Novinara Željka Roška, koji je ovih dana preminuo u 59. godini mnogi u Šibeniku ne doživljavaju jednako lokalnopatriotski snažno kao njegovog rođaka Danu Roška koji je obilježio značajni prijeratni program HTV –a, ali i Željko je ostavio dubok trag u analima hrvatskog novinarstva i moramo biti ponosni na njega kao Šibenčanina. Donosimmo isječke iz njegove biografije koju je napisao novinar Mate Bašić:
„Željka Roška poznajem, čini mi se, cijeli svoj odrasli život. Upoznala me s njime moja najbolja prijateljica sa studija etnologije Dubravka Bratoljić, jednoga poslijepodneva, uz kavu u RANS-u Moša Pijade, blizu Filozofskog.
Razbarušeni šibenski Dalmoš, (tada još uvijek) dugokosi gitarist, najmlađi urednik Zoon Politikona na FPZ-u, valjda je tek bio upisao postdiplomski (mislim da ga nikada nije okončao), predavao je u nekoj zagrebačkoj srednjoj školi, postao je tih dana i mjeseci, kao i ja uostalom, dio inventara u Klubu Istrana, na prvom katu zgrade u Ilici 10, gdje smo ubrzo pokrenuli i jednu urnebesnu amatersku kazališnu družinu, i sjajno se zabavljali. Otkačeni, nasmijani, s puno cuge, trave i misli kako nam nema kraja, kako nas ništa ne može zaustaviti.
Upisao je postdiplomski (mislim da ga nikada nije okončao), predavao je u nekoj zagrebačkoj srednjoj školi, postao je tih dana i mjeseci, kao i ja uostalom, dio inventara u Klubu Istrana, na prvom katu zgrade u Ilici 10, gdje smo ubrzo pokrenuli i jednu urnebesnu amatersku kazališnu družinu, i sjajno se zabavljali. Otkačeni, nasmijani, s puno cuge, trave i misli kako nam nema kraja, kako nas ništa ne može zaustaviti.
Nije nas razdvojio ni tinjajući, ni prikriveni, ni otvoreni sukob Poleta, u kojemu sam završio ja, i Omladinskog radija (kasnije Stojedinice), kamo je otišao on, kao jedan od pokretača i prvi politički urednik. Kao da su se (zapravo, uistinu jesu!) pravila u našemu svemiru temeljila na sasvim drugačijim polazištima, daleko od prolazne, dnevne politike, od poštivanja onih koji podmuklo pale i gase semafore baš na cesti kojom mi prolazimo šutke i u miru, “rokerirajući” dalmoške podoknice u tercama, ni sami ne znajući jesmo li konzervativci, ili smo revolucionari, jesmo li dotepenci ili smo slobodni ljudi u slobodnom svijetu, koji tek na prvi pogled (taj svijet) izgleda drugačije: onako, vrlo sivo, tada – a i kasnije – socrealistički zamagljen.
Kad su drugovi njega smjestili u JNA, vratio se brzo, zblefirao je nekakvo ludilo, ali kad su tamo potjerali mene, ja toliko hrabar ipak nisam bio. Po povratku, Roška sam zatekao u Večernjem, odakle je uskoro preselio na Radio Sljeme, da bi se kasnije kretao po horizontali i po vertikali HRT-a, ali je švrljao i po svim drugim RTV-postajama, kako bi koja kapnula u Zagrebu, a i po novinama, od Starta, preko ST-a, do Globusa. Bio je odličan radijski novinar, još bolji urednik, no opterećen teškom političkom stigmom anarholiberala i slabo disciplinirana tipa koji ne priznaje živi autoritet. Plus što je sklon – doslovno – svim vrstama poroka. Kao takav, na prvim se demokratskim izborima natjecao na listi Radikala i Zelenih i, naravno, propao, osvojio je nešto više od 1000 glasova ukupno.
– Pa nije ni to baš malo – govorio je, i smijali smo se.
U našem kvartu, u Sopotu (gdje mu je otac kupio stan, kao i moj meni, pa smo bili među rijetkim “novinarima” koji su još u “socijalizmu s ljudskim likom”, još prije ratnih i poratnih privatizacija, imali “riješen stambeni problem”, dakle, od nijednoga državno-društvenoga sustava nismo uzeli ništa, a čini mi se, niti bi nam drugovi i gospoda štogod dali!), bio je legenda: uvjerljivo najlošiji igrač pikada u kafiću Jabuka, no s puno strasti, ja sam ga, gotovo svakog jutra, prepoznavao po načinu zvonjave na portafonu. Čudio sam se njegovoj urednosti: kući je odlazio zgužvan kao škartoc, a novi dan je dočekivao svježe istuširan, obrijan, ispeglan, šminker.
No, teško da će netko zaboraviti – posjeća me Katarina, da je upravo Roško – emocionalni aktivist, kakav je bio – “organizirao” zatvaranje svih kafića u Sopotu Dva, i kolektivno doček svečane kolone pape Pavla Drugoga kroz Novi Zagreb, tamo pokraj zgrade Porezne uprave, zajedno sa svom djecom i sa svim slučajnim igračima pikada koji su se u kafićima zatekli.
Nikada nitko nije o tome razmišljao: je li u tom trenutku bio radikalni ljevičar koji je prethodno organizirao Cicciolinine dolaske u Zagreb, ili je bio šibenski katolički konzervativac, možda hrvatski desničar, kakav se oglasio na mojemu porafonu svojedobno s opomenom: “Pa, mi bismo bili zadnje ništarije kad ne bismo išli na posljednj ispraćaj hrvatskoga ministra obrane Gojka Šuška na Mirogoj!” Poslije smo u kafiću na Zvijezdi sjedili s Borkovićem i ekipom, tko se više – osim nene! – sjeća o čemu smo razgovarali.
U rat je Željko, poput cijele naše male velike klape, krenuo naglavačke, pa je negdje u Zapadnoj Slavoniji zaradio metak u nogu, zbog čega je kasnije na Kosovu i u Afganistanu odlučio biti oprezniji. Bio je odličan šofer, ali nikad nije stigao do dobrog auta: jednoga je spačeka bio kupio za 100 maraka, pa ga je, kad mu je crknuo, ostavio nasred ceste, vozio je jedno vrijeme nekakvu poljsku peglicu, koja mu je, čini mi se, istrulila na parkirališti pred zgradom, a slično je prošao i “najbolji” auto kojega je ikada nabavio, plavi Kadett, dvadeset godina star.
Bio sam vjenčani kum njemu i Snježani (mali svijet, dobri ljudi, Snježa je s mojom prvom ženom studirala fonetiku, a bila prethodno udana za mojega frenda s etnologije, Maxa,radovao sam se Lukinu rođenju, bjesnio sam na Željka kad nije razumio, ili nije želio razumjeti, kako (i zašto!) mu brak propada pred nosom, i tugovao – puno kasnije, kad mi je javio, kad sam već bio u Čudnovatoj zemlji Oz, na ovom malenom otočiću, zagubljenom između Indijskog oceanai Tihog oceana – kad je nesretna, lijepa i dobra, Snježana preminula.
Za to vrijeme, on je, bolje nego na sebe, pazio na moje, privatne i obiteljske, horizontalne i vertikalne spirale: siguran sam da ponekad nije razlikovao ljubav prema svojemu Luki i mojoj djeci, Anti pogotovo. Ali je – po sebi – znao prepoznati moje budalaste pogreške i spriječiti ih ili izgladiti koliko-toliko, na vrijeme. Katarina i danas tvrdi da je on bio njezin “brat zaštitnik” u sedmom krugu njena života u zemlji snova Hrvatskoj gdje je, u snu, u jednom trenutku života bila odlučila živjeti.
Ono što me kod Roška posebno fasciniralo, bila je njegova – konfliktna nekonfliktnost. Ostavljao je dojam čovjeka kratkog fitilja, gotovo mrguda, dalmošle prznice, violentnog južnjaka među hladnim racionalistima, tipa koji stalno nekome nešto prigovara (što je, doduše, i činio), a da, zapravo, iza toga nije stajala nikakva zla namjera i nikakvo dugoročno zlopamćenje.
Na tulume u njegov dom u Šenovoj ulici u Sopotu Jedan, skupljali su se ljudi za koje bi se, koliko jučer, moglo pretpostaviti da će ili oni njega, ili on njih, zaobilaziti u širokom luku. No, tulumi su bili veličanstveno mirni, gramofon i longplejke nije bacio, tehnicizirani CD-player tek je postavio pokraj njih, a znao se dohvatiti i gitare, uz obveznu primjedbu, kako “to više nije to”, jer su mu prsti natekli i nabrekli, zbog otrova kojega godinama unosi u sebe. Onda bismo se drečali, i smijali se, postrance mjerkajući žuto ukoričenu zbirku pjesama Boba Dylana, koja je šetala iz mojega u njegov dom, nikada nismo ustanovili čije je to vlasništvo, tko ju je od koga posudio, a tko ju je od koga ukrao, jer – bila je samo jedna jedina.
Oh, where have you been, my blue-eyed son?
And where have you been my darling young one?
I’ve stumbled on the side of twelve misty mountains
I’ve walked and I’ve crawled on six crooked highways
I’ve stepped in the middle of seven sad forests
I’ve been out in front of a dozen dead oceans
I’ve been ten thousand miles in the mouth of a graveyard
And it’s a hard, it’s a hard, it’s a hard, and it’s a hard
It’s a hard rain’s a-gonna fall.
Zapravo, oduvijek sam, još od osamdestih, mislio kako ću napisati roman o Rošku. Tako da mi ne bude nedostajao kad mi bude nedostajao. A sad kad pomišljam da će mi nedostajati, jer mi već nedostaje, samo što to moram osvijestiti, mislim kako sam bio kukavica: nisam napisao taj roman, u ogledalu svjestan vlastite loše dvostrukosti: jedna je lijenost, a druga strah. Taj strah da će se dogoditi to što se, evo, dogodilo, a što sam ja, kreten, mislio da ću izbjeći, jer – stvari ne valja prizivati. Koji sam ja idiot! A možda sam ih na taj način mogao – odgoditi. Kismet, destiny.
Vjerojatno bih tu nenapisanu štoriju o hrvatskoj, dalmoškoj djeci socijalizma u novim nepoznatim okolnostima bio započeo s njegovom pričom, kako je još kao mali zaključio da ima oči veće od drugih, i da svojim očima vidi više nego što obični ljudi vide.
Kad smo, prije desetak godina, Katarininoj mami pokazivali stare fotografije iz Zagreba, zamislite, ona – koja je u Australiju odselila još 1964. – prepoznala je dijete koje je kao primoštenska djevojka čuvala u Šibeniku, dok se igrao u jednomu popločanom dvorištu, godinu dana prije polaska u prvi razred osnovne. Po velikim očima, prepoznala je Željka Roška. Mali svijet, a velike oči.
Razdire me misao da je Željko umro potpuno sam.
Prije njega, umrla je Snježana, koju je – govorio je – volio i nakon smrti, umro je i muž njegove sestre, umrla mu je majka, a nakraju mu je umro i otac. Sa HRT-a je otišao bez puno žaljenja, a s kime se proteklih godina družio i prijateljevao, ne znam baš, mislim da su ga mnogi napustili, zaboravili. Svejedno čijom “krivicom”, ako je takvo što uopće ubrojivo više.
– Katarina u drugoj sobi opet plače – došao mi Ante reći maloprije – sada je vidjela HINA-inu površnu vijest na HRT-u, zapalila je svijeću, a plakala je i prije, gledajući fotografije s naših rođendana.
Ja, i mi,
Željka Roška smo voljeli,
a siguran sam da je volio i on nas.
Doviđenja, dragi Željko!
Kakvi bismo ljudi bez tebe svi mi bili?
Počivao, konačno, u miru Božjemu.
Spokojno spavaj, sklopljenih velikih očiju
