Vjerujem da svi u Hrvatskoj misle kako cijela Poljska ovih dana živi samo za nogomet i da je nogomet pokrio Poljsku kao što je snijeg zimus pokrio Šibenik. Ali nije tako. Stadioni na kojima se igra, glavni gradski trg i nekoliko fun clubova zapravo su nogometne oaze u moru za nogomet potpuno nezainteresiranih Poljaka. Sto koraka dalje od stadiona ili glavnog gradskog trga nogometu nema ni traga ni glasa. Nakon ovih malo manje od tjedan dana provedenih u Poljskoj shvatio sam da u Poljskoj sport broj jedan nije nogomet već – opće nacionalno nadmetanje u brzini ispijanja pive.
Poljaci klasičnu „zidarsku“ pivu od pola litre ispiju za maksimalno 5, a Poljakinje za 7 minuta. Uz takvu ekspresnu konzumaciju nije čudo da je piva jeftina. Pivari i država očigledno ovdje zarađuju na količini, a ne na visokim maržama. Poljskom teku rijeke pive. Mislim da bi svaki čovjek koji drži do sebe i smatra se ljubiteljem pive barem jednom u životu morao doći u priliku piti pivu sa Poljacima. To je jednostavno neopisiv osjećaj. Poljaci imaju kulturu pića, pijenja i opijanja. Za ovih sedam dna shvatio sam u čemu je štos, a stekao sam i nešto kondicije. Kako ooooogroman broj Poljaka za nogomet uopće ne haje, a mladost više voli ruralne partije na selu spremno sam prihvatio poziv koji su moji prijatelji i njihovi prijatelji i prijatelji njihovih prijatelja organizirali za mane u selu koje se zove Chocicza. Gdje se ono točno nalazi to ne bih mogao precizno reći, ali nije ni važno jer, moram biti nepristojan, ovdje uživam kao nikada u životu iako mi strašno fali materina spiza. Kako moram štedjeti obroke sam sveo svode na čokoladice i sendviče.
Jučer više nisam mogao izdržati pa sam pojeo kuhanih obroka. Uzeo sam nešto što je bilo najjeftinije. Ne znam što je bilo ali je bilo ukusno. Tako koliko – toliko sit stižem u selo Chocicu uzabačenom dijelu Poljske gdje će biti održan party. Dolazi najmanje 50 ljudi. Iako sam gost nisam pošteđen obveza. Dopalo me je da kosim travu u dvorištu i obavljam još neke posliće oko kuće. Ostali dio ekipe čini mi se okreće cijelu kuću naopako i preuređuje je od temelja. A te Chocicze, e to vam je blago rečeno jedan obični raj na zemlji. Ima tu nekih 30 kuća, nema auta, nema one gužve, nema buke, nema nogometa.... Oni koji ovdje žive, moj je dojam, primaju plaću za naporni posao uživanja u prirodi, dokolici i – pivi. Da sam kojim slučajem u Njemačkoj ili nekoj drugoj „naprednoj“ europskoj državi vjerojatno bih ležao u nekoj ćeliji u kojoj me kroz „špijunku“ promatra ledeni policajac robot koji misli da sam u najmanju ruku Bin Ladenov pobočnik. A sigurno bih bio i bez prebijene pare jer je sve skupo, a bogati su škrti jer inače ne bi bili bogati.
Ovdje je sasvim drukčije. Poljaci vam ne dozvoljavaju da ni slučajno trošite svoje novce. Ako ovakvim tempom nastave mislim da će mi zalihe love potrajati još bar 10 dana. Poljaci su možda najveći hedonisti koje sam vidio. Žive blaženim životom od danas do sutra. Imaju mnogo zajedničkih crta sa nama Balkancima i zato ih obožavam. Ukratko, danas me čeka pakleni posao koji će se, nadam se, navečer isplatiti, a sutra ću se vjerojatno s velikim smiješkom na usnama krenuti prema Gdanjsku. Kao što znate naši NISU izgubili od Talijana pa slijedi zanimljiva utakmica protiv Španjolaca. Što mislite hoću li se u Gdanjsku uspjeti prošvercati na stadion i gledati utakmicu bez plaćene ulaznice?
