Upiše li se na internetskoj tražilici Plavi vjesnik otvorit će se tisuće stranica i stotine virtualnih foruma na kojima zaljubljenici u taj kultni tjednik koji je prestao izlaziti prije 37 godina vode žive rasprave o njegovom sadržaju, razmjenjuju informacije o njegovim autorima i tragaju za brojevima koji im nedostaju. Plavi vjesnik ne samo što danas ima možda čak i veće sljedbeništvo od onoga kojeg je imao dok je živio u svom analognom, papirnatom tijelu, već se oko njega razmahalo i neobično poduzetništvo. Naveliko se trguje CD-ima i DVD-ima sa, u kućnoj radinosti, skeniranim kompletima tih novina. Onaj tko na internetu objavi da ima sve brojeve Plavog vjesnika postaje heroj ali i meta zavidnika koji ga ne sva načine pokušavaju nagovoriti da im dozvoli uvid u to blago, da ga proda ili pod hitno digitalizira i pusti na tržište. Poruke tipa: Ivica Durbek iz Bjelovaru ima sve brojeve Plavca od prvog do zadnjeg broja uvezeno u tvrde korice. Godinama ga molim da mi ih proda ili pokloni ali ništa od toga. Nagovorimo Ivicu da skenira Plavac i napravi biznis sa prodajom CD-a uobičajena su koliko i rasprave na forumima ne bi li se saznalo, recimo, tko je bio autor stripa Sin morskog đavola koji je izlazio u Plavcu tamo negdje pedeset i neke.
Očuvani primjerci tih popularnih novina, koje su od 1954. do 1973. godine tijekom gotovo 1000 tjedana izlaženja prodane u gotovo 10 000 000 kopija, imaju cijenu i po nekoliko stotina kuna pa puno i više ako je riječ o brojevima iz šezdesetih godina u kojima su objavljeni valjda prvi prijevodi Ginsberga i pjesnika američke beat generacije u nas. Posebno je popularan Plavi vjesnik iz razdoblja od 1959. do 1965. godine kada je objavljivao izvrsne stripove domaćih autora Maurovića, Radulovića, Bekera, W.Neugebauera, Vladimira Delača, Reisingera te niz odličnih epizoda Den Derija i drugih vrhunskih svjetskih stripova.
I dok se virtualnim oceanom interneta sve vitla i pjeni na samu spomen Plavog vjesnika, a za njim se jagme klinci kojima u vrijeme pojave Plavca još nisu bili rođeni ni vlastiti roditelji, na otoku Zlarinu u miru i tišini, daleko od svega toga, živi on, Mladen Bjažić koji je izmislio, osmislio i pokrenuo Plavi vjesnik! Čovjek koji je bezvremeno modernim, sadržajno lepršavim i duhovno slobodnim novinama odškrinuo vrata velikog svijeta generacijama koje su odrastale u kavezu ograničenja ranog komunizma, koji je oblikovao moderna kulturna shvaćanja čitave plejade novih naraštaja danas piše poeziju, druži se s prijateljima i karta briškulu... Rođen 1924. godine vitalnošću nadmašuje mnoge daleko mlađe od sebe i do najsitnijih pojedinosti pamti događaje iz svoje goleme karijere dovoljne da ispuni barem pet zasebnih, stvaralački sadržajnih života od kojih svaki zaslužuje svoje mjesto u povijesti, udžbenicima, antologijama i kolektivnoj memoriji nacije. Govorimo o djelima zasluženim mjestima u hrvatskoj književnosti, novinarstvu, publicistici, povijesti razvoja televizije i umjetnosti stripa, a dalo bi se naći i još ponešto.
Bjažićeve oficijelne biografije bilježe da je on, kao urednik dječjeg časopisa Pionir, urednik i osnivač dječjih novina Pionirska zastava te kasnije tjednika Petko i Plavi vjesnik uveo strip u tadašnje socijalističko društvo i obnovio produkciju hrvatskog stripa nakon što je strip bio potjeran i proglašen nepoželjnim. Nabraja se da je objavio 22 knjige pjesama, priča i romana te da je dobio gotovo doslovno sve prestižne nagrade za novinarstvo, književnost, televiziju i strip pa čak i nagradu za životno djelo u žanru znanstvene fantastike. Ne spominje se da mu ni u 86. godini ni na pamet ne pada završetak karijere, da stvara objavljuje nove knjige, razmišlja o novim projektima i, kada ga se pita, rado govori o sebi i svom životu:
DJETINJSTVO I MLADOST BEZ OCA
Na mom rodnom Zlarinu živio do svoje osme godine, a djetinjstvo i ranu mladost proveo sam u Šibeniku. Odrastao sam bez oca koji je 1924. godine, kada bilo 9 mjeseci, otišao u Argentinu i više se nikada nije vratio. Tamo ga je, izgleda zanijela neka Argentinka.
U kući na Zlarinu nije se moglo živjeti u zajednici ako ništa ne pridonosiš. Mati je mogla raditi u kući, kuhati, kopati u vrtu ali nije bilo novčanog prinosa pa je moj djed koji je bio veletrgovac u Šibeniku, rekao: Dođite u Šibenik. Tako smo moja mati i ja došli u Šibenik. Krenuo sam u drugi razred od drugog polugodišta tamo u vježbaonici Učiteljske škole. U Zlarin sam išao za Božić i Novu godinu.
Do Drugog svjetskog rata odlazio sam na Zlarin i ljeti ako nisam bio kod ujaka u Sukošanu. U Šibeniku sam pošao u klasičnu gimnaziju. Najbolji prijatelji bili su mi Leo Milašić njegov je otac bio odvjetnik, zastupnik HSS-a, Boris Marin i njemu je otac bio odvjetnik i sin doktora Poturice, a prijateljica Tatjana Šarić koja se udala za profesora što je nama bilo neobično. U klasičnoj sam gimnaziji učio latinski i grčki i francuski jezik koji mi je dobro išao. Uvijek sam dobivao neke nagrade.
TREBAO SAM BITI POMORAC ILI SVEĆENIK
Htio sam ići u pomorsku školu u Bakru i da nisam bio sin jedinac vjerojatno bih bio i otišao. Ali mati je rekla: Gdje ćeš ti batiti more?! More su ti batili i otac i strici, a ti nećeš.
Onda dobro, rekao sam, ako je tako idem u popove. Brat moga djeda bio je kanonik, prečasni don Ivan Bjažić. Mati je otišla kod njega i kazala: Striče Mladen hoće u popove. A on joj je mudro kazao: Ah Jelka moja nije ti on za popa. A zašto bi htio u popove? Mati mu je priznala: Pa zato jer ga ja ne puštam u pomorce tamo na kraj svita u Bakar.
Nekako u to vrijeme javio mi se otac iz Argentine. Počeo mi je pisati i slati novce za rođendan, Novu godinu i Uskrs. Slao mi je po dvije lire sterliga. To je bi veliki novac. Tada je dolar bio 50 dinara, a lira sterlinga je bila 250 dinara. Ja sam na štednoj knjiži skupio 14 000 dinara. Mislim da sam 1939. godine tu knjižice uzeo od majke i počeo s nje podizati novac. Mogao sam svaki tjedan dići po 500 dinara. Nešto sam uspio dignuti ali mi je puno novca propalo kada je počeo rat.
Juriš na fašističke bunkere
Nisam otišao ni u pomorsku školu ni u popove ni u Argentinu, kako sam neko vrijeme planirao. Upisao sam se u učiteljsku školu ali je i to propalo. Počeo rat. Prošao sam i domobrane i partizane. Dobro je bilo što sam bio domobran. U domobranima sam dobio vojničku obuku. Naučio sam nešto oružju... kako se braniti, kako napadati. To je bilo dragocjeno. Većina mojih kolega, mojih vršnjaka, do tada je vidjela oružje samo u vesternima i ratnim filmovima. Zato su ginuli, jako su ginuli. Dobili su puške u ruke, a nisu imali pojma što bi s njima. Kao partizan jurišao sam na fašističke bunkere. Često sam jurišao. Onako kao u partizanskim filmovima. Moj prijatelji uvijek su strepili hoću li se vratiti iz juriša. Eto, nešto sam znao, pa sam ostao živ.
Trebao sam, budući da sam bio član SKOJ-a, već u kolovozu 1941. godine ići u partizane s prvom grupom šibenskih antifašista ali imao sam astmu i bronhitis pa nisam mogao krenuti. Moji prijatelji Maćo Matačić, Roglić, Slavko Rupić, Kike Zlatović... otišli su s tom prvom grupom koja je prošla, probila se iz Šibenika. Druga grupa je upala u zasjedu kod Drniša. Svi su bili pobijeni. Nije bilo teško poginuti. Bili su neiskusni, bili su djeca, ništa nisu znali. Kao partizan prošao sam Liku, Istru i Gorski Kotar, a 1945. godine sudjelovao sam u borbama za Trst . Bio sam s 20. dalmatinskom divizijom stacioniran u Mugi. Tražio sam tamo svoju tetku koja se zvala Jelka Jurjev , ali je pod fašistima morala talijanizirati ime i prezime pa je nisam je uspio naći.
ŠIBENČANI NISU IMALI IZBORA
Zašto smo mi Šibenčani išli u partizane? Išli smo zato što nismo imali drugog izbora. Išao u 4. razred učiteljske škole kada su u Šibenik došli Talijani. Rekli su da je sada talijanski naš materinji jezik i to je kod 99 posto šibenske mladosti izazvalo revolt i otpor. Nitko nije htio govoriti talijanski. Ja sam se našao na udaru jer sam znao talijanski ali ga nisam htio govoriti ni po koju cijenu. U mojoj se kući govorio talijanski i ja sam čitao knjige na talijanskom jeziku ali u školi nisam htio progovoriti ni jednu talijansku riječ. Opstruirali smo nastavu, štrajkali smo... Samo su tri kolegice pristale govoriti talijanski. Cijelu sam godinu, prvi puta u životu, imao negativne ocjenu. Imao sam jedinice iz talijanskog i – gimnastike zato što smo na satu tjelesnog odgoja morali pozdravljati fašističkim pozdravom, a ja to nisam htio. Svjedodžbu i diplomu učiteljske škole dobio sam, zato što su mi sve ostale ocjene bile izvrsne, 1945. godine kada sam se vratio iz partizana.
RANI NOVINARSKI RADOVI
U partizanima sam počeo pisati. Kao završeni učenik učiteljske škole, iako su me u partizanskoj knjižici vodili kao đaka, držao sam 1944. godine u Skradu pri štabu 43. istarske divizije prve općeobrazovne tečajeve. Pohađali su ih Istrani. Oni su govorili hrvatski dosta loše. Imali su svoj hrvatsko – talijanski istarski govor. Ja sam taj njihov način govora dobro upoznao pa sam im držao predavanja.
Prvi moji tekstovi bili su ratna izvješća za divizijske novine. Dušan Tumpić koji je bio ratni dopisnik, u svoju knjigu o partizanskom novinarstvu uvrstio je i neke moje tekstove. Ti moji prvi radovi bili su naivni. Izgledali su, onako, kao dječje školske zadaće. Počeo sam pisati i neke pjesme ali sam više bio zaokupljen novinarstvom.
BJAŽIĆU, BIT ĆEŠ UREDNIK PIONIRA!
Poslije rata otišao sam Zagreb na studij, najprije na pedagošku akademiju, a zatim na filozofski fakultet. Tu me je sreo Šibenčanin Jakša Bučević. Bili smo kolege iz gimnazije, a znali smo se i iz osnovne škole. Pita on mene: Bjažiću što radiš u Zagrebu?, a ja kažem; Studiram!. Pogledao me je prijekorno i ljutito mi prigovorio: Ti studiraš, a nama su potrebni kadrovi. Ti ćeš raditi u kulturi.
I tako, počeo sam raditi u kulturi. Išao sam okolo po terenu no budući da sam bio učitelj i predstavnik omladine poslali su me u ministarstvo prosvjete. Otišao sam tamo gdje su mi rekli i postao prosvjetni inspektor za narodno prosvjećivanje. Opet sam išao po terenu ali sam nastavio pisati. Bučević je to saznao i pozvao me k sebi: Pa ti pišeš. Dobro, kada je tako ti ćeš onda biti urednik našeg dječjeg časopisa Pionir. Bunio sam se: Pa urednica Pionira je Mira Grubor! Bučević se nije dao smesti: Ona odlazi u Vjesnik, a ti ideš za urednik Pionira. Skoro smo se posvađali:
-Ali ja o tome nemam pojma!
-Imaš i ideš za urednika Pionira. Uostalom idi i probaj pa ćeš vidjeti imaš li ili nemaš pojma.
Tako sam postao urednik Pionira. Probao sam i - išlo mi je. U Pioniru sam zatekao novinara i književnika Danka Oblaka i Jožu Vlahovića, tada mladog novinara koji je upravo bio završio gimnaziju.
PROPAST PIONIRSKE ZASTAVE I PIONIRA
Pionir je bio časopis, a meni je 1951. godine pala na pamet ideja da bi trebalo napraviti novine za djecu. Zamislio tjedne novine za djecu. Tako sam pokrenuo Pionirsku zastavu. Krenulo je izvanredno. Naklada je stalno rasla. Međutim gunđali su i negodovali stari pedagozi koji su u sjećanju nosili Smilje i bosilje s početka stoljeća. Mi smo bili mladi, imali smo nove ideje, počeli smo uvoditi ilustracije, objavljivali smo pjesme čitatelja pa i stripove. Novine su imale novi oblik, novi izgled i bile su atraktivne. Mi smo gledali što se radi vani, u inozemstvu. Kopirali smo sve što nam se svidjelo, ma što kopirali – krali smo. Za što ne bi nešto što je lijepo ponudili svojim ljudima, svojoj djeci. Tako smo napravili novine koje su bile popularne ali su se našle na udaru starih pedagoga među kojima je bio Mladen Koritnik i Viktor Cvitan. Oni su Pionirskoj zastavi rekli - NE. Tako je Pionirska zastava ukinuta.
Nastavio sam raditi u Pioniru. Promijenio sam mu format i dao sadržaj kakav je imala - ukinuta Pionirska zastava. Išli smo čak i malo dalje s inovacijama koje smo započeli u Pionirskoj zastavi. To nije prošlo. Ministar Žanko je dekretom ukinuo Pionir i raspustio redakciju u kojoj su tada, uz mene, radili Nikola Milićević, Danko Oblak, Joža Vlahović, Antun Patik, Anđelka Martić, Stanko Šepić, Dragica Drvarić i Vilko Ratković. Bila je to redakcija s velikim iskustvom i potencijalom. Nakon ukidanja Pionira ja, Antun Patik i Stanko Šepić otišali smo u Vjesnik, Danko Oblak je otišao u Borbu, Jožu Vlahovića smo poslali u novinarsku školu, Nikola Milićević je postao sveučilišni profesor, a Anđelka Martić je preuzela dječji časopis Radost.
PETKA NISAM NIKAKO VOLIO
U Vjesniku je direktor bio Frane Barbieri. Dobro smo se poznavali. Frane me zaustavio na hodniku i kazao: Slušaj, pokreni jedan listi, neki magazin za mlade. Nije mi to bilo baš po volji jer sam bio razočaran odnosom prema Pioniru. Ipak pokrenuo sam tjednik Petko. Zaglavlje časopisa i lik Petka napravio je Ismet Ico Voljevica, kasnije naš poznat karikaturista, autor popularnog Večernjakovog Grge. On je u list uveo jedan mali strip koji se zvao Petko. U osmišljavanju lista pomagao mi je Fadil Hadžić. Nisam baš bio zadovoljan. Format je bio nespretan. Bio je velik kao Vjesnik, a imo je samo 4 stranice. Bilo je to bijedno. Nisam volio taj list. Promijenili smo mu format ali i dalje ga nisam volio.
POLEMIKE O ZAGREBAČKIM PARKOVIMA
Ubrzo su me vratili u Vjesnik gdje sam postao urednik Zagrebačke kronike, a kolega mi je bio Drago Grgec. Nas dvojica sve smo radili sami. Imali smo svaki dan pola, a petkom cijelu stranicu tako da smo radili svašta. Bili smo tako vrijedni da su nam davali nagrade u obliku dvostruke plaće. Imali smo vrhunsku rubriku. Za prave novinarske stvari koristio sam ljeto, sezonu kiselih krastavaca. Na primjer pokretao sam polemike o uređenju gradskih parkova i zelenila. Vadio sam imena iz telefonskih imenika, kombinirao ih s nekim prezimenom i tako sam sam sa sobom vodio polemiku o zagrebačkim parkovima!
Pratio sam Skupštinu grada Zagreba u vrijeme kada je gradonačelnik bio Većeslav Holjevac. S njim sam, moram se pohvaliti, imao vrlo, vrlo dobru suradnju. Imao sam primat na ekskluzivne informacije. Često me je zvao k sebi i davao mi informacije, ne da ih objavim, već da bih bio informiran. Tako sam bio u velikoj prednosti. S njim je zaista bilo lijepo raditi.
BJAŽIĆU, NAPRAVI JEDAN TJEDNIK ZA DJECU!
Kada je buknula Tršćanska kriza 1953. godine i kada je Jugoslavija umalo izazvala novi svjetski rat bio sam u rezervi na talijanskoj granici, a vratio sam se baš kada je Barbieri vodio redakciju Vjesnika na izlet na Sljeme. Tada sam se bio jako udebljao. Imao sam 114 kila. Tamo na Sljemenu smo se, onako, zezali. U jednom trenutku prišao mi je Frane i rekao: Slušaj Mladene, ti si najbolji za djecu, najviše si radio s djecom i za djecu, ajde ti napravi jedan tjednik za tu našu djecu.
Nisam žurio. Okupio sam dobru ekipu – Milana Vučkovića, Danka Oblaka, Antuna Patika, Zvonimira Furtingera... Napravili smo Plavi vjesnik. Prvi broj smo izdali u rujnu 1954. godine.
Nismo imali problema s nalaženjem imena za Petka i Plavi vjesnik. Petko je bio Petko jer je izlazio petkom, a Plavi vjsnik je bio plavi zato što je Zagreb grad plave boje, a izdavač je bio Vjesnik. Taj tjednik i nije se mogao drugačije zvati. Imao je i logo moderan i za današnje pojmove.
PONOVNI SUSRET S JUNACIMA IZ DJETINJSTVA
Prvu glavu Plavog vjesnika je napravio Walter Neugebauer. S njim sam surađivao još u Pionirskoj zastavi u kojoj sam objavljivao njegove stare stripove koje je on objavljivao još za vrijeme NDH. Bio bili su to stripovi Istočne priče, Patuljk Nosko, Mali Muk i još neki čije sam junake dobro znao jer smo u našoj kućnoj biblioteci u Šibeniku imali knjigu Istočne priče po kojoj je Walter radio svoje stripove. Ta se knjiga čitala svake nedjelje u našoj kući. Djed bi rekao: Donesi Istočne priče i čitaj ono o Malom Muku. Nije tada bilo radija i televizije već su se nedjeljom poslije ručka naglas čitale knjige. Čitati knjige bila je zadaća ali i privilegija. Najprije je čitao moj ujak Jure Aralica, a kada je on otišao na fakultet ja sam preuzeo njegovu obvezu. Moj djed je bio pomorac koji je prošao sva mora i oceane pa bi na tu priču o Malom Muku nastavio svoje priče i doživljaje. Žao mi je što nisam pamtio i zapisivao te njegove izvanredne pustolovine. Naglas se nedjeljom popodne čitao i Libar Marka Uvodića , a prije spavanja bi igrali na karte ili tombolu.
PORNO SNJEGULJICA
Neugebaure je napravio i onaj predivni porno strip Snjeguljicu i sedam patuljaka. To je bilo izvanredno. Nikada nije bio objavljen, ali se masovno raspačavao ispod ruke. Walter je bio izvanredan crtač, a njegov brat je napravio čudesan scenarij i tekst u stihovima.
Moj prvi susret sa stripom bio je 1938. godine kada su ih počele objavljivati Novosti u kojima je veliki novinar bio i naš Zlarinjanin Manfred Makale. Tada se pojavio legendarni Andrija Maurović koji je radio s još većom legendom toga doba Franjom Marinićem Fuisom, znamenitim Fra Ma Fuom. Na žalost njega nisam upoznao ali sam upoznao Maurovića. Bili smo jako dobri. Družili smo se, voljeli smo jedan drugoga. Nije mu bilo teško napraviti ništa za mene. Njegove sam stripove počeo čitati još u Šibeniku zato što su otac moje ujne Olimpije Aralice i njegov brat Zvonimir Bego bili pretplaćeni na Novosti. Oni su izrezivali i uvezivali te stripove. Tako sam zavolio likove Crnog Mačka i Pjesnika. Crni Mačak me je uvijek podsjećao na Maurovića. Kao da je crtao samog sebe. On je sebe u mladosti vidio kakav će biti kada ostari. Doduše Stari Mačak je imao samo jedan zub, a Maurović je jako pazio na svoje zube i posebno na oči. Jeo je po kilogram mrkve dnevno da sačuva vid. Kasnije sam imao prijatelja koji je bio pretplaćen na Politikin zabavnik i kod njega sam čitao Mandraka, Tima Teilora i Flasha Gordona.
PROBOJ DOMAĆIH MAJSTORA STRIPA
Plavi vjesnik je okupio u to doba najbolje autore stripova. Bio je tu Furtingr koji me me je upozorio na mladog Julesa Radulovića i njegov strip Kroz minula stoljeća. Pojavio se Žarko Beker sa svojim antologijskim stripom Zaviša. Njega sam upoznao dok je još bio klinac. Imao je možda 15 godina kada je jednog dana došao kod mene u Pionir s nekim stripićem. Objavio sam ga. Kasnije mi je priznao da mu je to bio presudni poticaj. I Nedjeljko Fabrio mi se jednom rasplakao od zahvalnosti: Ti si od mene napravio pisca! Nisam imao pojma o čemu govori pa mi je objasnio da je i on poput druge djece Plavom vjesniku slalo svoje tekstove, a kada sam mu ja odgovorio da dobro piše to ga je to ohrabrilo.
Domaće stripove u Pioniru i Pionirskoj zastavi počeli smo objavljivati zato što smo željeli objavljivati stripove, a više nismo mogli posuđivati strane stripove bez plaćanja autorskih prava. Praksu posuđivanja prekinuo je Grk Alkajos Angelopulos, predstavnik vlasnika autorskih prava na stripove. Tražio je da platimo autorska prava. Tako smo počeli izbjegavati strane stripove i okrenuli se domaćim autorima. No kako je Plavi vjesnik bio izdanje tada moćnog Vjesnika takvih problema više nije bilo. Kupili smo prava na objavljivanje stripova pa smo mogli birati. Tako smo dobili i strip Den Deri. Bio sam oduševljen. Baš tada je Vjesnik dobio najmoderniju tiskarski stroj – bakrotisak. Plavi vjesnik je bio pokusni kunić tog čuda tehnike. Den Deri doslovno bljesnuo.
- KOJA JE TEMA? - AMAZONA. - MOŽE!
Jednog dana u redakciju došao je nenajavljeno jedan čudan čovjek s jakim mađarskim naglaskom i kazao: Vidim da imate lepa časopis, mnogo lepi. Ja ga pitam: Tko ste vi? A on kaže: Ja sam Tibor Sekelj. Jeste li čuli za braću Seljan? Jeste? E ja sam njihov nasljednik. Htio me je impresionirati ali sam mu ja uzvratio: A ja znam njihovog potomka Vladu Seljana. On je moj najbolji prijatelj. Tada je sjeo za stol i ponudio mi svoje tekstove. Pitao sam ga: Koja je tema? On je nekako skromno slegnuo ramenima i kazao: Amazona i tako to... Bez oklijevanja sam uskliknuo: Može! Tako je Tibor Sekelj sa svojim pričama, tekstovima i svojim pustolovinama svjetskog putnika došao u Plavi vjesnik. Bio je simpatičan i vrlo pristupačan.
BJAŽIĆU, IDEŠ U VEČERNJI LIST ZA UREDNIKA KULTURE!
Bio sam glavni i odgovorni urednik Plavog vjesnika do konca 1959. godine. Tada je direktoru Đuri Kladarinu nešto palo na pamet, nešto mu je puklo u glavi, pa mi je kazao: Bjažiću ti ideš u Večernji list za urednika kulture. I tako sam otišao u Večerji list. Na mjestu urednika Plavog vjesnika naslijedio me je Antun Patik. Predao sam mu Plavi novinu s nakladom od 127 000 primjeraka. To je bila stvarno velika naklada. Do tada su samo Pionir i Kerempuh bili jedine Vjesnikove novine koje su donosile više nego što se na njih trošilo. Iza Patika je za urednika došao Nenad Briksi. On je jako lijepo razvio Plavi vjesnik.
Odlazak iz Plavca bio je čista direktiva. Kada sam došao u Večernji list u kulturnoj redakciji zatekao sam Miru Miholjevića, Mirka Jesraka, Nenada Turkalja i tada mladu reporterku Mariju Grgičević, a za likovnog kritičara uzeo sam Matka Peića. Branio sam ih kada su pisali negativne kritike na kazališne predstave i izložbe.
MLADENE, DOĐI NA TELEVIZIJU
Bio sam u Večernjem do 1960. godine, a onda sam počeo raditi za časopis Matice iseljenika. Nije mi odgovarao njihov noćni način rada jer sam bio obiteljski čovjek pa sam otišao. Nekako baš tih dana razgovarao sam u kavani s Božom Milačićem i on mi kaže: Slušaj Mladene dođi ti na televiziju. Meni je televizije na vrh glave ja bih išao u Vjesnik. Tako se tada razgovaralo i odlučivalo. I tako, on ode u Vjesnik, a ja na televiziju. Glavnog urednika od kojeg sam o televiziji znao više, ali sam ga morao slušati, poslao me je na zadatak u – Šibenik na Međunarodni dječji festival. Dobio sam snimatelja koji je izučio zanat u partizanima. Vozimo se mi spavaćim kolima iz Zagreba u Šibenik i ja pokažem tom mom snimatelju, zvao se Slavko Zalar, svoj scenarij, a on se počne smijati: Vidim ja da ti nemaš pojma. Saćeš ti naučit kako se to radi. Tako sam u vlaku počeo učiti kako se piše scenarij, kako nastaje emisija, kako se snima... Tako smo napravili prvi film o šibenskom dječjem festivalu.
Kasnije sam postao urednik programa dječjeg festivala. Odustao sam 1979. godine jer sam se sukobio s ljudima koji su imali drugačije vizije. Ja sam se borio da festival dobije termine televiziji tako da emisije mogu gledati djeca i prve i druge školske smjene. Bio sam prisiljen dati ostavku. Predložio sam da uzmemo nekog mlađeg da vodi festival srcem i dušom. Zamijenio me je Milivoj Matošec.
ŠIBENIK JE ČUDO
Šibenik je tada bio centar svijeta. Ovaj stari dio grada vrvio je kao košnica. Danas u cijelim ulicama živi jedna - dvije osobe. To je tuga. Tuga za mene koji sam kao dijete dobro upoznao te divne ulice. Šibenik nije iskoristio šanse koju su mu otvorili Međunarodni dječji festival i briljantna ideja Sedmog kontinenta. Ne znam kako smo to promašili. Žao mi je što se ugasila ideja Sedmog kontinenta. Ne znam da li je otok Kakan bio za to pogodan, ali mogla se uz Obonjan urediti i Velika Sestrica. Moglo se napraviti čudo. Sam Šibenik je mogao biti Sedmi kontinent. U stvari Šibenik jest Sedmi kontinent, Šibenik je čudo samo mi to još nismo shvatili.
Mladen Bjažić o...
... zaboravljenim zaslužnim Zlarinjanima
Zaboravili smo na novinara Manfreda Makalu, rođenog Zlarinjanina. O njemu ništa ne znamo, a bio čak i gradonačelnik Šibenika. Kao novinar-reporter zagrebačkih Novosti 1938. godine izdao je knjigu Šibenik i sjeverna Dalmacija – 100 reportaža. Pisao je izvrsne reportaže. Osobno sam ga poznavao. Bio je izvanredan čovjek i novinar. On zaslužuje spomenik u Šibeniku. Imamo još zaboravljenih zaslužnih Zlarinjanina poput Ante Miculina koji je kao snimatelj dokumentarnih filmova bio predani čuvar naše baštine te dao veliki doprinos Šibeniku, Zlarinu i Hrvatskoj televiziji, Jerka Šutine profesora i pisca koji je radio na prvoj hrvatskoj gramatici. Pa i Vice Vukov, taj dragi čovjek i vrhunski intelektualac je podrijetlom sa Zlarina. Njegov je djed rođeni je Zlarinjanin.
... Philipeu Geradu
Velikog francuskog glumca Philipea Gerarda, upoznao sam 1954. godine kada je sa svojim kazalištem gostovao u Zagrebu. Kako dobro govorim francuski puno sam razgovor s njim. Bio je neobično fin i pristojan čovjek. Plavi vjesnik mu se jako svidio. Pohvalio ga je i kazao da izgleda svjetski.
... prijevodima američke beat poezije
To je bilo hrabro. Ne znam čija je bila ideja. Možda Alenke Stošić čije sam pjesme za djecu objavljivao u Plavom vjesniku ili prevoditeljice Stana Oblak, majke Danaka Oblaka. Ona je znala sve dijalekte engleskog jezika, brilijantno je vladala ruskim i bila je vrhunski znalac hrvatskog jezika. Ljudima se svidjela ta poeziju koja dira srce i dušu. Čujem da je danas Plavi vjesnik s pjesmama američkih beat pjesnika jako tražen.
... pionirskim danima Hrvatske televizije
S televizijom, koja je počela emitirati pravi program 1958. godine, došao sam u dodir još kao urednik Pionira. Božo Mijačić koji bio je urednik programa za djecu pitao me je da li bih mu mogao pomoći. Nisam odmah pristao jer nisam imao pojma o televiziji. Svi smo bili zapanjeni tom tehnologijom i njenim mogućnostima. Najednom nam je došlo kino u kuću!
... Švrći i Medni Mendoviću
Boži Mijačiću i meni palo je jednog dana na pamet da za televiziju napravimo lutku. Kako sam ja na prvoj stranici Plavog vjesnika u to vrijeme objavljivao Diznijev strip o psiću Švrći, sinu Dame i Skitnice, odlučili smo da to bude upravo Švrćo.
-Ali tko će ga napraviti?
-Slušaj imam ja prijatelja Šibenčanina Antu Despota, profesora na akademiji primijenjenih umjetnosti.On će nam to učiniti.
Despota sam poznavao iz učiteljske škole u Šibeniku. Pitao sam ga: Ante bil ti meni napravio za televiziju lutku prema liku Švrće iz stripa?
-Nema problema!
I tako moj Ante napravi Švrću. To je bilo dobro ali se brzo pokazalo da lutka ne može sama nositi program pa smo Švrći dali – tajnicu. Bila je to glumica Slavica Kavurić. Ali, nakon nekoliko emisija dođe meni u Plavi vjsnik predstavnik Diznija i kaže: Vi za Švrću plaćate prava za objavljivanje u Plavom vjesniku, ali treba platiti i za televiziju.
-Dobro, koliko treba platiti?
-Cijena Švrće na televiziji je 10 000 dolara.
-Tko će nama dati 10 000 dolara!? Pitam Božu: Što ćemo?
-Ništa, moramo ga izbaciti.
Morali smo dakle Švrću izbaciti, ali nismo znali kojim bi ga likom zamijenili. Svakako je to morao biti neki naš, domaći lik da za njega ne bi morali plaćati. Ideju mi je dao Radio Zagreb koji je tada imao emisije u kojima je djecu zabavljao neki lički medvjedić. Predložio sam Boži: Hajdemo mi uzeti medvjedića pa neka nam ga napravi Ante Despot.
Božo se zagrijao za tu ideju pa smo je počeli razrađivati. Brzo smo sve smislili i zaključili da medvjedić treba malo drugačije govoriti kako bi bio zanimljiviji djeci. Riječ po riječ došli smo do toga da on ne kaže za sebe da je Medo nego Mendo i da u sve riječi umeće slovo n.
Božo se veselio i skakutao od sreće: Odlično! Odlično!
Tako naš lipi Ante Despot napravi lutku Mendu Mendovića kojeg je animirao vrsni lutkar Krsto Krnic. U prvoj emisiji Švrćo se pozdravio s Mendom i otišao s televizije, a Mendo je krenuo ravno u legendu. Pet je godina haračio televizijom. Ja sam 1994. dobio nagradu za seriju emisija o Mendi. Napisao sam preko 100 scenarija za njega.
... baletu Lovre županovića
Pisao sam neko vrijeme i priče za radio Višnja Serdar bi mi dala neku glazbu, a mene je ta glazba na nešto asocirala pa sam to pretakao u priče. Tako sam jednom dobio skladbu Lovre Županovićevu koja me je inspirirala na - Indijance. Tako sam napisao priču Indijanski konj koja je objavljena na radiju. Ali netko je netko od baletana primijetio da je to odlično za balet i mi smo 1962. postavimo balet na televiziji. Na žalost do 1963. godine sve emisije na TV išle su uživo. Ništa se nije snimalo. Uživo išao i taj balet našeg Šibenčanina Lovre Županovića. Možda ipak postoji neki trag negdje u njegovoj ostavštini.
....bratiću Slavku Bjažiću
Moj bratić Slavko je napravio čudo na Obonjanu. To je zaista bio dječji raj. Bio je sposoban naći ljude koji će raditi, novce, ljude, vojsku, mornaricu, radne brigade... U tome je bio zaista izvanredan. Odnio je zbog Obonjana sa sobom tugu u grob. Šteta.
500 krimi - romana
Dječji list Modra lasta naručilo je jednom da za njega napišem ljubavni roman. Može. Imao sam iskustva. Stekao sam ga zahvaljujući Šibenčanin Anti Ungaru koji je 1968. godine imao zadatak pokrenuti časopis za zabavu Vikend. Bio sam pozvan sudjelovati u osmišljavanju tog lista. Antina je ideja bila da u svakom broju ima mini roman – krimić. Pitao me je onako po šibenski: Oš ti to pisat?
-Mogu probat.
Probao sam i ... sljedećih 10 godina iz tjedna u tjedan pisao krimi - romane. Napisao sam za Vikend preko 500 tih mini romana. Dva sam čak i potpisao imenom i prezimenom. Većinu sam napisao na Zlarinu. Nikada nisam zakasnio. Uvijek sam rukopis predao na vrijeme.
Scenarij dječjem festivalu na dar
Na šibenskom Međunarodnom dječjem festivalu sam radio od početka, od 1958. godine. Organizator ranih festivala je bio Stipe Grdulić. On mi je jednog dana kazao: Ajde Bjažiću napiši scenarij za svečano otvaranje festivala. To se u ono vrijeme plaćalo i to puno ali Grdulić kaže: Ti si Šibenčanin, ajde ti to pokloni svoj scenarij festivalu. Nagovorio me je. Napravio sam i iduće godine scenarij,a radio sam i scenarije i za festivalske modne revije.
