IM MEORIAM: Umro je Krste Lambaša (1924. - 2021.), legendarni barba Maćo, šibenski antifašist i borac za radnička prava

Krste Lambaša, barba Maćo, rođen je 1924. godine u Šibeniku u Crnici od čaće Mate i majke Marijice rođene Zaninović. U Crnici je završio četiri razreda osnovne škole, a s dvanaest i po godina otišao je na zanat kod mesara Stipe Gojanovića koji je imao mesnicu na Dobriću. Nakon tri godine šegrtovanja, 1939. godine, s petnaest i po godina položio je radnički ispit. Imao sam tada petnaest i po godina. Odmah su u borbu za radnička prava, s nepunih 16 godina već je bio politički aktivan. Imao je 17godina kada je primljen u SKOJ, a kada  su 1941. godine Šibenik okupirala talijanski fašisti, počeo se boriti protiv njih, najprije ilegalno, a potom otvoreno i neprikriveno. Bio je sekretar šibenskog zapadnog rajonskog komiteta SKOJ-a i osnivač specifične šibenske antifašističke organizacije SMG-a (Saveza mlade generacije) koja je okupljala mlade Šibenčanke i Šibenčane koji su se željeli boriti protiv fašista, a nisu bili komunisti. 1942. godine uhitili su ga Talijani i osudili na petnaest godina robije te ga početkom 1943. godine poslali u zatvor u Italiju. Iz Šibenika je odveden u Veneciju pa zatim u Bolonju gdje je bio zatočen u fašističkom logoru u podzemlju rudnika. Odatle je uspio pobjeći nakon kapitulacije Italije prije nego što su logore preuzeli njemački nacisti. Te se početkom 1944. vratio u Šibenik predvodeći grupu od 70 logoraša – antifašista te se odmah priključio partizanima i krenuo u borbu protiv okupatora. Kada su partizani 1944. godine oslobodili Šibenika Krste Lambaša imenovan najprije za zapovjednika ronilačke postrojbe koja je izvlačila hranu iz potopljenih njemačkih brodova, a onda za načelnike milicije u Šibeniku. Na toj dužnosti ostao je do 1945. godine kada je po kazni zato što se protivio nekim odlukama šibenskih komunista, premješten u Dubrovnik na dužnost načelnika Upravnog odjela za konfiskaciju dućana u sklopu Sekretarijata unutrašnjih poslova pri okružnom Narodnom odboru Dubrovnika. Još iste godine na traženje Šibenčana vraća se u rodni grad na dužnost sekretara Rajonskog komiteta SKOJ-a i člana Izvršnog odbora Općine te pročelnika Odbora trgovine, opskrbe i privrede. Nakon samo pet mjeseci vraća se u Dubrovnik gdje je postavljen u Udbu gdje je bio odgovoran za sigurnost Konavla. Iz Dubrovnika premješten je na dužnost načelnika Udbe u Imotskom, a onda opet u Dubrovniku. Iz Dubrovnika je bio premješten u inspektorat u Split gdje je odbio prihvatiti dužnost inspektor Udbe za Dalmaciju, pa su ga po kazni 1948. godine poslali u Benkovac odakle se 1953. godine vratio u Šibenik sa zadaćom da reorganizira šibensku službu unutarnjih poslova. Da bi to mogao obaviti upisao je i završio Pravni fakultet upravnog smjera. Konačno, bio je imenovan za načelnika šibenskog SUP-a i na toj dužnosti po kojoj je najpoznatiji i na kojoj je postao šibenska legenda, ostao je punih 25 godina. Na udaru Partije našao se 1971. godine kada je procijenjeno da ne poduzimam ništa protiv hrvatskih nacionalista, i da je previše blag. Ostao je u Šibeniku iako su ga slali na druge dužnosti. U mirovinu je otišao 1. siječnja 1980. godine i tada je postao predsjednik šibenskog SSSRN-a i predsjednik općinskog SUBNOR-a. Na dužnosti predsjednika SUBNOR-a ostao je i nakon demokratskih promjena i Domovinskog rata u neovisnoj Republici Hrvatskoj.