Povodom uhićenja bjegunca Bože Bačelića, optuženog za ratni zločin u Prukljanu 1995. godine, poznati kolumnist Drago Pilsel koji je neposredno nakon tog zločina bio na mjestu ubojstva, napisao je tekst koji u cijelosti prenosimo s tportala
U Njemačkoj je 9. veljače uhićen bivši hrvatski vojnik Božo Bačelić (42) za kojim je bila raspisana međunarodna tjeralica zbog ratnog zločina protiv civila, to jest ubojstva dvoje staraca srpske nacionalnosti u Prokljanu u blizini Skradina 1995. Bačelić je bio u bijegu četiri i pol godine. Riječ je o bivšem zapovjedniku voda izviđačke satnije 113. brigade HV-a (i kasnijem dužnosniku HDZ-a), koji je pobjegao 2007. prije ponovljenog suđenja za ubojstvo dvoje staraca srpske nacionalnosti - bračnog para Nikole (76) i Milice (74) Damjanić, koji su 11. kolovoza 1995. u akciji tzv. čišćenja terena strijeljani u Prokljanu, nakon čega su njihova trupla i zapaljena. Za taj su zločin optužena još trojica bivših ročnih hrvatskih vojnika Ante Mamić, Luka Vuko i Jurica Ravlić. Svi su oni u istrazi priznali zločin, no poslije su promijenili iskaze i opovrgnuli krivnju
Na prvom su suđenju 2002. oslobođeni, no Vrhovni je sud presudu poništio i postupak vratio na početak. No, prije početka ponovljenog postupka natporučnik Bačelić je nestao pa je Županijski sud u Šibeniku u kolovozu 2007. za njim raspisao tjeralicu, a nekoliko mjeseci poslije raspisana je i Interpolova međunarodna tjeralica, doduše, nakon inzistiranja članova obitelji i nekih novinara.
Bačelića su na predaju prije tri i pol godine javno pozivale obitelji trojice suoptuženika jer bez njega nije moglo početi ponovljeno suđenje, a njihovi su sinovi i muževi tada bili već dvije godine u pritvoru.
Sva četvorica su prvi put uhićena u rujnu 2001, a na slobodi su se našli nakon nepravomoćne oslobađajuće presude. Bačelićevi suoptuženici ponovno su pritvoreni nakon poništenja presude. Sud u Šibeniku odlučio je 2007. da se mogu braniti sa slobode, no Vrhovni sud prihvatio je žalbu šibenskoga Županijskog državnog odvjetništva i ukinuo je tu odluku.
Ovaj je novinar prvi civil koji je došao na mjesto zločina u pratnji unuka ubijenih, i prvi pisao o onomu što je vidio (u Novome listu) čime je počelo, tada u kolovozu 1995., otkrivanje teške i, za režim Franje Tuđmana i Gojka Šuška, neprijatne istine o ratnim zločinima koji su hrvatske snage počinile nad Srbima nakon 'Oluje'.
Pošto mlađi čitatelji možda nisu upućeni i pošto se teško mogu pamtiti te scene zločina, ponavljam ono što sam o tom zločinu objavio u dvomjesečniku 'Erasmus' (listopad 1995., br 13, str. 11-14), na molbu urednika Slavka Goldsteina:
'...Stižemo u ono selo, i ubrzo do one kuće. 'Eno', kaže, 'ostatak gume i ribarske mreže'. Tražim pomoć, ali moja prošlost šuti. Ne vrijedi mi iskustvo argentinskoga prljavog rata ni prvi novinarski savjeti iskusnih kolega, od kojih su nekima grobovi još nepoznati. Ne odgovara mi ni mojih ondašnjih 20 godina, okupanih u krvi prijatelja koju je prolio Falklandski rat. Napušta me iskušani novinarski i vjernički latinskoamerički Ja. Ništa mi ne pomaže da shvatim kako to da se i najkrvoločnija zvijer napije krvi pa stane... Starca, slijepa i na štakama, izrešetali su mecima dok je sjedio i grijao kosti na prokljanskom suncu. Ženu su mu, pretpostavljamo, jednako usmrtili, a onda bacili na automobilske gume, pokrili mrežom, polili uljem i zapalili. Starac je spaljen manje stručno, tik do stolice na kojoj je dočekao smrt. Oni koji su došli po njih stavili su kosti u isti lijes i položili na groblje u Konjevratima, a ne na ono u kojemu su ubijeni starci čitav svoj težačko-ribarski život očekivali da će biti pokopani. Rečeno mi je da je na sprovodu bilo jadno i teško. Među ostalim i zbog toga jer je rodbina ubijenih staraca službeno obaviještena da su stradali dok su pružali otpor, a možda i kada su bježali preko minskog polja.
Pentax mi se buni. Inače među nama postoji iskrenost koju upravo rušim dok preko njegova objektiva gleda oko koje simulira hladan profesionalni rad. Škljoca jednom, dva, tri, mnogo puta. Snimam starčevu majicu natopljenu krvlju i rupu od metka kroz koju Ivica gura prst. Dijelove desne ruke, komad rebra i kralježnice, stražnji dio lubanje, papuče, štake i crnu kapu. Moj kolega, Ivica pred kućom pronalazi još jedan dio lubanje, veličine moga dlana. Onaj u dvorištu je veći. Ono što od dide nije pokopano u Konjevratima stavljamo u bijelu vrećicu, sličnu onima koje su tisuće prognanika nosile sa sobom u progonstvo kao jedini dokaz o nekadašnjem građanskom i seljačkom stažu na djedovini (...)
Ivica je ostao u Šibeniku, a ja sam bijelu vrećicu, zajedno s kamenom iz sela, ostatkom ribarskih mreža i okrvavljenom majicom, smotao u zavežljaj i došao do parkirališta prije šibenskog mosta, malo dalje od pumpne stanice. Supruga je ostala u autu tiho se moleći za duše pokojnika i zločinaca. Stigao sam do sredine mosta i pogledao u smjeru starčeva sela. Zavežljaj je kliznuo iz ruku i potonuo...'.
To je ono što je ovaj novinar vidio i zabilježio. Tomu dodajem da sam na mjestu zločina pokupio čahure ispaljenih metaka kojih je policija (toliko o stručnosti njena rada) ostavila razbačenima po dvorištu ubijenih. Čahure sam predao Krim policiji u Zagrebu da budu uvrštene u predmet jer sam mislio da mogu poslužiti kao dokaz i da mogu pomoći kako bi se taj zločin povezao s drugima, ali je ta evidencija, kako mi je rečeno, nestala iz predmeta. De facto, Vrhovni sud zaključuje da čahure nisu pronađene tijekom očevida, ali ja sam ih pronašao i predao policiji! Detaljno sam proučio mjesto zločina, fotografirao ga i izvještaj predao HHO-u čiji sam tada bio član i terenski istraživač.
A evo što se, od prilike (ističem, od prilike, jer ono što sam ja vidio na licu mjesta ne odgovara baš onomu što u predmetu imaju pred sobom suci), dogodilo u Prokljanu prema zapisu rješenja Vrhovnog suda RH (Broj: I Kž 65/03-8) od 5. travnja 2007. a kojim je ukinuta oslobađajuća presuda Boži Bačeliću, Anti Mamiću, Luki Vuko i Jurici Ravliću:
'...Najprije treba poći od pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja da su pokojni civili, bračni par Nikola i Milica Damjanić, izgubili živote posljedicom ispaljivanja hitaca iz vatrenog oružja, a pok. Nikola Damjanić i od udarca u glavu, nakon čega su njihova tijela spaljena, a karbonizirani ostaci nađeni su u neposrednoj blizini njihove obiteljske kuće (...) Pri tome, nesporno je da su svi optuženici kritične prilike bili naoružani vatrenim oružjem, te da su se na dan smrti oštećenika zatekli u mjestu njihovog prebivališta.
Nadalje, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da su se opt. B. B., kao zapovjednik voda, Šibenske brigade, a opt. A. M., opt. L. V. i opt. J. R. kao vojnici – ročnici, kritičnog dana dovezli u napušteno mjesto Prokljan osobnim automobilom marke R. 4. crvene boje i to prije negoli je stigao ostatak satnije pod zapovjedništvom I. V.. Končano, temeljem iskaza svjedoka G. V., N. V. i I. V., te prvobitnih obrana opt. J. R. i A. M., sud prvog stupnja nedvojbeno utvrđuje da su se sva četvorica optuženika zatekli u blizini zapaljenih tijela pokojnih civila.
Dakle, kod tako utvrđenih činjenica trebalo je izvesti zaključak da li su i koji od optuženika ispaljivanjem hitaca iz vatrenog oružja lišili života pokojni bračni par Damjanić, te da li su i na koji način sudjelovali u spaljivanju njihovih tijela. S obzirom da nisu utvrđeni neposredni očevici tog dijela događaja, od velike su važnosti upravo obrane optuženika dane pred djelatnicima policije u nazočnosti njihovih branitelja, te iz faze istrage, s obzirom da su njihove izmijenjene obrane s glavne rasprave već ocijenjene kao nevjerodostojne.
Tako s pravom ukazuje državni odvjetnik na obranu opt. J. R. koji je detaljno opisivao kako se zajedno sa zapovjednikom B. B. i još dvojicom – trojicom vojnika zatekao ispred kuće oštećenika gdje je opt. B. B. Povikao: ''J. ubij ih, da ti vidim sada hrabrost", a kada je taj optuženik, ne želeći izvršiti ovakvu zapovijed, namjerno ispalio rafal, kako tvrdi, pokraj oštećenika u zid kuće, začuo je iza svojih leđa drugi rafal kojim su 'starci pali pokošeni'.
Iako taj optuženik nije siguran tko je ispalio sporni rafal u oštećenike, činjenica je da je opt. B. B. tome bio nazočan te je prethodno verbalizirao namjeru na lišenje života oštećenika. Isto tako, opt. A. M. u svojoj prvobitnoj obrani izjavljuje da je zajedno sa opt. B. B., opt. L. V. i opt. J. R. došao pred kuću oštećenih i dok je on, A. M., u kući tražio oružje, vani je začuo rafal posljedicom čega su civili ubijeni. Siguran je da su se vani nalazili opt. B. B., opt. L. V. i opt. J. R. te još 2 - 3 nepoznata vojnika, a potom su svi prikupljali daske i bacali na mrtva tijela te ih zapalili.
Konačno, i opt. L. V., bez obzira što tvrdi da se slabo sjeća događaja, iskazuje da je pred kuću oštećenih došao zajedno sa opt. A. M., opt. J. R. i još jednim nepoznatim vojnikom, a dok je on zaostao u vozilu, čuo je ispaljeni rafal, te je zatekao te osobe ispred kuće oštećenika.
Osim toga, relevantan je i iskaz svjedoka I. V. koji je zatekao svu četvoricu optuženika na licu mjesta 'pored hrpe koja se dimila', a kada je upitao opt. B. B. što se tu dogodilo, ovaj mu je odgovorio 'što te briga', dok mu je netko od vojnika rekao "tu je bilo dvoje ljudi". Slično iskazuju i svjedoci G. V., te svjedok N. V. kojem je opt. B. B. na izričit upit odgovorio "nema tebe što zanimati što se tu dogodilo".
Sve navedeno, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, jasno ukazuje na umiješanost optuženika u izvršenje predmetnog kaznenog djela (...)
U svakom slučaju, da optuženici nisu bili akteri predmetnog ratnog zločina, njihova dužnost bila prijaviti slučaju nadređenima, prvenstveno zapovjedniku satnije I. V., što nije učinjeno, već upravo suprotno, na izričit upit svog nadređenog o tome što se dogodilo opt. B. B. (Božo Bačelić, op. D.P.) nehajno odgovara 'što te briga'....'.
Foto: tportal
