Šibenski Romeo i Julija, Srećko F. iz Betine i Anđelka K. iz Šibenika, na današnji su dan 4. prosinca 1935. godine zajedno su potražili mir i blaženstvo svoje ljubavi u smrti bacivši se sa zvonika zagrebačke katedrale.
Anđelka, nezaposlena krojačica i Srećko, slagar u šibenskoj tiskari, u smrt su pošli mirno i promišljeno. Prije nego što su se uspeli na zvonik zagrebačke katedrale napisali su oproštajno pismo, a zatim su se slikali u fotografskoj radnji „Tonka“ i sliku poslali svojim roditeljima. Neki Zagrepčani su ih vidjeli kako idu prema katedrali, ali nitko nije mogao ni slutiti da tamo idu da bi zajedno otišli u smrt.
U Šibeniku i Betini vijest o samoubojstvu mladog para izazvala je zaprepaštenje i tugu. Šibenčani su viđali Anđelku i Srećka u šetnji rivom i Poljanom. Anđelka je namjeravala potražiti posao u Splitu, a govorila je i o preseljenju u Skradin gdje joj je netko nudio posao krojačice.
Mjesec dana prije skoka sa zvonika zagrebačke katedrale Srećko je počeo dolaziti u Anđelkinu kuću i s njenim roditeljima razgovarati o budućnosti i vjenčanju. Nekoliko dana kasnije kazali su roditeljima da idu u Zagreb jer im je oboma ponuđeno dobro zaposlenje. U Zagreb su iz Šibenika otputovali u subotu navečer, a namjeravali su se vratiti već u ponedjeljak ujutro jer je Srećko morao na posao u tiskari.
Anđelkini roditelji čekali su ih na stanici, ali umjesto njih stigla je strašna vijest da su skončali svoje živote.
O Anđelki u Šibeniku nije bilo lošeg glasa. Bila je mirna, pristojna i vrijedna djevojka, a Srećko je slovio kao uzoran i vrijedan radnik.
Zašto je to dvoje mladih koje su Šibenčani viđali u romantičnim šetnjama odlučilo otići u smrt, nitko nije znao odgovor.
