Poznati šibenski novinar, ekonomski analitičar i publicist Ivo Jakovljević objavio je na svom blogu Šibenski brevijar2 osvrt na Šibenik u ovoj godini koji prenosimo u cjelosti.
Šibenik je u svojoj jubilarnoj, 950-oj godini od prvog spomena svojeg imena u povijesti, pri kraju 2016. većinom svojih ekonomskih, vlasničkih, političkih, sigurnosnih, kulturoloških i vjerskih dimenzija – europski grad. Na novoj karti svijeta nalazi se u Europskoj uniji, na sigurnosnoj u NATO-u, a na vjerskoj u području prevladavajućeg utjecaja Vatikana i katolicizma, kaže u svom novom osvrtu na blogu Šibenski brevijar2, poznati šibenski novinar, ekonomski analitičar i publicist i nastavlja: Većina njegova najkvalitetnijeg gospodarskog i financijskog potencijala u većinskom je posjedu velikih banaka i kompanija iz Njemačke, Austrije, Francuske, Mađarske i Italije: većina šibenske štednje nalazi se u bankama koje su u većinskom njemačko-talijanskom, njemačko-austrijskom i francuskom vlasništvu, većina telekom-prometa i usluga u mreži Deutsche Telekoma, kao i većina tržišta hrane i robe široke potrošnje, koja je u mreži vodećih srednjeeuropskih trgovačkih lanaca, kojima na šibenskom tržištu konkuriraju samo Todorićev Konzum i Slamićevo Djelo, ali uz većinski uvozne komponente kao u slučaju Konzuma, ili izvorno, ali periferno i uz krajnje napore, kao u slučaju Djela. Uz uvozne derivate iz većinski mađarske Ine, i uz posve uvoznu ponudu vozila, pretežno iz Europske unije, kao i lijekova, informacija i internetskih usluga, pa čak i ljekovita bilja, Šibenik s kraja 2016. je visoko integriran u Europsku uniju, te rastuće podčinjen interesima vodećih banaka i kompanija iz stare imperijalističke Europe. Uz njih - kao periferijski začini toj novoj europskoj vlasničkoj strukturi – bočno strše samo turski klinovi u Mandalini (novi hotelski kompleks D-resort i D-marina), i mulo kraj Dumboke, gdje je ruska, Lukoilova pumpa za jahtaše, ali i dvije najveće nepoznanice u završnici velike europske bitke za šibenske nekretnine: posljednji dani aluminijske industrije na prostoru TLM-a, i podjednako neizvjesni hipotekarni dani na prostoru TEF-a. Preuzmu li veliki inozemni akteri i većinu od te dvije mega-parcele, kao i cijelu istočnu stranu Kanala svetog Ante do Zablaća, u gradu i na njegovu širem području cvjetat će novi urbanističko-turistički i zabavni kompleks, koji će jednog dana - iz najpraktičnijih marketinških razloga - morati promijeniti i ime, možda na engleskom, kako bi bio u skladu sa svojim radikalno novim, europskim i estradnim identitetom.
BDP I U 2016. MANJI NEGO U 1989.: Iz posljednjih dana šibenskog i hrvatskog Šibenika još će se neko vrijeme, tu i tamo, spominjati da nije imao potencijala za bilo koju varijantu autonomna razvoja, jer je ključne bitke izgubio i u politici, i u ekonomiji, i u kulturi, još u završnici 20. stoljeća (iako službena povijest to još ne registrira). Jer, Šibenik je sam, savijajući se po nalozima nove hrvatske vlasti u cijelom razdoblju od 1991. do 2015., dopustio da ostane i bez negdje preseljenog i moderniziranog TEF-a, i bez elektrolize i gotovo cijelog TLM-a, a preko lokalne vlasti sam nije učinio dovoljno za uspješnu suradnju u projektima, koje je nudila zagrebačko-šibenska Zagreb-Montaža (potencijalno najveći investitor u novi šibenski industrijski i urbanistički razvoj), kao ni u privlačenju većih hrvatskih i inozemnih ulagače u niz novih industrija za 21. stoljeće. Tako ni u 2016. ni Šibenik ni cijela Šibensko-kninska županija još nisu ostvarili BDP iz krizne, predratne i prijelomne 1989., nego su samo svjedočili o kroničnom slabljenju industrijske ponude, zaposlenosti i profitabilnosti, zadovoljavajući se marketinški naizgled sve dinamičnijom, ali i kaotičnijom ekspanzijom turizma i industrije zabave.
STARI GRAD KAO POZORNICA NA OTVORENOM, IZ KOJE I ZADNJIMA VALJA ISELITI: Istodobno je pod ravnanjem Dina Karađole, kao direktora Turističke zajednice Šibenika, i mreže gradskih ustanova pod ravnanjem troje gradonačelnika u nizu (Klarić, Županović, Burić), u kratkom roku od desetak godina pokrenut niz novih turističkih manifestacija, investicija i programa, uz njihovu atraktivnu prezentaciju na terenu i na internetu. Od naslijeđenih programa preživjeli su i Međunarodni festival djeteta, i filmski program za djecu na Gorici, da bi im se u svojevrsnom krešendu nadodavali i Sajam u srednjevjekovnom Šibeniku, i Orguljaška škola, i koncerti klasične glazbe «Musica appassionata», i klapske večeri na Maloj loži, i Večeri
dalmatinske šansone, i Off-festival blues&jazz, i Terraneo, i Žedno uho, i Šibenski plesni festival, i Regius, i Salsa Beach Splash Festival, i elitni koncerti na svetom Mihovilu. Pod marketinškim sloganom «Grad-pozornica», Šibenik je probio zvučni zid, te je zadnjim stanovnicima stare jezgre (koja je kroz više od stotinu noći u godini doista pretvorena u bučnu, nesputanu pozornicu na otvorenom do duboko u noć ili i do u ranu zoru) u ime te vrste masovnog, zabavljačkog, partijanerskog turizma onemogućen normalan život. Tako s jedne strane, u ime turizma, Šibenik iz 2016. na kulturan i elitni način posjeduje blizinu dva nacionalna parka, mrežu prvih seoskih turističkih domaćinstava, Sokolarski centar, jahtaški čarter, niz noćnih diskoteka koje (kada poštuju sve standarde i propise) ne ugrožavaju život prvih susjeda, niz sve cjenjenijih restorana sa lokalnim i globaliziranim jelovnicima, regate krstaša, Basket tour (u čast Dražena Petrovića), sve uređenije i izazovnije objekte iz donedavno zapuštene fortifikacijske baštine, te gotovo cjelokupno renoviranu sakralnu baštinu, s novim malim muzejima i galerijama, ali u to isto ime, na istom prostoru dopušta noćne
bučne, glazbene masovke na otvorenom, koje obližnje stanovnike tjeraju na trajno iseljavanje, a s njima i mnoge goste iz tek otvorenih apartmana u staroj jezgri već nakon prve mučne noći. Takav, samorazarajući je i već kronično besmisleni koncept Šibenske noći, nakon otvaranja Međunarodnog festivala djeteta (!), koji se pretvara u mučenje zadnjih stanovnika stare jezgre do svitanja i u masovno opijanje maloljetnika. Takve su i manifestacije crtanog filma, koje se iz nepoznatih razloga završavaju jednim razapetim platnom usred stambene četvrti i elektronskom bukom jačom od 110 decibela do 2 u noći sa svim popratnim repovima. Takve su, i za stanovnike većeg dijela Varoša, mučne noći tijekom kojih trešti elektronska glazba sa tvrđave svetog Mihovila, ili za stanovnike Crnice i Njivica podjednako mučna buka s otvorene scene na terenu TEF-a, ili ona na Jadriji (koja je prerasla više u stambeno, nego u turističko ili zabavljačko naselje).
PORAŽAVAJUĆI TURISTIČKI USPJESI: To je isti onaj Šibenik, koji posjeduje vrhunski novi/stari postav Gradskog muzeja, koji se diči katedralom svetog Jakova s UNESCO-ova popisa prvorazredne, zaštićene svjetske kulturne baštine, ali koji nikad dosad, ni sa razine gradske vlasti, ni s razine porezne uprave ili Turističke zajednice nije javnosti podnio račun ukupnih troškova i ukupnih prihoda od svih tih turističkih kontradiktornih investicija, programa i manifestacija, kao ni popis barem prvih 50 poduzetnika (vlasnika hotela, restorana, kafića, noćnih diskoteka i zabavnih programa, uključujući i Lučku upravu, tvrđavu svetog Mihovila i slične punktove uspjeha tog velikog šibenskog zaokreta), koji su svojim uspjesima najviše pridonijeli i punjenju
gradskog i državnog proračuna u ime turizma - i koliko točno svaki od njih (kao i popis onih koji usred ljeta slavodobitno prijavljuju mjesečne promete od samo 200 ili 300 kuna dnevno, bez ikakvih fiskalnih i poslovnih posljedica)! I sve to u okolnostima rastućeg gradskog duga i nemoći u krpanju niza neobjašnjivo zapuštenih krovišta, fasada i skalina u «gradu-pozornici». Toj slici - uz stalne prigovore dijela domicilne
mlađe publike, iskazivanih preko interneta, da u Šibeniku svejedno nema dovoljno zabave i da je Šibenik veći dio godine mrtav grad (ne zato što u njemu nema posla u modernim industrijama za mlade, nego zato što bučnih zabava na otvorenom još nema svaku noć u godini, kao u Las Vegasu) - valjalo bi dodati i posljedice nekontrolirane
turističke ekspanzije na okoliš, od sve češćeg plutanja fekalija od jahti i septičkih jama u punoj sezoni i na najatraktivnijim plažama u priobalju, do hektolitara mokraće kojom su začinjena sva veća noćna okupljanja u gradu bez i jednog većeg niza javnog zahoda za masovniju upotrebu, ni na rivi, ni u središtu - ali, kad je o tome itko od mjerodavnih
zucnuo ijednu riječ? Jedna od najupućenijih u potencijale i zamke turističke
industrije, svojedobna ministrica turizma, Pave Župan Rusković, nakon rekordne turističke sezone iz 2015., šalje svoj vapaj iz Dubrovnika (kojeg smatra izgubljenim slučajem zbog prekomjerne komercijalizacije prostora i devastacije baštine): «Ne dajte da se Dubrovnik ponovi i u Splitu, i u Šibeniku!» Ali, nije li to bio samo glas vapijuće u pustinji?
Izvor: Šibenski brevijar2
