Petak, 23 Lipanj 2017 13:05

Gumenim čamcima niz Zrmanju s Josom Gracinom:Dotakni Kamen Samac

Napisala: 
Gumenim čamcima  niz Zrmanju s Josom Gracinom:Dotakni Kamen Samac

Svakog ljeta, kao sirene Odiseja, mene zovnu duhovi rijeka. Pjesma njihovog šuma neodoljivo me privlači i ja joj se uvijek iznova rado odazivam. Nisam ja Odisej pa da začepim uši, a i nemam jarbol za koji bih se vezao. A i zašto bih? On nije želio slijediti njihov zov da ne bi bio nepovratno izgubljen, a ja činim baš suprotno, slijedim njihov zov da bih barem jedan dan bio divno nepovratno izgubljen. Svakog ranog ljeta čujem taj slatki zov riječnih duhova i žudno žurim porinuti svoj brodić u njihove zelene virove, otisnuti se niz njihove matice, juriti niz brzice i letjeti niz slapove. I nisam jedini. Cijela moja ekipa ćuti iste vibre. Gotovo uvijek idemo na ista mjesta koja nisu nikada ista i spuštamo se niz iste rijeke koje nisu nikada iste. Uvijek je sve drugačije i novo, sve osim prijatelja s kojima plovimo niz rijeke koje volimo i niz rijeku života duž koje dijelimo ono najbolje što imamo - trenutke radosti i ljepote kojih je sve manje u svijetu koji nam je (za)dan. Ovoga puta sve smo to željeli podijeliti sa svojom djecom. Cilj nam je spustiti se niz Zrmanju od Kaštela Žegarskog do njenog ušća u Novigradsko more. Idemo trima gumenim čamcima. U jednom plovimo moj sin Adrijan i ja, u drugom Dečko i njegov sin Jere, a u trećem Stipe i njegov sin Stjepan. Bit će to za naše malce velika avantura, a za nas lijep izlet.

Zrmanja

Za dalmatinsku rijeku Zrmanju znaju svi, ali samo su malobrojni doživjeli svu njenu ljepotu. Duga je 69 kilometara, izvire ispod golemog prirodnog amfiteatra na zapadnom dijelu planine Poštaka, na mjestu gdje se gotovo dotiču Velebit, Lička Plješivica i Dinara. Jednim dijelom teče kroz Mokro polje gdje ponire pa je ljeti dio njenog korita kod Ervenika, najsjevernijeg naselja Šibensko-kninske županije, potpuno suh. Nizvodno od Ervenika Zrmanja teče kroz duboki kanjon. Svi njeni slapovi i atraktivni brzaci smješteni su u srednjem dijelu toka, a zadnji mirni dio toka Zrmanje proteže se od umjetnog jezera do ušća u malo i plitko Novigradsko more. Zrmanja ima značajke i planinske i ravničarske rijeke. Zanimljivo je da se dio Zrmanjinih voda koji ponire kod Mokrog polja ulijeva u rijeku Krku ispod Miljacka slapa pa izgleda da je Zrmanja desni pritok rijeke Krke.

 

 

Jesenjin

Do Kaštela Žegarskog stižemo automobilima prije svanuća. Stipe i ja odlazimo dvama automobilima do Obrovca odakle se vraćamo jednim jer smo drugi ostavili da bismo se mogli vratiti. Dok se djeca bude, stojimo na riječnom žalu zvanom Krivac i šutke gledamo rijeku. Pod nogama su nam veliki bijeli oblutci topli kao mirisni hljebovi kruha koji smo jutros kupili u Šibeniku. Zrmanja mazno povija vodeno bilje obojena čistim dalmatinskim nebom, okrunjena sjajem sunca kao kraljica. Sliči na ženu koja se, svjesna svoje ljepote, pretvara da ne vidi one koji joj se žudno dive. Umivamo se svježom, mirisnom vodom Zrmanje. Ispred nas se uzdiže suri Velebit, iza nas je Bukovica. Rijeka je brza, hladna, primamljiva. U bistrim virovima ljeskaju se srebrni klenovi. Eh, kako je o njima Jesenjin lijepe stihove napisao! Divim im se, ali pjesmu o njima ne bih znao napisati, možda i zato što je sve ovo oko mene pjesma, poezija. Na trijemu kuće našeg prijatelja Marka popili smo lozu. Loza nas grije, a svježa bura s Velebita hladi pa smo skoro zaboravili zašto smo došli. Odnekud se stvorio i naš stari poznanik Rade. Kaže, slučajno je naišao, ali mi znamo da on ili ima šesto čulo ili je jednostavno zbrojio dva i dva pa zaključio: mlado je ljeto, Zrmanja teče baš kako treba, lijep je dan... evo Jose i njegove ekipe na žegarska žala. Izgleda mlađi nego što je bio prošlog ljeta. Upoznali smo ga davno prije na ovom istom žalu. Nekako mi se čini da ovi ljudi što žive uz Zrmanju ili uopće ne stare ili stare sporije od nas koji živimo uz more. Na sjeveru se bijele padine divljeg Crnopca, a prema zapadu se naziru Tulove grede. Na Crnopac smo se penjali jedne zime i jedva ostali živi. Ispod ceste livade i oranice pružile su se sve do rijeke, a tamo uz vodu uzdižu se vitki jablani koji su od ove doline načinili razglednicu. Na kraju polja je brdo u koje je Zrmanja usjekla kanjon pa njim krivuda sve tamo do Obrovca i dalje do mora.

Starac kraj izvora

Pričao nam je Marko o Milića špilji u Bogatniku, o Visokom buku i životu uz Zrmanju, čudio se što nas to vodi u crne dubine jama i što nas vuče na snježne planinske vrhove, pitao je li nas strah kad se spuštamo niz zapjenjene brzice i rekao: -Dođite kad kod poželite. Moj dom je i vaš dom i uvijek ste dobrodošli . Dođite pa ću ispeći jare. Vi samo donesite vina jer ga mi ovdje nemamo. Prije su ga dovozili šverceri, ali nije valjalo. Nego, ako budete u prilici, nabavite mi jedan čamac sličan vašem pa da i ja malo zaplovim ovom svojom Zrmanjom, ali samo kuda je mirnije. Gleda malo nas, malo naše klince, ali ništa ne pita. Znamo mi da mu baš nije jasno kako ćemo niz rijeku s mališanima, ali propituje nas samo očima. Prije polaska pregazili smo preko plitkog dijela rijeke da bismo se napili vode iz izvora na suprotnoj obali. Uz izvor sjedio je neki starac sa slamnatim šeširom na glavi.
- Idete li daleko? - upita.
-Idemo sve do mora. Naumili smo ploviti sve do onog kamena koji se uzdigao iz vode tamo gdje se Zrmanja ulijeva u more.
Starac me pogleda ispod obrva i reče: -A, do kamena samca idete? Znate li da se ovdje od pamtivijeka prepričava legenda koja kaže da će svaki onaj koji se spusti niz Zrmanju i dotakne kamen samac čitavog svog života biti u milosti anđela čuvara. Ali nije baš tako lako stići do tamo! Rijeka je puna iznenađenja. Čuvajte se virova i brzaka, slapova, a osobito jakih vjetrova koji se bude iznenada.
-Ne bojimo se mi rijeke. Mi vam se bojimo grada, ljudske zloće i ulaska u Europsku uniju - našalim se.
-Vidim ja da ne moram brinuti za vas – nasmije se i mahne nam na rastanku.

 

Nestašluk

Okrenuo sam se na odlasku da mu još jednom mahnem, ali više ga nije bilo. Pomislih da mi se možda sve to pričinilo. U glavi mi je zvonila legenda koju sam čuo od njega. Riječna matica brzo nas je ponijela. Zrmanja stisnuta u kamenim njedrima lagano putuje prema moru i nosi naše čamce. Izmjenjuju se mirni dijelovi rijeke i razigrani brzaci. Pod nebeskim plavetnilom kao da lebdimo na sagu od bijele vodene pjene i zaranjamo u jedan drugačiji, ljepši svijet bez dnevnih žalosti, olovnih briga i strepnji. Volio bih da je ušće barem tisućama kilometara daleko. I tako lirski raznježeni zaboravili smo da je vodostaj nizak. Tres! Prva dva čamca udaraju u oštru stijenu, ali odolijevaju, a treći se nasuče. Klincima je sve to zabavno. Smiju se, a mi se vraćamo u stvarnost. Ta nismo još ni blizu najopasnijim mjestima! Uozbiljimo se i nastavimo dalje do prvog slapa. Budno pazimo i naši gumenjaci glatko prolaze kroz sve zamke koje nam je rijeka namjestila. Niz slap spuštamo čamce konopima, a sami silazimo dolje – skačući naglavačke u duboku zelenu vodu ispod njega. Izronim i vidim kao na usporenom filmu kako se naš čamac s opremom prevrće i kako ga vodena struja odvlači prema divljem dijelu rijeke. Panika! Stipe i Dečko hvataju plutajuće ruksake, a dječaci love kacige kao ribe. Ja sam uhvatio čamac koji nam je Zrmanja pokušala ukrasti pa smo nakon predaha mogli krenuti dalje. Voda je ugodno hladna, a šum slapa umirujući.

Sastavak

Ispod slapa zaskočila nas je bura. Puše jako. Neugodna je. Ipak s njom je lakše. Puše nam u leđa pa brže napredujemo i više uživamo iako nam se nikamo ne žuri. Brzo stižemo do Sastavka. Tako se zove ušće rijeke Krupe u rijeku Zrmanju. Poznajemo to mjesto jer smo prije osam godina (Osam?! Bože, kako vrijeme brzo leti!) otkrili tajnoviti kanjon rijeke Krupe i spustili se niz njega do ovog ušća. Zanimljiva je i lijepa ta rijeka Krupa. Trebali bismo se barem još jednom spustiti niz nju. Jedna je to od najljepših hrvatskih rijeka, a malo tko zna da ona uopće postoji. Mnogi nisu nikada ni čuli za Krupu niti će je ikada upoznati, a još je manje onih koji će imati prilike vidjeti njen pritok, prekrasnu malu rijeku Krnjezu. Ona se krije tamo gore iza pet Krupinih slapova, iza zavoja i provalija. Tamo gdje se sastaju Krupa i Krnjeza sve je ispleteno golemim kamenim gromadama, liticama i kukovima. Stijene se uzdižu stotinama metara iznad zelenih livada uz rijeku i sagova žutih lokvanja.

 

Visoki buk

Sanjareći o Krupi i Krnjezi stižemo do Visokog buka, najvećeg slapa na rijeci Zrmanji.Visok je 12 metara, širok je, moćan i nevjerojatno lijep. Do njega se može doći samo na dva načina: veslajući niz rijeku ili pješice kozjim stazama niz opasne stijene i nepregledne kamene sipine. To što je do njega teško doći čini ga još ljepšim. Netaknuta je to priroda, divlja, raskošna... Čovjek nehotice počne govoriti tiho i ponašati se skrušeno kao kada uđe u katedralu sv. Jakova. Nažalost, neće proći mnogo vremena dok se netko ne sjeti i do Visokog buka izgraditi turističke staze. Izletnici će tada stizati u velikom broju, a mi ćemo poput Indijanaca morati krenuti u potragu za novim lovištima ljepote. Visoki buk je oaza bjeline u zelenom raju Zrmanje. Iznad njega je traka plavog neba uramljena kamenim liticama. Slap djeluje skoro pitomo, ali je pogubno opasan. Već je uzeo danak u ljudskim životima. Ispod njega iz vode još strši golemi komad sedre koji se odlomio 15. kolovoza 2001. godine i usmrtio Mladena Sinovčića, zvanog Frane, najboljeg poznavatelja kanjona rijeka Krupe i Zrmanje i najvećeg zaljubljenika u te dvije rijeke. Prije petnaestak godina Frane je doveo rafting na Zrmanju i turistički oživio taj dio Bukovice. Sudbina je htjela da rijeka ubije svog najboljeg sina, i to baš ovdje na Visokom buku. Čuli smo da je ovdje poginula i jedna mlada Čehinja. Voljela je rafting, voljela je izazove, a niz Visoki buk krenula je bez kacige na glavi...

 

Franina špilja

Ručamo sjedeći na suhoj sedrenoj polici nasuprot snažnom vodopadu. Odatle vidimo mjesto na kojem smo logorovali kada smo se prvi put spuštali niz Zrmanju. Bio je to loš izbor. Iznad livade na kojoj smo bili podigli šatore nadvila se velika crvena stijena. Ispod nje su drveće i grmlje polomile kamene lavine. Jedan je odron gotovo iz korijena iščupao žilavo stablo koštela. Više nikada nećemo zanoćiti na tom mjestu. Odlučili smo noć provesti u manje udobnoj, ali sigurnijoj Franinoj špilji. Umorni i omamljeni svježim planinskim zrakom brzo smo zaspali. Probudila nas je buka kao da smo na autobusnom kolodvoru, a ne u njedrima Velebita. Šareni čamci lete zrakom i padaju u virove pod slapom. Žamor, cika i dovikivanje. To su na Visoki buk stigli sit-on-top kajakaši. Oprema im je bolja od naše, ali ne zavidimo im. Oni moraju strogo slušati skipere i skupo plaćaju svoj užitak. Za razliku od njih mi smo slobodni kao ptice. Vidi se da većina njih nema puno iskustva. Neki se razmeću, prave se hrabri i podcjenjuju rijeku. Dobro je što imaju iskusnog skipera jer Zrmanja mnoge zavede svojom ljepotom pa zaborave na oprez.

 

 

Srebrno jezero

Odmorni plovimo dalje. Snažni slap nizvodno od Visokog buka podiže nam adrenalin pa spremno ulijećemo u zahuktali dio toka Zrmanje. Ovdje je zabavno kao u lunaparku. Poskakujemo i krivudamo. Voda prska na sve strane. Naglo ubrzavamo pa nas vir zaustavi, zavrti i izbaci. Rijeka je sve brža, sve snažnija, sve razuzdanija, a mi sve veseliji. Sve pršti od bisernih kapi i oduševljenja. Veslamo dnom vrtoglavo dubokog kanjona. S rubova provalije ravnodušno nas gledaju koze, ovce i pastiri. Smirujemo se tek na najdubljem dijelu rijeke koji se zove Srebreno jezero, a baš tako i izgleda. Kao veliko srebrno zrcalo u kojem se ogleda sunce. Tu je voda duboka čak 44 metra. Nitko ne zna što se krije u tajanstvenim dubinama Srebrnog jezera.

 

S rijekom možeš plesati, ali moraš znati korake!

Šezdesetih godina prošlog stoljeća njemački filmaši ovdje su snimili Potragu za blagom u Srebrnom jezeru, jedan iz serije popularnih filmova o slavnom indijanskom poglavici Winnetou. Nisu mogli izabrati ljepše mjesto za svoj romantični avanturistički film. Nakon kratkog odmora na pješčanom sprudu, dolazimo do snažnog, opasnog slapa koji šiklja između dviju stijena. Ime mu je Šina. Niz njega se spuštaju samo prekaljeni rafteri, a kajakaši ga zaobilaze. Ali mi nismo ni rafteri ni kajakaši. Mi smo planinari i jamari pa se niz Šinu Stipe i ja spuštamo gumenim čamcem. Imamo i publiku koja s obale navija za nas. Dječaci će s Dečkom pod slap stići polako pješice, a mi ću se uhvatiti u koštac sa Šinom. Slap nas žestoko napada jer misli da mu se rugamo. Ne damo mu da nas nadjača. Ta nismo mi od jučer. Znamo mi kako se krote divlje bujice i slapovi. Borba je tako žestoka da sam slomio veslo. Prvi put u deset godina otkako se spuštam niz slapove i brzace puklo mi je veslo! Treba i to zapamtiti. Šinu smo ipak savladali i slavodobitno zaplovili mirnim jezercem ispod njega, ali ne vrijedi biti ohol. Tek što nas je Šina ispljunula iz svog ždrijela, prevrnuli smo se kao zadnji početnici. Ništa zato. Jerome Truran, veliki istraživač rijeke Amazone lijepo je rekao: -S rijekom možeš plesati, ali moraš znati korake.

 Pod Ogarovim slapom

A i s burom bi trebalo znati plesati. Na livadama pred Ogarovim slapom iščupala je klinove jednog žalosnog šatora pred kojim su sjedila četiri još žalosnija momka iz Varaždina. Šator je zalepršao poput nekog golemog šišmiša, a oni se nisu ni pomaknuli. Prošle su noći, rekoše nam, ostali bez svog čamca za četiri osobe koji su na sniženju platili 4000 kuna. Netko im ga je ukrao i tako upropastio avanturu za koju se mjesecima pripremali. Pokušali smo ih utješiti, ali smo odustali jer nije imalo smisla kvariti im loše raspoloženje. Tako ti je to na rijekama: ako ploviš, onda se i nasučeš. Ogarov slap visok je tri i po metra. Bacamo brodiće niz slap i skačemo za njima. Pod slapom se sunčaju dvije razgovorljive djevojčice i tri šutljiva momka. Njih dvije nas pitaju zašto se nismo spustili niz slap. Ne shvaćaju zašto smo ga preskočili. Teško im je objasniti da je Ogarov slap neugodan, prgav i da je bolje ne izazivati ga.
-Prevario nas je tri puta - šalimo se . – Prvi put, zadnji put i nikada više.

 

Kao na zagrebačkoj špici

Pred nama su dva kilometra rekreativnog veslanja mirnim dijelom rijeke prije Berberovog slapa. Na izlazu iz kanjona obale su široke, a krajolik je idiličan, pitom. Kao da ovo nije ista rijeka kojom smo plovili prije petnaestak minuta. Sustiže nas nova tura kajakaša. Pomiješani s njima kao jato šarenih ptica plovimo ispod željeznog mosta u Muškovcima i stižemo na Berberov slap. Ovdje je kao na zagrebačkoj špici. Gužva, vreva, žamor. Ljudi pristižu sa svih strana. Neki dolaze, neki odlaze, jedni bacaju kanue u vodu, drugi ih izvlače, presvlače se, razgovaraju... Pored rijeke je velika kuća u kojoj je otvoren restoran, a uz nju je i kamp. Pod bujnim vrbama stolovi i klupe. Širi se zamaman miris iz velikog lonca koji visi nad tihom vatrom, boce piva hlade se u zdencu... Vlasnika restorana na Berberovom slapu dobro poznajemo.
-Gazda Mirko, pošto ti je piva?
-Za strance deset, a za vas sedam.
-Ako je sedam, je li to s otvaračem ili bez njega?
-Bez otvarača. Bez njega. Tako piva dulje traje.
-A stranci, dobiju li oni otvarač?
-Oni dobiju otvorenu pivu da ne gube vrijeme prije nego što naruče drugu.
Berberov slap je četvrti slap na Zrmanji, a nama koji plovimo od Žegara treći. Visok je pet metara, ali nažalost ljeti presuši. Šator podižemo na livadi pokraj ušća rječice Dabarnice u Zrmanju. To je odmah iznad umjetnog jezera reverzibilne hidroelektrane. Danju kroz velike cijevi položene niz Velebit teče voda iz jezera Štikade kod Gračaca, a noću kada je struja jeftinija moćne pumpe vraćaju vodu iz Zrmanje nazad u Štikadu. Da bi se mogla crpiti voda iz Zrmanje graditelji elektrane su 1978.godine napravili umjetno jezero koje je potopilo slap Šupljkovac i Devića buk. Njihove kaskade još se dobro vide u dubini bistre jezerske vode. Stipe nas časti odličnim vinom. Fino je, pitko. Odakle mu? Našao je dvije butelje zabodene u mulj na rubu ševara. Netko ih je ostavio da se ohladi pa je zaboravio na njih. Hvala mu. Hladno vino baš dobro odgovara uz pečeni mladi kukuruz koji smo večerali.

 Jankovića buk

Probudio sam se u sam cik zore. Ostali još spavaju pa lutam duž obale Dabarnice. Započeo je treći dan naše plovidbe niz Zrmanju, a mi smo tek na trećini puta. Doručkujemo na brzinu i nečujno kliznemo uz lijevu obalu jezera. Plovidba je ovdje zabranjena, ali što možemo? U kantunu brane hitro izvlačimo svoje čamce iz vode, trkom ih prenosimo preko ceste i brzo porinemo u Zrmanju. Radnici elektrane sumnjičavo nas gledaju, ali ne govore ništa. Brzo stižemo na peti i posljednji Zrmanjin slap koji se zove Jankovića buk. Od tog slapa do ušća Zrmanje u more ima još 17 kilometara, ali slana morska voda dopire sve do njega. Slap je visok samo tri metra, ali je prelijep. Pruža se cijelom širinom rijeke. Uz njega su ostaci napuštenih vodenica, a oko njega tragovi brojnih izletnika. Do njega je lako doći automobilom, izletničkim brodom ili vlastitim plovilom pa mnogi ovdje dođu uživati u prirodi, kupati se i gradelati uz rijeku. Izletnički brod koji vozi do buka zove se Maršal. Dječaci ne razumiju zašto nam je to čudno i zabavno.

Obrovac

Uz vrlo malo napora uplovljavamo u Obrovac. Veslamo kroz središte grada kao da smo u Veneciji. Dobro napredujemo. Cilj je sve bliže pa računamo da ćemo do Kamena Samca stići prije nego što smo planirali. Ali nije dobro ništa planirati. Zaustavlja nas dvostruka nevolja. Dečku se slomilo veslo, a iver mu je k tome probušio čamac. Prisiljeni smo prekinuti plovidbu i izaći na obalu. Podižemo logor dva kilometra nizvodno od Obrovca, na livadi u blizini crkve uz groblje. Ovdje nema nikakvog izvora pa Stipe i ja moramo po vodu pješice do Obrovca. Ispred kafića Marko Polo guštamo u hladnom pivu i od konobara doznajemo da pasari s pentom od Obrovca do Novigradskog mora treba oko tri sata plovidbe, a nazad i više. Kažemo mu da ćemo mi taj put prevaliti za tri sata veslajući. On samo slegne ramenima.

 

Kamen Samac

Nizvodno od Obrovca prema Novigradskom moru plovimo samo dvama čamcima. Dečko je sa sinom ostao u Obrovcu, a Stipe i ja sa svojim dječacima idemo do kraja planiranog puta. Kanjon Zrmanje iza prvog zavoja dramatično se mijenja. Zastrašujuće je siv. Rijeka je mirna, duboka, a oko nje se uzdiže sama golet. Teško je riječima opisati tu vrstu surove ljepote. Tečemo nijemi zajedno s rijekom kroz veličanstvenu pustoš. Nikada prije nisam vidio ništa slično. Tako veliko, impresivno – ništa. Plovimo ispod Vrata Kraljevića Marka i gotovo okomitih stijena Skočaja. Odjednom pred nama eksplodira široki svijetli obzor. Kao da smo izašli iz tunela. Nasred vode, tamo gdje se sudaraju rijeka i more stoji on – Kamen Samac. Veći je nego što smo mislili. Naravno, odmah pristajemo uz njega i osvajamo njegov vrh. Proslavili smo uspjeh podijelivši onaj zadnji gutljaj vina što nam je još ostao, ali - nije putovanju kraj kada mi mislimo da je kraj, već mu je kraj kada bura kaže! Sreća naša što smo prepoznali opasnost čim smo čuli prijeteći huk koji je prethodio udaru vjetra. Snažan nalet gura nas stotinama metara i ne dozvoljava nam da se vratimo u kanjon Zrmanje. Veslamo kao ludi. Moramo se probiti Zrmanjom uzvodno do Obrovca gdje nas čeka Dečko. Jedva se držimo na vodi. Veslamo iz sve snage, a stojimo u mjestu. A mi smo se čudili onom konobaru kada nam je govorio koliko treba pasari s dobrom pentom od ušća do Obrovca! Udari bure podižu bijele oblake s površine mora. Prizor je nestvaran. Iznad procjepa kroz koji Zrmanja utječe u more ugledamo Tulove grede na Velebitu. Pa to su Izgubljeni svjetovi Arthura Conana Doylea, samo ne oni prašumski, već ovi naši sivi, kameni i nazubljeni. Bura naglo popusti i mi glatko kliznemo Zrmanjom uzvodno. U Obrovcu nas, nimalo zabrinuti, čekaju Dečko i njegov sin Jere. Sjede na kašetama ispred samoposluge u Obrovcu, piju pivo i sok i pjevuše Otvor, ženo, kapiju, man’ se Očenaša... s veselim svatovima koji prelaze preko mosta. Harmonikaš razvlači harmoniku i pjeva iz sveg glasa, a mlada se spuštena pogleda zagonetno smiješi. Mi smo dotaknuli Kamen Samac i zaslužili milost anđela čuvara, a ona je u milosti anđela ljubavi. Zrmanja lagano klizi ispod obrovačkog mosta, uvijek jednaka, nikada ista. Uvijek ista, nikada jednaka.
 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!