Aleksandra Anić Vučinić, predstojnica Zavoda za inžinjerstvo okoliša Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica stručnog tima za analizu nelegalno odloženog otpada tvrtke obitelji Šincek u Gospiću, Benkovcu i Varaždinu, u razgovor za Nacional upozorila je na nužnost gradnje energana u Hrvatskoj ističući kako nema dokaza da su one štetne i da se iz neznanja u javnosti širi strah od takvih postrojenja. Prenosimo dio tog intervjua:
-Imamo izvrsne firme i postrojenja koje recikliraju staklo, papir, plastiku, elektroniku, automobile, otpadne gume, komunalni otpad, sve to s vrlo visokom učinkovitošću i po svim europskim pravilima. Dopustite da podsjetim da je Hrvatska prije ulaska u EU imala sustav u kojemu je funkcionirao samo tržišni dio gospodarenja otpadom: sakupljalo se staro željezo i prodavalo po tržišnoj cijeni. Sav drugi otpad sakupljao se i odbacivao u nekakve jame ili nekontrolirane prostore. Imali smo više od šesto smetlišta. Nitko nije brinuo onečišćuje li to okoliš ili ne. Onečišćenja su tada bila iznimna, daleko veća nego danas, ali javne svijesti o tome nije bilo, kao ni monitoringa. I danas još imamo takve ostatke – Savica je, na primjer, ostatak iz tog doba. EU je postavio ciljeve, a otkad smo ušli u EU, razina ciljeva kružnog gospodarstva kontinuirano se podiže. Događa se nekoliko paralelnih procesa, s jedne strane zatvaranje velikog broja smetlišta i odlagališta: od oko šesto, koliko ih je bilo 2003. ili 2004., danas smo došli na sedamdesetak odlagališta u funkciji. Nema više mjesta gdje možete odložiti otpad, a ranije je to bilo legalno i naizgled jeftino. Ali dugoročno je to bilo iznimno skupo jer smo na sanaciju morali dati milijarde, što se financiralo iz ekološke takse pri registraciji i iz europskog novca. Potom smo počeli uređivati odlagališta i odvajati otpad, što sustavno napreduje: Hrvatska sada odvojeno prikupi oko pedeset posto otpada, a možda i više. Međutim, od onoga što uđe u sortiranje i recikliranje, preostaje višak, ostatni otpad koji bi se mogao energetski oporabiti. Takvog je viška sve više, jer raste i količina odvojeno prikupljenog otpada. Međutim, javnost ima strašan otpor prema energanama i nemamo takvo postrojenje, a danas se taj otpor širi na svaki oblik legalnog gospodarenja otpadom. Sada imamo sedamdesetak relativno kontroliranih odlagališta i sve manje mjesta na koja se takav otpad mogao odložiti. Zbog zatvaranja odlagališta sve manje jedinica lokalne samouprave ima svoja odlagališta. Svi centri nisu još izgrađeni. Pritisak je sve veći, pa nastaje kaos tko će kome dopustiti da negdje odloži komunalni otpad. Želim naglasiti da je područje gospodarenja otpadom iznimno kompleksno, a kod nas svi misle da su stručnjaci. Gospodarenje otpadom zakonski je regulirano s više od pedeset različitih zakonskih i podzakonskih akata. To nije zato što je Hrvatska zakomplicirala, nego su to europski propisi koje smo preuzeli. Otpad je katalogiziran u oko 560 različitih vrsta otpada, od kojih svaka reagira drugačije. Otpad je heterogen, vrlo kompleksan i ima svoje zakonitosti koje zahtijevaju stručno postupanje. A paralelno s tim što smo donijeli više od pedeset propisa, nisu rasli kapaciteti javnog sektora za gospodarenje otpadom. Istodobno s rastom regulatornih i stručnih zahtjeva potrebno je jačati i stručne i kadrovske kapacitete državne, regionalne i županijske uprave, Fonda za zaštitu okoliša inspekcijskih službi. Potrebno je školovati više stručnjaka u ovom području. Studij inženjerstva okoliša koji detaljno obrađuje ove teme postoji samo na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu, ali to je premalo da bi se zadovoljile potrebe Hrvatske. Treba uzeti u obzir i to da političari često odlučuju populistički i kratkoročno, a ne na temelju struke, jer gospodarenje otpadom zahtijeva teške odluke, čiji se rezultati vide tek za nekoliko godina. Zbog otpora javnosti i političke osjetljivosti takve se odluke nerijetko odgađaju.
NACIONAL: Možete li navesti neki primjer?
Grad Zagreb, na primjer. U krugu struke već duže od dvadeset godina se zna da Zagrebu treba energana. Svi proračuni i analize govore isključivo u tom pravcu. Drugog rješenja nema.
NACIONAL: Kažu li struka i znanost da su energane opasne?
Ne. Šire se neznanje i strah, što je posljedica nedostatka edukacije. Suvremena postrojenja za energetsku oporabu otpada u EU-u podliježu vrlo strogim zahtjevima u pogledu emisija, tehnologije i kontinuiranog monitoringa. Njihov utjecaj na okoliš treba procjenjivati na temelju konkretne tehnologije, lokacije, vrste otpada i podataka o emisijama, a ne unaprijed ih proglašavati ni potpuno bezopasnima ni neprihvatljivima. Obišla sam desetke energana. Posljednja koju sam posjetila je u Parizu, u ulici preko puta koje su stambene zgrade, park, i sve normalno radi. U EU-u postoji više od petsto energana. To su normalne stvari. Ali građani u nas ne žele ništa. Naravno, građani imaju pravo na čisti okoliš, ali postoje i obveze građana za njihov vlastiti otpad koje se moraju uzeti u obzir. Treba biti svjestan da svaki hrvatski građanin proizvede prosječno 475 kilograma otpada godišnje. Taj otpad negdje mora biti zbrinut.
NACIONAL: Zašto nitko ne govori o tome da treba smanjiti proizvodnju tolikih količina otpada?
Postoji jasno pravilo: s porastom BDP-a raste količina otpada. Ona raste do iznosa BDP-a u kojem se skupi dovoljno novca za ulaganje u edukaciju i mjere smanjenja. Tada trend rasta otpada počne opadati, a BDP nastavlja rasti. Hrvatska je prije otprilike dvije godine ušla u taj trend. Problem je u tome što su napori veliki, a pomaci maleni, pa se napredak teško odmah vidi. Moja struka smatra uspjehom već to što nismo proizveli i više otpada, jer je BDP rastao. U planu gospodarenja otpadom Grada Zagreba planirana je izgradnja nekoliko centara za ponovnu uporabu, takozvanih ”reuse centara”, koji su odličan edukacijski alat. To je dobar korak naprijed, premda su takvi centri jako skupi. U EU-u je i veliki trend mjera za smanjenje elektroničkog otpada i drugih proizvoda. I Hrvatska ide u tom pravcu. Treba znati da svaki Hrvat godišnje proizvede najmanje od 16 do 20 kilograma elektroničkog otpada. Dio tog otpada smatra se opasnim: svaki građanin, dakle, proizvodi i opasni otpad. Svatko bi morao podržati način njegova zbrinjavanja. Zato ne možemo stalno govoriti da ne želimo nikakva postrojenja u svom dvorištu jer govorimo o našem otpadu, i opasnom i neopasnom. U nekom trenutku se moramo odlučiti gdje je šteta najmanja i preuzeti osobnu obvezu. Zna se tko je odgovoran za sprječavanje kriminalnih aktivnosti, ali isto tako svatko je dužan prijaviti kazneno djelo i tako ga pokušati spriječiti. Rekla bih da odgovornost ide od državnih tijela pa do pojedinaca. Država mora imati sposobnost provoditi propise i hvatati takve osobe.
NACIONAL: Ali ona tu sposobnost, čini se, nema. Dapače, izgleda da je sama omogućila takvo ponašanje.
Ne bih rekla da je problem isključivo u tome treba li graditi energanu ili ne. Ključno je da imamo cjeloviti sustav i da cijeli sustav funkcionira, od jasnih pravila i kvalitetnog nadzora do njihove dosljedne provedbe. Ako postoje zlouporabe ili nepravilnosti, na njih moraju reagirati nadležna tijela. Istodobno, prostora za poboljšanje ima na svim razinama, uključujući odgovornost svih sudionika u sustavu i podizanje svijesti građana.
NACIONAL: Oba su ta problema istodobna.
Infrastrukturu moramo osigurati. Otpad koji proizvodimo mora nekamo ići, i opasan i neopasan.
NACIONAL: Novinarski zaključak iz svega što ste rekli je taj da se Hrvatska u ovom trenutku ne može nositi sa svim otpadom koji proizvede i koji uvozi.
Točno, ne može. Nemamo energane za otpad koje ga mogu energetski oporabiti. Imamo tri cementare, od kojih dvije smiju primati gorivo iz otpada, što je cementarama izvrstan energent, jer tako ne moraju koristiti fosilna goriva. U cementari Cemex u Kaštel Sućurcu ne smiju primati gorivo iz otpada, jer je to zabranio Grad Kaštela, iako zakon to omogućava. Toplane ni ne pomišljaju da koriste gorivo iz otpada, a mogle bi. Napominjem da više otpada izvozimo nego uvozimo. Uvoz otpada za odlaganje je zabranjen u Hrvatskoj, a druge zemlje uvoze naš otpad za energetsku oporabu.
NACIONAL: Imaju li cementare u Koromačnom i Našicama dozvolu da spaljuju otpad iz Gospića, što je najavio premijer Plenković?
Da. Sve analize su napravljene, radi se o neopasnom, a ne opasnom otpadu. Znaju svoje granice za emisije i ne mogu si priuštiti da ih prekorače. Normalno poslovanje je da se svaka šarža otpada prije korištenja u peći provjerava još i internom analizom.
NACIONAL: Postoje li još kakva potencijalna rješenja?
Imam doktoranda koji završava doktorat na temu takozvanog ”landfill mininga”. Hrvatski je naziv “potencijal odlagališta u RH”. Popisao je sva odlagališta otpada od osamdesetih godina. Analizirali smo ih i podaci su fascinantni: ondje ima željeza, aluminija, goriva iz otpada, plastike koju možete iskoristiti kao gorivo… Mi smo u energetskoj krizi, a ne koristimo goriva koja imamo i kojima cijena ne ovisi o globalnom tržištu.
NACIONAL: Smatrate li da bi trebalo iskopati ta stara odlagališta i iskoristiti otpad koji je ondje odložen?
Tehnološki je to još uvijek skupo i nije isplativo, ali definitivno imamo rudnike zarobljene vrijednosti koja će jednog dana biti iskorištena.
NACIONAL: Kamo sada ide odvojeni ostatak otpada koji ostaje nakon reciklaže, a mogao bi biti spaljen u energani? To je akutni problem.
Dio ide na odlagališta u Hrvatskoj kojih je sve manje, a dio na energetsku oporabu u inozemstvo. Dakle, plaćamo i odvoz u Austriju i spaljivanje, a Austrijanci još iskoriste energiju stvorenu spaljivanjem.
NACIONAL: To plaća država iz proračuna.
Plaćamo vi i ja.
NACIONAL: Odlagališta u Hrvatskoj zatrpana su: Karepovac u Splitu, Jakuševac u Zagrebu… Što će se dogoditi kad više ne bude mjesta?
Kako sam rekla, populistički se izbjegavaju teške odluke. Sada beremo posljedice odluka od prije 5 ili 10 godina za Jakuševac, Karepovac i niz drugih odlagališta u Hrvatskoj. Kad bismo sad počeli graditi energanu, ne možemo je imati u sljedećih pet do sedam godina. Centar za gospodarenje otpadom u Lećevici kod Splita može profunkcionirati za, otprilike, tri do četiri godine. Gradonačelnik Zagreba rekao je da će Centar za gospodarenje otpadom u Resniku proraditi do kraja 2028., ali tek je na lokacijskoj dozvoli, pa je put još dug. A i kad napravi Centar, neće imati odlagalište za preostali otpad jer će Jakuševac biti zatvoren. Nećemo imati energanu da riješimo gorivo iz otpada. Hoćemo li to izvoziti ili ćemo opet imati afere, jer to nije riješeno, ne znam. Jer kad izgradite Centar, ne može misliti što s ostatkom otpada, pa naknadno tražiti rješenje. To nije cjelovit pristup.
NACIONAL: Tvrdite da su centri za gospodarenje otpadom, za koje Vlada tvrdi da cjelovito rješavaju problem, nedovoljno osmišljeni. Ne zna se kamo ide ostatak.
Centri su bili planirani kao dio cjelovitog sustava, odnosno kao rješenje jednog dijela problema. Ali sustav nije dovršen. Cjeloviti sustav uključuje odvojeno prikupljanje, sortiranje, centre, energanu i odlagalište. Bližimo se točki pucanja. Tržište diktira svoje cijene, a cijene koje određuju komunalne tvrtke ovise o političkim odlukama u skupštinama i vijećima lokalne samouprave.
NACIONAL: Hoćete reći da će cijene gospodarenja otpadom eksplodirati?
U jednom trenutku će sustav javne usluge morati biti prepušten tržištu jer gradovi i općine više neće moći time upravljati. Isto je i sa sustavom takozvanih ”posebnih kategorija”: Hrvatska i Mađarska jedine su države u Europi u kojima sustave ”posebnih kategorija”, poput ambalaže, elektronike i slično, vodi državna ustanova, fond za zaštitu okoliša. U svim drugim zemljama gospodarenje posebnih kategorija otpada plaća se po tržišnim uvjetima i kapacitetima infrastrukture. Država je prespora da bi mogla dovoljno brzo odgovoriti na zahtjeve dinamičnog globalnog tržišta koje nas okružuje i koje direktno utječe na gospodarenje otpadom.
NACIONAL: Kako doskočiti svim tim problemima?
Smatram da se gospodarenje otpadom iz više razloga mora izdići iznad političkog odlučivanja. Ne smijemo ga propitivati i moramo poštovati struku: ako struka kaže da treba energana, treba energana; postoje alati kako se osigurava čist okoliš. U javnosti, međutim, vlada veliki strah, ali potrebna je edukacija i vraćanje vjere u sustav i struku. Dodatno, gospodarenje otpadom u duhu kružnog gospodarstva košta i mora se platiti. To je ono što plaćamo za resurse koje smo potrošili i pretvorili ih u otpad, i to moramo raditi da bismo budućim generacijama ostavili nešto.
NACIONAL: Među ostalim, dakle, vi se apsolutno zauzimate za gradnju energane u Hrvatskoj.
Da, zato što nam nedostaje i energana za neopasni i za opasni otpad. Država je propustila misliti o tome. Spomenut ću vam još jedan problem: građevinski otpad, za koji je bilo posve normalno da ga se odbacuje u okoliš. Pravila EU-a su da se 75 posto građevinskog otpada mora reciklirati. Hrvatska proizvodi oko dva milijuna tona građevinskog otpada godišnje; uz obnovu poslije potresa možda i više. Država je osigurala novac i u proteklih nekoliko godina nabavljeno je dovoljno postrojenja za tu reciklažu. Učinjen je pozitivan skok i bližimo se cilju. Međutim, pod pretpostavkom da recikliramo čak i svih 75 posto, 25 posto i dalje ostaje nereciklirano. A građevinskog otpada je jako mnogo, više nego komunalnog. Od dva milijuna tona to uopće nije malo. U Hrvatskoj ne postoji odlagalište za taj dio koji nije moguće reciklirati. Nismo izgradili odlagalište inertnog otpada. Postavlja se pitanje: što da učini građevinska tvrtka koja želi postupati po svim pravilima, koja reciklira 75 posto svog otpada, i ostane joj 25 posto? Kamo da odloži taj otpad? Ti problemi tek će izaći na vidjelo. Imamo problem i s odlagalištima neopasnog otpada. Sada nijedna jedinica lokalne samouprave ne želi primiti tuđi otpad, što smatram nekolegijalnim, jer je većina lokalnih vlasti za gradnju tih odlagališta koristila državni novac, sredstva Fonda za zaštitu okoliša. Sadašnju bih situaciju u sektoru komunalnog opada nazvala izvanrednim stanjem jer kako riješiti problem otpada u gradu koji nema kamo sa svojim otpadom i nema svoj centar? Treba li država promijeniti pristup, pa reći da će ona to odrediti jer je državni interes jednako pravo svih na odlaganje miješanog komunalnog otpada?t
Tko je Aleksandra Anić Vučinić?
Na Geotehničkom fakultetu, gdje vodi Zavod za inženjerstvo okoliša, Aleksandra Anić Vučinić predaje preddiplomski studij osnove gospodarenja otpadom, a na dodiplomskom gospodarenje otpadom, mehanizme upravljanja okolišem, nove tehnologije i proizvode, projekte u zaštiti okoliša i primijenjenu zaštitu okoliša. Na doktorskom studiju predaje upravljanje okolišem, komunikaciju i edukaciju u zaštiti okolišem te cirkularnu ekonomiju u gospodarenju otpadom.
Aleksandra Anić Vučinić diplomirala je biokemijsko inženjerstvo na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995. godine. Titulu doktora znanosti stekla je 2008. s doktorskom disertacijom ”Optimizacija tehnološkog procesa pročišćavanja otpadnih voda biljnim uređajima”. Od 2011. zaposlena je na Geotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na studiju Inženjerstva okoliša kao redovita profesorica. Predstojnica je Zavoda za inženjerstvo okoliša i nositeljica kolegija na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju. Glavna je urednica znanstvenog časopisa Inženjerstvo okoliša. Svoj primarni znanstveno-istraživački usmjerila je na gospodarenje otpadom i kružno gospodarstvo. Autorica je i koautorica više od tisuću znanstvenih i stručnih radova. Vodila je i sudjelovala u nizu znanstvenih i stručnih projekata iz područja zaštite okoliša i gospodarenja otpadom. Sudjeluje u uspostavi i provedbi sustava posebnih kategorija otpada na državnoj razini, a predsjednica je Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO) koja je članica Međunarodne udruge za gospodarenje otpadom.
