Sidebar Menu

Datum objave: 13. Studeni 2020

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE / Maja Laurić, plesna umjetnica i komunikologinja koja želi da zajednica ima koristi od njezina rada

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Maja Laurić, plesna umjetnica, Šibenčanka s talijanskom i šibenskom adresom, izazvala je posebnu pozornost lokalne i hrvatske javnosti sudjelujući u performansu Earth vs. Covid-19 koji je, u povodu Dana planeta Zemlje, u vrijeme korona krize održan u krugu Opće bolnice Šibenik, a osmislio ga je Zoran Lučić Luca. Ona je iznijela taj projekt plešući uživo pred kamerama, na autorsku glazbu šibenskog gitarista Nina Nimca, posebno skladanu za tu priliku i u kostimu koji su kreirali Sany Design by Đina Grbin te brand Robe i Mima. Izbor nije slučajno pao na nju. Ta vrsna plesačica i umjetnica koja kreativne radionice i plesne projekte u Šibeniku vodi i organizira od 2014. godine, studirala je znanost o komunikacijama (BA) i Multimedijalne komunikacije (MA) u Perugii u Italiji, a diplomirala je iz predmeta semiotika plesa na temu klasični balet Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog reinterpretirano na suvremeni način, s ocjenom 108 od 110. Od 2001. do 2011. godine pohađala je plesnu školu Dance Gallery – Professional Training Center for Modern and Contemporary Dancers gdje je učila balet, modern jazz dance i suvremeni ples po metodi američkog koreografa Alwina Nikolaisa. Dodatno se usavršavala i specijalizirala ekspresivnu pedagogiju na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta Roma Tre u Rimu. Tijekom godina razvila je vlastiti plesni stil - spoj plesnog teatra i mimičke metode s elementima performansa. Inspiraciju pronalazi u aktualnim događanjima, u prirodi, ali i u mitologiji. Trenutačno živi u Šibeniku gdje radi kao voditeljica kreativnih i plesnih radionica za djecu i odrasle u kulturnoj udruzi Kulturni krug, čiji je osnivač i predsjednica. U radu s polaznicima cilj joj je slobodno izražavanje kroz ples i pokret, te rušenje negativnih uvjerenja o sebi i vlastitom umjetničkom potencijalu. Osim rada s polaznicima, kreira i vlastite umjetničke projekte u vidu predstava, koreografija, performansa i instalacija. Razgovarali smo s njom o njenoj obitelji, školovanju, radu, plesnim metodama koje primjenjuje i perspektivi moderne plesne umjetnosti u Šibeniku.

 

Duboko ste ukorijenjeni u ovu sredinu što je bitno jer kaže se da čovjek koji nema korijene nema ni tu unutarnju čvrstinu. Koliko vam je to bitno i kako se odnosite prema zavičajnom i obiteljskom nasljeđu?

To mi je jako bitno jer znate kako se kaže – voli svoje, a poštuj tuđe. Čovjek koji ne voli i ne cijeni ponajprije sebe, a potom vlastiti grad i državu, obično ne cijeni ni druge. Isto je i s obitelji, od obitelji ne možete pobjeći. Gdje god se nalazili, određene obrasce ponašanja i razmišljanja nosite sa sobom. Oni su vam preneseni odgojem i nekad su za vas dobri, a nekad baš i nisu, stoga je jako bitno raditi na sebi i osvještavati ono što nije dobro, kako bismo to mijenjali. To je jedan dugi proces koji traje cijeli život. Od obitelji sam naslijedila poduzetnički i kreativan duh, ali i tvrdoglavost i upornost. Kada se nečeg uhvatim, to moram odraditi do kraja, makar pukla. S druge strane, nastojim biti otvorena za nove ideje i mijenjati se, ako uočim da je to potrebno i da je za mene bolje. U zadnje vrijeme sam više čeprkala po obiteljskom stablu i nastojala pohvatati tko je tko, a ostvarila sam i kontakte s rodbinom koju gotovo da i nisam poznavala, iako su neki od njih moje godište ili koju godinu stariji ili mlađi od mene. To su valjda stvari koje vam dođu s godinama, želite shvatiti više o vlastitoj obitelji i kroz to i o samome sebi. Što se tiče same sredine i našeg grada, kada sam bila mlađa strašno me gušio. Nakon srednje škole doslovce sam pobjegla u Italiju. U Šibeniku ponovno živim od 2014. godine i na sve gledam potpuno drugačije. Život u manjem gradu štedi mi nevjerojatno puno vremena i energije koje mogu ulagati u posao, a sam grad je predivan. Inspiracija mi je za mnoge umjetničke projekte.

PONOSNA SAM NA SVOJE RODITELJE I OBITELJ

Što ste uspjeli doznati o vašoj obitelji,što baštinite od nje i na što ste posebno ponosni?

Najponosnija sam na to što su moji baka, koja je bila frizerka, i djed, koji je bio brijač, još u bivšoj državi bili privatnici, radi čega su nerijetko znali doživjeti i svakakve neugodne epizode, budući da su tada brijači i frizeri većinom bili organizirani u zadruge, dok su oni praktički bili ono što bismo danas nazvali poduzetnicima. Djed i njegov brat i baka su bili inovatori u svom poslu i stalno su uvodili nekakve novitete kojih do tada u Šibeniku nije bilo. O tome mi je često pričala baka koja je umrla prošle godine, a doživjela je skoro 100 godina. Mislim da sam od njih i naslijedila kreativnost i stalnu želju za radom i stvaranjem novog. Ne mogu zamisliti da sjedim na nekom poslu i ne radim ništa od jutra do sutra i da mi tako prođe radni vijek i praktički život. Ljudi često pitaju tko su mi roditelji i kada im kažem, reagiraju srdačno i često mi pričaju kako su im moji roditelji puno pomogli kada im je bilo teško. Ponosna sam i na to, ana konto toga imam i puno kredita kod naših ljudi.

Koliko je vaša baka, poznata šibenska frizerka na vas utjecala i kakva vam je za vas važna saznanja prenijela?

Baka je bila Slavonka i, iako su je svi znali kao Miru, ustvari se zvala Marija i djevojački prezivala Zagorac. Došla je u Šibenik vrlo mlada za vrijeme nekakvog štrajka frizera u Osijeku jer je očajnički trebala posao, budući da je uzdržavala dvije mlađe sestre. Tako je tu i ostala. Baka je imala čeličnu volju i disciplinu, to je bilo nešto neopisivo. Kada sam bila mala bila sam uvjerena da su sve bake takve. Iako je u Šibeniku provela gotovo cijeli život nikada nije prešla na šibenski govor, već je do zadnjeg dana govorila potpuno književno. Tek tu i tamo bi joj se nešto šibensko omaklo. Valjda je imala nekakav prkos, da ne kažem dišpet i nije se htjela sasvim do kraja integrirati. Sada shvaćam da sigurno nije imala lak život, ali je bila nevjerojatno vrijedna i disciplinirana i naučila me da ne treba lako odustajati, kao i da je važno znati se izboriti za sebe. Osim toga usadila mi je od malih nogu ljubav prema čitanju jer je strašno puno čitala i imala je kuću punu knjiga, kao i ljubav prema glazbi. Kad god sam spavala kod bake slušale smo radio, ponekad i cijelu noć i sjećam se da mi je dozvoljavala da noću jedem bombone 505 s crtom, tako da mislim da sam dobro prošla što se tiče karijesa. Valjda je ipak bila svjesna da se negdje mora malo i popustiti. Naravno, prenijela mi je i puno znanja o kosi i tretiranju kose, ali kako nikad nisam imala ambicije postati frizerka, to mi je na kraju najviše služilo na sceni jer sam često ako bi zagustilo znala frizirati kolegice iz ansambla prije nastupa.

DIJETE ODRASLO U RATU

Vi ste zapravo ratno dijete. Kako ste u tom vrtlogu rata i granatiranjima uspjeli izgraditi sebe kao tinejdžericu?

Budući da nam je kuća u ratu bila pogođena granatom, dok je moji roditelji nisu uspjeli ponovno popraviti selili smo se po stanovima i kućama raznih prijatelja i promijenila sam nekoliko škola, a jedno smo vrijeme boravili i u Primoštenu i tamo živjeli na dvije adrese. Ali to su one situacije kada samo guraš, nekako prolaziš kroz to i ne misliš, a tek nakon puno godina shvatiš koliko te to ustvari oštetilo. To sam najviše počela primjećivati na fakultetu u Italiji, kad sam uočila koliko su moji kolege s fakulteta bezbrižniji, dok sam ja sam uvijek nosila tu neku unutarnju težinu. Kada je granata pala na kuću u svojoj sam sobi uvježbavala na flauti Lijepu našu za domaći rad iz glazbenog. U sobi se nije pomaknulo ama baš ništa, do te mjere da sam čak pomislila da uopće nije pogođena naša, već susjedova kuća. Kada sam otvorila vrata svoje sobe doživjela sam doslovno scenu iz nekog apokaliptičnog filma, sve je bilo puno prašine i grede su padale sa stropa na sve strane. Stvarno je čudo da sam izvukla živu glavu i prošla doslovno bez ogrebotine. Ali sve su to stvari kojih se nerado prisjećam i potisnula sam ih, a iz tog perioda se najradije sjećam nastupa na natjecanju Pokaži što znaš u Primoštenu. Tu sam sa svojom plesnom grupom doživjela prvi susret sa scenom, koreografijom i scenografijom i shvatila da je to ono što želim raditi u životu.

NA STUDIJU KOMUNIKOLOGIJE U ITALIJI

Zašto ste se odlučili studirati u Italiji i to baš komunikologiju?

Kao što sam rekla, htjela sam pošto-poto otići iz Šibenika, a Italija me uvijek privlačila i nekako sam nagovorila roditelje da me puste. Upisala sam komunikologiju jer sam uvijek dobro pisala i htjela sam biti novinarka, iako komunikologija ne uključuje samo novinarstvo već i odnose s javnošću i marketing. Znala sam da me moji neće pustiti na plesnu akademiju, pa mi je to bila alternativa. Komunikologija zahtijeva određenu dozu snalažljivosti, naročito u početku i otvara mnoge mogućnosti za izgradnju karijere, ali istodobno sve ovisi o tebi jer nemaš toliko definirano zvanje, kao što ga primjerice imaju liječnici ili pravnici. Na prvoj godini fakulteta doživjela sam svojevrsni šok kada sam shvatila da nas uglavnom uče kako prepisivati i prilagođavati tekstove novinskih agencija i da novinarstvo baš i neće biti avantura i borba s aligatorima kako sam ja to zamišljala. Ipak, imala sam stipendiju, zbog čega nisam mogla promijeniti fakultet, odnosno mogla sam, ali bih izgubila stipendiju, tako da sam ga završila do kraja. Studirala sam tri godine znanost o komunikacijama, i onda još dvije godine multimedijalne komunikacije. Na specijalizaciji iz multimedijalnih komunikacija je bilo puno bolje i bila sam puno zadovoljnija jer je sve bilo jako inovativno, već tada smo učili o internet marketingu i PR-u. Stalno smo radili nekakve grupne projekte za fakultet i tu sam puno naučila o tom dijelu posla i na kraju shvatila da je ustvari ispalo dobro što sam to studirala.

Kako ste se snašli na faksu?

Na faksu sam se snašla odlično jer sam talijanski jezik počela učiti već u prvom osnovne, tako da s tim nije bilo problema, što je jako bitno. Imala sam kolege strance koji su se jako mučili s jezikom i stvarno im nije bilo lako. Inače sam dosta otvorena osoba i lako sklapam prijateljstva, pa sam se vrlo brzo integrirala. Talijani su jako simpatični i otvoreni, pomoći će vam bez problema, tako da fakultet pamtim kao jedno iznimno pozitivno iskustvo. Nekim čudom, upravo kod nas u Šibeniku, slovim za nepristupačnu osobu, što je potpuno suprotno mojoj prirodi i često mi ljudi kažu - ajme kako si ti super, ja uopće nisam mislio/mislila da si ti takva! Ne znam zašto je to tako, to je neki dojam koji nema veze sa mnom. Ne dam se previše uvući u lokalne ćakule i tračeve i uglavnom se držim po strani, pa mislim da to ljudi znaju zamijeniti za nekakav snobizam. Također se zna dogoditi da ponekad brkaju mene kao osobu s raznim umjetničkim personama koje sam utjelovila na sceni, pa valjda misle ako plešem ili glumim neki zločesti lik, da sam i sama takva.

PLES JE ODUVIJEK BIO MOJA VELIKA LJUBAV

Kako to da ste se studirajući komunikologiju odlučiti posvetiti plesu?

Ples je oduvijek bio moja velika ljubav, ali spletom okolnosti, ponajprije zbog rata, nisam se imala mogućnosti educirati na tom polju. Kada sam došla u Italiju, odmah sam potražila profesionalnu plesnu školu i upisala se uz fakultet. Nije bilo lako jer je škola bila zahtjevna i skupa, a uz to sam s 19 godina bila potpuni početnik. Oduvijek sam znala da imam veliki talent za ples i da se kod mene sve nekako poklopilo i osjećaj za ritam i građa tijela, kao i sposobnost interpretacije. Zato su me i primili na edukaciju tako kasno, a školu sam pohađala deset godina. Strašno sam se namučila jer sam kaskala za drugima prve tri godine, ali kad sam pohvatala osnove više me ništa nije moglo zaustaviti. Kasnije sam proširivala znanje i išla stalno na neke dodatne edukacije, a puno sam i nastupala. Nažalost, živjeti samo od plesa je riskantno, dovoljna je jedna manja ozljeda da ostanete bez angažmana i na nekoliko mjeseci, tako da sam uvijek radila i druge poslove uz ples.

EKSPRESIVNA PEDAGOGIJA I LauMa Artistic Method

Što vas je privuklo ekspresivnoj, to jest izražajnoj pedagogiji?

Nakon što sam završila vlastitu edukaciju i odradila jako puno nastupa, počele su mi se otvarati prilike za držanje seminara i radionica. To sam radila u Italiji, a radim to i kod nas. Željela sam završiti još nešto što bi mi dalo više vještina u pedagoškom smislu, pa sam završila ekspresivnu pedagogiju u Rimu. Tada sam već živjela u Šibeniku i putovala sam na fakultet dva puta mjesečno za vikend. Taj smjer se temelji na metodologiji koja se zove mimička metoda, a kroz nju se uči kako svladati prirodni mimički refleks u svrhu umjetničkog stvaranja. Metoda se može primjenjivati za podučavanje svih vrsta umjetnosti, ali ju je potrebno prilagoditi upravo toj umjetnosti koju predajete. Kao završni rad razradila sam vlastitu metodologiju koja spaja ples i mimičku metodu, a nazvala sam je LauMa Artistic Method – novi pristup pedagogiji suvremenog plesa kroz ekspresiju i mimiku. Metodologija se dijeli na dvije razine, jednu koja je pojednostavljena i služi za rad s djecom i amaterima i drugu koja služi za rad s profesionalcima i dosta je kompleksna. Te sam vježbe razrađivala jako dugo, eksperimentirala na sebi i svakome od kolega koga bih se uspjela dočepati itko bi mi se ponudio kao pokusni kunić,na čemu sam im neizmjerno zahvalna.

NOVINARSKA KARIJERA

Što se događa nakon što ste završili faks? Koliko znam, počeli ste raditi kao novinarka i to na jednom portalu?

Kao novinarka sam radila još za vrijeme fakulteta, točnije bila sam urednica jednog online portala. Posao je bio jako dinamičan i to mi se sviđalo, ali stalno smo imali probleme sa sredstvima i sponzorima. Mislim da je to problem mnogih medija i zato nije dugo potrajalo. Stalno smo pretakali iz šupljeg u prazno i na kraju se portal ugasio. Bilo mi je žao, ali kad dođete u fazu da više razbijate glavu oko financija, nego što se bavite vijestima, onda je jasno da tu nešto ne štima. Ne isključujem u potpunosti mogućnost povratka u novinarstvo, jer volim pisati i kreirati sadržaje koji su ljudima korisni, kao i dinamičnost tog posla i činjenicu da pruža priliku za stalno upoznavanje novih ljudi.

Vi ste radili online novinarstvo u vrijeme kada toga kod nas nije niti bilo. Možete li usporediti to kako ste vi radili tada i kako se danas radi na našim portalima?

Možda tada nije bilo toliko žutila kao danas. Naši novinari su zaista izlazili na teren i pisali, a nisu prenosili nečije objave s društvenih mreža i od toga pravili članke. To za mene nije vijest, niti me to zanima, tako da portale pratim vrlo površno. Ako moram birati, preferiram lokalne medije jer daju informacije o aktualnostima iz grada i njih preletim kad imam vremena, pogotovo kako bih vidjela koja su najavljena događanja u kulturi i slično, a nacionalne pratim minimalno, skoro pa ništa. Također, uočavam u medijskom prostoru puno vrijeđanja i provociranja, kao i nekakvu tendenciju da svatko piše što god hoće bez posljedica i preuzimanja odgovornosti. To mi se uopće ne da čitati i gubiti na to vrijeme. Novinarstvo je zanat, a bit je u tomu da se bude točan i objektivan prijenos informacija i po mogućnosti uspjeti nešto pokrenuti, nekome pomoći. Ja tako na to gledam i divim se pravim novinarima, kojih ima, jer je za taj posao potrebna velika požrtvovnost, kao i priprema. Ako nekog intervjuiraš potrebno se unaprijed pripremiti i informirati o toj osobi, a ne padati s Marsa i raditi budalu od sebe i od sugovornika, što se kod nas često događa.

STRUČNJAKINJA ZA EU PROJEKTE

Kako ste došli u priliku da radite na EU projektima?

Poslali su me kao pripravnika s fakulteta u jednu agenciju koja se bavila EU projektima i kasnije sam ostala tamo raditi. Radili smo većinom projekte financirane iz Europskog Socijalnog Fonda, kao i one koje je financirala direktno Regija Umbria u kojoj se nalazi grad Perugia, u kojem sam živjela. Na poslu je bilo strašno naporno i stresno, a ja sam uvijek davala sve od sebe, jer sam odgojena da ne budem grintava, ali od prvog dana sam upala u žrvanj. Imali smo rok za rokom, a nitko od kolega nije imao vremena baviti se sa mnom i bila sam bačena direktno u vatru. Prvih par godina sam imala jaku volju i motivaciju, htjela sam naučiti posao i dokazati se, ali s vremenom je došlo do zasićenja. Nisam vidjela nikakvu perspektivu da bi se išta moglo promijeniti i bilo mi je svega preko glave. Istovremeno sam gurala i ples i odrađivala plesne angažmane, a i to je posao koji zahtijeva ogromnu količinu energije, predanosti i discipline. Nisam htjela odustati od plesa, jer sam se itekako namučila da bih isplivala, ali znalo bi mi se dogoditi da radim uvečer do devet i onda trčim na trening u deset, a kad bi došao vikend imali smo nastupe. Dovela sam tako samu sebe do ruba i shvatila da ne mogu tako dalje, pa sam dala otkaz i vratila se u Šibenik. Nisam imala neku definiranu viziju što ću i kako ću dalje, samo se sjećam da su mi trebala skoro dva mjeseca ležanja na kauču i mamine kuhinje da dođem k sebi i uopće počnem ponovno funkcionirati. Ipak, ono što želim naglasiti je da posao s projektima ne mora nužno biti baš takav kakvim sam ga ja opisala i ne želim nikog obeshrabrivati, to je posao koji može biti jako zanimljiv, a ako imate dobre projekte, može biti i jako koristan za zajednicu u kojoj djelujete. Jednostavno, meni su se karte tada tako posložile da nisam više mogla niti htjela samu sebe toliko maltretirati s dva posla.

Radili ste na EU projektima i u Šibeniku, u gradskoj upravi, ali ste odustali od tog posla. Zašto? Mnogi misle da su to danas poslovi iz snova.

Kada sam se vratila u Šibenik tu još nije bilo toliko puno ljudi koji su se time bavili, pa sam dobila posao na Odjelu za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj Grada Šibenika koji se, između ostalog, bavi EU projektima. Odustala sam nakon devet mjeseci jer to nije bilo nešto čime sam se željela baviti. Da sam to htjela, ostala bih raditi u Italiji. Probala sam, jer su me nagovarali sa svih strana, ali to nije bilo to, iako nemam nikakve zamjerke ni na posao, ni na kolege. Osim toga veliki sam individualist, a rad na projektima je rad u kolektivu i taj dio me isto jako zamarao. Privatno znam i danas pomoći nekome oko projekta, nešto napisati, sugerirati ili ispraviti jer je to nešto što znam raditi i uopće mi nije problem, ali ne vidim se u tome po cijele dane.

KAO PLESNA UMJETNICA U ŠIBENIKU NISAM POKAZALA JOŠ NI POLA POSTO ONOG ŠTO ZNAM I MOGU

Okrenuli ste se plesu i umjetnosti. Imate vrhunsku naobrazbu i ambiciju. Koliko se to u Šibeniku cijeni? Jeste li barem blizu ostvarenju ambicija?

Kada sam odlučila okrenuti novu stranicu i više se posvetiti plesu morala sam smisliti i kako to izvesti. Šibenik nije baš neka plesna meka, kako mi sebi volimo tepati. Pomoglo mi je što sam već imala puno kontakata, poznanstava i odrađenih angažmana, pa sam nastavila raditi s Italijom, a kod nas sam počela voditi radionice i malo po malo se širiti i po drugim gradovima. U samom Šibeniku nisam pokazala ni pola posto od onoga što znam i mogu, zato što sam uglavnom bila angažirana na umjetničkim projektima van našeg grada, a tu sam stvarala jer imam mir i mogu se fokusirati na posao. Koliko vas ljudi cijene najbolje možete vidjeti po tome hoće li vas ponovno angažirati ili neće. To je što se tiče struke, a što se tiče publike, tu nema glume. Ako vas publika voli, to će vam pokazati, ako vas ne voli, to će vam jasno dati do znanja. Ono što sam do sada pokazala u Šibeniku bilo je primljeno odlično i stvarno se nadam da će tako biti i dalje. Maksimalno se potrudim oko svake izvedbe jer poštujem to što je netko odvojio svoje vrijeme i novac da dođe pogledati baš moj rad u moru svega što se danas nudi. Sad sam već skoro 20 godina u tom poslu i to mi se čini nevjerojatno. Ne mogu uopće pojmiti da je već toliko vremena prošlo, niti koliko sam toga odradila. Prošlo ljeto sam se prijavljivala na jedan rezidencijalni umjetnički program u inozemstvu i trebala sam poslati životopis, a kako ga dugo vremena nisam ažurirala našla sam se doslovno u neobranom grožđu. Trebala su mi tri dana da se sjetim kad je što bilo, kontaktirala sam bivše kolege i nekako s njima pohvatala kronologiju. Dakle, toga ima strašno puno, a naši su ljudi vidjeli jako malo, te se nadam da ću imati priliku pokazati više. Što se tiče ostvarenja ambicija, tu nisam niti blizu. Hiperproduktivna sam, stalno nešto stvaram, doslovno svaki dan, osim za blagdane ili ako nemam temperaturu 39. Imam jako puno poslovnih ciljeva koje želim ostvariti, a koji se ne tiču samo plesa, ali o tome još ne bih htjela govoriti.

 

Kako biste ocijenili to što radite, što je u tome bitno i koja je vaša komparativa prednost u odnosu na plesne škole koje u Šibeniku već postoje?

Teško je samog sebe ocjenjivati. Kao veliki perfekcionist užasno sam nemilosrdna prema sebi, ali naučila sam s vremenom da stvari nikad nisu 100 posto gotove i da čovjek uglavnom nikad ni za što nije 100 posto spreman. Dajem sve od sebe kako bih odradila posao dobro i jednostavno izađem s tim u javnost, pa što bude. Mislim da je bitno dati sve od sebe, a nitko nema garanciju da će baš svaki put sve ispasti super. Ono što ja radim uglavnom nije čisti ples, nego fuzija plesnog teatra, performansa i raznih drugih umjetničkih izričaja, kao i multimedijalnih intervencija i to je po meni neka budućnost plesa. Barem po onom kako ja na to gledam i što vidim u svijetu. Danas se sve ubrzalo i povezalo, pa tako i razne umjetničke forme. To je nekakav trend koji meni odgovara jer me zaista zanima samo ono što je aktualno, a i ne mogu se izraziti samo kroz ples, već stalno nešto eksperimentiram, jer me sve što sam ponovila više od par puta automatski guši i postaje mi dosadno. Mislim da je bitno progurati i kod nas svijest o tome da bi se u nekim segmentima ipak morali malo modernizirati i udahnuti malo više kozmopolitskog duha, kako bismo bili konkurentniji, jer mislim da mlađu publiku baš i ne zanima neki zastarjeli plesni izričaj, pogotovo ako ciljamo na turiste koji imaju priliku u svojim zemljama vidjeti sve i svašta i vrlo dobro znaju što je aktualno. Što se tiče komparativne prednosti u odnosu na druge, stvarno ne znam jer ne pratim što drugi rade, niti se s ikim u Šibeniku uspoređujem. Ja sam profesionalac i ne bavim se plesom dva puta tjedno, nego svaki dan po 5-6 sati, a kad se pripremam za neki nastup, onda i više. Za mene je ples posao kao i svaki drugi i da imam kafić ne bih išla od kafića do kafića gledati kako i što tko radi. Prednost je ta što ja nosim nešto novo, naročito iz područja ekspresivne pedagogije, koje je kod nas još jedna velika nepoznanica, ali ne znači da se to svakome mora sviđati. Možda netko preferira tradicionalniji pristup i to je sasvim u redu. Svatko ima pravo voditi svoj posao kako želi, zna i umije, a na publici odnosno polaznicima je da ocijene kvalitetu. Možda će zvučati neiskreno, ali ne znam niti nabrojati sve škole koje kod nas postoje. Što ih je više, to je bolje jer tako atmosfera postaje automatski vibrantnija, svi se više trude i tako se sve bolje razvija, a onaj tko nije kvalitetan i tako neće opstati, ali svatko ima pravo probati. Tko to ne razumije, taj ne razumije zakon ponude i potražnje i prije ikakvog bavljenja plesom, trebao bi prvo na tome poraditi.

UVIJEK RAZMIŠLJAM KAKVE BI KORISTI OD ONOGA ŠTO RADIM MOGLA IMATI ZAJEDNICA

Na koji način bi Šibenik mogao iskoristiti vaše znanje, vještine pa i veze koje ste stekli tijekom godina i etablirati se u plesnoj umjetnosti?

Na toliko puno načina da bi čitatelje zaboljela glava kada bih počela nabrajati. Kad sam bila mlađa više sam gledala sebe, dosta me drmao ego i bilo mi je bitno afirmirati se. Sada na to gledam drugačije, uvijek razmišljam kakve bi koristi i zajednica mogla imati ako se upustim u neki projekt i koga sve mogu povući sa sobom. Ideje su bitne, ali bitan je i dobar tim koji je spreman na rad. Ljudi često ne razumiju koliko je show business kompliciran posao i koliko tu zapravo treba uložiti truda, a ono što se vidi na sceni je na kraju samo vrh ledenog brijega. Imam puno kontakata u inozemstvu i s institucijama i pojedincima, kao i s umjetničkim kompanijama i to ne samo u Italiji. To se nije izgradilo preko noći, ali sigurno bi se moglo jako dobro iskoristiti za promidžbu Šibenika u kulturnom i turističkom smislu. A kako bi se etablirali u plesnoj umjetnosti trebamo imati vlastite produkcije, to sam već puno puta rekla u svakom intervjuu. Po mom mišljenju škole i festivali jednostavno nisu dovoljni. Škole rade uglavnom dječje i amaterske programe, a festivali su praktički pozivanje drugih umjetnika na gostovanja. Oboje su bitni, ali da bi se stvarno etablirali moramo proizvoditi svoje, a da bi imali vlastite produkcije potrebna su sredstva i profesionalci. Jako je teško napraviti vrhunsku produkciju s malo sredstava, ali sigurna sam da bi to imalo takav odjek da bi se ulaganje na kraju isplatilo. Ja radim svoje projekte, ali otvorena sam za prijedloge i suradnje jer mislim da ćemo itekako morati upregnuti sve snage da bismo se izvukli iz korona krize i njenih ekonomskih posljedica i da ćemo trebati osmisliti jako dobar PR kako bismo se istaknuli, a ples koji je atraktivna performativna umjetnost sigurno može samo pomoći u promidžbi grada.

I na kraju, otkrili ste još jedan talent - slikanje!

Slikala sam u srednjoj školi i imam jednu ogromnu mapu koju je moja mama sačuvala. Nisam se time više bavila sve dok na ekspresivnoj pedagogiji nismo morali slikati. Tamo sam se opet prisjetila toga i počela. To mi je hobi, za koji nažalost imam jako malo vremena, a najviše slikam kad patim od nesanice. Nisam formalno školovana u tom smislu, ali slikam bez zadrške i vidim da se ljudima to sviđa. Možda baš zato što je sirovo, ali je iskreno. Ono što mi dođe to napravim bez razmišljanja. U početku nisam tome pridavala veliki značaj i kada bi netko pohvalio neku moju sliku, čak sam mislila da me zafrkava. Sada radim i po narudžbi, ali samo povremeno i za ljude koji me inspiriraju i kada stvarno procijenim da ću imati vremena. Svoje slike često koristim kao dijelove scenografije, ali nije mi baš ostalo puno toga jer su mi prijateljice većinom sve razgrabile i morat ću početi voditi evidenciju gdje je što završilo, kako bih mogla jednog dana napraviti izložbu.

OKVIR:

Šibenčani braća Ante i Rade Laurić 1935. godine bili su prvi frizeri u Dalmaciji koji su uveli naprednu tehnologiju u službu ljepote - električne uvijače za trajnu ondulaciju za kosu

Frizersko - brijačka radnja Braća Laurić s posebnim odjelom za dame koja je nudila i uslugu manikure, u ožujku 1935. godine nabavila je u to vrijeme revolucionarni aparat za trajnu ondulaciju na struju. Vijest o tom tehnološkom iskoraku šibenskih frizera objavljena je na istaknutom mjestu u mnogim tadašnjim novinama. Bila je to prava senzacija jer su Ante i Rade električni uređaj za trajnu ondulaciji nabavili čim se pojavio u svjetskim modnim metropolama. Njihov salon bio je otvoren nekoliko godina ranije i već je bio na dobrom glasu daleko izvan Šibenika, gotovo u cijeloj tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Prije nabave električnog uređaja za trajnu ondulaciju braća Laurić, kao i drugi frizeri koristili su naprave za trajnu ondulaciju pomoću zagrijanih škara ili posebnog metalnog obruča i kemikalija. Tridesetih godina prošlog stoljeća kada je trajna ondulacija bila na vrhuncu slave ulaganje braće Laurić u naprednu frizersku tehnologiju nije bio ni slučajan, ni poslovno nepromišljen potez. U to vrijeme modu su isto kao i danas diktirale Hollywoodske zvijezde koje su bile popularne i u Šibeniku, a kako su Šibenčanke dobro znale i pomno pratile svjetske modne trendove bilo je logično da im najbolji dalmatinski frizerski salon omogući trajnu ondulaciju kakvu su koristile filmske dive poput Joan Craftword ili Norme Shearer.

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam