Postoje ljudi koje svakodnevno srećemo, pružaju nam neke usluge, znamo ih možda i po imenu, popričamo s njima, ali o njima ne znamo ništa više od tog posla koji obavljaju. Među njih spadaju i vozači gradskih autobusa koje oni koji se redovno njima voze stalno susreću, pozdrave ih po imenu, možda kod ulaza u autobus razmijene s njima i nekoliko riječi, ali tko su oni, gdje žive, što ade u slobodno vrijeme?
Popričali smo s dvojicom od njih Josipom Ercegom i Paškom Lugovićem.
Josip Erceg ima 44 godine živu u Gaćelezima s roditeljima i braćom i neoženjen je. Radio je kao vozač najprije u Agrokoru, pa u Autotransportu, potom na međunarodnim linijama, a kada je „Gradski parking” preuzeo gradski prijevoz javio se na natječaj za posao.
„ Tu sam od prvog dana. Prije potpisivanja ugovora ljudi koji vode tvrtku predstavili su mi ovaj projekt, meni se to svidjelo i nisam požalio do danas”, kaže Josip
Paško je bio hrvatski branitelj, a nakon Oluje je skinuo uniformu i zaposlio se kao vozač u tadašnjem „Autotransportu”
„U Autotransportu sam proveo nešto manje od 28 godina. Nije bilo lako. Kad su krenule nove gradske linije došao sam u „Gradski parking” jer sam tu vidio perspektivu. Moja stara firma se bazira na prijevozu učenika, a ja nisam za to. na prijevozu učenika, a ja nisam za to. Vozio sam gradske linije i to sam htio nastavit. Ovdje mi je dobro. Vozimo bolje autobuse imamo bolje uvjete za rad i zadovoljan sam”, priča Paško.
Ističu kako među vozačima nema privilegiranih, svi voze na svim gradskim linijama, ali posao je dobro organiziran i nije toliko naporan.
I jedna i drugi priznaju da je posao vozača gradskih autobusa zahtjevan i stresan. Puno ljudi dnevno prođe kroz njih.
„Nije lako raditi s ljudima. Neki nekad imaju loš dan pa su mrzovoljni, ali ja svakog dočekam s osmijehom i pozdravim ga. Većina ljudi je ipak ljubazna i pozitivna i to i meni uljepša dan. Nemamo puno komunikacije s njima jer je između nas i fizička barijera, a niti ne smijemo razgovarati vožnji jer moramo biti koncentrirani na promet”, objašnjava Josip.
Paško kaže da pomogne svakome kome može, barem osmijehom.
„Nije lako s ljudima, ali kad god mogu pomognem im, popričam s njima. Malo je bilo ljude u početku teško naučiti da je ulaz samo na prva, a izlaz na zadnja vrata. Tražili su da im svugdje stajemo, što se prije radilo, ali mi to ne smijemo. Nekad zna biti i velika gužva i galama, pogotovo kad đaci idu u školu ili se vraćaju iz nje u autobusu, ali sve to izdržimo”, dodaje Paško.
Slobodno vrijeme Josip se bavi sportom i svojim maslinikom. Paško, koji živ u Bilicama, ima vlastitu obitelj, a od posla se odmara također radeći u masliniku i općenito boravkom u prirodi, a posebna strast mu je berba šparoga.
