Datum objave: 06. Rujan 2014

Sanja Vrančić: Arhitektica koja planira unijeti revoluciju u sviranje mandoline

Nina Medić
Nina Medić

Sanja Vrančić oduvijek je htjela biti arhitektica, što joj se na koncu i ostvarilo, međutim izgleda da joj je svemir, kojim je kako kaže fascinirana, namijenio posebnu ulogu u svijetu glazbe i to na jednom vrlo specifičnom instrumentu- mandolini.

Taj, poprilično nepopularan instrument mnogi će prvo povezati s klapama i tradicionalnim glazbenim izričajem, međutim ideje u glavi Sanje Vrančić svrstavaju mandolinu u sasvim drukčiji svijet. „Želim svima pokazati da mandolina može biti urbana, moderna, nabrijana, električna“, sa velikim žarom u očima priča ova osebujna umjetnica, vrlo netipična mandolinistica teško poveziva sa svijetom klasičnih instrumenata. Žarko crvena kosa i pravi rockerski styling je zadnje što smo očekivali čekajući intervju s jednom mandolinisticom.

Sanja Vrančić, koja djeluje pod umjetničkim imenom Sanius Vernatius, trenutno svoje radne sate provodi radeći u arhitektonskom uredu, surađuje s Hrvatskim narodnim kazalištem Šibenik te s plesnim ansamblom Sjene, upravo je završila osmišljavanje vizualnog identiteta za jednu medicinsku kampanju, a kao mandolinistica aktivno surađuje s Tončijem Huljićem.

Glazbenu školu nikada nije završila, iako je godinu i pol pohađala konzervatorij za mandolinu u Padovi, a ipak se može pohvaliti suradnjom s poznatim glazbenicima kao što su Gibonni, Neno Belan, Arsen Dedić, a članica je i sastava Madre Badessa Tončija Huljića.

Spoj Sanje Vrančić, po struci arhitektice koja je odmalena uživala 'graditi' zgrade pomoću lego kockica, s mandolinom dogodio se potpuno slučajno. „Mate Višić, moj profesor glazbenog u osnovnoj školi, tražio je članove za orkestar, a kako sam ja bila sitna odlučio je da bi meni najbolje odgovarala mandolina. Kada sam je uzela u ruke sve je bilo tako prirodno. Mandolina mi je sjela iako sam je smatrala pomalo dosadnim, tradicionalnim instrumentom stoga sam joj oduvijek htjela udahnuti tu urbanu, modernu notu.“

Iako je 2010. završila arhitekturu, tijekom fakulteta odlučila je sama nastaviti svirati mandolinu. Ideja o 'moderniziranoj' mandolini vječno joj se vrzmala po glavi pa je tijekom studiranja počela razrađivati ideju električne mandoline. I tako je Sanja Vrančić osmislila svoju urbanu, modrenu električnu mandolinu, a uz pomoć Srđana Trojana,šibenskog graditelja instrumenata, njezina ideja postala je stvarnost. Svoj patent planira zaštititi na Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, a nakon toga je spremna za osvajanje svijeta.

Kako je popularizacija klasičnih instrumenata uvijek poprilično škakljivo pitanje, pitali smo je za mišljenje koji je po njoj ispravan način da se to napravi, budući da mnogi glazbenici zamjeraju, primjerice 2Cellos-ima i sličnim glazbenicima na klasičnim instrumentima koji sviraju crossovere, da zvuče „previše MTV-jevski“. „I sama sam se okušala u crossoverima, ali više to ne bi ponovila jer je danas taj način glazbene interpretacije postao sveprisutan. Sve u svemu, smatram da je glazbenicima koji se bave klasičnom glazbom put do slave poprilično otežan, a sviranje crossovera može biti jedan od načina. Moje mišljenje je da se ne treba bojati eksperimenata ni izlaženja van okvira. Ja ne želim da mandolina zvuči isto kao i zadnjih 500 godina. To je kao u arhitekturi, građevine jednostavno više ne izgledaju kao nekada.“

Sanjin san je, otvoreno nam priznaje, Amerika. „Mnogi se boje ići u Ameriku jer je konkurencija velika, ali ja se bojim ostati ovdje! Želja mi je ovako rockerski odjevena, sa vlastitim CD-om i električnom mandolinom u ruci pokucati na vrata diskografske kuće i reči „Evo me!“

Iz kategorije: Volim Šibenik