Umrla je u 94. godini Živana Vučić, prva šibenska kineziologinja, dama u punom smislu te riječi, ikona stila, supruga pokojnog šjor Ive Vučića, šibenskog uglednika, glazbenika, sportaša i ljekarnika. Kada bi se u Šibeniku birao najdugovječniji i najljepši ljubavni par oni bi sigurno bili jedni od glavnih konkurenata. Gospođa Živana otišla je na vječni počinak nedugo nakon svog legendarnog supruga s kojim je provela više od 70 godina. Pokopana je danas pokraj njega, u obiteljsku grobnicu na groblju svete Ane.
Gotovo cijeli svoj radni vijek provela u šibenskom Centru za odgoj i obrazovanje na Šubićevcu koji skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i do kraja života s radošću se sjećala tih dana i brojnih anegdota.
U spomen na nju objavljujemo razgovor koji smo prije nekoliko godina vodili s njom:
Profesorica kineziologije Živana Vučić, došla je Centra za odgoj i obrazovanje Šubićevac netom poslije njegovog otvaranja, nakon što je zatvorena Pedagoška akademija u Šibeniku na kojoj je radila. Iako je već dugo u mirovini i danas rado tamo navrati.
-Kada sam trebala doći u Centar za odgoj i obrazovanje Šubićevac, dvojila sam o tomu hoću li prihvatiti taj posao jer mi je rad s djecom s teškoćama bio nepoznanica, ali sam na kraju odlučila ući u taj eksperiment i nisam požalila. Moj prvi dan na poslu bio je onaj dan kada je u Centar došla prva grupa učenika s intelektualnim smetnjama. Čim su izašli iz kombija počeli su vikati, tući se kao gladijatori. Pomislila sam: Bože gdje sam ja to došla? Na kraju je sve odlično ispalo. Nisam ni na trenutak požalila što sam ostala u toj školi do umirovljenje 1991. godine, pa i duže jer sam nakon odlaska u mirovinu još dvije godine vodila izvannastavne aktivnosti.
Profesorica Vučić je već na fakultetu specijalizirala kineziterapiju i vrlo brzo je to svoje znanje počela primjenjivati u nastavi.
-Jedna od prvih stvari koje sam učinila po dolasku u Centar bila je da tu djecu treba pregleda ortoped. Tog se posla rado prihvatio dr. Šime Stipaničev. Dolazio je na početku svake školske godine i pregledao svu djecu, a utvrđene deformitete upisao u njihove kartone tako da sam po tome ja s njima vježbala. Ubrzo se u Centru zaposlio i profesor tjelesnog odgoja Joško Bego koji je preuzeo tjelesni odgoj tako da sam se ja bavila samo kineziterapijom. Vodila sam i neke izvanškolske aktivnosti, najprije plesnu radionicu jer sam kao djevojka u šibenskom kazalištu plesala balet. Nastupali smo na smotrama slobodnih aktivnosti osnovnih škola i bili su među boljima. U početku su bile samo curice, a kasnije sam uključila i dečke. Nastupili smo s „Menuetom“ od Mozarta i s dijelovima iz baleta „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca. To su uglavnom bila lako mentalno retardirana djeca, a bilo je dosta graničnih slučajeva ili odgojno zapuštene djece tako da se moglo s njima lijepo raditi, prisjeća se profesorica Vučić.
-Uživala sam s njima raditi, a najveća zahvala za cijeli moj rad bilo mi je kada mi je jedna djevojka, koja je bila u mojoj plesnoj grupi prije odlaska iz škole došla i kazala: -Hvala vam učiteljice. Bilo nam je divno s vama. Dobila sam od njih i još jedno veliko priznanje. Kod nas je bila jedna mala iz Drniša koju je mama ostavila baki i otišla u Njemačku. Bila je jako visoka i jako je brzo izrasla pa je došlo i pitanje stanje njezine kičme. Nabavilo smo joj remenje koje je morala stalno nositi, ali on ih je bez našeg znanja skidala. Zamolila sam našeg majstora da joj ih tako pričvrsti da ih ne može skidati i tako ih je, istina nevoljko, nosila stalno pune dvije godine. Nakon što je završila školovanje i otišla u Njemačku poslala mi je pismo u kojem mi je zahvalila na upornosti jer su se, kaže, liječnici u Njemačkoj čudili, kako je moguće da je uz takav rast uspjela sačuvati zdravu kičmu, otkrila nam je Živana Vučić.
Profesorici Živani Vučić u sjećanju ostale anegdote njezinih učenika za koje kaže da su bili iznimno duhoviti i da bi sa sata uvijek izašla nasmijana.
Anegdota 1:
Imala sam jednog posebno duhovitog učenika, Nebojšu, koji je bio i jako dosjetljiv. Jednom sam se mučila s jednim drugim učenikom iz njegovog razreda da savlada neke vježbe, a on nikako da napravi ono što sam mu pokazivala pa sam malo i izgubila živce. A Nebojša će na to: -Ma nemojte se drugarice ljutiti. Nije kriv on. Kriva je majka priroda.
Anegdota 2:
Taj isti Nebojša je imao neko, sada se ne mogu sjetiti, srbijansko prezime pa smo misli da je po narodnosti Srbin. Bilo je to dan prije Božića, a on meni kaže:
-Drugarice, ja vam sutra nisam u školi. Moram kući.
Ja mu na to odgovorim da što on ima sa sutrašnjim danom, a on meni kao iz topa odgovori:
-Ma drugarice, vi mislite da sam ja ono što nisam, a ja sam vam H!
Anegdota 3:
Taj je Nebojša baš je bio poseban. Jednom smo kolega Bego i ja išli s petnaestero djece na neku smotru u Rijeku. Natjecanje je bilo ujutro, a mene je brinulo kako ćemo s njima ispuniti popodne pa mi je palo napamet da odemo u kino. Na to mi je jedan dečko rekao da to baš nije pametno jer da neki ne znaju ili da sporo čitaju pa neće moći pratiti film, da će proći scena, a oni neće uspjeti pročitati titl. Problem je riješio Nebojša. On se dosjetio kako ćemo otkriti tko može, a tko ne u kino. Postrojio ih je i dao svakome da pročita naslovnicu tadašnjeg časopisa "Svijet" . Onima koji nisu uspjeli pročitati kazao bi: -Prošla scena. Ne može!
Anegdota 4:
Bio je jedan mali Dubrovčani koji je imao hidrocefalus, a volio je druge zadirkivati. Bilo je to na početku Domovinskog rata. Oni su nas do tada zvali drug ili drugarica, a mi smo im tada objasnili da nas ubuduće zovu nastavnice, teto, gospođo... Jedna mala se zbunila pa me je oslovila drugarice, a mali Dubrovčanin je odmah reagirao kazavši joj:
-Ma kako ne razumiješ. One su na školske praznike otišle kao drugarice, a vratile su se kao gospođe.
Anegdota 5:
Imali smo jednog dečka koji je volio novac i radio bi sve samo da nešto zaradi. Išao je i na sprovode, nosio vijence... Jednog dana dođe on k mene i kaže mi:
-Blago vama profesorice.
-A što bi meni bilo blago?
-Sutra je prvi, a? Stiže vam plaća!
