Datum objave: 10. Svibanj 2019

Priče iz povijesti:Milosrdna šibenska poročna svetica Marica

Diana Ferić
Diana Ferić

Recimo da se zove Marica i da ćemo je zvati Marica N. zato što od nas milost zatajenja njenog pravog imena traži duboka tuga u njenom oku i njeno sjenovito blijedo lice premoreno sjetom koja bolno ujeda svaku dušu kada ga vidi i kada se u njemu kao u ogledalu ogleda, počeo je svoju priču o šibenskoj poročnoj svetici nepoznati autor iz 1934. godine.

 

Marica, dogovorili smo se da ćemo je tako zvati, mada u Šibeniku svi znaju o kome je riječ, piše on, ali tajnu neće nitko odati jer to biće u svaku dušu usadi milosrđe, nije od onih djevojaka kako se to kaže da se ništa ne kaže, a da se zna o čemu se i o komu se i o kakvoj se ženski govori. Ne, Marica bi svakom mogla biti kćerka, da nije njene žalosne sudbine. Ona je mlada, siromašna, nesretna duša željna ljubavi i gladna kruha. Kada ide Šibenikom traži sreću i svima koji je vide žao je Marice jer znaju da sreću koju traži nikada neće naći. A kakva je Marica? Čudna. Nečedno čedna. Poročna svetica. Eto jednom je uhvatiše i osudiše kao bludnicu jer je od nekog kavalira za kratak tren ljubavi koji mu je dala, primila novac. Malo, jadno malo, ali ipak ga je uzela. Zatvoriše je zbog toga, a onda je iz tamnice izbavi neki prosjak koji je skrušen došao pred suca da ga moli da oslobodi njegovu dobročiniteljicu koja je to što je dobila od svog kavalira dala njemu da kupi kruh.

 

-Dala je meni gladnijem od sebe gladne. Molim milost za nju. Eto, njenim sam novcem kruh kupio, ali ga pojesti nisam mogao jer mi se u srce i dušu uvukla dobrotom. Dade mi, a ni sama ništa nema. Nahrani me, a ni sama nema što jesti.
Kažu, ne zna se točno, da se sudac smilovao, da je Maricu iz zatvora pustio i da joj je na odlasku krišom u ruku da nitko ne vidi, novaca dao. Neki se kunu da je sudac čuvši sve to i sam ganut čak i suzu pustio.

 

Marica je bila tiha. Gradom je išla kao sjena uvijek istom stranom ulice, uvijek pazeći da koga u hodu ne dotakne, da kome ne zasmeta. Kao da je htjela biti nevidljiva. Uvečer bi se spuštala niz đardin na rivu gdje su vrebali uvijek budni čuvari javne ćudorednosti. Oni što bi povlačili žandare za rukav i upirali prstom u djevojke koje vole zabavu i žene za koje su čuli da netko za njih kaže da su priležnice. Marica se na njih nije obazirala. Ona bi oko ponoći krenula od đardina obalom prema svom cilju koji je samo ona znala, a on je bio izvan gradskih zidina tamo gdje može nestati iz očiju svojih sugrađana, gdje se može sakriti i disati i provesti noć na svoj način.
Govorili su neki, koje nije bilo sram s Maricom prozboriti neku riječ, zastati s njom i razgovarati kao s ljudskim bićem, da je vuče more. Vidjela je u njemu čistoću i ljepotu, vukle su je njegove daljine. Kazali su da je more nazvala čarobnim i mislili da će ipak možda jednom naći nekoga tko će je zavoljeti i odvesti negdje preko tog čarobnog mora gdje će iskra sreće odagnati tugu iz njenog oka.
Jedne takve noći išla je Marica u pratnji nekog kavalira, visokog blijedog mladića, prašnom dolačkom obalom prema Crnici sve do tamo gdje ne dopiru gradska svjetla, ali do mraka koji bi ih skrio nisu stigli.

 

Puno je priča o tome što se dogodilo, ali jedna se čini najbližom istini jer su je pričali neki koju su istini mogli biti blizu. Ta je priča potekla od Maričinog kavalira koji je tu jednu noć provedenu s Maricom platio s puno noći provedenih u tamnici iz koje je pušten tek kada su mu povjerovali da je nedužan.
Dakle, Marica je te noći zastala na putu prema crničkom mraku i zaželjela da noć provede na moru. Željela je otploviti daleko od obale, tamo na pučinu i gledati zvijezde dok je on ljubi.
Otploviti nisu mogli jer Maričin kavalir nije imao brod, ali je imao jaku volju da joj želju nekako ispuni pa se u zanosu topline Maričinih zagrljaja dosjetio da se ukrcaju u jedan brodić vezan uz dolačku obalu. Bio je to brod Petra Matkovića. Lijep brod s motorom i kabinom. Mladić je lako provalio vratašca na krmi pa su se njih dvoje začas sklonili u svoj mali noćni mir, skroman ali dovoljan za ljubav.
Ujutro je mladića probudilo sunce. Osvanuo je lijep, sunčan dan. More je bilo mirno, a Dolačani tek otvarali svoje prozore i izvirivali van da vide koga ima ikakvo će biti vrijeme. Okrenuo se k Marici da je probudi jer su morali pobjeći iz broda prije nego što ih netko vidi i dozove vlasnika, a možda i žandare, ali... bio je sam. Marice nije bilo. Nikoga se nije usudio pitati jesu li je vidjeli, a u predstojništvu gradske policije gdje je priveden zbog provale u Matkovićev brod nije znao reći gdje je Marica. Njega su neki

 

Dolačani opazili kada je izvirio iz broda i brzo skočio na obalu misleći da ga nitko ne vidi. Brzo su ga našli i priveli, a jedan se žandar sjetio da ga je sinoć oko ponoći vidio s Maricom pa su ga pitali za nju, ali im on ništa nije znao reći o njoj. Priznao je sve. Priznao je da je bio s njom, da je željela provesti noć na moru, da su zaspali u zagrljaju nakon tople ljubavi, da mu je stavila glavu na rame i šaptala neke riječi o ljubavi i sreći, ali gdje je to im nije znao reći.
Nakon mnogih noći provedenih u mraku tamnice mladić je pušten. Otišao je iz Šibenika i za njega više nitko nikada nije čuo. Ni Maricu N. više nitko nikada nije vidio. Neki su pričali da je otišla tko zna kuda, neki da si je sama ugasila život u moru, neki su govorili da je oteta, a neki da je sve to bila varka i da sada negdje živi sretna sa svojim kavalirom s kojim je provela noć u brodu vezanom za dolačku obalu.

 

A onog prosjaka koji je koji je molio da Marici ne sude kao bludnici jer je novcem kojeg je dobila za danu ljubav iako je bila gladna više od njega, njemu, a ne sebi kupila kruh, zatvorili su u umobolnicu. Nisu mu vjerovali kada je pričao da od kada Marice nema, svako jutro u džepu svog kaputa nađe novi komad mirisna kruha. On se kleo da je to istina, a priča se da mu se i džepu bolničkog haljetka svakog jutra nađe zalogaj kruha, ali ga ne puštaju nego ga i dalje drže zatočena. Valjda se zato tiho, šaptom i u velikom strahu ponekada povjere neki Šibenčani da su vidjeli Maricu kako promakne đardinom prema obali ili da su vidjeli njenu sjenu na zidovima šibenskih kuća uvijek na suprotnoj strani od one na koju nečija sjena može pasti.

 

O Marici ništa nije znala reći ni njena sestra Anica koju je policija jedne noći zatekla u separeu jednog šibenskog lokala s dvojicom kavalira. Policiju nije zanimalo zašto ima dva kavalira nego zašto u separeu nema svjetla. Obećali su Anici oprost, ako im oda gdje je Marica, ali ona nije znala ništa. --I sama se pitam je li moja sestra uopće postojala. Možda bih vjerovala da nije da ne vidim njene sjene noću u đardinu, a danju tamo u sjeni iza kazališta...

 

Iz kategorije: Volim Šibenik