Datum objave: 21. Kolovoz 2019

Ivo Jakovljević:Što je Martinska bila za Šibenik, što je danas i kakva će biti u budućnosti

Diana Ferić
Diana Ferić

Nakon trijumfalnog (ali još krajnje krhkog) oživljavanja šibenske Martinske tijekom ljeta 2019., red bi bio da iz rukava izvadimo kartu s pitanjem od strateškog značenja za dugoročni razvoj Šibenika i njegova cjelokupna reljefa s pripadajućim akvatorijem: što je ta Martinska za Šibenik bila kroz povijest, što je danas, a što bi mogla biti već 2041. (uz 600. godišnjicu od prvog spomena njezina imena)?,napisao je na svojoj stranici poznati šibenski novinar i publicist Ivo Jakovljević analizirajući stanje na Martinskoj kroz povijest, ali i predviđajući njezinu budućnost. Tekst prenosimo u cijelosti.

 

 

MARTINSKA KROZ POVIJEST: Ime je – kao uvala i barcagno (tal. brodarica) s mulom za barke i trabakule na dijelu Srime prema Šibeniku – dobila prema crkvici svetog Martina, koja se (prema zapisima šibenskog historičara Krste Stošića) prvi put spominje 1441. Bilo je to deset godina nakon početka gradnje katedrale. Posvetio ju je tadašnji biskup Juraj Šižgorić. Danas je na tom prostoru Centar za istraživanje mora pri Instututu Ruđer Bošković. U toj su se crkvici mise povremeno služile do 1725. Poslije je Dolačanima služila kao zaklonište, dok bi čekali na barku iz Doca. Od rive, nakon dva-tri metra plićaka, more se spušta do dubine veće i od 35 metara. Uz cestu od Martinske prema Jadranskoj magistrali, nižu se posjedi Dolačana: Berovića, Klarića, Deljaca, Arasa i Guberina. Od 1940. do 1966. nekadašnja crkvica s okolišem bila je gostionica za kupače i za povremene veće ljetne fešte. Kao i cjelokupno kupalište na Martinskoj, od početka Kanala svetog Ante do treće uvale sjeverno od velikog mula, ugasila se u ljeto 1966., nakon što je 27. srpnja otvoren šibenski most, ali i zbog povećanog dotoka zagađenja iz tadašnje Tvornice elektroda i ferolegura u Crnici. Martinska je, dakle, od 1441. do 1966. bila ključna prometna veza Šibenika sa Srimom, Vodicama i ostatkom Hrvatske, a kupalište s pratećim gastronomskim i zabavnim sadržajima samo od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih.

 

Bilo je na Martinskoj kupača i u 15., 16., 17., 18., 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća, ali se njihov broj dnevno, za najvećih vrućina, mjerio prstima jedne ruke. Masovno banjanje na Martinskoj događalo se samo od 1956. do 1966., kad je dnevno, od kraja do početka škole, odlazilo od 300 do 800 Šibenki i Šibenčana, većina dvama malim drvenim trajektima (Pinica i Tratica) te motornim brodicama, popularnima kao Slavka i Martinović, prema njihovim vlasnicima i kapetanima, Slavki Berović i Josipu Martinoviću. Sve do 1936. iz Šibenika na Martinsku išlo se samo na vesla (prevoz je bio skuplji za vjetrovita i valovita mora, nego za bonaca), a otad do 1966. i motornim brodom, koji je mogao prevoziti i prve automobile i kamionete, nakon što je otvorena „turistička cesta od Martinske, preko Srime, prema Vodicama i Zadru. Nakon 1966. Martinska je ostavljena sama sebi, pa su joj se pojedini kupači počeli vraćati tek početkom 21. stoljeća, nakon što je ugašen TEF i nakon što su kolektorom gradske otpadne vode izvučene iz gradske luke. Od 2003. svakog ljeta su počeli i koncerti elektronske glazbe na prostoru kampa uz drugu uvalu u Kanalu.

 

MARTINSKA IZ LJETA 2019. GODINE: Za razliku od pokušaja revitalizacije Martinske kao kupališta iz ljeta 2017., kad je brod „Ante“ vozio 30-ak dana, do svog nepopravljiva kvara početkom kolovoza, u kombinaciji s noćnim koncertima na velikoj rivi i na prostoru nekadašnjeg kampa, ovoljetni je pokušaj uspio do granica Martinske kakva je danas. Prije dvije godine na Martinsku bi se tijekom cijelog dana prebacilo najviše 30-ak kupača plus vikendom publika za elektronsku glazbu na početku Kanala ili na velikoj rivi, dok su ovog ljeta brodom „Avalon“ (i njegovom vrlo uslužnom i pouzdanom dvočlanom posadom) svakodnevno na kupanje odlazili i djeca i stari iz šire gradske jezgre, njih – u najvrućim danima - i više od stotinu. Tamo ih je dočekao uređen prostor sa sjeverne i južne strane velike rive, uz improvizirani kafić, jedan tuš, slobodan parking, slobodan ribolov, slobodno kupanje pasa i slobodno vađenje pidoća, ali i zapušteni okoliš uz prostor koji je ogradio Institut Ruđer Bošković, kao i prva dva metra do mora uzduž cjelokupne plaže od velike rive do Karletove uvale, začinjeni škovacama starijima i od 30 godina, te erodiranom, davno betoniranom obalnom površinom. Najvjerojatnije zahvaljujući toj zapuštenosti Martinske kao kupališta, čiji je potencijal veći i od 400 osoba dnevno (na potezu od velike rive do početka Kanala), ni jedan dan ovog ljeta nije bilo gužve, iako je zahvaljujući kolektoru, svojoj nenaseljenosti i pročišćujućoj struji rijeke Krke, Martinska imala jedno od najkvalitetnijih mora na istočnoj jadranskoj obali. No, glavnina publike, kojom gradska uprava i Turistička zajednica mjere uspjehe ovoljetnog oživljavanja Martinske, nisu bili ti kupači (među kojima su većina bili Šibenčani, uz ponekog iz dolačkih i goričkih apartmana), nego i do 700 mladih gostiju noću, koji su sudjelovali u koncertima elektronske glazbe na prostoru nekadašnjeg kampa. Taj glavni aspekt oživljavanja Martinske tijekom ljeta 2019., nažalost, ima i svoje dijabolično, drugo lice, budući da organizatori ni na koji način (ni razinom buke, ni zaštitnim pregradama i sl.) nisu zaštitili više od 10.000 buci izravno izloženih stanovnika Šibenika i njegovih gostiju od te prekomjerne, cjelonoćne tutnjave od 130 decibela.

 

MARTINSKA DO JUBILARNE 2041. GODINE: Šibenik u svojem novom urbanističkom razvoju ima na raspolaganju četiri velebna prostora. Prva dva će se uklopiti u postojeći, nazovimo ga, ŠIBENIK 1: to su prostor nekadašnje Tvornice elektroda i ferolegura u Crnici (koji je malo veći od stare gradske jezgre, najveće u Dalmaciji!) i prostor iznad istočne magistrale prema Pisku, s veličanstvenim zrakom, okolišem i pogledom na šibenski akvatorij. Drugi je – nazovimo ga ŠIBENIK 2 – prostor sa jugoistočne strane Kanala svetog Ante, koji je već promijenio vlasnike i ima idejnu viziju prerastanja u urbani, turistički i sportski kompleks. Treći je – nazovimo ga ŠIBENIK 3 – cjelokupan prostor između sjeverozapadne strane Kanala svetog Ante, Martinske i Jadrije te Jadranske magistrale, koji je i dalje zona divlje gradnje, divlje noćne muzike, divljih odlagališta krupnog otpada, divljeg sidrenja i – ne zaboravimo ni njih koji se na takvom prostoru osjećaju kao u svojoj kući – divljih svinja. Stoga, promišljanje o oživljavanju Martinske kao kupališta i zabavišta ne možemo svesti samo na jednu koncesiju za prijevoz kupača, jedan improvizirani kafić s jakim zvučnicima, dva kemijska WC-a i tri improvizirana podija za urnebesne noćne svirke od 130 decibela, nego na žurno koncipiranje dugoročnih urbanističkih rješenja, i za Šibenik 1, i za Šibenik 2, i za Šibenik 3, da bi ovaj biserni grad, s bogatom kulturnom baštinom i još koliko-toliko očuvanim prirodnim potencijalom, bio harmoničan okvir i za Šibenčane, i za domaće i strane poduzetnike i vlasnike na ovdašnjem prostoru, kao i za sve bujniju rijeku turista koja nam se sprema.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3