U sklopu obilježavanja 19. Tjedna psihologije, u prepunoj Kući umjetnosti Arsen održano je predavanje i panel-rasprava pod nazivom „Umjetnost i psiha“. Autorica i moderatorica večeri, savjetodavna terapeutkinja i književnica Ivana Bulat, ugostila je akademskog grafičara i kipara Zvonimira Vilu te kazališnu redateljicu i terapeutkinju Maricu Grgurinović, istražujući neraskidivu vezu između kreativnog procesa i mentalnog zdravlja.
Umjetnost kao medij nesvjesnog
Otvarajući večer, Ivana Bulat, inače doktorandica psihologije, pojasnila je temu s neurobiološkog i psihodinamskog stajališta. Naglasila je kako umjetnost služi kao ključni medij komunikacije tamo gdje riječi zakažu, omogućujući pojedincu istraživanje nesvjesnih slojeva ličnosti i procesuiranje dubokih emocija. Kreativni proces, prema njezinu tumačenju, nije samo estetski čin, već ogledalo unutarnjeg svijeta koje izravno utječe na neuroplastičnost i emocionalnu stabilnost.
Iskrena ispovijest Zvonimira Vile
Središnji i najemotivniji dio večeri bilo je svjedočanstvo šibenskog umjetnika Zvonimira Vile. On je pred sugrađanima otvoreno progovorio o svom putu od ovisnosti o alkoholu do potpunog iscjeljenja. Vila je istaknuo kako je odluku o liječenju donio u trenutku najvećeg životnog gubitka – odlaska voljene žene – ali je unatoč tome što mu se ona kasnije nije vratila, ostao ustrajan u trijeznosti.
„Ne priznajem stvaranje pod utjecajem alkohola; umjetnički se možeš izraziti samo trijezan. Ja sam ljubav prema stvaralaštvu i ljudima privremeno zamijenio alkoholizmom i dotaknuo dno, ali danas ponosno kažem da sam liječeni alkoholičar“, poručio je Vila, naglasivši da ga upravo njegova psiha danas tjera na zdravo i autentično stvaranje. Posebno je zahvalio Hrvoju Jelkoviću i Ivani Mirić koji su mu u najtežim trenucima pružali nepokolebljivu podršku.
Nemoć komunikacije i snaga pokreta
Druga gošća, Marica Grgurinović, podijelila je svoju specifičnu životnu priču djeteta gluhonijemih roditelja. Upravo je ta potreba da premosti „nemoć komunikacije“ odredila njezin profesionalni put koji spaja kazališnu režiju i tjelesno-orijentiranu psihoterapiju.
„Upoznavanje kazališnog jezika, koji spaja pokret, riječ i neverbalno, bio je moj pokušaj da doprem do roditelja. Za mene umjetnost nije samo profesija, već način bivanja i donošenja odluka. Kada sam kao asistentica pokojnog Joška Juvančića radila prvu predstavu u HNK-u, pozvala sam ih na premijeru. Tata je veći dio prespavao jer nije razumio dijaloge, ali mama je razumjela sve i to je bio divan trenutak. Za mene umjetnost nije klasična disciplina, već način na koji donosim odluke i način na koji bivam u svijetu „, kazala je Grgurinović, objasnivši kako kroz rad s klijentima koristi umjetnost kao alat za rješavanje traume, srama i krivnje.
Zaključna poruka: Autentičnost kao imperativ
Večer je zaključena snažnom porukom o važnosti autentičnosti. Sudionici su se složili kako zdrava psiha i prava umjetnost ne trpe laž – oboje zahtijevaju hrabrost za suočavanje s vlastitom istinom. Poruka šibenskoj publici bila je jasna: svaki pojedinac treba težiti tome da postane „umjetnik vlastitog života“, jer stvaranje zahtijeva hrabrost, dok ravnodušnost vodi u stagnaciju.
U glazbenom dijelu programa nastupili su učenici šibenske glazbene škole Ivana Lukačića.
