Izložba „Život pod velikim pritiskom” koji je nedavno u Galeriji Šira u Zagrebu otvorila mlada kiparica Manuela Pauk, Šibenčanka sa zagrebačkom adresom privukla je veliku pažnju javnosti pa je tako u Večernjem listu s njom objavljen veliki intervju koji prenosimo u cijelosti:
Njezini radovi često su inspirirani životinjskim svijetom, poput simpatičnih skulptura krava kao antičkih muza ili nesvakidašnjih konjaničkih spomenika s likovima različitih životinja. A na ovoj izložbi, Pauk je izložila fascinantne keramičke skulpture morskih puževa koje, kada se svjetla ugase, baš kao i njihovi stvarni uzori u dubinama mora, svijetle u mraku. Pogledati ih možete do 28. svibnja, piše Večernji list
Dvosmislenost naslova namjerno je tu jer sam na ovoj izložbi htjela prikazati dvije perspektive. Naslov izložbe odnosi se na doslovnu okolinu bića prilagođenih morskim uvjetima, ali i na život čovjeka koji svoj život provodi pod pritiskom koji proizlazi iz naše civilizacije i intelekta. Pogled čovjeka analizira, osvjetljava i racionalno pokušava shvatiti ostali živi svijet, čovjek pokušava uvidjeti odakle dolaze sve prilagodbe životinje. Čovjek je biće koje ima neutaživu žeđ za znanjem. No, također, ima osjećaj izdvojenosti, nepovezanosti s drugim životom. Priroda je, za njega, tu da čovjeku služi. Iskorištavamo je do samog kraja i za sobom obično ostavljamo osiromašena ili zagađena područja. More služi kao smetlište jer je to svijet koji nije izložen našim pogledima, čini nam se kao izvanzemaljski planet. Što se tiče nama nevidljivog zagađenja mora – prošle sam godine u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu i udrugom Val kulture producirala sedam metarsku kornjaču od plastičnog otpada izvađenog iz mora. Ta kornjača proputovala je nekoliko hrvatskih gradova s ciljem da potakne stanovnike da osvijeste problem zagađenja voda. Iz komunikacije s ronilačkim udrugama i organizacijama koji se bave čišćenjem mora saznala sam da ga na dnu ima napretek. Uz plastični otpad, tu su hladnjaci, željezo i staklo, koje je iznimno problematično jer se jako sporo razgrađuje i, zatrpavajući morsko dno, uništava cijele morske ekosustave. Iako na ovoj posljednjoj izložbi nije eksplicitno prikazana materija kojom zagađujemo svoj okoliš, promjenama svjetla i tame sam htjela ukazati na to da se ljudska i životinjska perspektiva razlikuju. Svijet nije naše igralište. Ako želimo biti vlasnici prirode i svih bića koja žive na Zemlji, to podrazumijeva odgovoran odnos prema onome za što vjerujemo da posjedujemo. Morski puž, čovjek i bezbrojne druge vrste mogle bi izumrijeti zbog viškova kojima zatrpavamo biološki svijet kojeg smo ipak i sami dio. Moglo bi se reći da je poruka ove izložbe sljedeća: morski puž je pod pritiskom, čovjek je pod pritiskom i naš planet je pod pritiskom. Od čega su napravljeni radovi i kako to da svijetle u mraku? Što vas je inspiriralo da izrađujete baš te puževe, po čemu su oni posebni? Skulpture su napravljene od keramike. Prvo su pažljivo oslikane bojama za keramiku, a zatim su, nakon pečenja, dovršene slojem posebnog luminiscentnog pigmenta na bazi stroncijevog aluminata koji se, kad je osvijetljen, puni, a zatim isijava svjetlo u mraku. Jedna od posebnosti morskog života je to što je kod morskih životinja bioluminiscencija jako česta. To je jedna od brojnih prilagodbi morskog života. Svijetle neki planktoni, bičaši, ribe, morski puževi, čak i morske kornjače. Morski puž ima fascinantne sposobnosti na kojima mu možemo samo zavidjeti. On je sitni predator koji živi jednostavan život. Prilagođava se okolini najbolje što može. Život provodi u potrazi za hranom. Razmnožava se s bilo kojom drugom jedinkom svoje vrste jer je hermafrodit. No, ono najmanje shvatljivo iz naše perspektive – iako je morski puž šaren, pa čak i sladak, on vidi samo svjetlo i tamu kroz koje napipava svoj put. Morski puževi doslovno imaju supermoći. Sve što pojedu, transformiraju u prednost za sebe. Vrste morskih puževa koje se hrane otrovnim životinjama imaju sposobnost integrirati otrov u svoje tijelo i tako se zaštititi od toga da oni budu obrok. Neki jedu alge kad su mladi, uzgajaju ih u svom tijelu i tako dobiju sposobnost da se hrane svjetlom i proizvode klorofil kao odrasle životinje. Moguće im je odrezati bilo koji dio dijela i on će se opet regenerirati. Zbog toga ih se proučava kao potencijalnu polazišnu točku iz koje će se pronaći lijek za rak. Morski puževi imaju malo prirodnih neprijatelja, rizik za njih su najčešće drugi morski puževi.
I prije ste se u svojim radovima često bavili životinjskim svijetom. Što vas tu toliko privlači, je li tu stvar u onom "nomen est omen" budući da se prezivate Pauk? Životinje su mi naišle slučajno. Počela sam ih izrađivati jer mi se svidjela leksička podudarnost krava muzara i antičkih zaštitnica umjetnosti, muza. Htjela sam ukazati na ljudsko iskorištavanje domaćih životinja i na bitnu ulogu koju je agrikultura imala u stvaranju uvjeta da se razvije visoka kultura. Nakon tog prvog rada, nastavila me fascinirati uloga koju su životinje imale u izgradnji ljudske civilizacije. Oduvijek smo ih iskorištavali da bi izgradili svijet koji je nama ugodan. Idući su mi rad bili jahači bez konja – serija jahačkih skulptura bez konja i bez ljudi. Zatim su došle kornjače i puževi, kao odmak od domaćih životinja. Sviđa mi se to što je moje prezime ime životinje. Ono se uklapa u to što sad radim, ali me nije potaklo da se bavim životinjama, barem ne na svjesnoj razini. U biti u radu me ne zanima samo forma životinje već i odnos čovjeka i njegove okoline. Zašto ste odabrali baš kiparstvo kao formu umjetničkog izražaja? Uvijek sam htjela stvarati umjetnička djela. Umjetnost mi dopušta da se igram i da se na jedan intiman način približim drugim ljudima, da im pokažem što mislim, a da to ne moram reći, odnosno opisati. Mislim da je susret s umjetničkim djelom uvijek iskustvo i da je bitno trajanje u kojem posjetitelj odvaja svoje vrijeme da bi doživio djelo. U životu djela bitno je da je gledano, čitano, slušano. Budući da sam znala da želim umjetnost od kad sam bila svjesna sebe, pitanje je samo zašto baš kiparstvo. Kod kiparstva mi se svidjela materijalnost i mogućnost transformiranja prostora. U budućnosti se nadam većim projektima i izazovima ovladavanja raznim prostorima.
Kako izgleda život jedne kiparice, jedan vaš radni dan? Koliko je u Hrvatskoj izazovno živjeti od svog rada, pogotovo za mlađe generacije, umjetnike koji još nisu "afirmirani"? Kad radim na izložbi, moj radni dan počinje kavom, a onda idem u atelje gdje radim na projektima. Obično radim cijeli dan. Nije baš zanimljivo to iskustvo stvaranja izvana. To je disciplinirani rad, a pritisak da se radi ne dolazi izvana, od nekog šefa, nego iznutra. U Hrvatskoj i ima i nema posla. Sve ovisi na što je čovjek spreman pristati. Moji kolege rade scenografije, pomoćne poslove na restauraciji, održavaju likovne radionice. I ja radim neke takve posliće. Tim svaštarenjem uspije se skupiti nešto novca, no mislim da je teško živjeti samo od kiparstva. Život nekog tko nije na plaći negdje jako je nepredvidljiv. Povremeno naiđe neki veći projekt, no nekad su mjesecima primanja mala. Svaki rad je ulaganje energije i materijalnih sredstava, a sudbina rada je nepredvidljiva. Čini mi se da, za razliku od, recimo, slikarstva, za kiparstvo (ponekad i doslovno) nemamo mjesta. Gdje najčešće završavaju vaše skulpture? Skulpture obično radim nakon što razmislim o vlastitim autorskim koncepcijama. Radim ih kao serije i uglavnom ih radim jednu po jednu. Rad za izložbama je gušt, jer one dopuštaju da rad bude pokazan publici. Neki od tih radova pronađu novi dom i prodaju se, a neki se vraćaju u atelje, gdje su posloženi na police i čekaju. Povremeno radim i narudžbe, a najzanimljiviji vid narudžbe mi je javna skulptura. Na žalost, mislim da u Hrvatskoj nemamo dovoljno javnih skulptura i sve one koje se podižu su spomenici. Spomenici naravno imaju i trebaju imati mjesto u javnom prostoru, ali bilo bi dobro da nisu jedini vid javne plastike. Najčešće su ti spomenici upitne kvalitete, ali neki su iznimno dobri. Kako sam iz Šibenika, moram reći da me je kao djevojčicu fascinirao spomenik braniteljima Alema Korkuta na Baldekinu, na čijem sam "repu" ponekad ležala i gledala zvijezde. U Zagrebu je moguće ponekad vidjeti privremeno postavljene skulpture i baš u tim radovima se vide mogućnosti kiparskog medija. Na takav način su svoje radove predstavili brojni naši vrhunski kipari, da samo spomenem neke - Ida Blažičko, Neven Bilić, Ivan Fijolić i Matej Vuković. Zadnja javna skulptura koja je trajno postavljena i koja me je oduševila bio je "Buket tulipana" Jeffa Koonsa u Parizu. Često su najbolje javne skulpture nepodignute. Pada mi na pamet Kožarićeva "Nazovi je kako hoćeš", ideja za javnu skulpturu koja bi se izdizala kao most iznad Savske ceste. Ta ideja je genijalna, čak i ako je njemu bila zezancija, bez obzira na to što nije nikad napravljena. Nadam se da će u budućnosti javna plastika biti slobodnija. Zanimljiv mi je i koncept "art trailova", odnosno umjetničkog puta, u kojima se skulpture, instalacije i slike implementiraju u neki krajolik kako bi regija dobila dodatnu vrijednost koja će privući posjetitelje, te na taj način pridonose održivom, kulturnom turizmu
