Započeo sam u kolovozu 2003. godine svoju zavičajnu misiju - sustavno istraživanje podzemlja Burnjeg i Južnog Primoštena koje će potrajati sve do 2010. godine.
Tada nisam znao koliko spilja i jama ima na tom prostoru pa sam krenuo od onog koji mi je bio najbliži – od jame Bilulje smještene pod brdom koje se zove Stražar. Gdje bih trebao tražiti druge jame i spilje uputio me je župnik don Stipe Perkov koji me je na neki način i nagovorio da to ne bude samo izlet, već sustavno i osmišljeno istraživanje primoštenskih speleoloških objekata. Poslušao sam ga potajno se nadajući kako ću ispod znamenitih primoštenskih vinograda i maslinika pronaći nešto što se ljepotom i osebujnošću oblika može mjeriti s njima. Nakon jame Bilulje naumio sam istražiti jamu u Budovoj ogradi na sjeveroistočnim padinama brda Orlovića u Burnjem Primoštenu. Ta je jama dosta obećavala jer se ulaz u nju nalazi na polovini visine tog brda, a što je ulaz u jamu na većoj nadmorskoj visini, to je veća vjerojatnost da će biti dublja. Spomenuo sam to don Stipi, a on me je pitao zašto se odmah ne spustim u Bagulinovo jezero.
-Koliko sam čuo, neki speleolozi su već ulazili u tu jamu?
-Da, jesu, ali samo kratko. Došao je jedan speleolog iz Splita, spustio se i brzo izašao. Koliko znam, ona nije istražena.
To je bilo dovoljno. Nije me trebao dvaput nagovarati. Sa svojom speleološkom ekipom idem ravno u Bagulinovo jezero. Za ovu akciju okupilo se pet članova Speleološkog odsjeka HPK Sv. Mihovil iz Šibenika: Stjepan Škrlin, Ešref Bajrić, Blanka Lučić, Mladen Vranjić Pegi i ja - Joso Gracin. Dobro raspoloženi i opremljeni svime što nam je potrebno krenuli smo na okomiti put prema središtu Zemlje.
Kanal smrti u paklu primoštenskog podzemlja
Po dolasku u selo Drage prema starom speleološkom običaj prije akcije otišli smo u mjesnu gostionicu na piće. Trebao nam je pouzdan vodič kako ne bismo izgubili puno vremena tragajući za ulazom u jamu, ali nije bilo razloga za brige. Čim smo počeli razgovarati o svojim namjerama, prišao nam je mještanin Joso Perkov. On je stari, iskusni lovac i dobro poznaje teren. Zahvaljujući njemu začas smo stigli u napušteni zaselak Luketine ili, kako ga zovu, Rasohe. Ondje nitko ne živi više od pedeset godina, a kuće i mali dvori su netaknuti pa se čini kao da su ljudi jutros otišli u polje i samo što se nisu vratili. Sreća je što smo se namjerili na Josu Perkova jer je ulaz u jamu teško pronaći iako se nalazi samo desetak metara pored puta ispred sablasno praznih kamenih kuća. Bacajući kamen procijenili smo koliko je dubinu jame. Kamen je letio dvije i pol sekunde, dakle vertikala je duboka 25 do 30 metara. Dobro smo izračunali jer smo točno na 29. metru dotaknuli tlo na koljenu odakle se dalje u dubinu pruža strmi kanal. Umjesto očekivane rajske ljepote suočili smo se s prvim krugom pakla primoštenskog podzemlja. Spuštajući se niz konope aterirali smo na gomilu smeća, životinjskih kostiju, bomba, tromblona, puščanog streljiva i drugih sumnjivih predmeta. Odmah smo ovo ružno mjesto nazvali Kanal smrti.
Životinjske lubanje i bombe
Ipak, samo pet-šest metara dalje naišli smo na pravu šuma lijepih stalaktita pa je taj dio jame Bagulinovo jezero dobio ime Kanal primoštenskih stalaktita. Kanalom smrti spustili smo se u veliku dvoranu visoku preko 25 metara. Bilo je to neočekivano otkriće. Nitko od nas nije ni slutio da na primoštenskom području postoji tako velika podzemna dvorana. Nije to bila raskošna Postojnska jama, ali nas je podsjetila na poznate Cerovačke špilje što je vrlo vrijedan kompliment. Dvoranu smo nazvali Velika Bagulinova dvorana. Nažalost, na njenom kraju nalazi se velika rupa duboka 7-8 metara ispunjena kamenjem, kostima i ponekom ručnom bombom. Na njenom rubu leži velika čahura topovske granate, lubanja mazge ili magarca i dvije baterijske lampe koje su vjerojatno zaboravili speleolozi koji su tu bili prije nas.
Jama Bigulinovo jezero u kojoj nema jezera
Iz Velike Bagulinove dvorane granaju se dva kanala. Jedan je slijep i ne vodi nikamo, ali je lijep jer je pun špiljskog nakita - stalaktita i stalagmita. Nazvali smo ga Sklonište jer se tu speleolog može skloniti ako nešto padne niz ulaznu okomicu. U drugi se kanal ulazi kroz uski otvor i stiže najprije do jedne manje dvorane, a odatle do pet metara udaljene završne dvorane koja se nalazi na dubini od točno 60 metara. Krasi je nekoliko stalagmita i kalcitni dimnjak. Otkriće je bilo neočekivano i predivno te nam je lica razvuklo u osmijeh pa smo tako nazvali dvoranu – Osmijeh. I to je bilo sve. Na dnu jame Bagulinovo jezero nema nikakvog jezera. Zašto se zove Bagulinovo jezero kada u njoj nema nikakve vode? Možda je u jami nekada bilo vode, ali je s vremena nestala? Je li to skrivio čovjek ili je uzrok kakav potres, možda klimatske promjene ili kakav odron? Tko zna. Uglavnom u Bagulinovom jezeru jezeru nema ni traga.
Podzemne planine smeća
Bagulinovo jezero otkrivali smo i istraživali 2006. godine, a iduće 2007. spustili smo se u Digovu jamu koja se nalazi jedan kilometar istočno od lokve Oduh, na maloj zaravni ispresijecanoj suhozidima i poljskim putovima. Ulaz u nju skriven je u zapuštenoj ogradi. Lako smo se spustili niz njen deset metara dubok ulazni okomiti dio. Spustili smo se pod zemlju da bismo se našli na vrhu – brda smeća! Nažalost, na takve podzemne planine nailazimo u gotovo svim jamama koje se nalaze u blizini naselja. Jame su, čini se, otprije pedesetak godina postale zgodna mjesta za elegantno rješavanje problema zbrinjavanja trupala uginulih životinja, kućnog smeća, poljskog otpada ili ratnih potrepština – bomba, streljiva, eksploziva... Otac mi je pričao kako se on neposredno poslije Drugog svjetskog rata i sam spuštao u ulaznu dvoranu Digove jame tragajući za golubljim jajima i golubićima koje je želio odnijeti kući i sam ih gojiti, ali je tada jama bila čista i bez smeća.
Raj u paklu...
Ulazna dvorana Digove jame iznenadila nas je veličinom. Zbog širokog otvora i male dubine skoro je cijela obasjana vanjskim svjetlom. S njenog stropa vise ostaci polomljenih stalaktita, a čitav jedan zid prekriven je prekrasnom tamnom okamenjenom zavjesom površine gotovo 100 četvornih metara.
Stipe se u mračnijem dijelu jame spustio u dubinu uskog, ali strmog kanala. Čuli smo ga kako napreduje, a onda je iz dubine do nas dopro uzvik oduševljenja pa smo požurili za njim. Prošavši pokraj nekoliko lijepih stalagmita i kroz najuži dio kanala, odjednom smo se našli ispred ogromnog zasiganog kamenog bloka na čijem je vrhu pobjedonosno stajao naš Stipe. Taj ogroman komad sige kao da se nekada davno odlomio sa stropa jame i pao baš na ulaz u donju dvoranu.
-Pogledajte što se nalazi iza njega! – pozvao nas je Stipe pokazujući rukom iza goleme sige. Provukli smo se kroz uski prolaz i ugledali čudesan prizor - netaknutu, lijepu, veliku dvoranu visoku preko petnaest metara punu stalagmita i ukrašenu kamenim slapom neopisive ljepote visokim skoro deset metara. Taj mokri oltari pod našim svjetlima svjetlucao je kao da je posut tisućama sitnih dijamanata. Nešto nevjerojatno! Nismo mogli povjerovati vlastitim očima da smo otkrili takvu podzemnu raskoš. Odmah smo tu prekrasnu dvoranu nazvali Dvorana oltara, a zanimljivu kamenu strukturu na oltaru Jahač deve. Zašto Jahač deve? Nemam pojma. To nam je prvo palo na pamet.
Ali, plam našeg oduševljenja naglo se ugasio. Osmijeh i ozarena lica ugasila su dva slova i jedna brojka. U našoj Dvorani oltara bio je netko prije nas, ali ne svojom voljom i pitanje je je li ikada odavde izašao na svjetlo dana.
Ova ljepota podzemnog raja za nekoga je bila Odaja pakla i postaja najgorih muka koje se mogu zamisliti. U podnožju najupečatljivijeg dijela stalagmita ugledali smo urezane inicijale A.G. i brojku 1942. Očigledno riječ je o 1942. godini i nekome čije je ime počinjalo slovom A, a prezime slovom G. Je li možda riječ o nekoj od žrtava osvetničkog pogroma talijanskih fašista nad stanovništvom Primoštena i sela primoštenskog zaleđa 16. studenog 1942. godine kada je spaljeno više od 400 kuća i ubijeno stotinjak nedužnih žena, staraca i djece? Je li se A.G. (Ante,Anđelko, Andrija..., Gaćina, Gašperov, Gracin...?) u Digovu jamu sakrio pred fašističkim ubojicama ili su ga oni živa bacili u tamu podzemlja? Je li se uspio izvući ili je ovdje izdahnuo? Odgovore nismo znali. Mogli smo samo sa zebnjom i grozom nagađati tko je bio A.G. i što mu se dogodilo 1942. godine.
Stipe je nedaleko od urezanih slova i brojke pronašao talijanski novčić iz 1941. godine. Je li on pripadao A.G.-u ili njegovim krvnicima?
Golema životinjska kosturnica
Za razliku od Digove jame čija je vidljiva ljepota zasjenjena inicijalima i kobnom brojkom 1942, moguća ljepota jame Babanice zatrpana je golemom količinom životinjskih kostiju i lubanja. Činilo se da nismo ušli u jamu, već u golemu bizarnu životinjsku kosturnicu. Većinom su to kosti starih mazgi i magaraca koji su tu bačeni jer više nisu mogli služiti svojim vlasnicima. Oblikom i prikladnom dubinom ova je jama, pretpostavljam, mogla poslužiti pretpovijesnim lovcima kao zamka za krupnu divljač. Uvjeren sam da bi arheolozi ispod hrpe recentnih kostiju okrutno poubijanih domaćih životinja mogli štošta pronaći i da je riječ o vrijednom paleontološkom arheološkom lokalitetu o kojem se malo zna. U sličnim špiljama arheolozi su otkrili naslage nataložene u posljednjih 200 tisuća godina s bogatim ostacima fosilnih životinja i materijalnih kultura. Neke sadrže fosilizirane ostatke ljudskih kostiju i kostiju brojnih životinja poput špiljskog leoparda, špiljskog medvjeda, šumskog slona, toplotnog nosoroga, golemog jelena, antilope sajge, mamuta, dlakavog nosoroga, moškatnog bika, bizona i mnogih drugih odavno izumrlih životinja. Duboko sam uvjeren da se u sedimentima jame Babinice, ispod debelog sloja zemlje, kamenja i magarećih kostiju, nalazi pravo paleontološko blago koje će jednog dana izaći na svjetlost dana.
Prašuma pod Kremikom
Znatiželja i zadaća koju smo dobili od don Stipe odveli su nas dalje, do podnožja brda Kremika na istoimenom poluotoku južno od Primoštena gdje se, skrivena u gustoj makiji, nalazi Hajdučka jama ili Hajdučka kuća. To je speleološki lokalitet za koji sam saznao od šibenskog arheologa Emila Podruga koji je na Kremik došao proučiti ostatke suhozidnog bedema prapovijesne ilirske gradine. Na postojanje jame ukazao mu je student arheologije Ivan Huljev iz Primoštena. Kako je ta jama u neposrednom dodiru s gradinom, Emil je pretpostavio da bi ona mogla biti arheološki zanimljiva. Još ne znamo jesu li njegove pretpostavke utemeljene, ali smo mi već na prilazima ulazu u Hajdučku jamu otkrili ni manje ni više nego pravu pravcatu prašumu koja nije izgledala ništa lošije od onih tropskih!
Nevjerojatan splet gustog stoljetnog raslinja i divovskih kamenih blokova okružuje vrata u neotkriveni svijet podzemlja, mračnih hodnika, skrivenih dvorana i kamenih oltara, utopljen u miris vlage, prošlosti i tišine. To je neki osmi kontinent.
Grijeh nemara
Nažalost, i ovdje je ljepota podzemlja žrtva ljudskog nemara i nebrige. Mnoge lijepe jame zatrpane su i uništene gomilama smeća i otpada. U većini je devastiran i spiljski nakit. Na primoštenskom području pronašli smo čak deset jama pretvorenih u divlja odlagališta smeća, klaoničkog otpada i ubojitih ratnih sredstava. Primjerice, Antulina jama u Krčulju zatrpana je smećem, gomilama kutija puščanog i strojničkog strjeljiva, protuzrakoplovnim topničkim granatama, starim automobilskim gumama i starim jugoslavenskim automobilskim registracijskim tablicama, drvenim sanducima, zahrđalim metalnim kutijama za alat, poderanim gumenim čizmama, životinjskim kostima, najlonskim vrećicama sumnjivog sadržaja... Šteta. Ta lijepa mala jama ima prekrasnu dvoranu punu stalaktita i stalagmita. Da sam kojim slučajem vlasnik parcele ispod kojoj se nalazi, već odavno bih je očistio, uredio pristup do njenog dna, osmislio način da je diskretno osvijetlim i omogućim njeno razgledavanje. Vidim da je nekada bila još raskošnije ukrašena sigama, ali su one polomljene i razbijene. Zbilja je velika šteta što smo tako unakazili i izmrcvarili Antulinu jamu.
Muka i nemoć
Još je tragičnija sudbina jame Čičino jezero pod brdom Velikim Drvenikom. Da je bilo malo zdravog razuma, Primošten bi se mogao u svojim turističkim prospektima hvaliti da ima jamu s najdužom ulaznom okomicom na šibenskom priobalju na području Primoštena i gotovo sigurno najdublji speleološki objekt u tom kraju. Na nekih 20 metara dubine od ulaza u nju stvoren je debeo neprobojan čep od tko zna koliko stotina tona smeća. Pred ulazom u ovu jamu može se samo plakati od muke i nemoći. I Šajdukova jama kraj Široka u potpunosti je zatrpana smećem i otpadom među kojim sam 2006. godine, kada sam se prvi put spustio u nju, pronašao dvije zahrđale talijanske kacige iz Drugog svjetskog rata. Možda su pripadale talijanskim vojnicima koji su u studenom 1942. godine na Jelinjaku upali u partizansku zasjedu nakon koje je uslijedila odmazda tijekom koje je spaljeno trista domova i strijeljano pedeset četvoro nevinih ljudi, a možda su ih tu bacili talijanski vojnici nakon kapitulacije Italije 1943. godine?
Turističke atrakcije i - grobnice
Kada sam se otisnuo u odiseju primoštenskim podzemljem, velika mi je želja bila pronaći barem jednu jamu koja bi veličinom dvorana, zanimljivošću kraških oblika i ljepotom siga mogla biti turistička atrakciju. Silno sam želio da se bar jedna od njih uredi za turističke posjete. Prvi i najizgledniji kandidat bila je Digova jama kod Široka. Duboka 35 metara, što je gotovo idealno za posjećivanje, s prostranom podzemnom dvoranom bogato urešenom predivnim sigama i ulaznom dvoranom obasjanom dnevnim svjetlom ona naprosto mami da je se uredi i pretvori u novu primoštensku turističku atrakciju. Uređivanje ne bi bilo skupo i teško da nije tog prokletog smeća i eksplozivnih sredstava. Kada bi se ono moglo izvaditi, bilo bi jednostavno postaviti sigurne stube, nogostupe i električnu rasvjetu, a dobit bi bila neprocjenjiva, ne samo za Primošten. Razgovarao sam o tome s vlasnikom polja pod kojim se nalazi Digova jama. Najprije me je čudno gledao, a kada je shvatio o čemu govorim, oduševio se i bio je spreman odmah stupiti u akciju.
Pretvaranje barem jedne od predivnih primoštenskih jama u turističku atrakciju imalo bi još jednu pozitivnu dimenziju. Skinulo bi anatemu na jame kao opasna mjesta i izvore zla u koje nije grijeh bacati bilo što. Mrak jama guta sve i svašta: od kućnog smeća do nepotrebnog oružja. Taj mrak, misle neki, dobro skriva sve naše sramote, pa i zločine. U jame nisu bacane samo žive i mrtve životinje, već i živi i mrtvi ljudi.
Ratne 1993. godine za vrijeme Primoštenskih užanci u Prhovu pokojni šibenski biskup Josip Arnerić održao je u crkvi sv.Jurja misu za duše onih koji su bačeni u zloglasnu jamu Bagulinovo jezero. Nakon mise nad otvorom je postavljen drveni križ koji još uvijek stoji tamo i bdije nad kostima ubijenih ljudi. Osim u jamu Bagulinovo jezero bacani su ljudi i u jamu Mala selina odakle su 2005. godine ekshumirani posmrtni ostatci dvoje ljudi. Za sada se sa sigurnošću zna da su mjesta egzekucija nevinih ljudi i ljudske grobnice na području Primoštena, osim jama Bagulinovo jezero, Bilulja i Mala Selina, bile još i Digova jama, a možda i Čičino jezero. Bilo bi dobro uz svaku jamu pretvorenu u ljudsku grobnicu postaviti bar znak s opomenom: Ne ponovilo se!
