Živimo u vremenu u kojem binarni brojevni sustav koristeći samo dvije znamenke, 0 i 1, savršeno upravlja svime što čovjek radi i proizvodi. Taj je sustav toliko elegantan, učinkovit i sveobuhvatan da nam se čini kako za sada nije primjenjiv samo na naše emocije. To je točno. Nepogrešivi strojni hod nula i jedinica zaista ne upravlja našim emocijama, ali to je samo privid. Možda toga nismo sasvim svjesni, ali naš pogled na svijet sve moćnije određuje binarni sustav mi i oni. Svođenje ljudskosti na relaciju mi i oni postalo je globalnim odrazom današnjeg načina života, a u civilizaciji opće povezanosti i umreženosti svih sa svakim, svugdje i u svakom trenu, komunikacija je svedena na doživljavanje sebe i nas, kao nečeg pozitivnog, i onih koje nazivamo drugima, dakle njih, kao nečeg negativnog ili u najboljem slučaju neprihvatljivog. Društvena i kulturna praksa definiranja nekih ljudi kao njih, kao onih koji su nasuprot nama, stara je kao čovječanstvo, a antropolozi i filozofi su odavno uočili da ne možemo postojati mi, ako nema njih, onih drugih kojima smo mi njima oni.
Kad se dica zbog mi i oni ubijaju
Kada se krize zaoštre, egzistencija postane upitna, a život nesiguran, podjele postaju opasne jer se mi počinje izjednačavati s ljudskim, a oni s neljudskim. Razlikovanje nas i njih postoji u jezicima i kulturama svih naroda svijeta. Ipak ta univerzalna praksa nazivanja pripadnika vlastitog naroda ljudima i dehumanizacije drugih ne znači nužno da ljudi negiraju tuđu ljudskost. U pravilu je tu riječ o obrambenoj reakciji samoodržanja i opstanka, odnosno zatvaranja u sigurnost zavičaja ili domovine koji stane u jezične, kulturološke, ideološke i vjerske granice unutar kojih se razumije izraz mi.
Zašto spominjemo sve ovo? Zato što i našu malu zajednicu, koja bi baš zato što je mala trebala biti složna i otpornija na podjele, neumoljivo i okrutno razara povlačenje crte između mi i oni. To ide jako daleko. Toliko daleko da u dokazivanju pripadnosti nama i negiranju njih, ni ljudski život više ne vrijedi gotovo ništa. Kada su dva naša diteta spremna oduzeti život našem trećem ditetu samo zato što ne navijaju za isti nogometni klub moramo se pitati tko smo mi, a tko su oni i što će s nama biti ako smo i mi njima oni? Jesmo li mi, ljudi, a naša djeca oni, neljudi, i što će se s nama dogoditi ako smo mi našoj djeci oni ili još gore ako su si naša djeca međusobno samo i isključivo oni, dakle neljudi čiji život zbog banalnih afiniteta, vrijedi manje od bezvrijednog imena obožavanog kluba?
Binarni politički kod
Može se pomisliti da je ovo pretjerano dramatiziranje i seciranje izdvojenog slučaja koji u tako drastičnom obliku ipak nije pravilo. No, jesmo li sigurni da je tako? Hajdemo biti do dna duše pošteni. Nije li i na našoj političkoj sceni, u našoj binarnoj Hrvatskoj, u našem politički binarnom gradu, pred sve nas postavljano izborno pitanje; mi ili oni. To je običan, krajnje jednostavan i naoko banalan politički binarni kod u kojem je 1 = MI, a 0 = ONI, a trebao bi poslužiti za izražavanje naših osobnih političkih opredjeljenja. Ali tko smo mi, a tko su oni? Nije li sve to otišlo predaleko jer i u mnogim obiteljima ima onih koji su mi i onih koji su oni, onih koji misle ovako i onih koji misle onako. Pozvani smo glasovati kao mi za nas nasuprot njih koji će također glasovati kao mi, ali za za svoju stranu, a i mi i oni smo u svakoj učionici, vrtiću, kafiću, na ulici, pred oltarom, u bračnoj postelji... Jezu i strah izaziva čak i pomisao da bi se mogla povući paralela između te stvarnosti i navijačke stvarnosti naše dice u kojoj je dijeljenje na mi i oni počelo cvjetati cvjetovima zla i očitovati se kroz nasilje.
Mi kao nemoćni promatrači rijeke kojom teku oni
I sve se to događa unutar nas, unutar svega onoga u čemu smo mi – mi. Ako je naša zajednica organizam te negativne podjele na mi i oni mogle bi se definirati kao maligne izrasline koje je možda moguće liječiti. Što više takve se pojave prilično uspješno liječe. Doduše iskustvo nam govori da potpuno ozdravljenje nije moguće, jer taj se taj binarni sustav uvijek iznova pojavljuje čak i nakon kataklizmi rata kao najgoreg produkta podjela na mi i oni, na nas i njih. To je neuništivo sjeme zla koje stalno živi među nama i nije ga dobro zanemarivati posebno ne sada kada smo se našli pred novim izazovom podjela na mi i oni. Mi smo oni koji smo tu, a oni su oni koji dolaze kao nepregledna nabujala rijeka izbjeglica i migranata iz nekog drugog nama stranog svijeta, od koje svoje obale za sada branimo humanošću umjesto vrećama s pijeskom i zečjim nasipima. Za sada. I nije više najvažnije pitanje je li u našoj moći bilo što učiniti, i jesmo li mi ili nismo samo nemoćni promatrači rijeke kojom teku oni, nego je najvažnije pitanje imamo li hrabrosti ovaj tekst pročitati još jednom ispočetka.
