Kazalište je tamo gdje ga se stvori i gdje ljudi na njemu rade, neovisno o veličini sredine -poruka je večerašnje Teatarske ćakule koju je organizirao HNK Šibenik ususret premijeri Marinkovićeve Glorije na kojoj to kazalište radi pod redateljskom palicom Šibenčanina Zorana Mužića. Uz njega, na tom susret ljubitelja kazališne umjetnosti govorili su Špiro Guberina, Siniša Popović, Joško Ševo, Franka Klarić i Jakov Bilić koji glume u predstavi.
Istaknuli su važnost profesionalnog kazališta u jednoj lokalnoj sredini, a mladi glumci Franka Klarić i Jakov Bilić priznali su da su iznimno zadovoljni i sretni što su se mogli vratiti u rodni grad i sudjelovati u stvaranju kvalitetnog kazališta i biti glumci, a ne puki izvođači. Svi sugovornici su napomenuli kako nije slučajno što su oko teksta Dalmatinca Ranka Marinkovića okupili upravo Dalmatinci. Joško Ševo je vrlo oštro govorio o gubljenju umjetničkih kriterija u društvu kazavši da je, na žalost, prestižno postalo posjećivati narodnjačke klubove, a ne kazalište. Mladi šibenski glumac Jakov Bilić je polu ozbiljno ustvrdio kako ga je strah da će glumci umjesto kulturne postati elita među socijalnim slučajevima, a Zoran Mužić se upitao kome u Hrvatskoj treba školovanje velikog broja glumaca koji nemaju nakon školovanja gdje raditi pa se s njima može i manipulirati. Bilo je riječi o tomu koliko je za jednu kazališnu predstavu važan tekst po kojem ona nastaje i poštivanje pisca što s danas smatra konzervativnim odnosom prema teatru. Špiro Guberina je podsjetio na vrijeme kada je on kao mladić prije 65 godina igrao u predstava tadašnjeg šibenskog kazališta koje je također, kao i ovo danas, ovisilo o sponzorima. U razgovoru je istaknuto i kako je za Šibenik sreća što je imao neke stožerne ljude kao što su Pero Mioč, Mate Gulin, pokojni Milivoj Zenić i Ivo Brešan koji su održavali kazališni život i u vrijeme kada u Šibeniku nije bilo profesionalnog teatra, nakon što je on dekretom ugašen
