„Bilo je prirodno očekivati da će Sergej Mioč, odrastajući uz kazalište lutaka i u njemu, osjetiti ljubav prema tom čudesnom svijetu“. Tako o Sergeju Mioču, šibenskom dramskom piscu, redatelju i scenaristu, govori Luko Paljetak, istaknuti hrvatski akademik, lutkar i književnik, u svom osvrtu na zadnju Sergejevu knjigu 'Kuća za lutke'.
Sergej Mioč je član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, voditelj Kazališne radionice za djecu i mlade pri HNK Šibenik, član Hrvatskog centra udruga hrvatskih profesionalnih kazališta za djecu i mlade, zatim voditelj dječjeg lutkarskog studija Lutkoslovnica Dramske scene Virko iz Šibenika kao i član Hrvatskog centra UNion Internationale de ta MArionnette. Autor je brojnih radio-komedija i izvođenih dramskih djela, a njegov dramski tekst 'Slučaj', inspiriran Sergejevim životom, 2005. nagrađen je nagradom za najbolji suvremeni tekst.
„Nemojte samo da moram sam sebe hvaliti, sve je već napisano o meni“, kazao je Sergej Mioč na početku našeg razgovora.
Baš kao što je napisao Luko Paljetak, njegov ulazak u svijet kazališne umjetnosti bio je na neki način predodređen. Sergejev otac, Pero Mioč, bio je ravnatelj Kazališta lutaka u Zadru pa je već kao dijete Sergej upoznao svijet lutkarstva. „To je postalo dio mene, a kada nešto postane dio tebe, više ne razmišljaš o tome. Ograničen sam jer ne znam za ništa drugo. Dobro, znam promijeniti žarulju“, u šali priča Sergej.
Njegovi tekstovi često su tragikomični jer je, prema Sergeju, i život takav. „Moja jedina inspiracije je stvarnost koja je upravo tragikomična pa su takvi i moji tekstovi. Nisam siguran da shvaćam umjetnike koji umjetnička djela stvaraju sami za sebe, ili zato što se traže. Da to radim sva moja djela bi bila sakrivena u nekoj ladici. Ja radim za publiku i uvijek pokušavam stvoriti nešto za njih, a ne za sebe“, otkriva nam Sergej.
Sergej Mioč je zajedno sa Sarom Lovrić Caparin i Vedranom Ivankovićem, prije 11 godina započeo projekt 'Virko', dječje dramske scene gdje se uče osnove kazališne umjetnosti. Kroz 'Virka' su 'zanat' izučavali mnogi šibenski glumci među kojima i Jakov Bilić, ali i neki koji su na kraju završili u sasvim drugom svijetu, kao npr. Petar Baranović, danas saborski zastupnik HNS-a. „S Virkom sam započeo nakon što je tragično preminula Ivana Jelić, akademska glumica koja je započela rad s djecom u HNK-u Šibenik. Nakon njezine smrti, djeca su mi prišla i pitala me što će sada biti s njima. Tako je nastao Virko.“ Kroz Virka su prošle generacije i generacije mladih glumaca, a Sergej naglašava kako je Virko uvijek otvoren za sve koji se žele pridružiti. „Kod nas dolaze i djeca s govornim manama koje se kroz rad u dramskom programu, u opuštenom okruženju s drugom djecom, znatno umanjuju.“
Sergej naglašava kako je raditi s djecom sjajno jer od njih svakodnevno nešto nauči. „Djeca su medij za povezivanje sa samim sobom“, ističe.
Prvo kao gost, zatim kao vanjski suradnik te na kraju i kao zaposlenik Sergej Mioč sakupio je 35 godina iskustva na Međunarodnom dječjem festivalu. Uprizorio je sedam protokola svečanosti otvorenja i sedam zatvaranja MDF-a, a o njemu danas kaže: „Najveća jedinstvenost MDF-a je njegov radionički program koji je zaista širokog spektra i ono što je najbitnije, on je potpuno prilagođen djeci pa se ona tu mogu naći. Što se tiče predstava, mislim da je vrijeme da se napokon odluči hoće li se te predstave raditi za djecu ili za kritiku, a imam osjećaj da se one zadnjih godina rade za kritiku. Nadalje, bitno je definirati da li je MDF festival djeteta ili dječji festival. Te dvije sintagme su potpuno različite, a po meni festival bi trebao biti dječji, što znači da on pripada djeci i da oni imaju glavnu riječ“, zaključuje Sergej Mioč.
