Petak, 27 Listopad 2017 13:20

Veliki intervju Ivice Tucka u časopisu Volim Šibenik s nepoznatim detaljima o njegovoj karijeri

Napisala: 
Veliki intervju Ivice Tucka u časopisu Volim Šibenik s nepoznatim detaljima o njegovoj karijeri

Ivica Tucak, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije dao je intervju za novi broj internetskog časopisa Volim Šibenik u kojem je otkrio niz detalja o svojoj sportskoj karijeri, početcima u Šibeniku, burnom životu koji ga je mogao stajati sportske karijere i o još puno toga. Evo isječaka iz tog intervjua:


Bio sam živo dijete, volio sam se igrati na ulici. Srećom, rano sam se zaljubio u vaterpolo pa me to nekako odvuklo od ulice. Već s petnaest godina ušao sam u prvu ekipu „Solarisa“, a u šesnaestoj sam već bio standardni član prve sedmorke koja se borili za titulu prvaka Jugoslavije. Na Njegoševom trgu sam, naravno, imao svoju ekipu s kojom sam se družio. Kasnije su nas životni putovi odveli na različite strane, ali neke od njih rado srećem i danas... pozdravimo se, popijemo kavu...

 

Zašto ste se odlučili baš za vaterpolo u godinama kada je košarka, za koju imate i dobre tjelesne predispozicije, zbog Dražena Petrovića i „Šibenke“ bila najpopularniji sport?

 

-Igra slučaja. U vaterpolu je bio moj dobar prijatelj s ulice Pero Šarić koji je bio silno talentiran pa sam odlučio i ja se okušati u tom sportu. Kako sam došao na bazen tako sam tamo ostao. Vaterpolo sam počeo sam igrati s devet godina. Roditelji su me od početka podržavali. Svi kažu, a i ja ću neskromno reći, bio sam silno talentiran igrač. Bio sam član svih mlađih reprezentativnih selekcija bivše Jugoslavije i osvajač svih mogućih medalja na velikim natjecanjima. Tako sam već s petnaest godina bio zreo za prvu ekipu tada jakog „Solarisa“ koja se do zadnjeg kola za titulu prvaka države borio s moćnim beogradskim „Partizanom“.

 

Kako to da Vas nije privukla košarka?

-Naravno da sam na ulici igrao i nogomet i košarku. Moj prvi susjed Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja po cijele smo dane, a često i do duboko u noć ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaža iznad Njegoševog trga. Tu je bio i silno talentirani Dino Lovrić. Košarku sam igrao, a u vaterpolo sam se zaljubio. Vaterpolo mi je puno dao. Prije svega kroz taj sam sport stekao radne navike. Nikad od svoje devete godine do kraja igračke karijere nisam zakasnio na trening, a kamo li ga propustio.

 

Je li ta odgovornost bila odraz ljubavi prema vaterpolu ili je to bila svjesna odgovornost prema ekipi, treneru i roditeljima?

-U prvom redu odgovornost prema roditeljima, treneru, kolegama. To je jednostavno u meni. Ako se s nekim dogovorim za nešto u određeno vrijeme nema šanse da je ne dođem točno u sekundu. Takav sam! Smetaju me kašnjenja i neodgovornost. Tako me je formirao vaterpolo.

 

Tko Vam je bio prvi trener i tko je na Vas najviše utjecao?

-Moj prvi trener u VK „Solaris“ bio je Grgo Renje, a tu je, naravno, bio i Doktor, Danko Jerković koji je s Renjom vodio mlađe kategorije.

 

Bez Doktora očito nema vaterpola u Šibeniku? S kim god pričam o vaterpolu svi s posebnim pijetetom spomenu Doktora!

-Zahvalan sam Doktoru što mi je pomogao kad sam imao pubertetsku krizu i želio odustati od vaterpola. On mi je dao snagu da to ne odustanem. On i Renje su mi vjerovali, poticali su me i stavili u prvu ekipu. Zaista mi je pun pomogao.

 

Tada je šibenski vaterpolo živio zahvaljujući bazenu hotelskom naselju „Solaris“?

-Zimi smo trenirali u bazenu u „Solarisu“, a ljeti u bazenu u Crnici. Danas se, na žalost, zaboravlja kako je to bilo trenirati na tom derutnom bazenu u Crnici na koji je padala "kiša" crne manganska prašina iz TEF-a. Ništa nam to nije smetalo. Nije bilo šanse da nas tridesetak koji smo konkurirali za prvu momčad odemo tijekom ljetnih praznika na odmor s roditeljima, na vikendice ili na plažu umjesto na trening. Imali smo u glavi i srcu samo vaterpolo. U početku sam, iako sam bio tek devetogodišnjak, svaki dan išao s Njegoševog trga u Crnicu pješice. Kasnije sam nabavio bicikl, a s petnaest godina i nekakav motorin. Krenuo bih iz kuće oko osam sati i nakon dvosatnog treninga vraćao se kući pješice po najvećem suncu. Kod kuće bih ručao, malo se odmorio i oko 16 sati ponovno natrag u Crnicu na trening. Nije mi bilo teško. Volio sam vaterpolo. Osjećao sam da me sve to jača, da se kalim.

Cijeli intervju pročitajte na linku:https://issuu.com/volimsibenik/docs/vsibenik-24-interactive-final


 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!