Sidebar Menu

Datum objave: 02. Rujan 2019

Ovo vrijedi pročitati:Nije katastrofično nego realno predviđanje budućnosti hrvatskog turizma

Diana Ferić
Diana Ferić

Danas - godine 2039. - konačno znamo da se obistinilo ono što su neki davno vjerovali, ali mi nismo. Znamo da se ipak dogodilo ono što su zloslutnice najavljivale, ali im nitko nije vjerovao. Dogodilo se da je došao taj dan, piše Jurica pavičić na portalu  jutarnji.hr.

Danas - kad je taj dan ipak došao - možemo sebi postaviti pitanje: jesmo li trebali predvidjeti? I ako da, u kojem trenutku? U kom trenutku smo trebali osjetiti da nešto nije u redu, da statistike škripe, da se kolone brojki naginju ukrivo, a dijagrami u crveno? U kojem smo trenutku trebali vidjeti da je jedna era prošla?

 

Danas - godine 2039., u času kad znamo da su zlatni dani nepovratno prošli - možemo se tek zdvojno osvrtati i postavljati sebi uzaludno pitanje. Kako je - naime - bilo onima koji su nekoć, pred sto ili sedamdeset godina, bili u našoj koži? Jesu li oni vidjeli što im se sprema? I, ako da - kada su to točno počeli primjećivati?

 

U kojem su trenutku - recimo - to počeli primjećivati Karlsbad i Wiesbaden, Spa, Bath i Marienbad? Nakon što su stoljećima gospoda tamo dolazila piti mineralnu vodu, promenirati i slušati muzičku kapelu, nakon što su desetljećima tamo konzumirali termalne vode i obvečer igrati whist, svi su ti ljudi nestali kao aveti. U kojem su trenutku svi ti dični i lijepi gradovi shvatili da nešto nije u redu? Shvatili da im se gosti prorjeđuju i stare, te da novu, mlađu gospodu umjesto mineralnih voda privlače ona druge, velebnije i slanije?

 

U kojem su trenutku - nadalje - to isto shvatili Estoril, Deauville, San Remo, Opatija i Lido? Nakon što su nepuno stoljeće tamo dolazila gospoda da se nadišu slanog zraka i noge smoče u pijesku, nakon što su njihove grand-carltone i hotele-des-bains ovjenčali Thomas Mann, Čehov i Ian Fleming, u kojem su trenutku svi ti uznositi cvjetni gradovi shvatili da stvari izdišu i škripe?

 

Kad su uvidjeli da im se publika prorjeđuje i stari, da im gosti sve češće imaju sjedine i štap, i da sve češće dolazi samo zbog žilave navike, ocvalog prestiža i obične rutine? Kad su shvatili da neku novu elitu - poletnu, mladu i u punoj snazi - privlače neka sunčanija neba, kamenitije plaže, smaragdnije vode? U kojem su trenutku shvatili da oni koji su u međuvremenu postali vladajuća klasa više ne idu njima, nego da idu drugdje. Da idu na Sardiniju i Kretu, u Algarve, Mikonos i Dalmaciju?

 

Kad se to dogodilo, jesu li primjećivali? Jesu li vidjeli kad je to počelo, kad su se kolone brojki počele naginjati ukrivo, a dijagrami u crveno? Ili su - kao mi - vjerovali da nikad neće ispasti iz mode, da se trendovi nikad neće promijeniti. Ili su se - kao mi - kuhali kao jastog u mlakoj vodi i svake godine kad bi stigla jesen sami sebi šaptali utješno: dogodine će biti bolje.

A onda - kad se dogodilo - je li se i kod njih dogodilo onako kao kod nas, godine Gospodnje 2039.? Jesu li se i oni probudili jednog lipnja i shvatili da je ono što je bilo nepovratno prošlo? Jesu li se i oni - kao mi - probudili na malom komadu mediteranske obale na kojem je u ljeto 2038. bilo 130.000 apartmanskih kreveta, na kojem je bilo 97 operativnih marina, 860 kilometara koncesioniranih plaža i 127 uvala s bovama pod naplatom? Jesu li se i oni probudili jednog lipnja na obali na kojoj je kvadrat stana donedavno koštao 2600 eura?

 

Na obali kao šipak prepunoj picerija, wellnessa, glampinga i all inclusivea, konoba, pubova i souvenir shopova, tematskih parkova i interpretacijskih centara, brownfield i greenfield investicija? Jesu li se i oni probudili i najednom shvatili da nešto nije u redu? Shvatili da su picerije, wellnessi i smještaj all inclusive najednom nešto neobično prazni, da su se brojke ozbiljno nakrivile i da su statistike otišle u crveno?

Shvatili da sve to postoji - svih tih 77 marina, 800 km koncesioniranih plaža i 127 uvala pod koncesijom - ali da za te ležaljke, šatore, bungalove, štekate i bove, za sve te interaktivne displeje i hamburgere od 110 kuna više nema - publike? Jesu li se i oni jednog dana u lipnju probudili i najednom, kristalno bistro shvatili. Shvatili da je turizam bio - bio i otišao. Bio i otišao, kao na mnogim drugim mjestima, u drugim vremenima.

 

Jesmo li to trebali predvidjeti? Jesmo li trebali naslutiti da bi moglo biti tako kad je do konca 2031. srednje srpanjska temperatura u Dalmaciji dosegla +37? Jesmo trebali shvatiti kamo to vodi onog dana kad je mjerni aparat na lanterni Glavat izmjerio u ponoć neizdrživih noćnih +36? Jesmo li trebali shvatiti kamo to vodi kad su mediji objavili da je južna Engleska 2028. prvi put imala jematvu vina? Kad su meteorolozi objavili podatak da su švedski sjevernomorski otoci 2032. imali 120 ljetnih sunčanih dana?

Kad je Financial Times objavio kako se kupališni trendovi mijenjaju te da novi investicijski ciklus zahvaća pojas nove umjerene klime? Jesmo li trebali uvidjeti što slijedi kad je Bloomberg 2024. objavio članak pod naslovom High Is New High u kojem je opisao novi socijalni trend: povratak u 19. stoljeće, ljetovanje u gorju. Je li trebalo naslutiti budućnost onda kad je Forbes u svom lifestyle serijalu opisao trendove milenarističke bogate elite - elite koja prezire plebejsku plažu i zastarjelo more te bijeg od vrućina nalazi u visočjima Pirineja, Kavkaza, Patagonije, Durmitora i Škotske.

 

Jesmo li - na koncu- trebali predvidjeti što će se dogoditi kad su se od 2025. po Trip Advisoru počele pojavljivati negativne recenzije, kad se o Jadranu počelo pisati kao o zakrčenom, prenapučenom i općenito kaotičnom mjestu? Onda kad je The Observer 2026. prvi put objavio članak o kolapsu vode i smeća u Splitu? Onda kad je 2022. UNESCO prvi put dubrovačku gradsku jezgru stavio na listu ugrožene svjetske baštine. Ili, kad su 2018. zbog prenapučenosti na istu listu dospjele Plitvice?

A ako smo ovo mogli predvidjeti - a mogli smo - onda se postavlja iduće pitanje. Je li problem bio i ostao samo u varijablama koje su izvan našeg domašaja, o masovnim trendovima, globalnom zatopljenju i neumoljivoj klimi? Ili je postojao trenutak kad smo i mi sami još mogli prikočiti, kad smo mogli zgrabiti timun razvoja, kad smo još stigli drukčije upraviti kurs i spriječiti ovaj udarac u hridi?

 

A ako je postojao taj trenutak - a postojao je - kad je on točno bio? Kad je bio taj moment kad je crvena lampica morala zazvoniti na uzbunu, ali je mi nismo vidjeli. Ili smo je - još gore - vidjeli, ali smo je blaženo ignorirali?

Je li to bio trenutak kad je 2027. konačno iz dubrovačke gradske jezgre odselio i formalno posljednji starosjedilac, umirovljeni 67-godišnji urar kojem koljena nisu više mogla izdržati penjanje na Prijeko? Ili je to bio moment kad je iz splitske gradske jezgre iselio posljednji domorodac, 64-godišnjak slobodnog zanimanja s dosjeom posjedovanja opijata? Je li taj trenutak bio 2023., kad je UNESCO iz preambule zaštite Dioklecijanove palače o Splitu skinula pasus o palači kao “living monumentu”, jer “monument” - dakako - odavno više nije bio živući?

 

Je li taj trenutak bio 2025.- kad su dubrovačke gradske vlasti iselile palaču Divona da naprave GOT svadbeni event centar - ili 2013. - kad su iz dubrovačke gradske jezgre iseljeni tržnica, peškarija i kino? Možda je taj trenutak bio 2014. - kad su iz centra Splita iselili Ekonomski i Filozofski fakultet da bi postali hotel, ili 2016.- kad je iz centra Splita iselila pošta da bi postala hotel – ili je to bilo 2018. - kad su iz centra Splita iselili rektorat i lokalna banka da bi postale hotel. Ili je to možda bilo 2026., kad su gradske vlasti iselile i dvije splitske bolnice - Križine i Firule - da bi na novu bolnicu napravile na Klisu, a na prostoru bolnica sagradile mješovitu zdravstveno-turističku zonu.

Možda je trenutak bez povratka bila 2014., kad su iz starih gradskih jezgri Trogira, Splita, Korčule nestali trgovi, jer su ih do posljednjeg metra pojeli štekati. Ili je konačna prevaga bila 2024., kad su stolovi i suncobrani konačno prekrili i posljednja tri javno štićena trga - Peristil, hvarsku pjacu i skaline Sv. Vlahe?

 

Je li taj trenutak bio onaj dan kad su u korčulansku i zadarsku gradsku jezgru uvedeni brojači pješaka, kad je za slapove Krke uveden jednosmjerni pješački ophod tri dana u tjednu, kad su u Pilama i Pločama u Dubrovniku uvedeni par-nepar za turiste bez domicilnog kartona plaćenog boravišnog pristojbom?

Kad je za splitsku Dioklecijanovu palaču UNESCO uveo monitoring vršnog pješačkog prometa, nakon čega su se iz palače povukli posljednji postolar, zlatar i urar, a turistička je zajednica uvela rezervacije ulaska u centar online, šest mjeseci unaprijed? Je li se taj trenutak dogodio 2028., kad je u Puli konačno dovršen projekt Muzil, čime je jedini slobodni zeleni prostor upotrebljiv za javnu rekreaciju i dobrobit pretvoren u mješoviti resort s golfom, marinom i turističkim apartmanima? Ili je - možda - odlučujući trenutak bila 2027., kad je nakon dvadesetogodišnje pravne bitke sagrađeno vikendaško naselje na Srđu, čime je uz dubrovačku gradsku jezgru parkiran cementni kruzer s 5000 postelja koji - za razliku od kruzera - ne otplovi nikamo, nikada.

 

Je li odlučujući možda bio trenutak kad je 2022. istarska vlast zaključila da prostor Uljanika više nema smisla braniti za industriju, pa ga je pretvorila u zonu mješovito-turističke namjene po programu konzultantske tvrtke Horwath Consulting. Ili je ipak prevagnuo trenutak kad su pulske vlasti zaključile da je prvotni program - koji je uključivao komercijalno zdravstvo i tehnološki hub - preambiciozan, pa je zgrade bivšeg škvera pretvorila u hotelski distrikt s kockarnicama i tematskim parkom/muzejom pulskog arsenala?

Možda je odlučujući trenutak ipak bila velika recesija 2021. Možda je prevagnuo onaj trenutak kad je hrvatska Vlada pod prijetnjom recesije uvela novi paket proinvesticijskih mjera kojim je ukinula lokacijske dozvole i obvezu izrade detaljnog plana uređenja, konzervatorske smjernice prepustila autsorsanim privatnicima i zadala obvezu izdavanja građevinske dozvole za 60 dana.

Možda je upravo to bio ključni moment - moment kad sve jadranske županije po uredbi ministarstva pretvaraju zone T1 u T2, sve hotele preplaniraju u apartmanska naselja. To je bio trenutak kad se konačno ruši desetljetna antiinvesticijska klima i protupoduzetnički duh, kad u roku od šest godina niču vikendaška naselja u Sutivanu, Jelsi, Sućurju, Šimunima, Murteru, Pašmanu, Kuparama, Rapcu i Puntu.

Kad do 2027. dolazi do takvog poremećaja ponude i potražnje apartmanskog smještaja, da u vrtoglavom rušenju cijena ekonomsku održivost gube upravo kapaciteti lokalaca, što do 2026. postupno uzrokuje ekonomsko nazadovanje nekoć prosperitetnih općina poput Jelse, Komiže i Bola. Je li trenutak bio 2028. - kad usred takvih trendova na tržištu stanova za odmore - “Slobodna Dalmacija” objavljuje panični apel: JADRAN 2028: SEZONCI RADE, LOKALCI SE ISELJAVAJU.

A možda su - ipak - presudile plaže. Možda je presudilo to kad su koncem 2010.-ih lokalne novine počele objavljivati članke o tom kako se turisti bore za hlad, a općinske vlasti ratuju protiv šugamana ostavljenih preko noći. Možda je prevagnulo što su 2016. i 2017. priobalne županije krenule u novi val koncesioniranja plaža potaknut manjkavom uređenošću istih. Što je 2020. istarska županija kao prva uvela pilot-projekt naplate plaža na 22 lokacije.

 

Što su je iduće godine slijedila primorsko-goranska, da bi kao posljednja kapitulirala srednjodalmatinska, koja je 2025. uvela naplatu pristupa plaži u Bolu, Dućama, Tučepima, Bonju, Brelima i Zaostrogu. Istog ljeta, dolazi do velike i neuspješne bune lokalnih iznajmljivača čiji turisti više nisu mogli imati zajamčeni blue pass za plažu u kolovozu i srpnju. Kako općine zbog limita vršnog opterećenja plaža nisu mogle garantirati blue pass svim vlasnicima apartmana, uvedena je posebna pristojba za pristup plaži, tako da su one za dio iznajmljivača ostale zatvorene. Iduće 2026., samo će Baška Voda imati gubitak stanovništva 6% i zaposlenosti 9%, a u novinama će se pojaviti naslov: “POMAK PREMA KVALITETI: GOSTIJU MANJE, ALI PLATEŽNO SPOSOBNIJIH”.

Ili su - kad se gleda unatrag - ipak presudili nautički gosti? Kad čovjek to gleda, nije sasvim načisto gdje je bio taj trenutak kad se timun najsigurnijeg i najkonkurentnijeg dijela turizma - nautičkog - usmjerio ukrivo. Je li to bilo 2026., kad je završen master- projekt pretvaranja operativnih dokova i lučica u nautičke vezove? Ili je to bilo 2024., kad je Ministarstvo mora dozvolilo laku gradnju u području koncesioniranih uvala, pa je to uzrokovalo naglu urbanizaciju Tijata, Šešule, Saharuna, Stončice, Telašćice, Šćedra, Tihe, Pomene, Polače, Zmajana i povaljske Luke?

Ili je to bio trenutak kad su priobalne županije - nakon žestoke novinske kampanje pod naslovom “IMAJU MILIJUNE, A SIDRE SE GDJE JE BESPLATNO” odlučile 2021. pametnim bovama prekriti posljednje preostale vale bez koncesionara u Splitskoj i Zadarskoj županiji, da bi 2023. zbog opasnosti od Caulerpe taxifolije i formalno bilo zabranjeno sidrenje vlastitim sidrenim sredstvom 100 metara od obale od lipnja do rujna. Ili je točka ni bio članak objavljen u 2024. u austrijskom Kronen Zeitungu pod naslovom “DISNEYLAND ADRIA”.

 

U njemu nautički stručnjak jetko primjećuje da na Jadranu više ne postoji ono zbog čega su nautičari dolazili. Umjesto uživanja u samoći, prirodi i miru, posjednik brodice luta od jedne do druge koncesionirane lokacije, mobitelskom aplikacijom rezervira bovu, uokolo su stotine brodova, čuju se glasna muzika i dreka yacht weeka, a morem plivaju masne mrlje, pjena od suđa, ako ne i nešto gore.

Ili sve to skupa nije bilo presudno? Možda presudni nisu bili ni nautički gosti, ni plaže, ni štekati ni preizgrađenost, ni nestanak domorodaca iz gradskih jezgri. Možda je - ipak, prije svega - presudila infrastruktura. Možda je odlučujući trenutak bio onaj 2018. kad su se turisti od Podstrane do Makarske magistralom vozili četiri sata. Možda je moment prevage bio onaj kad je 2015. zbog golf-terena u Savudriji u sjevernoj Istri nestalo vode, ili kad je 2024. zbog golf-terena na Šolti nestalo vode.

Možda je odlučujući trenutak bio 2017. kad je Split zbog trajne ugroženosti gradskog crpilišta vode uslijed gradnje u podmorju naložio građanima da prokuhavaju vodu. Možda je odlučujuća bila 2020., kad je zbog kašnjenja novog centra za otpad osam dalmatinskih općina dobilo zabranu odlaganja smeća u centar Splita, pa su se usred ljeta Omiš, Trogir, Seget, Makarska i Kaštela našli zatrpani planinama škovaca.

Možda je ključna bila 2019., kad je dubrovačka rivijera zbog manjkavosti kanalizacijske infrastrukture doživjela seriju trovanja fekalijama u Dubrovniku, na Primorju i Kalamoti. Ili 2023., kad je iz istih razloga izbila epidemija kolere u Krilu Jesenice. Ili 2017., kad su razboriti stručnjaci napisali zloslutnu prognozu koju nitko nije slušao. Napisali su da za ovoliku količinu turizma Hrvatska nema ni cesta, ni pruga, ni vode, ni struje, ni deponija, ni radne snage, te da - ako se vršno opterećenje ne suzbije - hrvatskom turizmu prijeti “spirala smrti”. Tako su napisali. Napisali ne 2039., ne 2029. Nego 2019.

 

Sve su to bili mali, sitni trenuci koji su mogli odlučiti. U svakom od njih barba je mogao malo maknuti timun u stranu, upraviti smjer, obuzdati mahnitost. Ali - nije to nitko napravio. Nije, jer zna se kako ljudi kažu. Fin che dura, non paura: ne boj se dok traje.

I nismo se bojali dok je trajalo. Nismo se bojali dok je god bilo još jedne vale za pametne bove, još jedne padine za urbanizaciju, još jedne plaže za koncesijsko odobrenje, još jedne padine u šipku i smrči koju se moglo zacrvenjeti čarobnom riječju za transsupstanciju u zlato: T2. A u međuvremenu, događalo se to. Događalo se da na Jadran dolaze gosti, njih sve više. Da dolaze u zakrčene i prenatrpane gradove, na pjacete na kojima više nitko ne igra nogomet, u gradske centre koji nemaju stanovnika, u “gated communities” u kojima neće upoznati domoroce.

Događalo se da dolaze, sve masovnije i masovnije, na obalu napučenu picerijama i pubovima, u uvale prekrivene pametnim bovama, u gradove koji su preizgrađeni i zgužvani, na obalu masakriranu reklamama i banerima, na plaže na kojima moraju kupiti ležaljku tjedan dana unaprijed. Dolazili su na obalu na kojoj je ljeti temperatura +37, dok je gore na sjeveru, u ugodnim Dinardu, Morbihanu, Brightonu ili Rügenu, u istom času ugodnih +24. Dolazili su, i dolazili, a onda su najednom počeli prestajati dolaziti.

Nije se to, naravno, dogodilo, odmah. Dolazili su još neko vrijeme. Stizali su jer im je bilo blizu, jer su mogli doći autom, jer su mogli došlepati gliser ili se dovesti kamperom. Pristizali su zbog žilave navike, ocvalog prestiža i obične rutine. Dolazili su jer ih je hrvatski Jadran prisjećao na mladost, kad su bili prvi i kul, kad su oni trasirali puteve.

Jadran ih je prisjećao na ona vremena davnih, ranih 2000-ih kad je Newsweek još pisao o rivijeri “postcommunist chica”, kad su oni bili prvi i rijetki koji su otkrivali Motovun, Zlarin, Pitve, Vis. Ali, takvih je s vremenom bilo sve manje, bili su sve sjediji i stariji, a nova vladajuća klasa preselila se negdje drugdje. Jer, rekli su Forbes i Bloomberg - high is new high, pa sad djeca turista iz Primoštena i Rovinja razdjevičuju Kavkaz, ili Mazoviju, ili Prokletije, ili Pirineje.

I tako smo došli ovdje gdje smo sada 2039. Pristigli smo na točku na kojoj su jednom prije nas bili Spa i Marienbad, Estoril i Lido di Venezia. Ostala je ljuštura jedne kratkotrajne slave, s njom i politura i infrastruktura te slave, ali slave više nema. Ona je otišla. A ostali su preizgrađeni prostori, ostalo je 130.000 apartmanskih jedinica, ostali su Sućuraj, Muzil i Srđ. Nafta koju smo crpili se iscrpila, no za razliku od Dubaija nismo mnogo od nje stavili na stranu, jer nitko nikad od turizma nije uspio mnogo staviti na stranu. Umjesto na agrar i industriju, europske smo novce trošili na biciklističke staze (sada prevruće) i interpretacijske centre (sada nikom zanimljive).

 

Umjesto da djecu damo na fakultete i na zanate, pustili smo da konobare i iznajmljuju kajake, pa su sad bez zanata i alata. Neku novu ekonomiju ne možemo imati, jer nema greenfield investicije tamo gdje green field (livada) košta 60 eura po kvadratu. Ribariti više ne možemo, jer su ribarski operativni dokovi postali nautičke marine. Poljoprivredu ne možemo više imati, jer za nju više nemamo ni klimu ni vode. Prostor smo potrošili. Sad umjesto gradova i gradića imamo beskrajne grozdove resorta, apartmanskih naselje, vikendaških gradova i T2 zona koje više nikom ne trebaju i nikog ne zanimaju.

A sada - 2039. - stojimo nad tim devastiranim, protraćenim i jednokratno spiskanim pejzažem, stojimo nad tim štrukanim limunom razvojnih nada i pitamo se: gdje je točno bio trenutak kad smo pogriješili. Je li to bilo malo prije, ili malo poslije? Ili je to - recimo - bilo baš tada. U tom trenutku, kad se prva pukotina pojavila, i kad se dalo naslutiti da stvari ne vode dobru. Da, možda je to bilo tada. Možda je to bilo tog davnog ljeta, pred dvadeset godina - ljeta 2019.

Iz kategorije: Županija info

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam