Srijeda, 07 Listopad 2015 08:05

ZAVIČAJNI PUTOPIS:Bili smo na mjestima na kojima "živi" voda

Napisala: 
ZAVIČAJNI PUTOPIS:Bili smo na mjestima na kojima "živi" voda

Stvarno, gdje živi voda koja život daje u ovom našem bezvodnom kršu? Gdje stanuje ta bez koje nema života? Dobro, to svi znamo, živi u podzemlju, ali kako izgleda njen dom? Jedan sam od malobrojnih privilegirani sretnika koji ga je osobno vidio i u njemu boravio. Bilo je to prije točno pet godina kada smo zašli u podzemlje Zagore upravo zato da bi vidjeli gdje živi voda. Unijeli smo tada u njen dom mali, nemjerljivo mali trenutak svjetla u milijunima godina stari mrak da bi pokazali gdje živi voda koja život znači i spriječili da je se zagadi, uništi... ubije.

 

U zavičaju Jakova i Vlade Gotovca

Te 2010. godine pošli smo na razmeđe Šibensko – kninske i Splitsko – dalmatinske županije, na prostor kojeg dijele općine Unešić i Lećevica kako bi iz tame podzemlja na svjetlo dana iznijeli dokaze koji su trebali biti jedan od glavnih argumenata u borbi protiv izgradnje odlagališta otpada u Lećevici, na rubu prašume Ljutine, nedaleko od zaseoka Gotovci sela Utore, u kojem su rođeni veliki hrvatski kompozitor Jakov Gotovac i hrvatski književnik, političar i humanist Vlado Gotovac. Bio je to lijep i koristan izlet u podzemlje s kojeg smo donijeli izvrsne fotografije koje su bile prava senzacija čuvene izložbe „Dalmatinska Zagora nepoznata zemlja“.

 

Golubinka u Kalaševim dugim njivama

Do Utora i Gotovaca došli smo poznatim putom preko Unešića, a mogli smo i malo zaobilaznim, ali jednako dobrim i lijepim putom preko Perkovića. Na vrhu brda nazirali se ostaci ilirske gradine, a u dolama i na oporim padinama krševitih brežuljaka, nad oštrim grmljem i škrtom makijom izdizale su se bujne krošnje stoljetnih hrastova. Kažu da su neki od njih toliko stari da pamte i krunidbu hrvatskog kralja Tomislava. Krajolik je, znali smo, pun skrivenih grotla i otvora što vode u podzemni svijet krša. Mnoge jame su još neotkrivene, a mnoge su zaboravljene i više se ne zna točno ni kako se zovu, ni gdje se nalaze. Odavno su pomrli pastiri, što su za njih znali. Nekoliko stotina metara ispod ceste za Matase grotlo je najdublje jame Zagore koja se zove Golubinka u Kalaševim dugim njivama. Duboka je 210 metara. Njena glavna dvorana duga 100, široka 80 i visoka preko 40 metara, među najvećim j podzemnim šupljina u našem kršu.

 

Ovdje se rađaju vode Jadra, Pantana, Ribnika, Jaruge i Torka

U dno te jame usječeno je duboko korito kojeg su izdubile snažne podzemne vode. Ulaz jame se nalazi na 390 metara nadmorske visine, dva kilometra jugoistočno od ulaza u prašumsku udolinu Ljutinu u kojoj se nalazi lokacija predviđena za izgradnju odlagališta odnosno centra za gospodarenje otpadom. Pretpostavlja se da se dno Golubinke u Kolaševim dugim njivama nalazi samo pedesetak metara iznad razine stalnih podzemnih voda koje se pojavljuju na jugu kao izvori rječica Pantan kraj Trogira i Jadro kraj Solina, odakle vodu piju Split i cijela njegova okolica, a na zapadu i sjeverozapadu kao izvor Ribnik u Morinjskom zaljevu, jezersko vrelo Torak u kanjonu Čikole, te vodocrpilište Jaruga na Skradinskom buku, odakle se vodom napajaju gradovi Šibenik, Zadar i sva mjesta oko njih.

 

U istim redovima sa Zvonima Zagore i Kaštela, Rastom i Zmajevcem

Svjesne opasnosti i neprocjenjivih šteta koje može izazvati odlaganje smeća nad tim golemim i neprocjenjivo vrijednim podzemnim blagom, ekološke udruge „Zvona Zagore“, „Zvona Kaštela“, „Rast“ i „Zmajevac“, započele su borbu protiv tog projekta. Pridružili smo im se početkom 2010. godine i spustili se u jamu Golubinka u Kolaševim dugim njivama. Iz nje smo izašli u noći između petak na subotu penjući se uz njenu 210 visoku vertikalu. Davno je bila prošla ponoć, ali to nam ništa nije značilo. U vječnoj tami podzemlja sasvim je svejedno da li je vani dan ili noć. Obavili su ono zbog čega su se spustili u tu duboku pukotinu pa smo se umornim, ali zadovoljni polako izvlačili iz ponora viseći satima na užadima, kao pauci na nitima paučine, nadu bezdanom. Nije to bilo bezazleno penjanje. Troje nas je. Mokri smo, iscrpljeni, znojni i blatni. Visimo jedan ispod drugog i zadnjim atomima snage priljubljujemo se uz stijenu kada bi odozgo stiglo upozorenje: „Pazi kamen!“ Snažno udarajući od zidove vertikale, kamenje brzinom munje prolijeće pored nas i tutnjati prema dnu provalije. Dobro smo prošli. Sreća i iskustvo. Instinkt. Kada kamen poleti sve se događa tako brzo da nemaš vremena za strah. Priljubiš se uz vlažnu hladnu stijenu i... Ja uvijek pokušam mislima otjerati leteće kamenje dalje od sebe.
Na dnu jame proveli smo punih 10 sati. Ni spuštanje na tu dubinu nije bilo lako, a povratak je prava muka. Ne pamtim kada sam se tako umorio. Svima nam se hladnoća uvukla u kosti. Kada sam se konačno presvukao, uvukao u vreću za spavanje i legao na zadnje sjedište auta drhtao sam od ozimice. Jedino što sam želio bilo je zaspati, ugrijati se, spavati i sanjati, ali zaspati nisam mogao. Ipak unatoč potpunoj izmučenosti osjeća sam i neko posebno zadovoljstvo, jer znao sam, obavili smo dobar posao. Imali smo fotografije koje su nam trebale i to ne bilo kakve fotografije. Tonuo sam u nekakav polusan, a kroz moje misli tekli su potoci te čiste, bistre vode kojoj smo se divili dolje, duboko u utrobi zemlje.

 

Svjetlo spoznaje u tami podzemlja

Mnogi koji budu ovo čitali upitati će se čemu sve to, čemu toliki trud, tolika patnja, toliko izlaganje riziku i opasnostima. I ja sam se mnogo puta u životu isto pitao, ali postupno sam shvatio da ako želim živjeti životom koji je vrijedan življenja, moram iskoristiti sve sposobnosti i prilike koje su mi od Boga dane, i to dane ne samo zbog mene samog, već zbog toga i da bi s njima nešto učinio, učinio nešto humano, nešto za druge ljudi. Kad krenemo putem iskrenog življenja jedino što vidimo pred sobom su ideja, cilj i spoznaju da nas čeka teška borba, ali tad još ne znamo, ni koliko je ta borba teška, ni koliko će trajati.
Nakon dugih sati provedenih u nepoznatom i negostoljubivom svijetu podzemlja, u prostorima impresivnih dimenzija skrivenih u dubinama, nakon suočenja s izazovima i tjeskobama, u borbi s prirodom koja prerasta u borbu sa samim sobom i svojim strahovima, na površinu se izlazi s osjećajima ratnika koji je preživio tešku bitku nakon koje svijet se čini jednostavnim, a život lakim i vrijednim življenja. U ovom slučaju spustili smo se (zaronili?) u najdublju jamu Zagore, samo da bi svjetlom spoznaje osvijetlili bistru vodu koja život znači da bi je vidjeli svi oni kojima treba objašnjavati zašto moraju od samih sebe zaštititi to blago. Dolje vodu nismo samo slikali, mi smo je su užitkom i osjećajem prkosa pili uživajući u svakom gutljaju.

 

Riječi mudrog poglavice Seattla

Razmišljajući tada o mnogim lošim stvarima koje se događaju oko nas sjetio sam se Siettla, velikog poglavice malih plemena Sukvamiša i Duvamiša, koji su živjeli na zapadnoj obali SAD-a. Odgovarajući na ponudu američkog predsjednika Franklina Piercea, da kupi njegovu zemlju poglavica Seattle je izrekao riječi koje će se pamtiti dok je svijeta i vijeka:
„Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Morat ćete učiti svoju djecu isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na samog sebe. Zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obitelj krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac razvoja života, već samo vlakno u njemu. Što učini sa razvojem, čini sa sobom.“
Bile su to mudre riječi velikog poglavice malog indijanskog plemena. Danas kao da nas više ne vode mudre poglavice nego poglavice trgovci. Srećem, Hrvatska je 2007. godine povukla mudar potez te donijela Zakon o vodama i Strategiju upravljanja vodama, koji jamče njihovo očuvanje. To je dobro jer ljudi su bića koja obično shvate koliko je nešto vrijedno tek kada to unište. Zato, budimo razumni, sačuvajmo naše izvore, naše rijeke i potoke, naša jezera, naše lokve i bunare. Čuvajmo najveće blago koje imamo, našu vodu, od Boga nam danu.

Napisao i snimio: Joso Gracin


 

Objavljeno u Zavičajni putopis
Više u ovoj kategoriji:

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!