibonu dosta se toga u klubu promijenilo. Preko noći sam, kao Draženov prijatelj, postao persona non grata. Imao sam I jedan privatni sukob u klubu o čemu Ne bih želio pričati. Znam samo da mi se danas tako nešto dogodi da bih reagirao drukčije, smirenije, a ne impulzivno na prvu loptu kao tada. Otišao sam u ženski košarkaški klub Elemes u kojem je trener bio Neno Amanović, a predsjednik Vito Čeko. Objeručke su me prihvatili. U Elemesu sam ostao nekoliko godina. Bio sam najprije trener kadetkinja, a kasnije pomoćni trener Amanoviću. To mi je bilo značajno iskustvo. Zahvalan sam Neni na svemu što me je učio i naučio. Te sezone 86./87. Elemes je osvojio Kup Jugoslavije. Bio je to veliki uspjeh. U klubu su tada igrale Danira Nakić, Linda Antić, Zdravka Milković... Do tada sam već završio Višu trenersku školu u Sarajevu koja je bila najbolje organizirana trenerska škola u bivšoj Jugoslaviji. Kad sam otišao iz Elemesa jedno vrijeme nisam radio ništa u košarci. Živio sam u Šibeniku, putovao na utakmice, proveo dosta vremena s Draženom u Madridu. Kratko rečeno, radio sam na sebi.

 

 

Ljubljanska škola Zmage Sagedina

Košarci sam se vratio tek 1992. godine na poziv Vlade Vanjka da se priključim njegovom programu obnove bivše Industromontaže. Taj se klub gasio, a on to nije htio dopustiti. Taj poziv početak je moje trenerske karijere. Bivša država se u to vrijeme raspala. Sportski kadrovi su se rasuli. Većina je bila dezorijentirana ali bilo je ljudi poput Vanjka koji se s tim nisu mirili već su željeli raditi i stvarati. Vlado je našao sponzora, javno poduzeće Zrinjevac, na čijem je čelu bio Ante Ledić. Tako je Industromontaža postala Zrinjevac klub u kojem sam proveo četiri godine. Nakon toga sam kratko vrijeme radio u Pulu, kao trener muške ekipe Gradine. Pregovarao sam sa Slavonskim Brodom ali sam na kraju, kratko rečeno, izvisio i ostao bez angažmana. Jedno vrijeme sam bio bez posla, a sam 1997. godine otišao u ljubljansku Olimpiju. Pozvao me je Zmago Sagadin, veliko košarkaško ime u Europi. On je prije toga trenirao splitsku Jugoplastiku koja se tada zvala Croatia – osiguranje. Kada se vratio u Ljubljanu počeo je stvarati modernu Union Olimpiju, a ja sam imao sreću da me uzme za svog pomoćnika. Bio sam dvije godine šef omladinskog pogona, a pola sezone sam bio njegov pomoćnik. To mi je bila prava prilika da se dokažem i da napredujem i da se kao trener etabliram. U Union Olimpiji sam dobio veliku šansu da sazrem kao trenera. Tamo sam promijenio pogled na sport i na život. Mi Dalmatinci smo dosta impulzivni, brzo donosimo zaključke i prosudbe, burno reagiramo, brzo se palimo i brzo gasimo. U Sloveniji sam naišao sredinu koja je bila stabilnija, konzistentnija. Počeo sam raditi s jednim od tada najpotentnijih europskih trenera i to me je promijenilo. Sazrio sam i kao osoba. Ne možete biti uspješan trener ako niste zrela i stabilna osoba.

 

Prilika života

Dok sam bio Zmagin pomoćnik u Ljubljani, u Zagrebu je Cibona ostala bez prvog trenera, velikog košarkaša Vinka Jelovca. Pozvali su mene. Bilo je to veliko iznenađenje. Jedan totalni autsajder poput mene dobio je prestižno mjesto prvog trenera najvećeg hrvatskog košarkaškog kluba. To je u to vrijeme bio plafon – plafona. Zašto su izabrali mene? Ne znam. Vjerojatno je netko procijenio da sam perspektivan. Nakon Jelovca, jednog iskusnog, starijeg gospodina u Ciboni su odlučili povući radikalan pa i rizičan potez te uzeti mladog trenera. Osim toga, to se događalo u pola sezone kada su svi veliki treneri već bili zauzeti. Bila je to prilika života. Nisam ni trenutka dvojio. Razgovarao sam o tome sa Sagadinom. On mi je rekao da se ne dobiva svaki dan ponuda da se bude trener Cibone i dao mi je odriješene ruke. Moja se supruga bila jako prepala tog izazova jer već smo se bili stabilizirali u Ljubljani, a tu nam se rodila i prva kćerka Bruna. No kada je vidjela koliko sam ja odlučan ni ona se nije protivila.

 

Pod lupom javnosti

U Ciboni sam od prvog dana bio pod lupom javnosti. Neki su me dočekali s velikom skepsom, ali nitko nije bio nekorektan. Cibona je bila klub koji je pretendirao na sve domaće titule te europski Final four. Bila je to zadnja velika Cibona, kada je biti njezin trener zaista nešto značilo. I danas to ima težinu ali je, mora se priznati, Cibona puno pala, i financijski i medijski. Rad u Ciboni bio mi je važan i zato što je to bio moj prvi ozbiljni kontakt s medijima. Počeo sam učiti novu životnu disciplinu – odnosi s medijima. Prve godine mi je bilo teško i nisam se baš snalazio jer sam došao iz Slovenije koja je po tom pitanju puno mirnija. Trebalo mi je vremena da se adaptiram i shvatim da je Cibona klub od kojeg se očekuje samo najbolje. Shvatio sam da polemike s medijima nema i da novinari imaju pravo analizirati na svoj način sve što ja radim. To je bilo bitno saznanje u mom profesionalnom radu. Ako mislite biti uspješni morate znati komunicirati s novinarima.
Prvi seniorski trofeji

 

U Ciboni sam ostao dvije sezone. Osvojili smo dva prvenstva, jedan kup u srazu s tada jakim Zadrom u koji je bilo uloženo puno novaca i koji je imao igračine poput Arijana Komazeca i Dina Rađe. Međutim, smijenili su me jer su izostali očekivani rezultata u Euroligi. Ja sam odmah upozorio da se tadašnja Cibona ne može u Europi približiti rezultatima koje je postizao Mirko Novosel ali javnost je to teško prihvaćala. Cibona je u vrijeme Novosela i Pavličevića, kada je osvajala titule u Europi, imala igrače do 28 ili 29 godina. Toga više nije bilo jer se tada igračima starim svega 17 - 18 godine dozvoljavao odlazak u inozemstvo, ako nisu imali ugovor. Bilo je gotovo nemoguće imati grupu igrača s kojom se može kontinuirano raditi. Osim toga bilo je i sva manje novaca. Promijenila su se vremena. Nešto smo dobivali, nešto gubili. Od tada do danas niti jedan trener nije uspio s Cibonom ili nekim drugim našim klubom ući među osam najboljih ekipa u Europi. Kako sam to doživio odlazak iz Cibone? Pa ne previše tragično jer kad ste u ovom poslu neke stvari brzo shvatite, a mogu vam pomoći i tuđa iskustva. Čovjek ne mora baš sve osjetiti na svojoj koži. Ipak su mi te dvije godine bile dragocjene. Osvojio sam prve seniorske trofeje i bio sam prvi puta izabran za trenera godine. Postao sam trenersko ime koje je moglo biti kandidat za neku od pozicija ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi.

 

Na čelu mlade reprezentacije Hrvatske

U vrijeme bio sam i trener mlade reprezentacije Hrvatske koja je na svjetskom prvenstvu u Japanu osvojila srebro. Izgubili smo finale od Amerikanaca. Ta mi je titula bila važna za karijeru jer sam nakon nje posto i seniorski trener Hrvatske. Vidite kako to u životu biva - najprije nisam uspijevao dobiti priliku da se dokažem, a kada sam se vratio iz Ljubljane sva vrata su mi se otvarala. Jedno vrijeme sam, nakon Cibone, bio trener Krke iz Novog Mesta. Igrali smo finale ULEFA kupa i finale Jadranske lige koju na žalost naša Cibona do dana današnjeg nije osvojila. To je još jedna činjenica u prilog tezi da sam bio zadnji trener velike Cibone. S Krkom sam osvojio slovensko prvenstvo. Klub sam napustio osjećajući da u njemu ne mogu više ništa napraviti. Moje su ambicije bile veće.

 

Rusija

Iz Novog Mesta otišao sam u Rusiju, u klub Saratov Taj ke klub bio respektabilan u Europi, a Rusiji je bio priznat kao inkubator u kojem stasaju najbolji mladi ruski igrači. Potpisao sam veliki ugovor. Financijski najveći u svojoj dotadašnjoj karijeri. U Saratovu sam shvatio što je real life i koliko treba cijeniti sve u životu. Bila je to posebna sredina, s vrlo dragim ljudima ali suočio sam se sa strahovitim kontrastom između bogatih i siromašnih. Tako nešto nikad prije nisam vidio. Vrlo brzo sam svojim agentima kazao da tu ne vidim svoju budućnost. Ostao sam u Saratovu samo tri mjeseca iako sam potpisao ugovor na tri godine. Ne mogu reći da je to bila prevara ali shvatio sam da nemaju pokriće za ono što je bilo na papiru i što mi je predsjednik kluba obećao.

 

Treneru najboljeg Roseta ikad!

Vratio sam se u Zagreb odakle sam otišao u Roseto, u Italiji. Za taj gradić od svega 20 000 stanovnika vežu me krasne, tople uspomene. Dandanas smo u kontaktu, stalno me zovu da dođem kod njih. Roseto ima košarkašku tradiciju staru preko 80 godina. To je jedno od prvih mjesta u Italiji u kojem se igrala košarka. Mislim da su imali prvi košarkaški turnir na otvorenom u Europi. Na čudan način su skupljali novac za financiranje kluba, ali igrali smo prvu ligu i imali najbolji rezultat do tada. Bili su jako uporni da me dobiju. Znao sam da iza toga nešto stoji jer nikad nisam vidio toliku ljubav prema klubu. Bile su mi to dvije predivne godine, pune prijateljstva s dragim ljudima. U mojoj vitrini s trofejima na počasnom mjestu stoji plaketa koju su mi poklonili u Rosetu na kojoj piše Treneru najboljeg Roseta ikad! Na žalost, klub se skoro pa ugasio. Danas igraju nekoj trećoj ligi. Prve godine kad sam preuzeo klub pobjeđivali smo sve protivnike. Druge godine bili smo sedmi u jakoj talijanskoj ligi. Doduše malo smo varali. Talijanska košarkaška pravila nalažu da klub mora imati najmanje pet igrača s talijanskom putovnicom. Roseto ih je imao ali bili su to domaći dečki koji su jedva znali igrati košarku. No zahvaljujući njima klub je mogao kupovati igrače u inozemstvu. Zahvaljujući tome nizali smo pobjede ali sam bio svjestan da takav koncept ne može opstati.

 

Velika greška

Nakon Italije, poslije europskog prvenstva u Beogradu, potpisao sam ugovor s klubom Lietuvos Ritas, najvećim litvanskim klub poslije slavnog Žalgirisa. Žalgiris je, mnogi se toga sjećaju, godinama bio moćan u Europi, a njegov centar Sabonis najveći je litvanski košarkaš svih vremena. Bili su nedodirljivi ali kada sam došao u Lijetuvos Ritas uspjeli smo im uzeti sve trofeje i bukvalno ih dotući. Ta sezona je bila definitivna potvrda moje trenerske filozofije i vrijednosti svega što sam do tada naučio. U Litvi sam bio godinu dana kada sam dobio poziv da dođem za trenera izraelskog Maccabija. Prihvatio sam. Bila je to velika greška. Moja odluka da odem iz Litve nije bila dobra. U Litvi sam imao ugovor na još godinu dana, sjajan tim i sjajne uvjete. Bio je to jedan od najbolje organiziranih klubova u Europi. Imali smo 15 000 posjetitelja po utakmici, a ja sam naprasno raskinuo ugovor i otišao. Prenaglio sam s tom odlukom. S druge strane, Maccabi je uz Real Madrid najuspješniji klub u Europi svih vremena i to je bio izazov.

 

 

Maccabi – to nije klub, to je religija

Biti trener Maccabija znači, ah... ne da se ni opisati. Tek kad dođete u Izrael vidite što to znači. Dan danas kad me ljudi iz Izraela sretnu bilo gdje u svijetu pozdravljaju me. Maccabi nije sportski klub - to je religija. Došao sam u Maccabi u najgore vrijeme odmah nakon što je osvojio trostruku titulu prvaka Europe ali nisu osvojili Final four. Njihov dotadašnji trener Pini Gershon, najveći Maccabijev i najveći izraelski trener svih vremena je, kad su ga pitali tko bi ga trebao zamijeniti, kazao moje ime. To mu nikada neću zaboraviti. U Izraelu mi je bilo fenomenalno. Publika i igrači su me zavoljeli ali rezultat u Europi nije bio onakav kakav su oni željeli da bude. Na žalost ništa se nije moglo učiniti. Naime, s prijašnjim trenerom otišla su tri - četiri vrhunska Maccabijeva igrača. Otišla je skoro cijela jedna generacija koja je tada bila najbolja u Europi. Ja sam, dakle, trebao istovremeno stvarati novu momčad i postizati vrhunske rezultate. Nije to bilo lako. Na nacionalnoj razini uspio sam osvojiti prvenstvo ali nismo uspjeli osvojiti kup niti ući u Final four. Nije bilo lako nadomjestiti izgubljene igrače. Management Maccabija smatrao je, međutim, da imamo tim za Final four, a ja se s tom ocjenom nisam slagao.Prijateljski smo se razišli. Nekoliko godina poslije dobio sam satisfakciju. Predsjednik kluba David Federmann priznao je da pogriješili i da sam ja bio u pravu. To je bilo čudno razdoblje u mojoj karijeri. Morao sam otići iz klubova s kojima sam tri godine za redom osvajao trofeje. U Litvi dva, s Maccabijem jedan i još dva s Tau keramicom, u koju sam došao nakon Izraela.

 

Vrhunac trenerske karijere u Tau keramici

Tau keramika je španjolski klub koji ima najzahtjevnijeg gazdu. To je čovjeka koji vas pritišće 24 sata dnevno i koji živi samo za klub. Prihvatio sam njegovu ponudu jer nakon odlaska iz Maccabija nisam imao previše manevarskog prostora. Imao sam doduše ponudu Benettona iz Trevisa ali mi nije bila prihvatljiva. Svi treneri su već imali pozicije i jedina slobodna klupa bila je u Tau keramici. Nisam se vidio u tom klubu niti sam mislio da će taj predsjednik htjeti trenera mog profila ali se ispostavilo da sam dobio posao. To je do danas bila najuspješnija sezona u mojoj karijeri. Uspio sam otići na Final four, igrati finale kupa, osvojiti super kup i osvojiti španjolsko prvenstvo. Trener Tau keramike je prije mene punih pet godina bio bivši trener Jugoplastike Duško Jovanović. Kada je on otišao u Barcelonu, Tau Keramika je u dvije godine promijenila pet trenera. Treću godinu sam došao ja. Odradio sam posao od početka do kraja. Napravio sam dobru selekciju i postigao izvrsne rezultate ali je tada Dušku Jovanoviću istekao ugovora u Barceloni, pa mi se predsjednik kluba Hosean Kerejeta zahvalio na suradnji i vratio na trenersko mjesto Duška. On jednostavno smatra da je Duško jedini dovoljno kvalitetan trener za njegov klub. Ja to cijenim. Otišao sam dobro ispraćen i od publike i od medija, a ostali smo i u odličnim odnosima.

 

Logika biznisa i sport ne idu zajedno

Nakon Tau-a dolazi rizični trenutka u mojoj karijeri. Poput Damoklovog mača nad mojom je glavom visjelo pitanje kako je moguće da unatoč dobrim rezultatima svake godine napuštam neki klub? Je li problem u meni, poslodavcima ili nečemu treće? Duboko sam o tome razmišljao. Sljedeći moj klub bila je Valencija. Zatekao sam veliki broj igrača s enormnim financijskim ugovorima koji, međutim, nisu odgovarali onome što su u pokazivali na terenu niti su bili primjereni njihovoj igračkoj kvaliteti. Imao sam sreću da me je podržao Maule Lorente, bitna osoba u mom životu. Objasnio sam mu zašto moramo otpustiti 70 posto igrača i pronaći kvalitetnije zamjene za manje novca. On mi je povjerovao ali kad smo sve napravili otišao je na dužnost predsjednika nogometnog kluba Valencija kojeg je, usput rečeno, od prosječnog kluba doveo među velike klubove. S Valencijom sam ušao među četiri najbolje španjolske momčadi, izgurali smo Malagu i stali rame uz rame s Real Madridom, Tau keramikom i Barcelonom. Osvojili smo ULEB kup i nakon deset godina vratili se u Euro ligu. Odradio sam te dvije sezone više nego dobro ali gazda kluba je rekao da želi revidirati budžet i smanjiti troškove s čim se nisam slagao. Mi smo s 40 posto novca manje nego što je klub trošio ranije postigli najveći uspjeh i nije mi bilo logično da u takvoj situaciji netko želi smanjivati troškove. Ipak, kroz svoju karijeru trenera naučio da bogati ljudi imaju drukčiju logiku od prosječnog čovjeka i da se u to ne valja miješati. Imao sam prilike mnogo puta sjediti za stolom s bogatašima i raspravljati o sportu. Zaključio sam da oni svoja poslovna iskustva i logiku biznisa žele prenijeti u sport. To nije moguće, ali, znao sam, nije moguće ni raspravljati s njima.

 

 

Međunaslov:Iz Valencije sam 2010. godine otišao u Tursku u klub u Fenerbahče. To je najveći klub u kojem sam do tada radio. Ne znam je li to klub ili pokret. Ima 20 milijuna navijača, a po broju članova je drugi u Europi. To nije privatni klub nego sportsko akcionarsko društvo, koje ima skupštinu i board. Vode ga imućni i poslovno uspješni ljudi. Ulažu u klub strašno puno novca. Uvjeti za rad su bili odlični. Fenerov prihod premašuje 250 milijuna dolara godišnje. Imaju sportske centre u Istanbulu i na planinama, kaže Spahija koji je nakon tri godine morao napustiti Fenerbahče i nakon neuspješne epizoda u Ciboni 2014. godine odlazi u SAD - a kao pomoćni trener Atlanta Hawksa. i nije požalio. 

Još nam je prije šest godina, kada to još nije bilo izgledno kazao:

"Imam ambiciju otići u NBA, naravno za pomoćnog trenera jer ne vjerujem da ijedan trener iz Europe tamo može dobiti mjesto glavnog trenera. Znam da imam već gotovo 50 godina ali ono što mi daje nadu je to što u Americi ne prave razliku po tomu jesi li star ili mlad nego koliko znaš i koliku imaš energiju. Zašto NBA? Zato što je to top. Ako mi ne uspije otići u NBA smatrat ću to velikom falinkom u svojoj karijeri iako ja već 10 godina odlazim u Ameriku, a bio sam u coaching staffu u ljetnim ligama NBA. Ako budem odlazio u NBA to će biti iz sportskih, a ne financijskih motiva jer pozicija koju ja imam u Europi je puno bolja od one koju bih mogu dobiti u Americi" i želja mu se ostvarila.

 

 

Naglasci o:

...obitelji Jedino čime u životu nisam zadovoljan je odvojenost od obitelji. Moja supruga Dina i kćerke Bruna i ....... žive u Zagrebu i tako će i ostati jer cure tamo idu u školu, a supruga ima svoju odvjetničku karijeru. Sada smo prvi put smo u prilici da između gradova u kojima živimo postoji izravna avionska linija tako da nam nije problem posjećivati se. Jednostavno smo se na to navikli i znamo da ne može biti drukčije. Znam da nije dobro to što nisam stalno s njima ali to je ta žrtva koju zajedno moramo podnijeti. Supruga Dina mi je apsolutna potpora u svemu i sve smo životne odluke donijeli zajedno. Imam sreću da moja supruga nije po profesiji supruga košarkaškog trenera nego je akademski građanin, ima svoj posao i svoj krug prijatelja. Ona prati moju karijeru i sve moje rezultate ali kad smo zajedno ne pričamo puno o košarci.

 

...iskustvima s igračima Koga se od igrača i ljudi s kojima sam radio najradije sjećam teško mogu reći jer sva te imena ne bi stala u cijeli časopis. Ja sam ipak radio u šest zemalja i nigdje nisam ostavio zatvorena vrata. Susretao sam ljude različitih mentaliteta koji su govorili različitim jezicima ali jezik mi nikad nije bio barijera. Govorim talijanski, španjolski i engleski, a u mom poslu engleski je službeni tako da nemam problema sa sporazumijevanjem niti sam imao takvih problema gdje god sam radio. Još nisam upoznao igrača koji ne zna engleski. U mom poslu je 50 posto know - how dakle znanje, a 50 posto je upravljanje odnosima, ne samo s igračima nego sa svim ostalima koji su uključeno u rad kluba. Jako je važna sposobnost prenošenja znanja na druge ljude.

 

...kavi

Nigdje na svijetu nisam naišao na odnos prema kavi kakav imamo mi u Šibeniku. Ne znam dvoje Šibenčana koji piju jednak espreso i na isti način. Nigdje nema takve kulture ispijanja

 

...Anti Šupuku Za njega sam vezan od prvih dana izlaska na Poljanu. Njegov kafić je bio tada kultno mjesto. Najprije smo se dvije godine muvali oko njegovog lokala da bismo se uopće usudili u njega ući. Kibicirali smo i njegov crveni Alfa Romeo sa širokim gumama. Ante je bio svjetlosnu godinu ispred svih, obrazovani vizionar i kao takav utjecao je na mnoge generacije pa i na mene. Ja sam ga već tada zavolio. Kad je počela Draženova karijera Ante je dosta vremena provodio s nama. Kad je došlo do stvaranja Hrvatske mislim da je on zaista bio jedino i najbolje rješenje za gradonačelnika Šibenika. Završiti dva fakulteta i pročitati tone knjiga ne može svatko. Kad je počela moja profesionalna karijera on je upravo otišao s mjesta gradonačelnika i bio je umoran i pomalo razočaran i onda je počeo dolaziti na sve moje važnije utakmice. Nekad mi nije podrška jer neke moje poraze teže prima nego ja. U zadnjih pet godina nema utakmice na kojoj je moja ekipa osvojila trofej, a da on nije na njoj bio. Tko zna mene i moju karijeru pozna i Antu. S njim provodim najveći dio vremena tijekom godine. On je osim toga zadužen za moj društveni život kada dođe kod mene. Ljeti se u Šibeniku uopće ne vidimo.

 

 

...šibenskim prijateljima Prijatelji iz Preradovićeve ulice su se, na žalost, rasuli. Neki su u Kanadi, Americi, Švicarskoj... Malo ih je ostalo u Šibeniku. Za mene ne postoje ni Bahami ni Maldivi... postoji jedino Šibenik. Ovdje se družim s Joškom Belamarićem, Đorđom Maleševićem, Kinom i Bumbakom. Veliki prijatelj mi je i Miro Kunčić koji mi održava brod i na svim mojim plovidbama je glavni skiper. ...trenerskom poslu Trenerski posao je vrlo zahtjevan ali nisam fah idiot zainteresiran samo za sport. Trener usreće različite ljude i mora biti upućeni u puno toga, a mora znati i komunicirati s ljudima. Igrač će odraditi dva sata treninga ujutro i popodne, a ostalo se svodi na odmaranje. Trener to ne može jer kada obavi posao s igračima ima još puno drugog posla. Budim se između 8,00 i 8,30 sati. Najprije odem na kavu, a onda u sportski centar. Počinjemo s dogovorom što će se taj dan raditi. Kontroliram što radi koja grupa. Mi treneri se ponovno sastajemo u 12 sati, analiziramo neke bitne detalje s utakmica, a onda odlazimo zajedno na ručak. Vraćamo se u centra i svatko ide u svoj ured gdje rješavamo tekuće poslove. Slijedi potom sastanak u mom uredu i gledanje utakmica i isječaka koje će se kasnije analizirati s igračima. Dogovaramo večernji trening koji je od 18 do 20 sati. Nakon svega se ponovno nalazimo u mom uredu i analiziramo što smo taj dan napravili što znači da moj radni dan traje 12 sati.

 

...šibenskoj košarci Ja nisam šibenski proizvod. Dražen je to bio. On je ostavio veliki trag u šibenskoj košarci, a ja sam se malo očešao o nju. Ja jesam dušom i srcem Šibenčanin, ja sam trener Šibenčanin ali nisam produkt neke šibenske škole košarke. U šibenskoj košarci sam sa svima dobar odnosno bolje je reći da nemam neprijatelja ali mislim da ja ne mogu pomoći šibenskoj košarci. Josip Stojanović je moj prijatelj i susjed, rijetko se vidimo ali se čujemo. Anđelko Matov je trener njegovog kluba Jolly JBS i mislim da je to najbolje rješenje jer riječ je o zaljubljeniku u košarku, fanatiku koji već godinama traje na toj razini i taj klub zaista ima sreću što ga ima. Ne znam koje su Jolijeve ambicije i želi li napraviti u muškoj košarci ono što je sa ženskom ili ne. Mislim da smo se, kada je o šibenskoj košarci riječ, malo pogubili. Ovdje može biti samo jedna klub no meni je puno lakše osvajati trofeje po svijetu nego sjesti s dvoje Šibenčana za isti stol i razgovarati o košarci. ...gastronomiji Pazim na kilograme jer se kao trener ne smijem ugojen pojaviti među igračima. Ali veliki sam gurman i dosta sam naučio o hrani i pićima. Od pića konzumiram samo vodu, pivo i vino. Naučio sam se kako jesti i kako piti. Moja omiljena kuhinja je japanska iako je većina mojih prijatelja pa ni moja supruga ne voli. U Tel Avivu imam velikog prijatelja koji je vlasnik sushi kluba i tamo sam se navukao na tu hranu. Tusku hranu izbjegavam. Ponekad sa svojim suradnicima odem na kebab i druge turske specijalitete u neki restoran na ulici, više zbog zabave i druženja. S Fenerovim majicama na sebi smo atrakcija, prilaze nam ljudi i družimo se s njima.

 

 

...sudjelovanju u Domovinskom ratu Bio sam pripadnik Zbora narodne garde u koji sam ušao 21. srpnja 1991. godine. U ratu sam bi do kolovoza 1992. godine. Prvi dio sam proveo ZNG-u, a onda u Vojnoj policiji. Moj tadašnji zapovjednik Tvrtko Pašalić razumio je što za mene znači angažman u košarci koji sam dobio 1992. godine pa me je pustio da odem. Domovinski rat je razdoblje na koje smo svi ponosni ali ne volimo pričati o njemu. Bio sam svjedok tužiteljstva u jednom procesu protiv osumnjičenih u pritvoru u Kulinama. Dao sam svoj iskaz u istrazi i dat ću ga u sudskom procesu. Neki mediji krivo su to protumačili i objavili su netočnu informaciju da sam osumnjičenik što me je skoro stajalo karijere.  

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!