Treća, kako ju je Emir Imamović Pirke nazvao, jubilarnaserija pričanja na temu „Kad kažem Šibenik“ održana je večeras u dolačkom kafiću Domald. Gost večeri bio je splitski novinar i pisac Boris Dežulović, osoba koju, sudeći po prepunom Domaldu, nije bilo potrebno posebno predstavljati. Bez posebnog plana i programa, u opuštenoj atmosferi Dežulović je skakao s teme na temu i izazivao salve smijeha pričajući o ugaslom Feralu, svom diplomskom radu, borbi s karcinomom, islamskom đihadu, i naravno, o Šibeniku.
Kako je Šibenčanka pokrenula đihad?
Istinita priča o Šibenki Anđeli koja je zavrtila glavom egipatskom sportašu Halidu Ahmetu Halus Istanbuliju pa je zbog nje, umjesto zlatne, u streljačkom natjecanju na Mediteranskim igrama 1979. godine osvojio srebrnu medalju, (koncentracija mu je pala nakon što je vidio Anđelu u publici kako razmjenjuje poglede s kolegom mu, nogometašem) podsjetila je Borisa Dežulovića na Šibenik pa je s publikom podijelio priču kako je ta Šibenčanka pokrenula islamski đihad. Anđela nije trzala na Halida pa je nakon Mediteranskih igara pokunjeno otišao 
kući u Egipat i Anđeli godinama slao ljubavna pisma u kojem ju je molio da mu se vrati jer će, u protivnom, „napraviti veliku pizdariju“. Anđela nije reagirala na poštu iz Afrike, bavila se svojim crnomanjastima sinčićem Petrom Krešimirom IV, jedinim podsjetnikom na svoju egipatsku avanturu, sve dok 6. listopada 1981. na Dnevniku nije vidjela vijest o atentatu na egipatskog predsjednika Anvara el Sadata, kojeg su tijekom neke parade ubili vlastiti podivljali vojnici. Među atentatorima Anđela je na trenutak vidjela lice svoje ljetne avanture, oca malog Petra Krešimira i napokon shvatila značenje „velike pizdarije“ koju joj je Halid tako zdušno najavljivao tijekom godina.Boris Dežulović kune se u ovu „istinitu priču koju je izmislio u autobusu na putu iz Splita u Šibenik“.
Nesuđeni povjesničar umjetnosti Dežulović prisjetio se svog diplomskog rada na temu Renesansne arhitekture u Splitu kojeg je mentoru predao na gusto ispisanih 140 stranica, a nakon što mu je ovaj predložio da ga sreže na rijetko pisanih 40 stranica i ostatak sačuva za magistarski rad, diplomski je završio u škafetu gdje mirno leži već 20 godina. Tako se umjesto umjetničkih, Dežulović bacio u novinarske vode, sa Ivančićem i Lucićem pokrenuo Feral, ugasio Feral i počeo pisati knjige i kolumne. „Ferala više neće biti, a zašto je ugašen pitam ja vas koji ste ga prestali kupovati. “, odgovara Boris na pitanje iz publike o mogućnosti ponovnog pokretanja Ferala. Ipak, iz zlatnog doba tog satiričkog tjednika Dežulović čuva samo lijepe uspomene i anegdote.
Kako smo skinuli Smoju?
„ Za karikature na naslovnici imali smo imbecilne ideje poput one gdje Tuđman i Milošević zajedno u krevetu čitaju bilježnicu Robija K. Kasnije nam je palo na pamet da na naslovnicu stavimo golog Tuđmana odjevenog samo u ordenje i medalje. Problem se pojavio kad smo trebali pronaći fotografiju golog tijela starog čovjeka na koje bi nasadili Tuđmanovu glavu. Vjerujte, golo muško tijelo nije problem naći, ali tijelo golog starca je nemoguća misija. Na pamet nam je pao Miljenko Smoje kojem smo detaljno objasnili situaciju i ponudili mu da dublira prvog hrvatskog predsjednika. Pristao je bez razmišljanja. Napravili smo cijelu foto seansu sa golim Smojom, a trajni podsjetnik na to nalazi se na naslovnici jednog broja Ferala“. Dežulović se prisjetio i Smojinog 
običaja da uvijek piše jedan tekst unaprijed. „Čim bi izašao novi broj Ferala, Smoje bi donosio svoju kolumnu za sljedeći tjedan. Želio se osigurati bar za još sedam dana, u slučaju da ga više ne bude, govorio je. I zaista, nakon što je umro 1995. godine, nakon tjedan dana izašla je njegova zadnja kolumna“, prisjeća se Dežulović.Kad ga je Pirke podsjetio na njegovu teoriju da je kruh „od jučer“ uvijek bolji od kruha „od danas“, Dežulović je pojasnio publici: „ 20 godina sam svako jutro iz dućana donosio dvije štruce svježeg kruva kojeg onda ne bih smio jesti jer, „nećemo valjda stari baciti“ govorio je moj otac. I tako sam svaki dan jeo kruh od jučer iako su u kesi svaki dan visile dvi štruce zabranjenog kruva „od danas“, priča Dežulović i priznaje kako se, na dan kad se odselio od roditelja „udavio“ u 10 štruca svježeg kruha i od tada nikad ne jede stari kruh, koliko god to bahato zvučalo.
Kako je Dežulović pokazao svijetu da ima muda?
Ne libi se pričati ni o svom iskustvu sa karcinomom testisa detaljno opisanom u kolumni „Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak“. „Kad sam 2005. saznao da ga imam, pomislio sam kako je to nepobitan dokaz da imam muda. Iako sam kasnije spao na samo jedno“, sa smijehom priča Dežulović o svojoj životnoj bitci koju je uspješno dobio. Sarkastično priznaje da je koristio sve blagodati bolesnog čovjeka i igrao na kartu sažaljenja dok su drugi oko njega skakali i ugađali mu.Svašta se čulo večeras u Domaldu, previše da bi stalo u jedan običan tekst, Dežulović je opet pokazao i dokazao da je najbritkije novinarsko pero Balkana ili, ako ništa drugo, najodvažniji jednomudaš u regiji.(dž)
