Datum objave: 17. Kolovoz 2015

Kaže ona njemu: "Kretenu!"

Maja Mayana
Maja Mayana

 

Kaže ona njemu: „Glupi idiote, kretenu, stvarno si majmun i neću više nikad govorit ništa. Makni se od mene, nemaš ti pojma šta ja oću. Ti si nesposoban i kreten i točka.“ On stoji pokraj nje prekriženih ruku, gleda u cjenik i šuti. Ona na to kaže: „ Glup si, jel ti jasno? „ Što on više šuti njezina potreba za vrijeđanjem je još veća, raste kao balon koji ubrzo pukne. Što bi on trebao?! Nasmijati se i kazati.“U redu zlato.“ Ili izvikati se na nju i reći joj da je tuka koja ne zaslužuje pažnju. Šta je ovo? Ništa.
Ljudi već dok izgovaraju nešto imaju očekivanja i sliku o povratnoj informaciji kakvu oni žele. Kad se dogodi suprotno, paljba kreće. E pa ne može to tako. Te odvratne „Ti poruke“ uništavaju sve odnose odmah u korijenu, a svi ih koristimo jer nije lako zaustavit paljbu, kad ti sve lipo tako stoji na vrhu jezika. To blaćenje osobnosti i osobe je zadnja stvar koju bismo trebali raditi bilo kome, a pogotovo onome s kim gradimo intiman odnos. Mirno izražavanje postupka koji nam ne odgovara, i navođenje lošeg utjecaja toga je već druga stvar. Osoba kojoj se obraćamo imat će itekako razloga za promišljanje o tome koliko je postupak loš ili dobar. I s jednakim poštivanjem će donijeti svoj zaključak.
A njih dvoje su se upoznali jednu noć u disko klubu. Ona je htjela nekog svakako, bilo koga samo da je netko. Bolje joj je imat nekoga neko nikoga. A on je htio neku „malu, lipu, šešnu“, neka je pokaže okolo. I tako su se rukovali. Nije bilo nekog posebnog razgovora niti onih „good vibration“. Nisu se nešto posebno niti smijali. Njoj je bilo kretensko i glupo njegovo gledanje okolo dok ona pokušava objasniti kako je torbicu kupovala 15 dana, a on je gledajući okolo razmišljao o tome kako je zapravo zgodnija ona cura iza nje, ali ni ova ne izgleda loše, pa eto kad je već tu… Njih dvoje postanu dečko i cura, na osnovi ničega. Postali su ustvari dečko i cura na osnovi gledanja onoga što im ide na živce. Nisu se smijali iako je prošlo već sat vremena. A nisu se smijali ni sutra. Njoj je bilo neduhovito to što je njemu smiješno. A njemu je bilo dosadno to što ona priča. Najvažnije je da se ljudi mogu zajedno smijati. Ustvari najvažnije je da ljudi od smijeha mogu biti u takvim trbušnim bolovima da ne znaju hoće li ikada više moći doći do zraka, a i nije ih briga hoće li.
I opet su u kafiću. Ona tipka po mobitelu, on čita novine. Ona trepne okom ništa ne govoreći, a on baci kavu i počne vikati, zasmetalo mu je to što je glasno disala. Ona u šoku ne shvaća ništa. Kupi stvari i odlazi. Nazove prijateljicu i kaže joj kako je on bez razloga poludio. A on se samo sjetio toga da je uvijek za nju kreten, glupan i ništa ne razumije. A ona se samo sjetila toga da je nikad ne gleda, da je bezveze poludio i kako je zaista samo kreten i budala. Osuđuju jedno drugo, a samo su žrtve svog ponašanja, predviđanja, nagađanja i neobaviještenosti koja je iscijedila iz njih posljednju kap veselja. Balon je napuhan, i eksplodirao je.
Noć je, tipkam ovo i pokušavam shvatiti zašto se ljudi rastaju. Zašto se ljudi udaljavaju. I već pri prvoj pomisli na to shvatim kako se ljudi ne udaljavaju, nego rijetki postanu uopće bliski. Govore na glas jedni drugima fraze, floskule, darivaju se riječima kao što su prazna volim te, a oni kojima to govore stalno su krivi za nešto, ne za nešto nego za sve. Nikad nisu sami krivi ni za što i ni u čemu se ne uživa kao u upiranju prstom u drugu osobu. A voljenje? Gdje je tu ono? Ono je samo ponekad kratka pauza između riječi koje su im ružne jeftine, plastične otrovne igračke koje završe na otpadu zajedno sa ambalažom. I jedno veliko zbogom u nizu ne znači da ne postoje predivne priče oko nas koje nam uvijek iznova pokažu kako uvažavanjem individualnih veselja nastaje velika sreća koja posadi debeli korijen u zemlju koju ipak ljubav hrani i ne zaboravlja joj nikad dati vode.


 

Iz kategorije: Svašta nešto