Nakon Jordan odakle je krenuo prema rodnom Umagu 10. listopada prošle godine, Goran Blažević stigao je u Šibenik. Pješke. Putnik koji najradije hoda solidarizirao se izbjeglicama s Bliskog istoka i krenuo njihovim putem preko Cipra, Turske, Grčke, Makedonije, Crne Gore, Albanije...
Otvorenog uma svjestan predrasuda koje ima hoda je cestama svijeta koji doživljavamo kao izvor svega lošeg dok istovremeno, kako saznajemo od Gorana, imamo iste strahove.
FOTO: Negdje s početka putovanja pješice izbjegličkom rutom
Dijeli nas religija, politika, imamo svoje vjere i prema njima živimo. Gotovo 3.500 kilometara pješke s ruksakom na leđima, izlizanih čizama i štapa pun priča, poznanstva i novih saznanja.
Sve to nada se prenijeti u knjigu, a o tome će pričati svakom tko ga bude htio slušati. I ne samo to. Lekcije je naučio. Više njih. Podijelit će ih s drugima, baš kao i svoja iskustva o samom pješačenju koje, kako kaže, simbolizira život.
Krenuo si na put iz solidarnosti s izbjeglicama s Bliskog istoka. Je li zatečeno stanje u istočnim zemljama ispunilo tvoja očekivanja, odnosno koliko je tvoja predodžba o tamošnjim zemljama bila realna?
Dosta sam čitao o Bliskom istoku i znao sam kamo idem, ali moja očekivanja su bila puno manje. Mislio sam da će me tek svakih par dana netko pozvati doma, da ću tu i tamo naletjeti na osobu koja će mi pomoći, ali ispalo je da je većina ljudi takva. Svatko na koga sam naišao ispao je gostoljubiv i znatiželjan i spreman pomoći stranicu. Tamo je zapravo skoro sto posto ljudi takvo, a to nisam očekivao.
OK. To su očekivanja, ali predodžba tamošnjeg svijeta, vjere. Kad pomislimo na Bliski istok, obično se javljaju pojmovi poput muslimani, islam, teroristi, strahote...
Moj pogleda na cijeli taj svijet drugačiji je od većine. Informirao sam se dosta. Ispunilo je moja očekivanja, ali na primjer ono što me iznenadilo jest to što sam mislio da su mnogo siromašniji od nas, a nisu. Njihov životni standard je mnogo bolji nego naš, osobito u Palestini.
Kad sam razmišljao o Palestini, očekivao sam mjesta bez struje, mjesta bez ljudi...
Koliko su tamošnji ljudi svjesni slike koju mi imamo o njima jer većina nas te zemlje doživljava kao prijetnju sigurnosti?
Oni su svjesni i za njih je to uvreda jer je njima islam zaista važan. Kad sam bio u društvu Beduina, koji su predstavnici svog naroda u parlamentu, njih nije zanimalo što mislim o Jordanu, njih je točno zanimalo što mislim o islamu i smatram li da je loš jer su svjesni da se u svijetu stvara loša slika o islamu.
FOTO: U društvu sufija koji su mu dali krov nad glavom iako ne dijele istu vjeroispovijest
Žele li oni djelovati u smislu da promjene sliku islama u svijetu ili prepuštaju to?
Ne znam, to si dobro pitala. Željeli bi da je slika drugačija, ali ne izbacuju to informaciju vani. U isto vrijeme problem te loše informacije o islamu je što to financira Saudijska Arabija koja može raditi što hoće. U Pakistanu ili bilo kojoj drugoj siromašnijoj zemlji dovoljno je proširiti vehabizam. Zašto? Jer oni otvaraju škole, postave učitelje koji uče ekstremni islam i naravno da tako promijeniš cijelu jednu generaciju.
Žive li onda u strahu?
Stanovnici Jordana žive u velikom strahu od ISIL-ovaca, veoma ih se boje. Kod nas postoji svijest da ISIL-ovci mogu eksplodirati jednom negdje, ali kod njih je to na nekoliko kilometara od grada, granice i to je još veći rizik. Drugo, iz grada koji se zove Maan u Jordanu je par tisuća ljudi koji su se išli boriti za ISIL. Isto tako, ja dajem jednu sliku Jordana i nekih mjesec i pol nakon što sam napustio Jordan, u kafiću u kojem sam sjedio u gradu Kerak došlo je do terorističkog napada u kojem je ubijena Kanađanka.
Znači to je skupina do njih 10,11 koji su krenuli pucati na to turističkog područje jer se tu nalazi dvorac i ubili su turistkinju.
Pitanje je što da mislim o Jordanu, ali ne mogu zbog tih 11 ljudi misliti da je Jordan opasan. To je mali postotak
Jesi li put pješke od Jordana do Umaga započeo u strahu? Jesi li se bojao?
Bio sam pun straha, ali nastao je iz razloga jer sam se upuštao u nešto nepoznato. nisam znao što mogu očekivati. Bio sam svjestan da imam predrasude zbog medija, ali najviše strahova nabili su mi ljudi iz mog društva koji su govorili 'Gorane, ubit će te' i takve stvari. Taj strah je trajao sve dok nisam počeo hodati. Onaj dan kad sam počeo hodati vidio sam da tu nitko nije opasan. Ljudi su mi stajala automobilima, pitali me treba li mi vožnja... Davali su mi hranu. Shvatio sam da su ljudi dobri, a strah je prelazio u strah gdje ću spavati, gdje ću provesti noć jer tamo ima psa lutalica pa nije preporučljivo spavati na cesti. Ubrzo je nestao i taj strah od spavanja. Shvatio sam da ću pronaći prenoćište, ako se potrudim. Zatim je tu bio strah od kiše koji je trajao dva mjeseca, odnosno do prve kiše. Pa je i to nestalo, ali došao je strah od zime kojeg sam se riješio s prvim zimskim danima. Sa strahovima se suočavao kako bi dolazili, ali shvatio sam da se sve može riješiti.
FOTO: 3.5 tisuće kilometara puta od Jordana do Hrvatske s ciljem u Umagu
Jesi li se na putu susretao s izbjeglicama zbog kojih si uostalom krenuo na pješačenje?
Očekivao sam da ću najviše izbjeglica susresti u Turskoj jer postoje podaci da tamo ima četiri milijuna izbjeglica. Stigao sam na obalu Turske odakle su kretali prema Grčkoj i tamo sam sreo jako malo izbjeglica u gradu Izmir. S njima nisam mogao komunicirati jer nisu znali engleski jezik.
Napuštam Tursku, ulazim u Grčku uvjeren da ta izbjeglička priča neće uspjeti i počeo sam razmišljati da moram promijeniti temu, ali u Grčkoj ulazim u pravu izbjegličku priču jer su tamo izbjeglice smještene u kampovima, ali određeni postotak njih smješten je u hotelima.
Svako selo, svaki grad ima hotel koji propada i onda su preko fondova EU smjestili Sirijce ili Iračane tamo kao što je u Šibeniku bilo za vrijeme Domovinskog rata u Solarisu i Vodicama.
Kako sam pratio obalu, došao sam do hotela. Kako sam shvaćao da su upravo u tim hotelima smještene izbjeglice?! Bilo je vrlo jednostavno, zbog toga što bih primijetio velike mase ljudi koje sjede zajedno i pričaju međusobno i po tome mi je bilo jasno jer toga kod nas u Europi više nema, a prisjetio bih se arapskog svijeta u kojem se ljudi još uvijek druže ispred svojih kuća. Žene sjede na podu s djecom, igraju se, a muškarci sjede u krugu i filozofiraju i odmah sam shvatio da nisu Europljani.
Kad bih došao tamo, pozdravio bi ih. Znatiželjni su ljudi i nije bilo nikakvih problema ako počneš pričati s nepoznatom osobom. Kod nas, da ti za stol upadne nepoznata osoba, bilo bi bezobrazno.
FOTO: Prvi susret s izbjeglicama u turskom Izmiru
Kako su izbjeglice reagirale na tvoju priču? Ipak su oni središte tvog pješačenja.
Njima je bilo nejasno zašto ja to radim. Uglavnom su me pitali zašto to radim jer nisam musliman. Nisu shvaćali zašto jedan čovjek iz Hrvatske koji ima normalan život ide raditi tako nešto. Bili bi zadovoljni i sretni. I bili su počašćeni time, htjeli su mi dati ono malo što imaju sa sobom.
Ranije smo pričali o tvojim avanturama na putu od Jordana do Šibenika i svaka tvoja priča je pozitivna pa ispada da ti uopće nije bilo loše dok su se istovremeno neki bojali za tvoj život.
Pazi, ovisi. Bilo je i loših situacija, ali sam naučio iz njih izvući nešto pozitivno. Tipa, kad mi je bilo teško i kad me sve boljelo, mogao sam se koncentrirati na to i pričati samo o toj boli, ali nisam. Razmišljao sam o tome kako sam tih dana uspio ostvariti zadani cilj usprkos toj boli. To je ta pobjeda iz koje sam izvlačio snagu.
FOTO: Ako nisu mogli doma, mještani su ga puštali u brijačnice da se skloni s noći
Tvoje putovanje još traje, u četvrtak krećeš iz Šibenika prema Umagu, ali osjećaš li već sad da je ovo putovanje promijenilo tebe, ljude koje si susretao putem?
Znači mene to putovanje zasad jeste promijenilo, ali ja sam još na putu. Treba vidjeti što će biti kad dođem doma i koliko će toga ostati u meni jer jedna je stvar biti na putu i vidjeti promjene, ali mislim da je najvažnije te promjene koristiti kasnije u svakodnevici. I to će biti test koji ću vidjeti kad dođem doma.
Što se tiče drugih ljudi, bilo je ljudi koji prije mene nisu ugostili nikoga. Ja sam im bio prvi i uvjeren sam da ih je ta situacija jako promijenila jer su dali jednom čovjeku, strancu da uđe u njihovu kuću i sad su se iznenadili. To su Grci, Makedonci i Crnogorci koji su mi pomagali.
Ali vjerujem da sam promijenio okolinu oko sebe. Svoje prijatelje jer na Facebooku gledaju kako mi nepoznati ljudi pomažu već četiri mjeseca pa su mi postavljali pitanja tko su ti ljudi jer su mislili da sam ih prethodno kontaktirao, ali to su bili ljudi koje sam susretao na cesti, koji su mi nakon pet minuta razgovora na ulici ponudili ili pronašli smještaj. Sigurno će to utjecati na njih i to je jedna od tih malih pobjeda.
Jer, recimo u Istri se na stranca gleda kako od njega dobiti novac, ako neće biti tako, on ti uopće nije zanimljiv. Ali uvjeren sam da sad kad dođe neki putnik pred njih da će se možda sjetiti mene i pomoći.
Tko ti je prvi odbio pomoći na putu?
Na Cipru jedan fratar. Nakon što sam spavao s 11 ljudi u malom stanu, nakon što su mi Beduini pomogli da spavam u šatoru, dolazim na Cipar, pokucam na vrata i čovjek mi kaže da ljudi koji hodaju prema Turskoj mogu naći smještaj negdje drugdje. Ne kužim o kojim ljudima priča, odnosno poistovjećuje me s izbjeglicama.
I tvrdi mi da u toj ogromnoj zgradurini nema mjesta. To je jedan Amerikanac, fratar iz Amerike.
Sad, tu mi je najveća lekcija. Jer nakon što sam tu prvi put odbijen, trebao sam padati u očaj. Nisam imao gdje spavati jer je tamo smještaj bio preskup. Ostao sam smiren i tu je ta pobjeda i tu vidiš da napreduješ.
FOTO: Ovaj dječak možda se neće sjećati Gorana, ali ostat će pisani trag o njegovoj solidarnosti
Kako si pobjeđivao te kritične trenutke? Jesi li osjetio da ti je dosta svega toliko da bi prihvatio prvi idući prijevoz?
Situacije da mi je dosta svega su bile česte, ali nikad nisam pomislio na to da sjednem na bus jer sam tvrdoglav po prirodi. Kad sam padao u očaj, nastojao sam razmišljati o nečemu drugom. Pokušaš ne razmišljati o tome, ali shvatio sam da to nije dobar put. Moraš prihvatiti tu krizu, treba izdržati. Hodanje simbolički prikazuje život. Jer svi mi hodamo kroz život prema tom nekom svom cilju na tom putu imaš super trenutke i trenutke kad padaš.
Ima li nešto što bi na tom putovanju promijenio, napravio drugačije sad kad se osvrneš na put koji si ostavio iza sebe?
Jedino što bih napravio drugačije, a to ne mogu, krenuo bih po ljeti. Vjerojatno bih sve napravio isto, ali možda sam mogao biti malo sporiji.
FOTO: Ovaj čovjek primio ga je u svoj dom i pomogao mu skloniti se sa zime, a on mu je pomogao u vrtu
Što bi time dobio, osim što bi ti putovanje duže trajalo?
Možda bih više uživao u okolini. U Turskoj sam radio preko 40 kilometara svaki dan i tada nemaš vremena uživati u okolini, samo ideš naprijed. Mislim da sam sve što sam napravio, napravio dobro.
Jesu li razlike u ljudima na Balkanu i Bliskom istoku kulturološke prirode, religijske ili genetski uvjetovane?
Neka pravila islama nastala su zbog geografskom položaja. Naravno da pokopaju čovjeka isti dan jer u pustinji ne možeš čekati pet dana da dođe cijele obitelj i ostaviti čovjeka da truli na 50, 60 stupnjeva. Isto tako, normalno je da pomažu strancu. Uveli su to pravilo. Islam je religija pustinje, ako strancu nisi pomogao sad, iduća kuća možda je tek na nekoliko kilometara udaljenosti i čovjek će umrijeti.
FOTO: Vremenski uvjeti putem nisu uvijek bili po volji hodača
Može li jedan takav čovjek koji poštuje i živi islam, pruža ruku pomoći strancu postati terorist samo tako?
Ima primjera, ali to dolazi iz očaja. Prvo, čovjek će ići u ISIL zbog neznanja, to su neobrazovani ljudi. A često su to obrazovani ljudi, ali frustrirani. Završili su fakulteta, rade za sto, dvjesto dolara dnevno. Napuste sve i to bude njihov bunt.
Što nakon putovanja kad dođeš kući u Umag? Tvoje pješačenje na ovoj ruti prestaje, ali što dalje sa svim doživljenim, viđenim?
Imam obvezu proširiti što sam naučio i proširiti kako tamo ljudi zaista žive. Kad su me Beduini ugostili, rekli su mi da je važno da proširim njihovu priču da oni nisu kakvim ih smatramo. Ono što su me tamo najčešće pitali bilo je mislim li doista da je ISIL islam. To im je bilo prvo pitanje. Nije nikako.
Goranova kretanja mogu se pratiti putem društvene stranice Facebook - klikom na poveznicu - hodanje.
Fotografije: Goran Blažević 4km/h Facebook
