Sidebar Menu

Datum objave: 16. Studeni 2015

Upoznajte Šibenčane koje poznajete: Pavao Mašić, klasičar koji voli Arsena i Mišu

Diana Ferić
Diana Ferić

Dovoljno je reći Pavao Mašić i svaki će Šibenčanin podignutih obrva značajno zaklimati glavom, a licem će bez ijedne izgovorene riječi iskazati poštovanje i uvažavanje. Što više mnogi će ga Šibenčani bez dvoumljenja ubrojiti u šibenski glazbeni dream team Mišo – Arsen – Vice – Mrvica – Mašić.


To bi nekome tko nije Šibenčanin i tko ne razumije šibenske mentalne vibre, moglo biti čudno jer Pavao Mašić nije estradna zvijezda nego orguljaš i čembalist, interpretator klasične glazbe debelim cimama, kao brod za rivu, vezan za sakralne ambijente. On je još od 1999. godine glavni orguljaš crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu gdje ima ulogu nastavljača i čuvara bogate tradicije sviranja orgulja koja se u toj povijesnoj crkvi njeguje od sredine 14. stoljeća. U pomanjkanju prikladnijih izraza o njemu se piše kao o jednom od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika mlađe generacije koji k tomu djeluje i kao glazbeni pedagog dakle odgaja nove naraštaje čembalista i orguljaša.


Da kao umjetnik i čovjek vridi prepoznali su i Šibenčani koji baš i ne znaju puno o njegovoj karijeri pa se iznenade kada čuju da je Pavao za svoj rad i postignuća do sada dobio više od 20 prestižnih inozemnih i domaćih nagrada, da je njegov solistički album „1687“, koji je proglašen najboljim albumom klasične glazbe u 2012. godini, dobio dva Porina te da je prošle godine za dvostruki album „Skladbe za orgulje Anđelka Klobučara“ dobio još četiri Porina u kategoriji klasične glazbe.
A bio je Pavao šibensko dite. Najljepše dane djetinjstva proveo je u skloništima. Prva glazba koju je htio ne htio morao slušati bile su sirene opće opasnosti i tutnjava granata koje razaraju njegov Šibenik. U sklonište je ušao kao zbunjeni jedanaestogodišnjak, a iz njega je 1995. godine izašao, ne baš kao zreo glazbenik, ali kao dovoljno glazbeno školovani dječak koji zna što hoće.


Zapravo Pavao Mašić je jedan od najboljih produkata čvrste dišperatne odluke Šibenčana da se za za slobodu i mir u Domovinskom ratu ne bore samo puškama i topovima nego i umjetnošću, knjigama, pjesmom, stvaralaštvom i glazbom.

Usred rata pokrenuta sada već znamenita i etablirana Orguljaška ljetna škola koja je potpuno odredila tvoj život?
-To je zbilje fascinantna činjenica. Imao sam tada četrnaest godina i tek sam kao nekakav neotkriveni talent krenuo u glazbenu školu. Godinu prije bio sam upisao pripremni razred za srednju glazbenu školu, a 1994. godine dogodila se Orguljaška škola koju sam prve godine pratio sa strane. Sljedeće godine prijavio sam se kao polaznik jer sam jedino tu mogao učiti svirati orgulje, a to je bila želja koju si nigdje drugdje nisam mogao ispuniti. U Glazbenoj školi učio sam svirati klavir, najprije kod profesorice Blanke Stipaničev, a onda kod profesorice Marije Sekso. Budući da sam počeo svirati tek s trinaest četrnaest godina godina nisam se „potrošio“ niti zasitio pa sam bio željan znanja i žestoko „grizao“.


Kako to da si se počeo glazbeno obrazovati tek s trinaest godina?

To je sada teško shvatljivo jer danas djeca od malih nogu kreću u glazbenu školu ili na neke druge aktivnosti. Meni to nije palo na pamet. Bio je rat. Živjelo se drukčije. Dogodilo se da u crkvi Srca Isusovog na Baldekinu nije bilo nikog tko bi svirao pa je tadašnji župnik don Stipe Perkov probam ja svirati barem za Božić. Kada su vidjeli da imam smisla za glazbu rekli su mojoj mami da me upiše u glazbenu školu. Ona je jednog zaista dana otišla pitati kako bih se mogao upisati, ali su se tamo čudili kako joj je to palo na pamet jer sam ja već imao trinaest godina i debelo sam zakasnio s upisom u glazbenu školu. Od mog glazbenog školovanja ne bi bilo ništa da se tu nije našao ravnatelj Rudi Vučić. On je upitao moju mamu što joj treba, a kada mu je ona objasnila što želi pozvao me je na audiciju. Vidjeli su da imam sluha i primili su me. Čak su mi dali jedna klavir da mogu vježbati kod kuće. Tako sam počeo učiti i napredovati, a onda sam igrom slučaja uletio u priču s „Kolom“. Damir Lučev koji je u „Kolu“ svirao orgulje nije mogao zbog privatnih problema ići na jednu turneju i Nikola Bašić, tadašnji dirigent „Kola“ pozvao me je da ga zamijenim. I to je bilo to. U „Kolu“ sam puno naučio. Uto se pojavilo naših pet sopranistica iz klase Jagode Perković, tu je proradila neka glazbena kemija pa smo nas sedmero iz srednje glazbene škole počeki nastupati zajedno. Od nas sedmero čak nas je četvero nakon mature upisalo Muzičku akademiju u Zagrebu i svi smo bili. To je stvarno bio fenomen jer se obično iz cijele Dalmacije godišnje upišu tek jedan ili dva studenta.


Jesi li odmah želio svirati baš orgulje?

Jesam. Orgulje sam počeo svirati u crkvi. Bio sam samouk, ali sam mi je to odmah sjelo, kao da sam bio predodređen za orgulje. Bilo je ratno vrijeme i nije bilo nikoga da svira orgulje. Nisam znao ni note, samo sam nešto natucao. Onda sam krenuo u Glazbenu školu pa se pojavila Orguljaška ljetna škola. Bilo mi je zanimljivo na Orguljaškoj školi provesti petnaest dana i učiti svirati orgulje od sjajnih profesorom na čelu s Anđelkom Klobučarom. Dolazili su i tadašnji studenti orgulja. Sve to mi je fascinantno, a posebno ta priča o šibenskim povijesnim orguljama i mogućnost da sviram na tim dragocjenim drevnim instrumentima. Bio sam ushićen već samom činjenicom da ih mogu dotaknuti. Mi u Šibeniku imamo, da tako kažem, poseban orguljski „vozni park“. Ne možete nigdje u Hrvatskoj naći toliko povijesnih instrumenata na tako malom prostoru. Zahvaljujući Orguljaškoj ljetnoj školi uspio sam se pripremiti za prijemni ispit na Akademiji. Nakon što sam diplomirao u klasi profesora Maria Penzara otišao sam u Švicarsku, u Lozanu, na usavršavanje pa zatim na još dvije godine u Freiburgu u Njemačkoj. Uvijek sam bio gladan znanja i uvijek sam mislio da imam još puno toga za naučiti. Orgulje su jedini povijesni glazbeni instrument koji je još u upotrebi, zahvaljujući crkvi, obredima i misama. Imaju ogroman repertoar od početka instrumentalne glazbe do danas i nema čovjeka koji može sve o tome znati. Orgulje su se oduvijek studirale na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. To je, uz dirigiranje, najstariji studij. ali su u socijalizmu bile marginalizirane jer ljudi koji su ih završili nisu imali gdje raditi, ali se od 1991. godine stvari promijenile. Zadnjih pet – šest godina imamo u Hrvatskoj boom orguljaša.

A onda se krug zatvorio. Postao si voditelj Orguljaške ljetne škole!

To je kao ispunjenje sna kojeg se ne usudiš ni sanjati. Orguljaška ljetna škola izrasla je tijekom protekle 22 godine u vrhunsku instituciju. Božidar Grga sjajno je to osmislio. Za našu Orguljašku školu snažno sam emotivno i umjetnički vezan pa kada me je Grga pozvao da preuzmem dužnost voditelja nakon što se s te dužnosti povukao Anđelko Klobučar, doživio sam to kao nešto najljepše što mi se dogodilo pa i, usprkos svim nagradama koje sam dobio, najveća potvrda koliko kao glazbenik i umjetnik vrijedim.


Jesi li imao ambicija ostati u inozemstvu?

Bilo je ponuda, ali meni je draža domovina nego tuđina. Osim toga od početka sam imao dobre uvjete i dobar instrument u crkvi svetog Marka i to mi je bilo žao pustiti. To je najstarija crkva u Hrvatskoj i u njoj je prvi spomen nekog orguljaša u Hrvatskoj iz 14. stoljeća. To je crkva s bogatom tradicijom i u njoj su sjajni uvjeti za svakog orguljaša. Od inozemstva sam sada još dalje jer predajem čembalo na Muzičkoj akademiji, a pedagoški rad mi je jako drag. Uživam u tome, a imam i sentimentalno osobito vrijedan status. Ja sam, naime, iz Šibenika, a Šibenik ima Orguljašku ljetnu školu i svoje dragocjene povijesne instrumente... Šibenik zbog toga neodoljivo privlači moje studente. Mnogi žele doći u Šibenik i doživjeti, osjetiti sve to bogatstvo. Jedno je o nečemu učiti u učionici, a drugo je kada se to možete osjetiti. Osim toga nigdje nema puno tih povijesnih instrumenata, Šibenik je prava riznica pa mu nitko ne može odoljeti.


Orgulje su dugo bile marginalizirane, nije pretjerano reći gotovo pred izumiranjem, a sada smo svjedoci da su orguljaški koncerti privlačni sve brojnijoj publici?

Orgulje su bile žrtva odnosa politike u bivšoj socijalističkoj jugoslaviji prema crkvi općenito. One su i izravna i kolateralna žrtva. Dugo je trebalo da se obnovi svijest o njihovoj vrijednosti, ljepoti i značaju. I tu su Šibenik, šibenska Glazbena škola i šibenski čuvar orguljske baštine Božidar Grga imali nevjerojatno važnu ulogu. U početku je to išlo sporo. Rad na spašavanju i obnovi orgulja nekima se činio čak i pomalo bizarnim, ali uskoro se sve promijenilo, a danas su, dobrim dijelom zahvaljujući modernim medijima i društvenim mrežama i medijima, orgulje postale popularne i stječu sve više poklonika. Primjerice imali smo ovog ljeta koncert na Visovcu na jednom malom starom instrumentu na kojeg je došao iznenađujuće velik broj ljudi.

Mislim da u svemu tomu ima i tvog osobnog udjela?

Orgulje su moja sudbina. Volim ih i drago mi je što se odnos prema njima mijenja ne samo kod educirane glazbene publike nego čak i kod onih koji slabije poznaju pa i uopće ne slušaju klasičnu glazbu. U vrijeme kada sam studirao bilo je malo poziva za nastupe. Tek tu i tamo pokoji koncert. Sada je potpuno drukčije. Recimo Ante Knešaurek, orguljaš crkve Srca Isusovog u Zagrebu i ja smo 2010. godine ostvarili svoj naum da na orguljama izvedemo sve skladbe Johana Sebastijana Bacha i bili smo tako traženi da smo u nepune dvije godine održali sedamnaest koncerata , svakog mjeseca po jedan, a odaziv publike bio je ogroman. Već na prvom koncertu bilo je oko 500 ljudi. Bilo je bjelodano jasno, orgulje su postale in.

Orgulje i rock?

Maksim Mrvica i 2 chelos prave od klasične glazbe show kao da su rock bandovi. Jesli li došao u napast da i ti tako pristupiš orguljama koje su snažno obilježile zvuk nekih globalno popularnih rock grupa poput „The Dooors“?

Orguljaši su uvijek malo konzervativniji, ali imali smo recimo koncerte u dvorani Lisinski na velikim orguljama i tu je bilo opuštenije. U crkvama ljudi ne vide orguljaša, a u koncertnim dvoranama sve je vidljivo, publika vidi se što sve orguljaš mora raditi, a to je zbog složenosti orgulja neka vrsta showa. Gotovo rockersku atmosferu doživjeli smo, primjerice, tijekom turneje po Rusiji. Tamo je publika doslovno luda za orguljama pa je atmosfera sjajna čak i kada se svira klasični repertoar. Klasika nije i ne mora biti dosadna. Postoji toliko dobre, zanimljive glazbe. U anglosaksonskim zemljama imaju orgulje u gradskim vijećnicama, u javnim prostorima, tamo je uobičajeno da orguljaši imitiraju orkestar, redovito imaju podnevne koncerte što zna stvarno biti fascinantno. Zanimljivo je izaći iz svog vlastitog dvorišta i vidjeti što rade drugi. Kad imate malo opušteniji pristup ljudi odlično reagiraju.
Slušao sam i cross over kombinacije saksofona i orgulja, udaraljki i orgulje... . Orgulje su multidimenzionalni instrument i imaju taj potencijal da se zvuk oslobodi. Ja nemam senzibilitet za takve stvari. Volim raditi projekte. Volim se svakih nekoliko godina udubiti u nešto kao što sam se udubio u Bacha, ali malo sam i eksperimentirao, sudjelovao sam u jednom pa projekt s orguljama i udaraljkama na nekom progresivnom rocku u Studentskom centru.

Iako ne vidiš nastavak svoje karijere u inozemstvu ipak često nastupaš izvan Hrvatske?

Ne idem previše na gostovanja u inozemstvo jer sam se inozemstva zasitio dok sam se usavršavao i studirao. Tada sam puno putovao. Lijepo je to ali u jednom trenutku postane naporno i zamorno. Divim se Maksimu Mrvici i ljudima koji su stalno na cesti. Ja godišnje napravim tek četiri pet mini turneja u inozemstvu, uglavnom u Rusiju i po Europi. Zvali su me i u SAD-e. U Americi uvijek planiram koncert dogodine, pa dogodine... Stalno me zovu, ali ja nikako da se odlučim skočiti preko „bare“. Ove godine u listopadu imam turneju po Svetoj Zemlji gdje ću nastupati u bazilikama u Betlehemu, Jeruzalemu i Tel Avinu. Ove godine sam gostovao u St. Moritzu i Duseldorfu. Meni je to dovoljno. Nisam „stageanimal“ niti sam ovisan o svjetlima pozornice.

Imaš 35 godina i puno toga si postigao, osvojio si mnogobrojne nagrade i priznanja. Ima li još izazov u svemu tomu?

Ja sam radoholičar i, kako sam već kazao, gladan sam i žedan znanja. Statistički gledano, nagrade su pokazatelj kontinuirane aktivnosti i prisutnosti u relevantnom glazbenom i umjetničkom životu neke sredine. Kao orguljašu i čembalistu, meni su one posebno značajne jer upozoravaju širu javnost na značaj i potencijal tih nepravedno zanemarenih instrumenata. Do sada sam dobio od više od 20 međunarodnih i domaćih nagrada priznanja. Ako bih morao birati, istaknuo bih da mi najviše znači Velika Bachova nagradu grada Lausannea te svakako Nagradu grada Zagreba koju smo primili Ante Knešaurek i ja za projekt integralnoga orguljskoga opusa J. S. Bacha. No više od nagrada veseli me trajni interes i podrška publike jer upravo su slušatelji oni koji nadahnjuju nas glazbenike.

Slušatelji šibenskih radija pamte te i po tome što si se kao dječak stalno se s mamom Vianeom javljao na nagradne igre i osvajao brojne nagrade. Drži li te to i dalje?

Mama je tu prednjačila, a meni je to bilo zabavno pa sam se šlepao uz nju. Puno toga sam kroz to i naučio, a uvijek je tu želja za znanjem. Jedno ljeto sam zbog nagradnih igara i pitalica proveo u Gradskoj knjižnici koja je tada još bila u plavom neboderu. Tu je radila jedna moja susjeda. Zajedno smo „gutali“ knjige. Čak sam s njom znao izdavati knjige. Bio sam knjiški moljac. Bio sam jednom kao student i u televizijskom kvizu „Kolo sreće“. No time se više ne bavim. Zbog obveza ni televiziju više ne gledam. Okrenut sam se poslu, internetu i knjigama.

U Šibeniku si se rodio i išao u školu, a onda si otišao na studije u Zagreb. Sada u Zagrebu živiš koliko si živio u Šibeniku. Kakav je tvoj stav i odnos prema Šibeniku iz sadašnje životne perspektive?

Šibenik i dalje osjećam svojim gradom, ne samo zbog toga što sam se u njemu rodio, nego i zato što sam sve važnije elemente osnovne profesionalne i ljudske formacije primio upravo ondje. Vrlo rado se sjećam dana u šibenskoj Gimnaziji i Glazbenoj školi Ivana Lukačića, moje profesorice sjajne pedagoginje profesorice Marije Sekso, kao i odlične suradnje s pjevačkim društvom »Kolo«. Uz maestra Nikolu Bašića bio sam u prilici učiti što je glazba u pravom smislu te riječi. Odrastao sam u Šibeniku u ratnim godinama i sjećanja na te dane nikako se ne mogu osloboditi. Još pamtim izlazak na ulicu tijekom jedne od zračnih uzbuna. Tada sam prvi put čuo tišinu. Izostanak bilo kakvog zvuka i pokreta. Ceste su bile prazne, bez ijednoga čovjeka i vozila. To je bio uistinu krajnje neugodan, čudan i tužan osjećaj napuštenosti. Danas kada svojim učenicima pokušavam objasniti pojam tišine ispričam im to, ali osjećaj te jezive tišine teško prenijeti onome tko to nije doživio. Ipak, svi ti dani odrastanja bili su prožeti pozitivnim razmišljanjima i nikada nisam osjetio nikakvu težinu života, prije svega zahvaljujući mojoj majci, a potom i mnogim drugim ljudima koji su me okruživali i moralno pomagali svojom dobrotom i podrškom. Među njima svakako ističem šibenske sestre franjevke od Bezgrješne kod kojih uvijek rado navraćam, kao i mnoge drage Šibenčane te čitavu šibensku Crkvu.


Koju glazbu voliš i slušaš kad ne slušaš klasiku?

Volim Arsena i Mišu. Ne znam od kada ih slušam. Možda još od onih dana kada su nastupali u dvorani na Beldekinu? Ljudi s čude da slušam Arsena i Mišu, ali meni je to fenomenalna glazba. Arsen je tu i s jednim klapskim opusom za koje mnogi misle da su narodne pjesme. Volio sam se motati oko klapa, Narodne glazbe i „Kola“. Nedavnom smo na HTV-u radili jedna eksperiment u emisiji „Godišnjica mature“. U toj emisiji je bilo troje Dalmatinaca – Mani Gotovac, Igor Zidić i Igor Mandić. U Arsenovu pjesmu „ Never more“ ukomponirali smo orgulje i Bacha, a ja sam i pjevao s pratećim vokalima. Rezultat je bio jako zanimljiv. Netom nakon završetka emisije nazvao me je Arsen. Pitao sam ga zovete li me da me pohvali ili izgrdi. Na moju sreću bio je jako zadovoljan. Osjetio je u tom našem uratku jake zavičajne i dalmatinske emocije što mi je bilo posebno drago.

 

 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.