Težacima i drugim radnim ljudima, građanima Šibenika i ostalih gradova, narodu i narodnostima Hrvatske i drugih zemalja Europe: pala je Narodna Republika Bono. Kultni šibenski kafić preuzeo je novi gazda pa je iz imena kafića izbacio oznaku republike, sa zida skinuo zastavu, bacio ju u škovace pa ju zamijenio velikim hrvatskim stijegom, piše na Facebook profilu TriTrilje šibenski novinar Ivan Živković Žika.
Na mjestu gdje su stajali neki od eksponata republičke kulturne baštine, sada je Gospodinovo raspelo, a sa centralne pozicije maknut je i plakat Arsena Dedića s potpisom ministra straha NR Bono, umjesto kojega je podignuta uokvirena majica u kakvim je ekipa jednog konobara nastupila na nekom turniru na male branke. Neki novi gosti zadovoljno likuju, a mi stari, kao vlada Republike Bono, otišli smo u egzil, u par drugih preostalih podnošljivih kafića u gradu.
Kafić Bono najstariji je gradski kafić, otvoren još 1975. U njega su prvotno kafenisali trgovci iz okolnih trgovina, a onda se u 80- tima isprofilirao kao baza lokalnih novinara za jutarnja ispijanja konjak-kava kompletića. Ime Bono, po Bono Woxu, kafiću je nadjenuo njegov treći vlasnik, Damir Žaja, 1989. godine. U veljači 2012., kafić Bono su u jednoj pijanoj noći njegovi gosti proglasili narodnom republikom. Nije to neka originalna ideja i svi takvi koncepti su, naravno, nedorasli genijalnoj Malnarovoj Republici Pešćenici, no kroz cijeli taj državni folklor stvorili smo neku svoju malu šaljivu priču. Imali smo i svoju himnu- Odiseju, u izvedbi Lea Martina (izuzetno himnična pjesma). Čak smo gospodina Martina pronašli u Sofiji, gdje živi sa suprugom, pa smo ga doveli u Šibenik, da posjeti našu republiku.
Republika Bono tako je postala jedno od najpopularnijih mjesta u kojem se okupljao građanski svijet. Organizirali smo razne manifestacije: pučanima Šibenika kuhali smo i besplatno dijelili grah pa onda u nekoliko navrata i sipu s bobom ili grahoricama. Organizirali smo brojne koncerte, a niz poznatih pjevača su nastupili spontano, na neorganiziranim. Bratili smo se s Kraljevinom Švedskom, čiji je čin bio svečano organiziran u večeri druženja, pjevanja i igrokaza sa zajednicom Šveđana koji desetljećima dolaze u Šibenik, od kojih su neki tu kupili kuće pa dolaze i u zimskom periodu, kad budu među rijetkim življem stare gradske jezgre. Republika Bono je na jednim predsjedničkim izborima Republike Hrvatske imala i svog kandidata- danas pokojnog Ivu Rudu, koji nažalost nije uspio prikupiti dovoljan broj potpisa, što je bilo doživljeno kao prljava igra protiv naše republike i šjor Rude. Sve je tu bila ironija, naravno.
U Bono su svraćali mnogi kulturnjaci iz drugih naših gradova te iz Europe, koji su čuli za NR Bono kao glavnu društvenu i kulturnu scenu ovog lipog, malog i zločestog grada. Jer u Bonu se svakoga izrugivalo i sa svačim se šalilo, kako se to radi u gradovima po Dalmaciji, što im i daje urbani štih i identitet. Split je grad koji je čak i ostao bez takvog đira u centru grada, a Šibenik ga je imao ponajviše zbog duha Republike Bono. Novi gazda, dokinuvši republiku, kafić Bono je sveo na ćumez, prljav i smrdljiv; ili buharu, kako ga naziva jedan od gostiju, a Šibenik bez jedne dobre scene koja je trajala skoro 15 godina. Mi smo se kroz taj period samo dobro zajebavali, a na kraju su nas uzeli za ozbiljno, zbog čega su nas i ukinuli ljeta gospodnjeg 2026., napiasao je Ivan Živković Žika, dostojno se opraštajući od šibenskog kultnog kafića koji je kroz dobru zajebanciju čuvao pravi, istinski duh Šibenika.
FOTO: TriTrilje
