MUKE ZAŠTIĆENIH NAJMOPRIMACA NE JENJAVAJU / Donesen novi zakon s konkretnim mjerama, ali koje su neprovedive i nejasne e i nejasne

Građani koji žive u nacionaliziranim stanovima koji su vraćeni njihovim vlasnicima i dalje su pod velikim pritiskom i žive u stalnoj neizvjesnosti pa i nakon što je u travnju donesen novi zakon koji napokon nudi pet programskih mjera za stambeno zbrinjavanje 10.000 zaštićenih najmoprimaca. Smatraju da su te mjere neprovedive pa će predložiti ocjenu ustavnosti Zakona. U Šibeniku je sada oko 30 takvih, kako ih zovu zaštićeni stanari. U odnosu na Zagreb ili Split to nije velika brojka, ali iza svake se krije jedna ljudska drama, jedna ili više ljudskih sudbina.Najviše ih živi u tzv Šarinim stanovima. Neki drugi vlasnici su svoje stanove u kojima su zaštićeni stanari već prodali. Kupci su očekivali da će se zaštićeni svjedoci iz njih brzo iseliti, a neki su slučajevi završili i na sud. Sastali smo se s grupom takvih stanara koji su stalno i međusobno u kontaktu očekujući neke povoljne vijesti, ali od toga ništa jer puno toga nije definirano. Ne zna se tko će im, ako oni izaberu tu opciju osigurati zamjenski stan, odnosno koliko će im država platiti kvadrat stana ako se odluče na dobivanje novca kako bi samo kupili stan i tako redom, a i dalje su najmoprimci u neravnopravnom odnosu prema vlasnicima stanova koji o puno toga odlučuju.

Najgore od svega je da je bilo novca za osiguravanje zamjenskih stanova za te stanare koji su u odnosu na one koji su imali stanarsko pravo u tzv društvenim stanovima koje su mogli otkupiti i postali su njihovo vlasništvo građani drugog reda. Riječ je milijardu i 170 milijuna eura koja su nenamjenski potrošena i to u jedinicama lokalne samouprava i što sada. Na to pitanje nema odgovora, rekao je Nacionalu Marko Fak, odvjetnik Hrvatskog saveza udruga stanara i zakonski predstavnik velikog broja zaštićenih najmoprimaca.
Problem traje od od 1974. godine, kada je na stotine tisuća stanova u Jugoslaviji nacionalizirano, a osobe koje su u njima živjele dobile su stanarsko pravo, u to vrijeme istovjetno vlasništvu. Raspadom Jugoslavije, Hrvatska kao pravna sljednica problem je samo djelomično riješila, odnosno, mogla je riješiti samo slučajeve onih nositelja stanarskih prava koji su živjeli u stanovima u društvenom vlasništvu, a oni koji su stanarsko pravo dobili u stanovima u privatnom vlasništvu, još uvijek čekaju rješenje.
Novi zakon koji je na snagu stupio 4. travnja prvi put predlaže mjere stambenog zbrinjavanja tih ljudi, od kojih velika većina u tim stanovima živi i više od pola stoljeća. Uspostavlja se i njihov registar, ali ono što je ključno nije utvrđeno u kojem roku i na koji način bi ti tzv zaštićeni stanari trebali dobiti siguran krov nad glavom. Mnogi od njih su već u poodmaklim godinama pa je pitanje hoće li to uopće doživjeti. Ustavni sud je u odluci iz rujna 2020. naveo koje zamjerke ima na prethodni zakon. Smatra da interesi zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova nisu u dovoljnoj mjeri uravnoteženi i da je na zaštićene najmoprimce stavljen prevelik teret zbrinjavanja, a taj bi teret trebala podnijeti država. Ovim novim zakonom to se pokušalo izgladiti. Međutim, u nedovoljnoj mjeri. Zakonodavac je napravio katastrofalnu pogrešku pišući ovaj novi zakon – propustio je izjednačiti nositelje stanarskog prava nad stanovima u privatnom vlasništvu s nositeljima stanarskog prava nad stanovima u društvenom vlasništvu. Među njima razlike nema i Ustavni sud je u svojoj odluci to i naveo. Dakle, pukim je slučajem netko stanarsko pravo dobio nad stanom u društvenom vlasništvu, a netko – u istoj zgradi i na istom katu – nad stanom u privatnom vlasništvu. Na to najmoprimac ni na koji način nije mogao utjecati. Stoga je protuustavno da ti ljudi koji su dobili stanarsko pravo ovisno o sreći imaju različit put. Oni koji su stanarsko pravo stekli nad stanom u društvenom vlasništvu, te su stanove mogli otkupiti po Zakonu o prodaji stanova nad kojima postoji stanarsko pravo iz 1992. godine, a oni koji su stekli stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu, te stanove nisu mogli otkupiti nego su prema Zakonu o najmu stanova iz 1996. ‘pretvoreni’ u zaštićene najmoprimce, jer je tim zakonom ukinut institut stanarskog prava. I tu su najveći problemi danas“, smatra Fak.
On tvrdi da spomenute dvije skupine ljudi moraju imati isti pravni put, za što se zalagao kao član radne skupine za izradu novog zakona:„U spomenutom zakonu iz 1992. godine postoji odredba koja nikad nije ukinuta i još uvijek je na snazi, a to je da će se 90 posto sredstava od prodaje stanova u društvenom vlasništvu nad kojima postoji stanarsko pravo, utrošiti na stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca, odnosno, ovih ljudi koji imaju stanarsko pravo nad stanovima u privatnom vlasništvu. Kad je zakonodavac donosio taj zakon, u uvodnom je dijelu naveo koliko je država uprihodila od prodaje tih stanova. Prodano je 318.011 stanova, od toga je država uprihodila milijardu i 300 milijuna eura. Devedeset posto tog iznosa – milijardu i 170 milijuna eura – služi po izričitoj zakonskoj odredbi za rješavanje stambenog pitanja zaštićenih najmoprimaca. A Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine kao predlagatelj ovog novog zakona, upravo izglasanog, predlaže za istu namjenu – dakle, za stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca – utrošiti 107 milijuna eura. Znači, zakonodavac je bivše nositelje stanarskog prava protupravno zakinuo za milijardu i 170 milijuna eura zakonom određenih za pretvaranje stanarskog prava u pravo vlasništva. A na pitanje gdje je nestao novac, nitko nije dobio odgovor. Tu je taj problem, što je taj novac netragom nestao ili je preraspoređen za drugu namjenu.
Iz Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine pojasnili su što se dogodilo s novcem predviđenim za tu namjenu. Tvrde da su stanovanje i problematika zaštićenih najmoprimaca oduvijek bili u nadležnosti lokalne samouprave,a lokalna samouprava tvrdi da nema ništa sa stambenih zbrinjavanjem tih zaštićenih najmoprimaca. Pitali smo i gradsku upravu u Šibeniku hoće li se uključiti i rješavanje tog problema.
„Grad Šibenik, na žalost, nema slobodnih stanova za navedenu namjenu. Grad se može uključiti u rješavanje pojedinačnih slučajeva ako u okviru postojećeg fonda u relevantnom trenutku bude raspoloživi stanova.Prema dosadašnjoj praksi, stanovi u vlasništvu Grada dodjeljuju se na korištenje isključivo socijalnim slučajevima, prema preporuci Centra za socijalnu skrb Šibenik” , napisali su što znači da je sve na državi koja daje obećanja, donosi mjere, ali sav teret je i dalje na zaštićenim najmoprimcima.