Utorak, 03 Svibanj 2016 12:24

FOTO: Tko ide od mora preko jezera do Jezera, vraća se kući sritan pivajući

Napisao: 
FOTO: Tko ide od mora preko jezera do Jezera, vraća se kući sritan pivajući

Jednoga dana reče mi moja prijateljica i kolegica Tatjana Bračanov:  –Znam ja da ti najviše voliš pisati o skrivenoj prirodi, njezinim tajnama, o mjestima za koja većina ljudi i ne zna da postoje, ali otiđi jednom, molim te, u Jezera i napiši priču o njima. Jezera će ti se svidjet. Jest da je to moje misto pa ga najviše volim i najljepše mi je na svijetu, ali imaju Jezera puno toga neobičnog i zanimljivog što će ti se svidjeti. Otiđi u Jezera. Oduševit ćeš se.


Kako odbiti takvu molbu? O Jezerima nisam znao puno iako sam neke ljude od tamo poznavao više od dvadeset, a neke i više od trideset godina. S Aladinom Crvelinom išao sam u srednju školu, a s Kerilom Klarinom i jednim Milinom, zaboravih mu ime, bio sam u ratu. Samo mjesto nisam nikada doživio u svjetlu u kojem mi je na njega ukazala Tatjana.

 

Prolazio sam tu, dolazio, odlazio, sviđali su mi se jezerska riva i onaj šušur brodova u portu. Jedini moj drukčiji susret s Jezerima dogodio se pred Božić 2009. godine. Tada sam s kolegama planinarima i speleolozima popravljao blagdanske svjetleće ukrase na crkvi Gospe od Zdravlja koji ocrtavaju njene rubove pa se noću čini da ona zajedno sa svojim 32 metra visokim zvonikom lebdi na nebu. Tada sam sa zvonika, čučeći među zvonima, uživao u neobičnoj jezerskoj panorami.

 

Odozgo su se Jezera doimala neobično, privlačno... tiho, da nije mora na obzoru, pomalo kontinentalno. Krovove kuća zabijelio je tada prvi snijeg, a iza njih plavetnilo neba zrcalilo se u malom jezeru oko kojeg su se izdizali vitki jablanovi i široke gole krošnje starih murvi. To jezero činilo ga je drukčijim od ostalih naših malih primorskih mjesta koje je turizam „obogatio“ neprivlačnim, sterilnim kućama i betonskim zdanjima, a htio ne htio, morao sam razmišljati i o njegovu imenu.

 

Selo Jezera, čistog, jasnog i nedvosmislenog hrvatskog imena, usred otoka Murtera, s imenom pradavnog porijekla. Gledajući sa zvonika uopće nisam dvojio zašto se Jezera zovu baš Jezera, a ne nekako drukčije, ali tada ni u primislima nisam imao neki planinarsko-pješačko-istraživački izlet po njegovoj okolici.

 

JEZERO LOKVA I LOKVA JEZERO 

 

Kada negdje idem, volim doznati nešto o kraju, o selu, planini, jami, rijeci... o cilju svog izleta. Tako sam prije polaska (na)učio nešto i o Jezerima. Odmah mi je bio zanimljiv podatak da Jezera imaju dva dijela, gornji, koji opet ima dva „kvarta“, Selo i Košuluk i donji, mlađi, koji se zove More.

 

Knjige su mi potvrdile da Jezera svoje ime duguju dvjema velikim lokvama koje se nakon obilnijih kiša pretvaraju u prava jezera. Prvo je jezero, odnosno lokva, nedaleko od kuća na ulazu u selo, a zove se Lokva. Oko njega rastu jablanovi, murve i poneka vrba. Uz Lokvu je bunar s kamenom krunom sličnom krunama srednjovjekovnih bunara u Šibeniku. Bunar se, sasvim prikladno, zove Dobra voda jer je to do izgradnje vodovoda 1970. godine bio jedini izvor pitke vode u Jezerima.

 

Drugo jezero nešto je dalje od sela. Na rubu je polja zvanog Blato, a zove se kao i polje, Blato ili jednostavno Jezero. Danas je jezero ili lokva Blato mnogo manje nego u prošlosti jer ga je 1912. godine vlast Austro-Ugarske Monarhije dala isušiti u sklopu opsežnih mjera poduzetih radi suzbijanja malarije od koje se tada masovno umiralo. U prošlosti su se Jezerani bavili vinogradarstvom, maslinama, ribarstvom, a do Drugog svjetskog rata su pržinu iz mora i kamen iz svog kamenoloma tržili u Zadru.

 

Kamenolom je bio otvoren 1720. godine, a od kamena iz njega sagrađena je župna crkva, skoro sve kuće u Jezerima tijekom dva naredna stoljeća te mnoge kuće u okolnim mjestima, ali i u Zadru i Šibeniku.

 

ĆUDLJIVO MURTERSKO MORE

 

I tako na Tatjanin nagovor idem s njom na izlet u njena Jezera. Naravno, bilo bi smiješno ići u Jezera onako kako svi idu, autom ili autobusom. Ne, ne. To ne dolazi u obzir. To nije izlet. Nema tu izazova. Mi ćemo do Jezera ići na svoj način. Odlučili smo se za rekreativnu opciju: idemo kajakom od Sovlja do Uvale sv. Nikole na južnoj obali otoka Murtera gdje ćemo dan prije ostaviti auto kojim ćemo se vratiti u Šibenik, a do Jezera ćemo ići pješice putevima duž kojih su zanimljive jezerske crkve, vidikovci i, konačno, sama jezera po kojima su Jezera dobila ime.

 

Prije toga ćemo usput posjetiti predivne otoke Kukuljare na sjeveroistočnoj strani Murterskog mora, ispred južne obale otoka Murtera. Nakon kratkih priprema i dogovora, jednog lijepog, ugodnog, za siječanj sasvim neuobičajenog dana, krećemo u pohod do Jezera. More je mirno. Veslamo dobro, a kajak meko klizi. Hrid zvanu Kukuljar i otok Babuljak samo smo oplovili jer nas je zanimao otok Vodnjak na kojem se nalazi mala špilja ispunjena slatkom ili boćatom vodom te, prema legendi, grob u kojeg su jezerski ribari nekada davno sahranili gusare koji su poginuli u Murterskom moru u sukobu sa stanovnicima obližnjeg Murtera.

 

Špilja je tu, voda nije baš slatka (slatka), a gusarski grob još nitko nije pronašao pa nismo ni mi. Dok smo istraživali Vodnjak, vrijeme se naglo promijenilo. Tek što smo zaveslali, jak neverin zapjenio je more. Nakon idilične plovidbe, evo nas najednom u opasnoj borbi s valovima i vjetrom. Znao sam da je to malo Murtersko more ćudljivo i nepredvidivo, ali me je ipak njegov ljuti udar iznenadio. Našim su se kajakom more i vjetar poigravali kao s orahovom ljuskom.

 

Jedva smo se, umorni i skoro bez daha od napora, dočepali spasonosnog žala, ali ne u Uvali sv. Nikole, nego u Velikoj Koromašnoj.

 

NA (POLU)OTOKU MURTARIĆU

 

To i nije ispalo tako loše. Šetnja će biti nešto duža, ali zanimljivija. Iz Koromašne do Uvale sv. Nikole mogli smo kraćim putem duž sjeveroistočnih padina brda Koromašnice ili dužim uz obalu, koji je u naravi laki škraping. Naravno, išli smo dužim putem uz obalu, jer da smo izabrali kraći, zaobišli bismo jednu od najzanimljivijih prirodnih ljepota otoka Murtera, (polu)otok Murtarić koji se kao dite za mater pupčanom vrpcom od žala „drži“ za otok Murter.

 

Murtarić nam je bio poznat. Jednom zgodom tu smo uživali u nevjerojatnoj ljepoti zalaska sunca. Murtarić je poluotok ili otok, ovisno je li plima ili oseka. Samotno je to, ali lijepo i mistično mjesto, utopljeno u gotovi opipljivi iskon. Okrenuto je licem prostranstvu mora, valovima i nedostižnim daljinama. Tu čovjek zna kako je na ovom svijetu malen, prolazan i beznačajan. Na vrhu Murtarića vidljivi su ostaci Liburnske gradine, koja je tu podignuta u 11. stoljeću prije Krista, prije više od tri milenija.

 

RIBA RIJEKA SOLIONA JEZERA 

 

Od Murtarića do Uvale sv. Nikole nije teško doći ako se ide putom između Koromašnice i Velog vrha. Uz more su staze utrli kupači koji vole osamu, a iz uvale Potkoromašnice prema unutrašnjosti otoka vodi dobar široki put. U Uvali sv. Nikole dočekala nas je tišina. Tri mula stisnuta jedno uz drugo gotovo su premostila uvalu. Nad njima bdije zeleni svjetionik, a gajete i kaići miruju u mandroču. Najmanji od njih na bonaci izgledao kao da je s neke od Mihanovićevih slika. Na rivi je sumorna oronula zgrada nekadašnje solione srdela, a pred njom umorna od mnogih udara mora, drvena koća. Vani na rivi, ribarske mreže, prazne kašete...


Jezerani su, kaže mi Tatjana, uvijek bili više vezani za more nego za zemlju, a Jezera su imala više ribara i pomoraca nego sva ostala mjesta na otoku Murteru. Čuo sam da do osamdesetih godina u Jezerima nije bilo muškarca koji nije plovio ili kuće iz koje barem jedan član nije na moru zarađivao kruh sa sedam kora. Soliona ribe bila je otvorena nedugo nakon Drugog svjetskog rata, a bila je u pogonu gotovo pedeset godina, sve negdje do Domovinskog rata.

 

Na njoj još uvijek stoji natpis ˝Riba Rijeka d.d. Soliona Jezera˝. Nedaleko od nje na tlu leži zahrđalo sidro, a na krovu crkvice sv. Nikole mačka vreba ptice... Iz kuće uz crkvicu žubore kao valići na žalu glasovi ukućana. Lijepo je ovdje. Nekako malo tužno, ali ipak lijepo. Moglo bi se to stanje stapanja duha i krajolika u uvali Murter opisati kao opipljivi mir. Uživali smo u tomu sjedeći na kamenu, naslonjeni leđima na zid crkvice svetog Nikole, našeg zaštitnika, zaštitnika putnika, pomoraca, ribara i djece, a valjda i nas izletnika, planinara, zaljubljenika u skitnje prirodom.

 

NA PUDARICI 

 

Nakon predaha, iz Uvale sv. Nikole krećemo prema Jezerima. Prolazimo pored prelijepe kamene kućice, slagane nekom brižnom rukom, savršeno uklopljene u okoliš. Eh, da je više takvih. Ne zadržavamo se pored nje jer nam je cilj znamenita jezerska kamena gomila, Pudarica. Neobična je to tvorevina. Liči na rane egipatske stepenaste piramide. Jezerani su je uredili i dobro je održavaju jer je postala jednom od glavnih turističkih atrakcija njihovog mjesta.

 

O njoj se, međutim, malo zna. Ime joj dolazi, kažu, od starog naziva za čuvara polja, pudara, a navodno su je podigli još Liburni kojima je služila za nadzor nad plovidbom Murterskim morem i komunikaciju signalnim vatrama i dimom.

 

Pogled s vrha Pudarice daje naslutiti da je to moguće. Spuštamo se prema Jezerima. Unutrašnjost otoka Murtera, predio zvan Poljana koji leži između Jezera i brda na južnoj obali otoka Murtera zbog brojnih suhozida i kamenih gomila podsjeća na Srimu. Na sjeveroistočnom rubu Poljane Jezerani su podigli crkvicu posvećenu svetom Roku, zaštitniku od kuge, koja je u prošlosti poharala cijeli šibenski kraj pa i otok Murter.

 

JEZERSKE SLANE SRDELE 

 

I tako, korak po korak, evo nas među prvim jezerskim kućama. Osjećam se domaće. Odmah se intimno stapam s tim mirnim mjestom koje zrači toplinom. Svratili smo kod Tatjaninih rođaka Duška i Silvane Obratov koji žive na početku sela, kako bismo kupili kantu domaćih slanih srdela. Oni ih sole na starinski jezerski način pa se takva prilika ne propušta, jer se do pravih slanih srdela danas sve teže dolazi.

 

Kuću im čuva razigrani veseli škotski ovčar(a), koji nam se tako silno obradovao, da se propeo šapama na moja prsa i gotovo me zagrlio. Dida Duško, u selu poznatiji po imenu Grančo, pokazuje nam (je) brodić od kartona unutar kojeg je za svog unuka Domagoja ugradio mali bicikl. S tim će Domagoj ići u maškare, ali mi se čini da ga neće napustiti ni nakon poklada. Ne bih ni ja na njegovom mjestu, jer je to sjajna igračka, koju bi svako dijete obožavalo. Vedri i dobri ljudi Duško i Silvana ispričali su mi ono što su o Jezerima znali i uputili na onog tko bi nam znao reći nešto više.


- Javite se mom bratu Semi. Naći ćete ga tamo na onom brigu di je crkva svetog Koštancija. Tamo radu križni put. Sigurno će biti tamo. Još radu. Semo će van znati reći puno toga više o Jezerima od nas.



ŽIVILO SE TEŠKO, NIKO NIJE IMA NIŠTA, A PIVALO SE. A SAD SVI IMAJU SVE I SVI PLAČU. 

 

I tako na njihov nagovor idemo prema crkvici sv. Konstancija, ne bi li iz prve ruke saznali nešto više o Jezerima. Jezera su malo mjesto, ali imaju čak pet crkvi. Uz veliku župnu crkvu Gospe od Zdravlja, imaju još četiri manje crkve, crkvu sv. Ivana Trogirskog, crkvu sv. Roka, te crkve sv. Nikole i sv. Konstancija, a u uvali Lovišća još i kapelicu sv. Kristofora.


Pošli smo prema crkvi svetog Konstancija potražiti Semu, Svemira Meić-Sidića, ali smo na njivi blizu Lokve, pod rascvjetanom krošnjom bajame, ugledali osamdesetogodišnju baku Ružu kako lašunom kopa vrt. Pitamo je li se umorila? Odgovara da nije nego da tek malo vježba zglobove, a onda nam daruje svoju nezaboravnu priču o sebi i Jezerima s puno dragocjenih životnih pouka, gospodarskih raščlambi i mudrih misli:


-Mi smo odili svi na tu vodu, i to u pivanju. I u polje se išlo u pivanju. Niko nije iša sam nego je bilo društvo. Uvik je bilo pivanja po selu. Živilo se teško, a pivalo se. A sad svi imaju sve, komplet sve, ne fali nikom ništa, a svi plaču. Je li istina ili baba laže!? Te pusti kompjuteri, dica svaki na svoj. Ma nemaš više nidi nikoga vijiti. Ja znam da je puno poumiralo, ja to sve znaden. Ali nije više niko društven, jer imaju te kompjutere.
Složili smo se s bakom Ružom. Sve je rekla točno i kako treba. Kažemo joj da idemo gore do crkve svetog Konstancija, a ona se obraduje:


-E, idite idite tamo, tamo radi meni od divera sin, one skaline. I tako je, šta moremo, kako je, tako je, ali šta će biti to Bog dragi sami znade, ali dobro nije. Jer posla se nema, rada se nema, polje se ostavilo. Jedan put meni je bilo, ima tomu tri, ćetiri godine, ovde blitva, znaš šta je blitva, zelje, to je bilo ovoliko. Proša jedan, tuđi, bili muž, žena i sin. Ma gospođo, oprostite, kako vi imate to, lipo tote sve, a drugi nemaju? Iman jer radim rečem mu ja, a drugi nemaju jer stari ne možu, a mladi neće. Imali bi svi da možu i oće. E to si pogodila, reče on meni. A šta drugo, a šta drugo brate to je tote tako i ne triba bit puno pametan da se to reče.

 

NAJSRETNIJA ŽENA NA SVIJETU 

 

Osvojila me baka Ruža pričom o blitvi i to onoj sočnoj, mirisnoj, domaćoj pa se požalim kako sada u dućanima kupujemo spizu punu kemije i otrova, a ona se odmah znalački nadoveže.


-Ma ća triba govoriti. Ma sve, sve je otrovano. Mi prvo nismo znali za tin. Ja san imala živo. Imala san tovare, imala san kozu, imala san jarca, imala san prajsce, imala san sve, imali smo staru kuću i evo ovo, sijali smo lipo žito, šenicu, mlili u onima žrvnima, misili kruh i živili. Nas je bilo šest, nije ni jedan, ni dva, nego šest, sestar. E, eto vite, i jopet smo proživili. Samo triba raiti. E ako ćeš ti kompjuter i ništa ne raiti! Molim! Sa ti mladi ne znaj ća je zemlja. Ma ćekaj e! Kažu radićemo ka ostarimo. Ajme! Ćekaj, ka vi ostarite, oho, onda reci nemoreš i gotovo. Majde biži ća. Evo i stariji. E, šta, slabo smo našli ulja, ne isplati se radit. Svi bi kupili uje. Jeli? Tako ćemo lipo svi reći da smo mogli kupiti i sve ostaviti svoje. A ća to tvoje domaće, to ne valja. Ma daj! Puno imamo slabosti i šta ja znam. Kako je tako je. Ali da je dobro? Nije. Vite vrime. Vite veljača je. Triba sada da bude led, da se ne radi, da se stoji u kući. A ja otvorila kužinu, potrem, a ono napljuvača. Iden tamo u crkvu, tamo same one gusinice o bora. Ma daj brate. To je naopako. E, a je li vite da je naopako. Ja govorin mome sinu, ja sam najsritnija žena na svitu. Niti s pošton, niti s državon, niti s bankon, niti s nikin neman veze, samo ća mi donese ovaj poštar, moji iljadu dvista osandeset i pet kun penzije i dobro je. I sotin lipo prolazin, naučila san. Moja je mati rekla ovako. Nemoj se širiti više nego je biljac dug. I tako san naučila od ditinjstva. Ja skuvan uvik, evo danas san kuvala fažol zeleni i krumpir i juha o kupusa i iman friganih trilj. Kućeš bolje. Uvik dvi tri stvari, uvik, i to je možda dvaeset kun. Ako imaš kupi, ako nemaš, ne odi! Šta se dužiti. Ma ćekaj neće ti država oprostiti. Ka ja ćujen na televiziji da smo dužni toliko i toliko i da san i ja dužna oma poludin. Ja nisan nikon dužna niti jednu kunu. Ja ću sutra ići u Konzun ako iman. Ako neman, onda neću. Bila san danas. Ošlo osandeset kun. Sutra ne iden. Iman kruva, malo mesa, malo kupusa i prolazin. Nemoreš se ti dragi moj širiti više ako nemaš. Šta se brate udužit ako nemaš za vratiti?


Slušam je i mislim si kako se ni u Saboru ne govori mudrije i pametnije. To što je rekla vrednije je od zlata. Maše nam baka Ruža na rastanku i dovikuje: -Eto, baš smo se lipo ispričali.



GRADITELJI KRIŽNOG PUTA

 

U podnožju brda Kružaka, na čijem je vrhu crkvica svetog Konstancija, srećemo don Tunu Jozića, braću Svemira i Boška Meić-Sidića i još nekoliko ljudi koji kad mogu, dođu ovamo i grade križni put do vrha brda.

 

Pozvali su nas da sjednemo s njima i popijemo pivu. Rekoše nam da su križni put počeli raditi još 2009. godine. Posao ide polako, ali kažu, ne žuri im se: -Za deset godina ćemo ga sigurno napraviti. Do novca za gradnju dođu tako što ljeti od 1. srpnja do Velike Gospe, svakog petka organiziraju fešte pod nazivom ˝Petak po Jezerski˝ na kojima turistima i domaćima prodaju pečenu ribu, frigane kozice, fritule, jezerske hroštulje i vino. Sve što se prikupi ide za izgradnju križnog puta do crkvice sv. Konstancija.

 

Svemir, rečeni Semo, nas je uputio u neke zanimljive jezerske običaje. Recimo da na Veliki petak, kada iz crkve krene procesija, Jezerani po starom običaju otvaraju sve škure i prozore i na njima upale svijeće, a duž ulica kojima prolazi procesija pale se baklje, bubice, napravljene od pepela i nafte. 

 

LJEKOVITE MUKE I LIPA CURA U VRTU 

 

S vrha brda Kružaka i platoa ispred crkvice sv. Konstancija otvara se prelijepi pogled na Jezera i jezera, župnu crkvu, luku, Murtersko more i Kornate u daljini. Crkvu su 1780. godine sagradili Jezerani utječući se svetom Konstanciju da ih zaštiti od pošasti smrtonosne malarije.

 

Kamenje su na vrh brda nosili oboljeli od te opake bolesti. Obukli bi što topliju odjeću pa tovarili na škinu kamenje i nosili ga gore. Tko bi izdržao taj napor i dobro se znojio, imao je nade da bi mogao ozdraviti. I danas bi te ljekovite muke bile dobra terapija iako malarije više nema, ali ima pretilosti, dijabetesa, kolestrola i drugih suvremenih zala.


Spuštamo se nizbrdo do lokve Blato, koja vonja kao prava močvara. Kad tamo – čudo. Na vrhu rascvjetalog stabla stoji veliki orao, a u krošnji svugdje oko njega, leprša bezbrižno jato vrabaca. Pobjegli su kad su ugledali nas. Boje se ljudi, a ne orla. U pravu su. Nije to njihov hir, nego iskustvo. Poljskim putem vraćamo se u Jezera, ali opet zastajemo. Na maloj njivi između Lokve i ceste, lijepa mlada cura okopava vrt.

 

Prizor kao iz priče. Tatjana je prepoznala svoju rodicu, Svjetlanu Meić-Sidić, mlađu Seminu sestru. Pričamo joj kako smo sreli baku Ružu i kako nam je ona rekla da mladi u Jezerima sjede za kompjuterima i ništa ne rade, a onda vidimo lipu mladu curu s motikom u ruci. Ona se smije. Voli raditi u vrtu.

 

IDEMO KUĆI PJEVAJUĆI 

 

I eto nas u Jezerima na Koledišću, starom glavnom mjesnom trgu. Tu su Jezerani stoljećima palili kolede, plesali na svadbama, slavili i feštali. Na Koledišću srećemo Marinu Štropin. Njena je kuća na trgu, a ona je članica KUD-a „Koledišće“ koji je sa svojim osnivačem i voditeljem Nenadom Milinom pravi primjer kako treba čuvati tradiciju i baštinu, njegovati pučko nasljeđe i običaje.

 

Pričamo Marini zašto smo došli u Jezera i da imamo još vremena, a ne znamo kuda bi vrijedilo poći, a ona nas uputila da šetnju možemo produžiti ako pođemo starim putem preko brda Brošice do crkve Gospe od Karavaja iznad Tisnog. Do tamo je, reče nam, deset minuta hoda, ali će nam se svidjeti. Poslušali smo je i nismo pogriješili. Prekrasnim prastarim putom, kamenim stepenicama, otišli smo se pokloniti Gospi i nauživati se u pogledu na Tisno.


Našem izletu je kraj. Zadnje zrake sunca zagasitim purpurom počele su bojiti horizont, a mi, kao što je nekada baba Ruža u pivanju išla na Dobru vodu, u pivanju idemo iz Jezera kući, sritni i zadovoljni onim što smo vidjeli i doživjeli.

 

 

Piše: Joso Gracin, tekst i fotografije originalno objavljeni u časopisu Volim Šibenik br. 11, 2016. godina

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!