Datum objave: 09. Listopad 2018

Travel Advisor: Zablude o hrvatskom turizmu i paroli "ko ovo može platiti"

Diana Ferić
Diana Ferić

Turizam je posao koji živi od prodaje emocija i doživljaja, a prodaje li to Hrvatska? To je pitanje kojim počinje analiza hrvatskog turizma koji je objavio Travel Advisor. Tekst donosimo u cijelosti.

Odgovor je kompleksan. Započnimo s profitom.

Tko zarađuje najviše?
Na prvom mjestu je država od raznih poreza i nameta. Nakon države slijede banke koje financiraju manje više sve projekte. Građevinari, razni špekulanti, mešetari nekretninama i na kraju iznajmljivači usluga i kreveta te ugostitelji. Iznajmljivači usluga tj. izleta, raznih atrakcija, plovila i slično rade najviše. Iznajmljivači soba i apartmana žive u neizvjesnosti čitave sezone. Hoće li prikupiti dovoljno sredstava za plaćanje kredita i da im nešto malo ostane kako bi prezimili? Nema tu velike love. Možda se prihod čini velikim, ali zarada je mala. Ugostitelji se stvarno na rade, to barem svi znaju. Zarada će biti sve manja i to iz više razloga.

Konkurencija na Mediteranu ne spava. Nakon par kriznih sezona vratila se na velika vrata. Turska je apsolutni hit ljeta 2018. Španjolci su krajem srpnja počeli rušiti cijene smještaja jer su zapazili odljev turista prema Turskoj. Za njima slijedi Grčka koja opravdano ima image najljepšeg mora i obale. Ovog ljeta pola se Njemačke spustilo u Grčku. Italija i Francuska su tradicionalno jake zemlje, no oni su i najbolje organizirani. U te zemlje želi čitav svijet pa se nakon laganog minusa u Francuskoj zbog terorizma sve vratilo na staro. Nakon problema s južne strane Mediterana smirilo se u Tunisu i Egiptu pa i oni uzimaju svoj dio kolača.
Da se ne bi izvlačili na druge treba priznati da Hrvatska nije učinila ništa kako bi iskoristila krizu kod drugih zemalja. Naš rast je bio na tuđoj nevolji. Dogodio se sam po sebi, ne zbog neke smišljene strategije. Turizam je nisko profitabilna grana ekonomije. Istina je da su privatni investitori sagradili nekoliko novih hotela. Time se podigla razina kvalitete i broja hotelskih kreveta, no to ne znači puno na nivou turističkog proizvoda Hrvatske.
 

 

Zašto?

Zato jer nije dovoljno imati hotel sa pet zvijezdica u okruženju koje to nije.
Ove godine se dogodila ključna promjena koje je malo tko svjestan. Nakon nekoliko uspješnijih sezona dogodila se stagnacija. Hoće li državni uhljebi to priznati ili ne sasvim je svejedno. Što mi mislimo o tome je također svejedno. Važno je kako reagira tržište.
U Hrvatskoj se događa sustavno uništavanje obale. Kako se Hrvati mogu mobilizirati samo kad izgube finale u nekom sportu nije ni čudno. Pred očima su bespravno građene betonjare u najljepšim uvalama. Turisti se primaju na crno, prodaje se djedovina da se kupe polovne Mečke u Njemačkoj. Postavljaju se “sklepani” štandovi i ružni suncobrani ispred najvećih atrakcija. Sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo.
Turisti dolaze uglavnom jednom i ne vraćaju se. Zašto i bi? “Deranje” po đepu je na sve strane. Od parkinga do ležaljki.
Kome trebaju koncesije na najljepšim plažama? Nikome, osim onima koje je imaju i onima koji su je dozvolili.
Priča o najljepšem moru je zabluda jer to more ne vide oni koje svoje ručnike stavljaju na plaže u šest u jutro. Gdje je to more najljepše na gradskim plažama Selca, Makarske, Čiova i sličnih mjesta? Da li je najljepše ili nije to nitko ne zna. Ako i je onda to pada u drugi plan zbog toga sto su mjesta unakažena divljom gradnjom bez urbanizma i arhitekata.
 

Najljepše more mogu jedino vidjeti nautičari i gosti na krstarenjima. Samo na udaljenim otocima.

 

Upravo ta tvrdnja o najljepšem moru je kriva za mnogo toga. Zbog toga mnogi misle kako je dovoljno sjesti uz more i sunce i čekati te da se ne treba truditi oko ničega. Sve prethodno navedeno dovelo je do toga da je HR turizam među najslabijim na Mediteranu. Druge zemlje na sjevernoj strani su naprednije u svojoj ponudi i kvaliteti usluge. Stiže nas Crna Gora s velikim investicijama u najbolje hotele, a i Albanija postaje ozbiljni konkurent.
Gramzivost, bahatost u stilu „ko to može platit“, netrpeljivost domaćeg življa koje ne zarađuje od turizma i infrastruktura koja nije primjerena tolikom broju ljudi dolazi po svoj danak. Platiti može svatko tko želi jer je sve na prodaju. Ako želi.
I dalje se grade ogromni i ne atraktivni apartmanski objekti da bi se iskoristila kratka sezona. Ima li itko bilancu? Gdje misli zaraditi i kada?
Ti objekti ostali dio godine ostaju prazni poput kuće duhova. Uskoro će početi propadati jer neće zaraditi dovoljno za kamate, održavanje i profit. Količina takvih objekata je obrnuto proporcionalna s kvalitetom boravka u mjestu. Što ih je više to je u udarnim terminima veća gužva. Što je veća ponuda to je manja cijena. O tome nitko ne razmišlja. Tko bi želio doći u takvo mjesto nakon sezone i zašto bi?

 

 

Naši građani to mirno promatraju, okreću glave i nije ih briga niti što je većina hotela u vlasništvu stranih kompanija niti što se uništavaju mjesta u kojima žive. Ljeti se moraju probijati kroz gužve da bi obavljali uobičajene poslove, a zimi je sve napušteno i prazno. Dubrovnik, Trogir, Šibenik i slična mjesta su dobar dio godine poput zatvorenog muzeja u kojima tek tu i tamo prođe kakav duh. Dok to lokalci mirno promatraju snaći će ih sudbina servisnog osoblja. Kao recimo na Baliju sedamdesetih. Vlasnici, manageri, direktori i ostalo više kvalificirano osoblje su stranci, a našima ostaju poslovi konobara, portira, pomoćnih kuharica i čistačica. Ako tako bude bit će dobro jer će zbog nedostatka radne snage ubrzo uvoziti Indijce i Filipince što je već počelo ove godine. Oni rade koliko treba, vraćaju se kućama nakon tri mjeseca, ne troše i ne bune se. Idealna radna snaga. Nisu jeftini nego šute i rade sretni da imaju posao.
Stihijski rast turizma bez strategije i plana kakav se događa kod nas nije dobar. Štetan je u puno širem smislu od samog turizma. Štetan je i za državu jer turizam ne može odvesti zemlju u razvoj. Isprika je javašluku jer nema novih industrija, proizvodnje i razvoja novih tehnologija.

 

 

Zna li itko koliki je profit, a ne prihod? Oko pet posto, a možda i manje prema UNWTO. Mi prodajemo tuđu robu iz uvoza. Ne proizvodimo dovojno proizvoda pa da kažemo kako je turizam naš izvoz. Od namještaja po sobama do hrane i smrznute ribe. Turizam je u redu u pasivnim krajevima gdje nema drugog izvora prihoda, no nije motor koji će izvuči državu iz krize. Turizam neće propasti. Opstat će oni s najboljom i najpoštenijom ponudom. Oni koji se trude i rade, dakle profesionalci.
U Francuskoj koja je najveća turistička velesila na svijetu turizam nije u prvih deset grana ekonomije. U Austriji je turizam odsjek pri ministarstvu gospodarstva, nema ministra.

Kod nas je turizam svetinja protiv koje se ne smije ništa reći jer je jedini „happy news“ kojim vlast može komunicirati prema narodu.

Prodaje li Hrvatska emocije i doživljaje? Prosudite sami.

 

Iz kategorije: Vijesti