Biskup Srećko Badurina te njegov humanizam i ekumenizam bili su središnja tema programa druge večeri ovogodišnjeg Festivala alternativne ljevice (FALIŠ). On, nažalost, nema svoju ulicu u Šibeniku iako ju je itekako zaslužio. Ipak, sudionici ovog programa metaforički su prošetali njegovom ulicom i dočarali poruke koje bi on danas poslao vjernicima. Posebno je intrigantno zašto jedan festival takve provijencije posvećuje pozornost jednom svećeniku i osvjedočenom hrvatskom domoljubu.
Najprije je prikazan film o njemu autora Davora Šarića, a nakon toga je održan razgovor na kojem su sudjelovali prof. dr. sc. Ivo Družić – ljevičar i komunist, dužnosnik u gradskoj organizaciji Zagreba prije Domovinskog rata – i don Franjo Glasnović, vodički župnik koji je kao dječak odrastao uz biskupa Badurinu. Moderatorica je bila Živana Podrug, nekadašnja urednica Radio Šibenika, preko kojeg se biskup u ratu obraćao vjernicima do kojih fizički nije mogao doći, a koja se s njim u više navrata i osobno susrela.
Filmski dojmovi su uvijek jednako snažni; 30 godina nakon smrti Srećka Badurine i 35 godina nakon Rujanskog rata u Šibeniku, njegove poruke su i dalje aktualne: 'Ovdje ne ratujemo oružjem koje se čuje u svijetu, nego riječima.' Daleko smo od riječi ovog mirotvorca koji nas je ustrajno pozivao na mir, na dijalog i dostojanstvo, na uvažavanje drugih. Učio nas je kako biti i kako ostati čovjek u tim teškim ratnim vremenima u kojima to nije bilo lako, ili, kako je rekao biskup Badurina, sve što radimo mora izdržati kritiku onih koji će nas ocjenjivati u budućnosti. U Šibeniku danas ne možemo šetati Ulicom Srećka Badurine jer ona ne postoji, ali možemo šetati tragom koji je on ostavio u vremenu i koji je odavno nadišao crkvene okvire i postao trajna, civilizacijska, moralna i humanistička ostavština”, istaknula je Živana Podrug.
Odgovarajući na pitanje o svojem odnosu sa Srećkom Badurinom u vrijeme kada je on postao šibenski biskup, don Franjo Glasnović je kazao:
„Imao sam samo 19 godina kada je biskup umro. Upoznao sam ga kao dječak, kao novog biskupa. Moj brat Roko i ja, kao ministranti, svake smo nedjelje bili tu i ja sam negdje u ovo vrijeme te godine odlučio da ću biti svećenik. On je bio jako radostan zbog toga. To je bio naš zadnji susret. Kada sam čuo vijest o njegovoj smrti, bio sam jako tužan; proplakao sam put od katedrale do pijace gdje su mi radili roditelji. On je na mene ostavio snažan dojam kao biskup koji je u svakome vidio Božjeg čovjeka koji ima svoje dostojanstvo. Knin i Kistanje imaju Ulicu Srećka Badurine, ali Šibenik nema. O njoj večeras govorimo u metaforičkom značenju, jer ulica je mjesto susreta. Tu se susreću ljudi različitih vjeroispovijesti, baš kao i šibenska pijaca koja je mjesto otvorenosti, a na kojoj su radili moji roditelji. Prije rata na njoj su radili ljudi različitih vjeroispovijesti s kojima nas je posao spajao. Bitno je da se susrećemo iako imamo različite svjetonazore, moramo uvažavati jedni druge. Tome nas uči metaforička ulica Srećka Badurine – da prihvatimo čovjeka kakav jest.”
Prof. dr. sc. Ivo Družić, profesor emeritus na Sveučilištu u Zagrebu, bio je dužnosnik SDP-a uoči rata.
„Cilj ovoga je jasan – potpora ulici Srećka Badurine, ali s namjerom da se to odmakne od dnevne politike. Čini mi se da se u posljednje vrijeme diskurs u javnom prostoru jako udaljio od vremena javnih istupa Srećka Badurine, kada je on bio najsnažniji glas otpora četničkoj agresiji. Šibenik se u to vrijeme prepoznavao i po njemu. Bio je samozatajan čovjek, moralna vertikala, veliki hrvatski rodoljub koji nije osjećao mržnju prema bilo kome, čovjek otvorenog domoljublja. Pozivao je na ponos. Godine 1985. kardinal Kuharić organizirao je u Zagrebu Godinu mladih, a ja sam tada bio predsjednik Gradske organizacije SKJ Grada Zagreba. Došao je u 'Kockicu' s fra Bonom Venturom Dudom i pokazao upravo takav ekumenizam. Kuharić je bio predsjednik, a Badurina potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije, a nijedan danas u Šibeniku nema svoju ulicu, što također nešto govori”, istaknuo je Družić.
Don Franjo je potom napomenuo kako mnogi prigodno pokušavaju koristiti riječi Srećka Badurine za vlastite interese, no poručio je da se može jedino živjeti onako kako je on živio, a ne prisvajati ga.
„Mnogi će ga uzeti i citirati, ali pitanje je primjenjujemo li u vlastitom životu ono što je on govorio. Što možemo učiniti da bismo živjeli Evanđelje? Sanjam da ćemo u Hrvatskoj imati simpozij na kojem ćemo osvijetliti djelo biskupa Badurine, možda za njegov 100. rođendan. Ostao je vjeran Evanđelju, ali to ne znači da nije bio svjestan onoga što se događa. Bio je vjeran načelu da je istina uvijek iznad nas. Ako imamo blagost Kristova pogleda, nećemo dopustiti da nas u ratu zarazi mržnja. Propovijedao je da kod kršćana ne smije biti raskoraka između onoga kako živimo i onoga u što vjerujemo.”
Profesor Družić nadovezao se riječima:
„Biskup Badurina u ratu je govorio o žrtvama, o mrtvima, o 40 srušenih crkava, o herojstvu običnih ljudi i branitelja, o odnosima s Pravoslavnom crkvom. Tada je spomenuo i kako mu se Nikolaj, episkop dalmatinski, potužio da se ne osjeća sigurnim u Šibeniku, na što mu je Badurina odgovorio da dođe u njegov biskupski dvor i da će ga on osobno čuvati. Ja sam do 13. godine živio u Šibeniku. Moji djed i baka živjeli su u Primoštenskoj ulici i baka nas je čuvala. Viđao sam je kako se moli i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi. Na moje pitanje o tome, odgovorila mi je: 'Bog je jedan, a njihov pop lipo piva'. Mislim da je to biskup Badurina itekako dobro razumio.”
„Zašto netko tko nije vjernik, tko dolazi s lijevog spektra, govori o ulici biskupa koji je zapravo bio antikomunist?”, zapitao se Družić i nastavio: „Tu je i njegova misa na Gradini na Žirju. Mogu ponuditi dva odgovora. Prvo, zato što je on kao katolički biskup, ekumenist i humanist propovijedao ono što dušu Šibenika čini posebnom i na taj način pridonio jedinstvu svih građana u obrani grada. Pridonio je samoj obrani Šibenika. Drugo, sjetimo se njegove propovijedi u Americi u kojoj je spojio antikomunizam s potrebom odgoja bez mržnje – jer mržnja je kao hrđa koja izjeda i ljude i društva. Bio je mudar i do srži pošten čovjek, i mnogi već danas metaforički šeću njegovom ulicom u Šibeniku.”
Na pitanje što bi biskup Badurina poručio danas, kada se zatvaramo u vlastite rovove, pa i na društvenim mrežama, don Franjo Glasnović je odgovorio:
„Biskup je uvijek naglašavao pogubnost ideologija koje mogu naštetiti čovjeku, bile one crne ili crvene. Dobro je razlikovao političnost – rad za zajednicu – od politikanstva onih koji su željeli na račun neke ideologije ostvariti ciljeve koji nisu u skladu s dostojanstvom ljudske osobe i Evanđeljem. Zato njegove propovijedi treba stalno iščitavati, zato su one i danas snažne. Danas imamo zidove od riječi, doživljavamo etiketiranja na lijeve i desne. Ulica Srećka Badurine, kao metaforičko mjesto, poziva nas na rušenje rovova i prestanak etiketiranja. Ona nema zidova. Moramo čitati biskupa Badurinu, ići njegovim putem i spoznati onaj suživot koji je propovijedao. To je odnos prema vjeri i ljudima, jer se mi danas moramo susretati. Pitanje je kako ćemo živjeti. Moramo uvažavati jedni druge. Zato nas ova metaforička ulica uči da možemo prolaziti i susretati se iako smo različiti, ali bez neprijateljstva među nama – nigdje, pa ni na društvenim mrežama.”
