Datum objave: 09. Srpanj 2020

UMRO JE VEDRAN JAKŠIĆ / Svoju sam karijeru stvorio sam, a ponosim se što sam je ostvario kao Šibenčanin boreći se za svoj Šibenik.

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Umro je profesor Vedran Jakšić, dvostruki prvak svijeta i osmerostruki prvak Hrvatske u bodybuildingu, začetnik nastave i prvi šibenski profesor računarstva i informatike, inovator, pionir biokibernetike, osnivač prve šibenske sportske teretane i prvog šibenskog bodybuilding kluba, tvorac i voditelj najvećeg i najboljeg šibenskog disco cluba svih vremena.  

Ovako je taj zaslužni i ponosni Šibenčanin opisao svoj život i karijeru:

Moj otac Đuro, porijeklom iz Igala, zaljubio se u moju majku Nadu, pa je tražio premještaj iz Zagreba u Šibenik da bi mogao biti s njom. U Šibenik je došao 1948. godine i ostao ovdje zauvijek. Bio je direktor šibenske Elektre, a moja majka, porijeklom iz obitelji Aras Kecan, bila je službenica u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva. Ja sam njihovo jedino dijete. Rođen sam 1953. godine u Šibeniku i odrastao sam kao pravo šibensko dite. Živjeli smo na Gorici, a od svojih vršnjaka razlikovao sam se samo po tome što sam još kao dječak bio nezadovoljan svojim izgledom. Bio sam slabašan. Nikakav. Imao sam kokošja prsa i izuzetno tanke ruke. Išao sam u peti razred osnovne škole kada se u meni pobudila jaka volja da to promijenim. Odluku da više ne budem slabašan i poboljšam svoj izgled tjelovježbom donio sam 1965. godine. Imao sam tada jedanaest i po godina. Počeo sam trenirati s ekspanderima, oprugama za rastezanje, jer to je bilo jedino što se tada moglo kupiti. O utezima ili spravama za vježbanje moglo se samo sanjati. Zato sam bez ičije pomoći teretanu sa svim potrebnim spravama napravio u svojoj sobi u obiteljskoj kući na Gorici i počeo vježbati. Tada nisam znao da se to zove bodybuilding. Zapravo nisam uopće ništa znao o vježbanju i oblikovanju tijela. Nisam imamo nikakve uzore niti sam imao koga pitati za savjet. Znao sam samo da želim promijeniti svoj izgled i da od tog cilja neću odustati.

Pilanje pruge

Tako sam počeo vježbati na tim svojim sam svoj majstor spravama. Utege sam pravio od olova i metalnih koluta s poluga željezničkih skretnica. Dogodilo se da je baš u to vrijeme obnavljana pruga u Šibeniku pa su skretnice bile bačene sa strane. Pitao sam mogu li ih uzeti. Rekli su da mogu - ako mogu. Bili su u pravu. Nije to bilo tako jednostavno. Satima sam sjedio pored pruge i ručnom pilom pilao polugu kako bih došao do teškog metalnog koluta s njenog vrha. Prvog dana su me znatiželjni prolaznici samo pogledali. Sutradan sam već bio atrakcija. Dolaze ljudi, stanu i gledaju kako pilam prugu. Idućeg dana evo znatiželjnika opet samo ih je sada više. Mene nitko ništa ne pita ali čujem ih što međusobno govore. Neki su misli da sam diverzant i saboter željeznice. Ti su koluti od poluga željezničkih skretnica bili izvrsni. I danas ih koristimo u teretani.

U intimi svoje sobe

Ustrajan i tvrdoglav kakav već jesam vježbao sam svaki dan. Od 1965. do 1988. godine, dakle gotovo četvrt stoljeća, nitko u Šibeniku nije znao da vježbam i bavim se sportom. Malo tko je primjećivao da intenzivno treniram i da sam posvećen nekom svom cilju. Moji prijatelji znali su da vježbam, ali se na meni to baš i nije vidjelo pa na to nitko nije obraćao osobitu pažnju. Da sam nešto postigao vježbajući shvatili su tek 25 godina kasnije. Do tada nisam izgledao ništa posebno. Vježbao sam u svojoj sobi na svojim spravama onako kako sam zamišljao da treba vježbati. Bio sam potpuno samouk. Za bilo kakvim znanjem tragao sam po medicinskoj literaturi i anatomskim atlasima. Sada će to zvučati kako nekakva tragikomična anegdota, ali sve do 1988. godine, kada sam već kao tridesetsedmogodišnjak izašao na prvo natjecanje, nisam uopće bio svjestan da vježbam na krivi način.

Žabe i proteini

Nastavio sam vježbati i kada sam 1968. godine krenuo u gimnaziju. Jedina razlika je bila u tome što sam u gimnaziji mogao saznati više o onome što me je najviše zanimalo, a to su bili anatomija ljudskog tijela te građa i kontrakcija mišića. U biološkom laboratoriju gimnazije samoinicijativno sam secirao žabe i, gledajući pod mikroskopom što se događa, njihove mišiće podraživao električnom strujom. Tako stečeno znanje primjenjivao sam na sebi. Nisam se ni posebno hranio jer ni o sportskoj ishrani nisam znao puno. Tek 1969. godine saznao sam za proteinske koncentrate. Počeo sam ih uzimati kada mi je bilo petnaest godina. Donosili su mi ih prijatelji koji su putovali u inozemstvo ili su išli u šoping u Trst.

Čeličenje volje od rive do Jadrije i nazad

Nakon prvog razreda gimnazije i gotovo pet godina vježbanja odlučio sam ojačati vlastitu volju. Učinio sam to na svoj način. Plivao sam od stare peškarije u Docu do Jadrije i nazad bez stajanja. Nikome nisam kazao što namjeravam. Bio je to rizičan pothvat. Plivao sam punih deset sati jer nisam bio dobar plivač. Podcijenio sam udaljenost i težinu izazova, ali sam izdržao. Uspio sam jer sam imao jaku volju. Tako sam se čeličio. Svoj plivački maraton nikada više nisam ponovio jer to više nije bio izazov. Izazov mi je bila i škola. Bio sam odlučan učenik. Gimnaziju sam završio s prosječnom ocjenom 5,0. Moj maturalni rad bio je Anatomija i fiziologija skeletne muskulature. S njim sam, noseći žabe sa sobom, išao i na državno natjecanje iz biologije. To je bila tema koja me je zanimala i njom sam se bavio od petog osnovne, međutim nisam išao studirati medicinu nego elektrotehniku. Kada sam 1972. otišao na studij u Split trenirao sam u svojoj podstanarskoj sobi. Nisam imao dva kompleta utega, pa sam na relaciji Šibenik - Split - Šibenik dva puta tjedno nosio u torbi četiri olovne ploče. Te moje torbe bile su čudo i bilo je puno anegdota s njima.

Veteran - početnik

Da ne vježbam kako treba, shvatio sam 1988. godine kada sam otišao na prvo prvenstvo tadašnje SR Hrvatske. Nastupio sam za splitski bodybuilding klub Radman Gym. Čuo sam da će prvenstvo biti održano pa sam otišao u taj klub, predstavio se i pitao mogu li nastupati za njih. Rekli su: -Možeš, a da me nisu ni pogledali. Do tada se nisam natjecao, jer natjecanja na regionalnoj ili republičkoj razini nije bilo, a državna razina bila je prevelik zalogaj za mene. Kako sam prošao? Jako loše. Bio sam peti u kategoriji do 80 kilograma. Nesrazmjer mojih velikih ruku i malih nogu bio je evidentan, a nisam bio ni dovoljno mišićav. Kada sam trebao izaći pred publiku i suce organizatori su me najavili kao veterana iz Šibenika. Za njih sam zbilja bio veteran jer sam tada već imao 35 godina, ali ja sam zapravo bio početnik. Pojavio sam se niotkuda. Nitko za mene kao sportaša nije znao. Zašto sam se tako kasno početi natjecati? Netko bi mogao pomisliti da sam bio nesiguran i da nisam vjerovao u sebe. Ne. Razlog je bio nešto sasvim drugo. Zaokupio me je – disco u šibenskoj gimnaziji. Uz disco i profesorski posao za natjecanja jednostavno nisam imao dovoljno vremena.

Mogu li ja nastupiti na prvenstvu Jugoslavije?

Neuspjeh u Splitu šokirao me je, ali me nije deprimirao nego me je očeličio i motivirao da treniram ozbiljnije. Nisam se dao. Radio sam puno i već 1989. godine bio sam drugi u Jugoslaviji. Doista sam se trudio da bih to postigao. Vozio sam svaki dan sobni bicikl tri sata, a nakon toga još tri sata pješačio hodnicima gimnazije. Zašto po hodnicima gimnazije? Zato da me ljudi ne bi zaustavljali i prekidali proces topljenja sala. Nakon ručka spavanje pa teretana, pa još tri sata sobnog bicikla i još tri sata hodanja gimnazijom. Smanjio sam težinu s 95 na 69 kilograma. Nisam imao tako malo kilograma još od osnovne škole, a opseg nadlaktice bio mi je oko pola metra. Jake ruke su postale moj zaštitni znak i ono što me je činilo drukčijim. Te godine nije bilo prvenstva Hrvatske, a prvenstvo Jugoslavije je organizirano u Knjaževcu, gradu daleko na istoku Srbije uz granicu s Bugarskom. Sjeo sam na vlak i otišao tamo, našao organizatore, rekao sam im tko sam i pitao ih mogu li nastupiti. Pristali su. Bilo im je drago da imaju nekoga iz Hrvatske. Bilo je tada sve dosta liberalno. Nije trebalo biti član nekog kluba i imati posebne preporuke, a organizatori i nisu postavljali previše pitanja. Bio sam, dakle, odličan, drugi u Jugoslaviji. Izgubio sam samo od sedmerostrukog prvaka Jugoslavije, Danka Radovanovića iz Knjaževca.

Elan

Priča o discu u gimnaziji počela je 1978. godine, a trajale je sve do 1989. godine kada sam se definitivno odlučio posvetiti sportu. Nikada nisam imao u planu baviti se organizacijom plesnih večeri za mlade pa ni raditi u prosvjeti, ali ... nedokučivi su putovi Gospodnji. Po završetku fakulteta, s diplomom u džepu, nisam mogao odmah naći posao pa sam davao poduku i repeticije iz fizike, matematike, biologije i engleskog. Radio sam dvanaest sati dnevno da bih si mogao napokon kupiti prave utege koje je počeo proizvoditi slovenski Elan. To mi je bio san. Elan je bio pojam.

Pionir biokibernetike

Diplomirao sam 1977. godine na odsjeku biokibernetike. Biokibernetika, primjena tehnike u medicinskoj terapiji, bila mi je specijalnost jer je imala veze s tjelovježbom i nastojanjima da formiram svoje tijelo. Iako sam studirao elektrotehniku i dalje su me zanimali anatomija ljudskog tijela, građa i funkcioniranje mišića. Uspio sam na inovativan i u to vrijeme još neviđen način povezati elektroniku i građu ljudskog tijela koja me je zanimala i zaokupljala. Konstruirao sam Funkcionalni elektronički stimulator. To je 1977. godine bio prvi uređaj za pokretanje udova paraliziranih ljudi elektrostimulacijom u svijetu. Nisam imao nikakve savjetnike. Sve sam napravio sam. Fakultet mi je dao laboratorij na korištenje, ali sve sam napravio kod kuće u Šibeniku. Taj uređaj testirao sam na pacijentima neurokirurškog odjela u Šibeniku. Dobro je funkcionirao. Bio sam oduševljen, međutim, istovremeno je to bilo i tužno iskustvo jer nije lako vidjeti unesrećene ljude kako se raduju što im se život barem djelomično vraća u obamrle udove, a znati da od komercijalne proizvodnje neće biti ništa. Bilo se pročulo što ja to radim, ali su glasine bile preuveličane. Javljali su mi se ljudi da im napravim ruke, jer su mislili da ja to mogu. Na žalost svoj uređaj nisam mogao patentirati, jer su tada takve naprave morale ostati na fakultetu. Uređaj je izazvao veliko zanimanje, ali su mi rekli da komercijalna proizvodnja nije moguća, jer bi uređaj bio previše skup.

PTO


Zaposlio sam se u prosvjeti jer nisam mogao naći zaposlenje u struci. U Šibeniku nije bilo posla za diplomiranog elektrotehničara. Ne bih se ni u gimnaziji zaposlio da slučajno Antica Lovrić profesorica koja je predavala proizvodno – tehničko obrazovanje (PTO) nije dobila posao u rodnom Splitu. Javio sam se na natječaj i primili su me. Pred kraj studija u Splitu smanjio sam intenzitet treninga da bih mogao diplomirati i jedva sam čekao kraj studija da bih se mogao posvetiti sportu i treninzima. Sada sam se veselio poslu u školi jer mi se činilo da ću imati više vremena za sebe pa sam unaprijed trljao ruke od radosti. Nisam računao da disco. I da će zbog njega sport pasti u drugi plan. Zato je moja karijera počela u dobi kada drugi sportaši karijere već završavaju. Bila je čista igra sudbine to što se nisam zaposlio u nekom poduzeću nego u prosvjeti i postao profesor.

Prvi šibenski profesor informatike

Kompjuteri i ono što danas nazivamo informatikom nije bilo zastupljeno u nastavi, ali meni se računarstvo sviđalo, puno sam o tome znao pa sam kao gimnazijski profesor unosio elemente informatike u nastavu PTO-a. Kada sam 1978. godine samoinicijativno u nastavu uveo usvajanje znanja o kompjuterima i računarstvu o tome je tada malo tko nešto znao, a današnji PC nije bio još ni pretpostavka. Tumačio sam učenicima građu računala i objašnjavao kako ono funkcionira. Tada u Šibeniku nije postojao ni jedan kompjuter pa sam đake vodio u Solin da tamo vide kako on izgleda i funkcionira. Od 1990. godine nisam više predavao PTO, koji je ukinut, nego informatiku.

Moralno pravo na teretanu

I kao profesor u gimnaziji nastavio sam vježbati u svojoj kućnoj teretani. Tek 1990. godine, u suradnji s košarkašem Robertom Jablanom, otvorio sam prvu javnu teretanu u Šibeniku. Bio je to pravi pozitivni kaos. U teretanu se upisalo više od 350 Šibenčana! Teretana je bila hit. O javnoj teretani razmišljao sam i ranije, ali sam nekako osjećao da nemam moralno pravo nuditi svojim sugrađanima nešto takvo dok se osobno ne dokažem na natjecanju i ne budem uzor i autoritet. Otvoriti teretanu kao anonimac i pozivati ljude da vježbaju, a nemati osobne rezultate bilo mi je neozbiljno. Tko bi došao vježbati u teretanu nekog običnog čovjeka?

Zbog Šibenika i za Šibenik

Odaziv Šibenčana u novootvorenu teretanu nije bio slučajan. Puno sam radio na promidžbi. Deset nedjelja za redom imao sam edukativne i motivirajuće emisije na Radio Šibeniku. Reklamirao sam buduću teretanu i objašnjavao čemu ona služi. Dvije godine kasnije teretana je bila temelj za osnivanje bodybuilding kluba kojeg smo nazvali Vir. Inicirao sam osnivanje kluba, jer inače ne bih mogao nastupati kao natjecatelj iz Šibenika, a ja sam želio nastupati kao Šibenčanin i promicati ime svoga grada. Da bih to mogao, Šibenik je morao imati bodybuilding klub. Ja sam bio osnivač, prvi predsjednik Marin Dodig. A kasnije godinama Siniša Kostelac.

Početak velikog disca u gimnaziji

No sportski uspjesi, teretana i klub nisu mi bili još ni u primislima kada sam se 1978. godine zaposlio u gimnaziji. Odrađivao sam tek svoje drugo polugodište kada je k meni, početkom 1979. godine, došla tadašnja predsjednica omladine u gimnaziji Tonkica Ercegović. Zamolila me je da joj pomognem i da urgiram kod direktora da omladini vrati disco kojeg je zbog nekog razloga ukinuo. Nisam je mogao odbiti pa sam otišao kod direktora profesora Ive Livakovića. On me je pažljivo slušao i kazao: -Može, ali ako ćeš ti biti u discu i paziti da sve bude u redu. Prijedlog mi se učinio razumnim. Tako je počelo. Prvi dan sam samo redario. Odmah sam uočio da disco nema primjerenu rasvjetu, garderobu... da to nije ono što mladima treba i što disco može biti i odmah sam se bacio na posao da to promijenim.

Novac ušiven u pidžamu

Onako kako sam uredio i opremio svoju sobu za vježbanje tako sam uredio i opremio i gimnazijski disco. Kao elektroničar znao sam napraviti light show, a i druge stvari su mi išle od ruke, pa sam napravio vješalice za garderobu, prozore i vrata. Izradio sam i osamdeset klupa s naslonima širokih dva metra tako da publika može sjediti ako se u dvorani održava neka priredba. Razglas je bio loš, ali sam i to riješio 1980. godine tijekom odsluženja vojnog roka u Beograd. U vojsci sam bio pitomac na odjelu kriptozaštite, šifriranja i dešifriranja tajnih poruka. Računao sam da ću u vojsci moći trenirati, pa sam prenio svoje utege u vojarnu. Međutim, uz deset sati nastave dnevno i ostale vojničke obaveze, nije bilo vremena za trening. Nakon pola godine, po završenoj obuci, ostao sam na vojnoj školi kao asistent. na katedri za kriptozaštitu. U slobodno vrijeme javljao sam se na sve oglase u Beogradu kako bih našao adekvatan razglas za naš disco. Konačno sam pronašao razglas koji bi nam odgovarao. Bio je vrhunski, ali mi nismo imali unaprijed osiguran novac za kupnju. Prodavačima sam ponudio svoju osobnu kartu i vojnu knjižicu kao jamstvo da ćemo im prihodom od ulaznica razglas uredno platiti. Oni su kazali: -Nas ne zanima ni tko si ni što si. Ne trebaju nama nikakva jamstva, ali budi bez brige, ako ne platiš, mi ćemo te već naći. Razglas je poslan vlakom u Šibenik. Bio je nešto najbolje što je u to vrijeme bilo moguće nabaviti u socijalističkoj Jugoslaviji, zemlji zatvorenih granica i akutne oskudice uvozne robe. Imao je četiri bas kutije i dvije visoko tonske kutije. Kasnije smo nabavili i napravili još mnogo dobrih zvučnika. Po povratku s odsluženja vojnog roka sklopio sam razglas i organizirao disco i subotom i nedjeljom, kako bismo skupili dovoljno sredstava za otplatu razglasa. Novac sam odnio u Beograd krajem 1981. godine. U strahu da me putem tko ne opljačka novac sam ušio u pidžamu. Sa mnom je išla i predsjednica Saveza socijalističke omladine šibenske gimnazije, Danira Pauk, kao svjedok da sam uredno platio dug. Postupno smo dokupljivali opremu, pa je naš razglas narastao do kompleta od 40 zvučnika i snage od 5000 vati. To je u ono vrijeme bio jedan od jačih razglasa u svijetu. Tada nigdje osim u Šibeniku nije bilo moguće na sličan način uživati u glazbi i plesati, pogotovo ne za tako simbolične cijene ulaznica.

Rock i heavy metal

Gimnazijski disco razlikovao se od drugih disco clubova po tome što nije imao disco jockeya, osobu koja je birala i puštala glazbu s gramofonskih ploča. Nisam mogao naći nikoga tko bi se time bavio. Kako ja istovremeno nisam mogao biti i redar u dvorani i DJ, tijekom tjedna sam birao i snimio glazbu na tada popularne kasete. To je bio zahtjevan posao jer još nisu postojale MP3 datoteka ni copy/paste nego se glazba presnimavala s vinilnih ploča na kasete, a prijenos svake pjesme trajao je onoliko koliko je duga. Na snimanje programa za subotnje večeri trošio sam i do pedeset sati tjedno. U gimnaziji se plesalo uz najbolji svjetski rock i heavy metal, a ne samo uz disco hitove, pa je i po tome bio drukčiji.

Taš

Glazbu i glazbeni ukus koji sam donio u gimnazijski disco pokupio sam na neobičan način. U drugoj polovici služenja vojnog roka u Beogradu subotom sam odlazio u disco Taš na plivačkom bazenu na Tašmajdanu. Do tada nisam imao neki svoj glazbeni ukus niti sam slušao glazbu. Na Taš nisam išao plesati nego promatrati što se tamo događa. Bilo je to nešto novo, zanimljivo i uzbudljivo. Zapazio sam da posjetioci ne reagiraju na sve pjesme jednako pa sam to počeo proučavati. Nabavio sam radio – kazetofon, motrio reakcije na pjesme i ako mladost na neku od njih počne skakati kao ludi kliknem REC i snimim je. Nije bilo sumnje da je to ono pravo. Tako sam se domogao dobre glazbe, a kasete s Taša postale su glazbeni temelj gimnazijskog disco cluba. Izbor glazbe diktirale su reakcijama posjetilaca, a posebnu pozornost posvećivao sam njihovom redoslijedu i prilagođavanju dinamike plesa pretpostavljenoj fizičkoj kondiciji posjetilaca. Nakon poduljeg bloka skladbi za skakanje, graduiranih sve žešćim tempom, nakon postepenog smanjivanja tempa, slijedio je blok sentiša za odmor i romantične trenutke.

Zapad na istoku

Posložen i opremljen kako treba, gimnazijski disco više nije bio upitan. Naprotiv. Imao sam podršku omladine i direktora Ive Livakovića, kasnije direktora Milana Vučka. Imao sam otvorene ruke, ali i svu odgovornost. Disco je postao javno okupljalište, pa sam svakog petka odlazio do milicije po dozvolu za održavanje javnog skupa. Taj disco bio je, da tako kažem, socijalistički disco. Nije bilo alkohola pa ni coca cole. Pila se voda u WC-u. I svi su bili jednaki. Nije bilo modnih ekshibicija i napadnog šepurenja šminkera. Ne zato što ih u Šibeniku nije bilo, nego zato što je u discu bila tolika gužva da, ako je netko i došao u nekoj modnoj ili luksuznoj odjeći, ona se do kraja večeri pretvarala u štracu. Gužva je na sve stavljala znak jednakosti. No, glazba je bila prava zapadna, a šibenska je mladost disala punim rokerskim plućima. Moji suradnici na prenošenju opreme, prodaji ulaznica, radu u garderobi, radu na rasvjeti... bili su moji učenici. Dolazili su i odlazili kako bi ih život nosio, a ja sam ostajao.

Statika

Kada je profesor Livaković otišao, ošao je novi direktora, profesora Milana Vučka, koji nije bio spreman preuzeti tako veliku osobnu odgovornost i živjeti u stalnom strahu od hoće li izdržati ili će se urušiti pod gimnazijske dvorane. Bio je svjestan da ne može zabraniti disco, jer bi to izazvalo revolt pa je doveo stručnjake za statiku da prosude koliki je kapacitet dvorane u kojoj se plesalo. Presuda je bila: dvorana može primiti najviše 400 osoba odjednom. A mi smo subotom navečer prodavali 1800 ulaznica! Nakon te ekspertize disco je automatski bio ukinut. Postojala je mogućnost da ograničimo prodaju ulaznica na 400 komada i zatvorimo vrata, ali to nije dolazilo u obzir. Disco je, dakle, bio suspendiran, ali nije bila suspendirana moja volja da on i dalje funkcionira.

Gimnazijska disco Kalelarga

OK, ne možemo imati disco u dvorani, ali možemo u prizemlju, u statički sigurnom dijelu gimnazijske zgrade. Trebalo mi je skoro pola godine da napravim plesnu infrastrukturu u dva hodnika i središnjem holu. Bio je to najneobičniji disco koji je ikada postojao. Od kraja do kraja hodnici su dugi 86 metara, a široki tri metra i dvadeset centimetara. Činilo se da je disco u tom ambijentu nemoguća misija, ali to ga je samo obogatilo i učinilo da mladima bude još privlačniji. Hodnici su postali neka vrsta disco kalelarge! Mladost je sada mogla učiniti đir da vidi koga ima, a usput slušati glazbu i plesati. Razglas je bio postavljen na osam mjesta tako da se glazba svuda dobro čula. Disco u gimnazijskim hodnicima bio je prava senzacija, a mogao je primiti i više posjetitelja. Sada smo subotom navečer umjesto 1800 prodavali i po 2400 ulaznica. Kako se zvučnici više nisu mogli prenositi pojedinačno, kao što je bilo u gornjoj dvorani, izradio sam vozilo za transport zvučnih stupova s platformom za montažu opreme.

Gitarijade kao šibenski Woodstock

Zahvaljujući našem moćnom razglasu bili smo u mogućnosti organizirati i nastupe šibenskih rock grupa. Bile su to one popularne gitarijade. Bilo ih je i prije međutim s novim razglasom one su dobile sasvim drugu dimenziju. Sve grupe, a tada ih bilo čak petnaest, željele su svirati u gimnaziji. Em su se mogle iskušati na pravom razglasu, em su imale toliko publike koliko na samostalnim koncertima nisu mogle ni sanjati. Grupe su imale probe za nastup koje su trajale neprekidno po sedam dana i noću. Cijela je škola bučala, brujala i vibrirala, ali se to podnosilo za dobrobit omladine. Od 1982. godine gitarijade smo organizirali redovno jednom godišnje, a u toku godine su na plesnim večerima ponekada nastupale neke grupe. Imali su termine od petnaestak minuta. Bila je to za njih dobra prilika koja se ne propušta jer ih je vidjelo i čulo barem dvije tisuće ljudi. To je bio kao neki šibenski Woodstock.

Kraj gimnazijske disco ere

Disco je trajao do 1989. godine. Ugasio se, jer sam imao druge obveze i odlučio napokon se posvetiti sportu. Neki su mislili da se disco ugasio zbog politike, demokratskih promjena, raspada Jugoslavije i svega onoga što se počelo događati 1989. godine, a eskaliralo 1990. ali to nije točno. Bila je presudna moja odluka da se posvetim sportu. Promijene do kojih je došlo odrazile su se ponajviše na odnos prema razglasu i opremi disca. S dolaskom nove vlasti nestao je Savez socijalističke omladine, a razglas je proglašen vlasništvom škole. Meni su oduzeti ključevi prostorija gdje je bio smješten, a novi ravnatelj ga je počeo pozajmljivati za razne vojne, društvene, kulturne i vjerske javne skupove. Tako se naš legendarni razglas malo po malo rasuo i nestao. Šteta. Bio je to lijepi komad šibenske povijesti i rokerske baštine.

Propast Jugoslavije

Moja sportska karijera počela je, kao što rekoh, 1988. godine kada sam samoinicijativno nastupio na prvenstvu Hrvatske za splitski bodybuilding klub, kreće uzlaznom putanjom 1989. godine kada sam, opet samoinicijativno, nastupio na prvenstvu Jugoslavije, ali je 1990. godine bila privremeno prekinuta jer sam morao položiti ispite iz četiri pedagoška predmeta da bih mogao raditi u školi. Nakon godine dana netreniranja kao jedini natjecatelj iz Hrvatske, nastupio sam u travnju 1991. godine na Kupu Jugoslavije, posljednjem natjecanje prije njenog raspada. Bio sam sedmi. Za prvenstvo Jugoslavije koje je trebalo biti održano u listopadu 1991. godine intenzivno sam se pripremao ne sluteći da ubrzo te države više neće biti.

Prvi Šibenčanin reprezentativac Republike Hrvatske

Čim se Jugoslavija raspala bio sam pozvanu reprezentaciju Republike Hrvatske koja je upravo postala samostalna suverena država. Tako sam postao prvi šibenski sportaš reprezentativac samostalne, demokratske Republike Hrvatske. Za reprezentaciju RH prvi sam puta nastupio u sred Domovinskog rata 26. listopada 1991. godine u talijanskom gradu Porto San Giorgio. Bio sam četvrti u Europi. Bio je to veliki uspjeh. Unatoč tome gradonačelnik Šibenika me nije primio, Savez sportova Šibenika me je ignorirao kao i svi mediji osim tadašnje šibenske televizije. Ono što nije vidio moj Šibenik prepoznao je Hrvatski savez sportova koji mi je dodijelio status vrhunskog sportaša Republike Hrvatske. Tako sam postao prvi šibenski sportaš u svim sportovima sa statusom vrhunskog sportaša, ali mi to ništa nije ni pomoglo ni donijelo.

Pod granatama

Kada je u Šibeniku, u rujnu 1991. godine, oglašena prva uzbuna opće opasnosti pješačio sam gradom skidajući posljednje grame sala. Bilo je to opasno pa i pogubno, ali imao sam ja svoju logiku, svoju matematiku života i smrti. Ako u tim trenucima obalom hodam jedino ja i nema nikog drugoga, a neprijatelj ispali granatu ili raketu koja će pogoditi baš mene onda bi to bila nevjerojatna matematička vjerojatnost. Svakog od tih teških dana trenirao sam redovno. Skoro da bih mogao reći da je to ratno doba bilo moje zlatno sportsko doba. U gimnaziji nije bilo puno obveza, jer nastava zbog ratnih prilika nije bila redovna pa sam mogao trenirati kao nikada do tada. Doduše, naša teretana bila je proglašena javnim skloništem. Imala je vreće s pijeskom na prozorima, a među spravama je boravilo i spavalo svakodnevno po 70 Šibenčana pa sam trenirao provlačeći se između njih. Nisam smetao ni ja njima ni oni meni. Naprotiv, gledali su na to što radim sa simpatijama i bodrili me.

Prvi Šibenčanin prvak neovisne Hrvatske

Nakon četvrtog mjesta u Europi 1991. godine bio sam treći na prvom prvenstvu neovisne Hrvatske 1992. godine i to u srednjoj visinskoj kategoriji. Pobjeđivati sam počeo 1993. godine, u petoj deceniji života. Pobijedio sam na Međunarodnom kupu Podravine u Koprivnici i to je bila moja prva pobjeda u nizu od deset uzastopnih pobjeda. Iste godine pobijedio sam i na državnom prvenstvu Hrvatske. Tako sam postao prvi Šibenčanin i prvi šibenski sportaš prvak neovisne i suverene Republike Hrvatske.

Karijera na kredit

Bio sam dakle prvi Šibenčanin reprezentativac RH, prvi Šibenčanin državni prvak RH i prvi Šibenčanin sa statusom vrhunskog sportaša u RH, ali i prvi sportaš i jedini reprezentativac Hrvatske na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1993., koji je sam platio put sebi i delegatu RH da bi mogao nastupati i predstavljati Hrvatsku na nekom međunarodnom natjecanju. To, na žalost, nije bila iznimka zbog ratnih okolnosti već moj životni usud. Cijelu sam svoju sportsku karijeru financirao sam. Moram biti pravedan. Kad je zatrebalo pokriti troškove puta ili natjecanja pomagali su mi Jadranska banka i naša Županija, ali sve su to bili mali jednokratni iznosi. Sponzore i stalne prihode kao sportaš nikada nisam imao. Za svoja natjecanja, kako su to lijepo rekli novinari RTL-a, dizao sam utege i kredite.

Nepodobni bilder

Nastavio sam pobjeđivati 1994. godine, a 1995. godina bila je još trofejnija. Najprije sam na prvenstvu Mediterana u Lisabonu nastupio kao jedini hrvatski reprezentativac i osvojio šesto mjesto. Opet sam sam sebi i delegatu platio put, ali to je bila već poznata situacija. Pobijedio sam, treći put za redom, na prvenstvu Hrvatske u kategoriji do 80 kilograma, a odnio sam i apsolutnu titulu pobijedivši višestruke prvake Hrvatske u težim kategorijama Žarka Stojića i Eugena Pervana. Čak me je šibenski savez športova proglasio drugim športašem Grada. Prvi, naravno, nisam mogao biti, jer u Šibeniku nije bilo podobno da sportaš grada bude bilder. Te je godine Bodybuilding savez Hrvatske poslao mene i Eugena Pervana na svjetsko prvenstvo jordanskom gradu Amanu. Prvi, na žalost jedini i posljednji puta, bili su nam plaćeni troškovi.

Svjetski prvak na dva kredita

Odlazak na svjetsko prvenstvo u Moskvi 2003. godine bio je dvostruki izazov – sportski i financijski. Sportski jer sam se prvi puta trebao ogledati s globalnom konkurencijom, a financijski jer sam morao podići dva kredita da bih platio troškove sebi i pratiocu. Bio sam u životnoj formi i nisam želio propustiti priliku hoće li se netko smilovati .Nisam mogao odustati zato što nemam novaca. Zadužio sam se, otišao u Moskvu i vratio se u Šibenik s titulom svjetskog prvaka. Dočekala me je samo ekipa šibenskog dopisništva HTV-a. Kao svjetski prvak živio sam bijedno. Kredite je trebalo vraćati, a ja sam imao samo profesorsku plaću. Za nastup u Moskvi, s kojeg sam se vratio kao svjetski prvak, troškovi su bili gotovo ravni mojim godišnjim primanjima. Nisam kao svjetski prvak dobio nikakvu nagradu, nikakvu potporu. Moram priznati, to me je deprimiralo. Bio sam se povukao u samoću, ali nisam odustajao od sportske karijere. Nisam mogao ni zbog sebe ni zbog onih Šibenčana koji su me srcem i dušom podržavali.

Prvi (i jedini) hrvatski bilder profesionalca

Titula svjetskog amaterskog prvaka, koju sam osvojio u 51. godini života, donijela mi je status profesionalnog sportaša. WFF je, 2004. godine, uveo profesionalnu kategoriju, pa sam nastupio na prvom profesionalnom svjetskom prvenstvu u Vilniusu glavnom gradu Litve. To je bilo natjecanje u jedinstvenoj kategoriji, bez obzira na visinu i težinu, a pravo nastupa imali su samo amaterski svjetski prvaci. Nisam dobro prošao. Suci su puno bodova davali za slobodni odabir tjelesnih poza uz glazbu, a mane to nije previše zanimalo. Osim toga, profesionalci se drukčije pripremaju. Oni godinama vježbaju koreografiju za svoje slobodne programe. Rusi čak za pripreme koriste iskustva iz kazališta i cirkusa, a ja sam morao improvizirati i izvlačiti se na dobar sluh. Tako da kada sve zbrojim šesto mjesto u konkurenciji dvadeset natjecatelja na svijetu u profesionalnoj konkurenciji i nije bio neuspjeh. Vratio sam se među amatere i 2005. godine opet pobijedio na svjetskom prvenstvu. Nije oko toga bilo previše pompe, jer je već bilo kao normalno da je Vedran Jakšić svjetski prvak. Malo mi je opala motivacija, pa sam se povukao kao nepobijeđeni svjetski prvak. Na nastupima na svjetskim prvenstvima vjerno me je pratila Tea Mardešić, bilderica iz Splita, koja je, inače, diplomirala teologiju i učiteljica je vjeronauka, te magistrica turističkog menadžmenta. Njoj moram, dobrim dijelom, zahvaliti na pomoći pri ostvarenju mojih svjetskih uspjeha. Nakon svog posljednjeg natjecanja, 2005. godine, nastavio sam trenirati za svoj gušt i, u narednim godinama, izgledao sam stalno kao da se pripremam za svjetsko prvenstvo. Možda nastupim još koji put. Bio sam, između ostaloga, eto i prvi i za sad jedini hrvatski bilder koji je nastupio u konkurenciji profesionalaca. Zapalo me da u svemu budem prvi i jedini. Recimo, prvi sam i jedini šibenski sportaš prvak svijeta u pojedinačnim sportovima, pa prvi i jedini šibenski sportaš koji je osvojio titulu svjetskog prvaka kao član nekog šibenskog kluba...

Tko će biti drugi?

Kada se svi punti zbroje, ja sam najtrofejniji šibenski sportaš svih vremena, a Dražen Petrović je najbolji sportaš iz Šibenika. Sve što sam postigao, postigao sam iz Šibenika i kao Šibenčanin. U jednoj biografiji piše da je naš Dražen Zagrebu donio osam prestižnih sportskih titula, a u mojoj bi biografiji trebalo pisati da sam Zagrebu odnio osam titula državnih prvaka jer sam bio prvak Hrvatske osam godina za redom. Samo osam godina zaredom. Zašto samo osam? Zato što sam bio najavio da ću biti prvak Hrvatske dvadeset godina za redom. To je bilo malo prepotentno međutim ja sam bio toliko samouvjeren da sam, recimo, zamolio novinara Dragu Kudru da sedam dana unaprijed, na TV Šibenik, objavi vijest da će na petom prvenstvo Hrvatske koje se održava iduće subote pobijediti Vedran Jakšić. To mi je davalo dodatni motiv za pobjedu, jer da nisam pobijedio, bila bi velika sramota. Nešto slično ponovio sam 2003. godine. Večernji list je tada, u članku Profesor Jakšić na tragu kiborga, najavio moju pobjedu na svjetskom prvenstvu, sedam dana prije prvenstva. U Hrvatskom bodybuilding savezu počeli su, uoči državnih prvenstava, postavljati šaljivo pitanje: -A tko će ove godine biti drugi? aludirajući na činjenicu da ću ja biti prvi. Neki novinari pitali su me 1999. godine je li istina da sam ja kočnica razvoja bodybuilding sporta u Hrvata.
-Nisam.
-Ali zbog vas se mladi izbjegavaju natjecati jer se zna da ćete vi biti prvi.
-To je istina, ali ostaje neizvjesno tko će biti drugi.
I HTV-ov novinar Blažičko pitao me je: -Kako vi mislite stalno pobjeđivati kada svake godine dolaze drugi?, a moje je odgovor bio; -Drugi dolaze da budu drugi, a ja sam tu da budem prvi. I stvarno, ja sam uvijek bio prvi, a na drugom je mjestu uvijek bio netko drugi.

Neporaženi šampion Hrvatske

Priznajem bio sam prepotentan, ali s pokrićem jer sam bio u životnoj formi i svjestan da nemam konkurencije. Bilo je dosta onih koji su mi to zamjerali. Rekli su: -Pa ti imaš 41 godinu, kada misliš osvojiti sve titule? Oni su sumnjali, a ja sam bio siguran da to mogu postići. I postigao bih da me nisu zaustavili. Pokušavali su me i ranije omesti, ali nisu uspijevali. Vjerojatno im je prekipjelo 2000. godine kada sam po osmi put zaredom postao prvak Hrvatske u kategoriji preko 80 kilograma i prvak u apsolutnoj kategoriji. K tome sam te godine bio drugi na pojedinačnom svjetskom prvenstvu u njemačkom Lobnitzu.
Zaustavili su me 2001. godine na jedini način koji im je preostao - nisu održali prvenstvo Hrvatske. Tako su prekinuli moj niz. Morao sam za dvadeset uzastopnih pobjeda krenuti ispočetka, a to više nije bilo moguće. Ipak, za utjehu, povukao sam se s prvenstava Hrvatske neporažen i otišao na svjetsku scenu.

Najbolji trener u svim sportovima sam sebi

Na svoj sportski životni put krenuo sam sam i prošao ga gotovo cijelog uspevši se do najviših vrhunaca bez ičije potpore. Što više, šibenski Savez sportova me je godinama ignorirao jer neki ljudi u njemu nisu željeli da Šibenik bude grad bodybuildinga. Ignoriralo me se i na drugim razinama. Petnaest puta, petnaest godina za redom, bio sam u užem izboru za sportaša godine Grada Šibenika, a nikada nisam bio proglašen najboljim sportašem Grada iako sam postizao daleko najveće uspjehe. Recimo 1997. godine sportašem Grada Šibenika je proglašen omladinski četverac veslačkog kluba Krka. Njih su proglasili najboljom ekipom i najboljim pojedincem. 1999. godine imao sam najviše glasova, a dvojica vaterpolista su bila na drugom i trećem mjestu. Sjetili su se da bi se njima moglo zbrojiti glasove, pa su njih dvojica bila prvi, a ja drugi. Tako su me vozali i ja zaista nikada nisam proglašen sportašem godine Grada Šibenika. Međutim 1996. godine dobio sam jedinstveno, neponovljivo i bez konkurencije najapsurdnije priznanje, ne smo u povijesti šibenskog sporta. Bio sam proglašen najboljim trenerom Grada Šibenika u svim sportovima. I obrazloženje je bilo bizarno. U njemu je pisalo da sam već godinama uspješan trener sam sebi. Željelo se dokazati da je riječ o pojedincu i da to što on radi sa sportom nema nikakve veze. Došli su mi s televizije i pitaju me: -Vi ste proglašeni najbolji trenerom Grada Šibenika. Čime ste to zaslužili?
-Odgojio sam jednog juniora, Milu Matića.
I stvarno, moj učenik Mile Matić bio je četvrti u juniorskoj kategoriji na prvenstvu Hrvatske 1996.godine. Moj slijedeći učenik, Krešimir Juranić, bio je 1997.godine treći, a 1998. godine pobjednik u juniorskoj konkurenciji na prvenstvu Hrvatske. Tako sam opravdao svoje trenersko priznanje.

Ponosim se

Bilo je još priznanja. Recimo 2001. godine dobio sam drugu Plaketu Grada Šibenika za zasluge u sportu i biskupijski zlatnik. Za ono što sam stvarno postigao i za sve ono u čemu sam bio stvarno najbolji nisam nikada dobio nikakvo priznanje... ni priznanje ni potporu. Znao sam da potporu neću dobiti. To mi je neizravno dano do znanja još 1991. godine kada sam s potvrdom Hrvatskog saveza športova da sam kao prvi šibenski sportaša u svim sportovima, dobio status vrhunskog sportaša Republike Hrvatske došao u šibenski Savez sportova, a oni su je pogledali i kazali: -Dobro, ali bodibolding nije sport. Vidio sam koja je ura i znao da od te institucije nikada neću dobiti potporu.
Puno su mi toga uskratili, ali nema veze. Svoju sam karijeru stvorio i financirao sam, a ponosim se što sam je ostvario kao Šibenčanin boreći se za svoj Šibenik. To mi nitko ne može ni oduzeti ni osporiti.

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3