Kamene pojilice za pse i mačke kod Medulića u prizemlju hotela Heritage i natpis iznad jedne od njih "Amor di Kani" (Ljubav Božja psima) svjedoče o tome da su stari Šibenčani brinuli. Tamo su stavljene još u 16 stoljeću. Mnogi Šibenčani danas pokazuju jednaku pa i veću brigu za nezaštićene životinje, primjerice skupina stanara zgrada na Maloj loži koja svakodnevno brinu o tamošnjim samoživućima macama koje su, gotovo posvojili, samo što ne žive u njihovim stanovima, ali zato brinu za to da imaju sve što im treba, od kućica, toplog prostora kada temperature padnu ispod 0, veterinarske skrbi. Sve su sterilizirane i čipirane.
Najpoznatije među njihovim macama su Brigitte i Ulrike koje su njihove mezimice, ali i mezimice turista već godinama. Živjele su na početku u Studija grafičkog dizajnera Ante Filipovića Grčića , ali i okolnim poslovnim prostorima, a kada je on preselio na Baldekin, o macama su se nastavili brinuti susjedi. I tako je do danas.
"Priča o našoj brizi za mace stara je barem 30 godina. Uvijek je bilo ljudi koji vole mačke kao i onih koji ih mrze i uništavaju. ali i onih koji uništavaju. Mi o svojim macama brinemo, hranimo ih, vodimo kod veterinara, svatko da za to novca koliko može. Tu smo Luka,Majda Lambaša, Jadranka Čeko. Tome je bila posvećena i naša pokojna Vanja Dadić koja je bila udomila Urlike. Deset dana prije svoje smrti nazvala me i pitala što će biti s njezinom macom. Dok je ona bila u bolnici svi smo i imali ključ njezinog stana i odlazili hraniti Urlike. Pa moramo se sjetiti i pokojne gospođa Vjere Živković koja je jako voljela naše mace. Uvijek bi zvala i pitala po imenu kako je koja i je li što jela", priča Sandra Petković ime te skupine građana koje brinu o mačcima i macama.
Svatko od njih ima svoje ime. Među najpoznatijim je bio mačak Pero koji je bio prelije, kitnjastog repa i sigurno je najfotografiranija maca koja je živjela u tom dijelu grada. Međutim prije mjesec dana ga je pregazio automobil na cesti kod Vodovoda i dalje tuguju za njim.
Taj pokret brige o macama u tom dijelu grada se proširio. U njemu sudjeluju i konobari obližnjih kafića, butika koji zimi po noći puste mace u svoj prostor, a po danu ih puste da leže na njihovim stolicama i hrane ih. Suzana Rak iz Dubrave jedna je od većih donatorica hrane za te mace, a napravila im je i kućice u kojima po noći borave.
"To je svakodnevna briga o našim macama. Te mace svi mi volimo, vole ih gosti kafića, konobari. Nedavno smo jednu macu morali odvesti veterinaru zbog hematoma na glavi koji je nastao, vjerojatno, od udarca koji je primila. Zadržali su je nekoliko dana na liječenju, a mi smo je svakodnevno posjećivali. Nama je to sve normalno i ništa nam nije teško. Samo da još nije mrzitelja maca koji nam kradu i uništavaju kućice kutije i omalovažavaju ovo što radimo, a mi smo kao jedna velika obitelj i to je kraj priče", zaključila je Sandra Petković ovu humanu priču o suživotu i ljubavi ljudi i životinja.
