Četvrtak, 26 Listopad 2017 14:21

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Kapetan Branko Skorić

Napisala: 
UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE: Kapetan Branko Skorić

Kapetan duge plovidbe Branko Skorić, dugogodišnji tajnik šibenske Udruge kapetana i kopilot u šibenskoj luci  ovih je dana sa svojim kolegama inicirao jednu akciju kojom žele privući pozornost javnosti na sudbinu broda Tijat starog više od 60 godina koji plovi od Šibenika do Prvića kako se ne bi dopustilo da ga se pošalje u staro željezo već da se kao takav zaštiti i sačuva. Na Tijatu će u studenom biti snimljena posebna emisija iz serijala "Gurmanske ćakule"  TV Šibenik kako bi se javnost dodatnu senzibilizirala za sudbinu tog broda. Cijeli je život Branka Skorića vezan za brodove, more i plovidbu. Evo priče o njemu:

 

Branko Skorić bio je običan dječak koji je djetinjstvo proveo uz mandroč u Docu gledajući more i sanjajući da će postati – pilot. Od malena su ga privlačile daljine, veliki svijet i nepoznate zemlje ali nije postao pilot već – pomorac. Nekome bi se moglo učiniti da se to dogodilo slučajno, ali kada se svi punti zbroje razvidno je da mu je to bila sudbina.
-Moja obitelj nije imala nikakvu pomorsku tradiciju, ali znao sam duboku u duši da ću jednoga dana kroz kanal sv. Ante otići iz rodnog grada i brazditi pučinom s kraja na kraj obzora. Uz more me je vezao moj otac Stjepan. Bio jedan od onih romantičara koji nije mogao odoljeti njegovom zovu. Brankov otac godinama je sanjao svoj bod pa je 1962. godine U Betini kupio drvenu pasaru koju je uređivao i opremao dok nije bila po njegovom guštu.

 

 

Prva samostalna plovidba – od Doca do Jadrije

-Naša obitelj, moj otac, majka, sestra i ja, od tada smo sve godišnje odmore provodili na moru. Nosili smo sa sobom iz Šibenik samo vodu. Ako smo željeli jesti morali smo loviti ribu i nalaziti ono što more daje. Imali smo kuhalo na petrolej i na njemu smo pripremali čudo toga. Čak smo i kruh pekli na njemu. Otac nije volio automobile, nije imao neke druge želje i potrebe. Volio je samo more. Od njega sam naučio loviti ribu, snalaziti se na moru, živjeti na brodu u skučenom prostoru i mnoge mornarske vještine. Jedva sam čekao ljeto da se otisnemo iz Šibenika prema Kornatima, prema pučini. Kako je rastao Branko je imao sve jaču želju ploviti sam, upravljati brodom i osvajati morska prostranstva. Nije više želio biti mali od palube. Prvi puta je zaplovio sam 1969. godine, u četvrtom razredu osnovne škole. -Pozvao sam svoju ekipu Boru Skorića,Tončija Kandida, Milu Arasa, Ivonu Tišmu, Jožu Bujas, Otiliju Zaninović i Davora Jurina na Jadriju, na kupanje. Tada još nisu postojali električni pokretači. Motor se pokretao ručno, okretanjem poluge. To je zahtijevalo puno snage, a mi smo bili klinci. Zato smo izmjenjivali. Svatko bi je okrenuo koliko može. Namučili smo se ali je motor proradio pa smo ponosno zaplovili prema Jadriji. Ćaći ništa nisam rekao ali je Tončijev dida pazio na brod i on mu je javio što sam učinio. Dok je stigao na rivu ja sam već bio pred Martinskom. Kasnije mi je pričao kako je pratio moj manevar pred kanalom i kako je bio zadovoljan iako je bio ljut na mene. Do Jadrije smo stigli bez problema ali nisam se usudio ugasiti motor dok smo se kupali jer sam se bojao da ga nećemo moći ponovno pokrenuti. Otac je bio ponosan na mene ali me je ipak dobro nabubetao.

 

 Noćna plovidba do Hvara

Iako je loše prošao zov mora bio je jači. Uzimao je brod bez očeva znanja kad god mu se pružila prilika. Nakon osvajanja Jadrije i Martinske, plovio je sve dalje – do Zlarina, Kaprija, Žirja… a onda se otisnuo sve do Hvara. -Kazao sam da idem loviti tu oko oko Žirja, a brod je već bio spreman za put do Hvara. U tu sam avanturu poveo Srećka Olivarija i Davora Živkovića. Mami sam rekao kuda idem, a nisam ćaći. Krenuli smo oko osam i po navečer, a na Hvar smo stigli u 6 sati ujutro. Bila je to naporna plovidba jer nismo imali kompasa i brodskih svjetala, a mrtvo more je bilo veliko. Srećom znao sam nešto o navigaciji po zvijezdama. Davor i Srećko su, što od umora, zaspali. Kada je svanulo pitaju oni: -A di smo mi to? Bila je to velika fora doći na Hvar u posjetu prijateljima svojim brodom iz Šibenika, a ne ziheraški trajektom iz Splita. Telefonirao kući. Javila se mater. -Di si. – pitala je. -Na Hvaru. – kažem ja. Ćaća je poludio, a ona me je branila: -Ma, mali je zaluta. Nakon toga više nisam imao gušta uzimati ćaćin brod jer mi je bio premalen za ekipu pa nam je brod davao šjor Zvone Santini. Bili smo dobra ekipa Srećko Olivari, Nikica Bator, Miro Olivari, Davor Živković, Boris Skorić, Zoran Lučić, Željko Krnčevi i ja.

 

Sudbonosni plakat

Nakon osnovne škole upisao se Branko u Metalsko – metaluršku školu koja mu, kako kaže, baš i nije bila draga. -Nisam se mogao smiriti. Stalno sam sanjao kako ću nekamo otići. Želio sam postati pilot ali otac mi nije nikako dao da idem u pilotsku školu koja je postojala samo okviru vojske. Tada se u mom životu pojavio jedan – plakat. Običan, neugledan plakat na kojem je bila obavijest o upisu na Višu pomorsku školu u Splitu. Taj je plakat odredio moj život. Želja mog oca je bila da što prije završim školu i zaposlim se. Stjecajem okolnosti nakon drugog razreda Tehničke škole otišao sam u Remont na zanat za mehaničara. To su učinili i moji prijatelji Čedo Petrina i Perislav Kronja pa smo nas trojica maturirali godinu dana prije naše generacije. Ćaća je bio ljut: Da mi pobigneš na more?! E, nećeš!Odgovorio sam mu prkosno: - E, bogami oću! On se nakostriješio: -Nećeš jer ti ja neću dat šolde! Kada sam mu rekao: Baš me briga, dobio sam stipendiju od Slobodne plovidbe. Više se nije inatio ali je bio uvjeren da je to samo hir koji će me brzo proći. Naši vršnjaci su još bili srednjoškolci, a Čedo, Perislav i ja smo postali studenti. Diplomirali smo 1981. godine.
Prvo pravo mornarsko iskustvo Branko je imao 1979. godine nakon prve godine studija. Ukrcao se kao studenta na praksi na brod Jezera. Plovio je iz Rijeke za Casablancu pa odatle s teretom fosfata u Šibenik. -Odmah sam vidio da je more moj život.

 

 Prvi kruh sa sedam kora i prva oluja

Na svoju prvu profesionalnu plovidbu i po svoj prvi kruh sa sedam kora Branko se otisnuo u lipnju 1982. godine brodom Dinara iz belgijske luke Sluiskil. -Plovili smo prazni preko Atlantskog oceana u Velika jezera. Bio sam uzbuđen i radostan. Prvi puta plovim preko oceana! Ali već prvo jutro zahvatilo nas je strahovito nevrijeme. Brod je bio prazan pa su ga golemi valovi nosili kao orahovu ljusku. Bilo je užasno. Priznajem, bilo me je strah. Zvuci naprezanja brodske konstrukcije izazivali su jezu, a brod je posrtao preko tih vodenih planina kao da će se svaki tren raspasti. Propeler nam je bio više u zraku nego u moru. Da bi olakšali plovidbu trebali su napuniti vodom balastne tankove. U taj opasni poduhvat Branko je krenuo s kormilarom Vinkom Krnićem i noštromom Pravdojem Lovrićem - Luksuzom. Morali su hodati 170 metara dugom palubom preko koje su se prelijevali golemi valovi, dok se ona propinjala i ljuljala, a da bi došli do ventila morali su otvoriti purtele od kojih je svaka bila učvršćena sa 48 vijaka. -Radili smo cijelu noć. Zbilja me je bilo strah. Nakon dva dana ušli smo u bonacu i – sve zaboravili. Kada se naš brod sustavom kanala i ustava podizao na 180 metara nadmorske visine da bi zaplovio Velikim jezerima, ja sam već bio mornar u srcu i duši.

 

 

 Vojnički dopust - na skijanju

Nakon godišnjeg odmora otputova je u Kopar gdje ga je čekao brod Prvić koji je prevozio drvo za Alžir. Iz Alžira su se vratili u Šibenik odakle su krenuli u Tunis po fosfat. -Na toj me je plovidbi 1983. godine zatekla vijest o očevoj smrti. Brod nam je bio usidren ispred luke Sfax. Kapetan mi je priopćio tužnu vijest, a kompaniji dozvolila iskrcaj. Putovao sam 5 sati vlakom iz Sfaxa do glavnog grada Tunisa, a odatle zrakoplovom u Rim pa iz Rima u Šibenik na sahranu. Ponovno sam se ukrcao u Kopru odakle smo plovili za Aleksandriju i Solun. Tu mi je završila kadetura pa sam se preko cijele bivše Jugoslavije vlakom vratio u Šibenik.
Branko je 1983. godine položio ispit i postao časnik trgovačke mornarice. Idući mu je brod bio Kruševo. -Zapovjednik je bio kapetan Nikola Žic koji je bio zapovjednik i putničkih brodovima. On je u meni izazvao zanimanje za putničke brodove pa sam počeo razmišljati o tome da postanem zapovjednik jednog takvog brod. S Kruševom sam kao 3.časnik plovio po Mediteranu, a kada sam se iskrcao morao sam na odsluženje vojnog roka. Služio sam vojsku na minolovcima. Pri kraju vojnog roka doplovio sam u Šibenik i tu dobio nagradni dopust. Otišao sam - na skijanje na Bled i ozlijedio se jer sam se spuštao tamo gdje nisam smio. Završio sam u Jesenicama u bolnici. Tako je okončala moja vojna karijera.

Kobna brodska utrka na kariće

-Moj sljedeći brod bio je Knin. Ponovno sam plovio preko oceana u Velika jezera pa nazad do Belgije. Cijelim putem nas je pratilo strašno nevrijeme. Imali smo veliku štetu na teretu jer je more prodrlo u skladišta. Dok je Knin bio usidreni ispred Istambula Branko se ponovno ozlijedio. Ovoga puta ne na skijanju već na utrkama balinjera. -Bilo nam je dosadno pa smo po brodskim hodnicima, kaniželama, organizirali trke na kariće. U jednom trenutku netko je otvorio vrata strojarnice pa sam se u njih zabio zajedno s prijateljem koji je gurao karić. Gadno sam se natukao. Ozlijeđen, otišao sam u Šibenik i nakon godišnjeg odmora sada već kao 2. časnik ukrcao se na brod Jablanicu na kojem je zapovjednik bio Nedeljko Bobić, a zamijenio ga je Franko Šeman. Bobić je bio sjajan zapovjednik u kojeg smo imali neograničeno povjerenje no s njegovim zamjenikom imali smo velikih problema. Nismo znali da on nema iskustva u oceanskoj plovidbi, a kamo li u plovidbi Velikim jezerima koja su nam ponovno bila odredište. Zbog njegovog neiskustva doživjeli smo velike neugodnosti i imali teške probleme.

 

Tragedija

U jezeru Michigan Jablanica je potopila ribarski brod. Poginula su trojica ribara, a zapovjednik je bio optužen za ubojstvo iz nehata. -Veleposlanstvo bivše Jugoslavije nije mu pružilo nikakvu pomoć. On se psihički gubio i bilo je očito da mentalno više nije u stanju zapovijedati brodom. Odvjetnici i vlasti su nagovarali mene i ¬¬¬¬¬¬¬¬Gorana Belamarića, koji je imao položen kapetanski ispit, da preuzmemo brod, a zapovjednika ostavimo u zatvoru. Odbili smo. Tako smo s tim nesretnim čovjekom koji je više nije mogao racionalno razmišljati i donositi odluke krenuli natrag preko oceana. Uočili smo da ćemo uploviti ravno u veliko nevrijeme ako se budemo držali kursa kojeg je odredio. Sugerirali smo mu drugi kurs da ga izbjegnemo, ali on je odlučio prestići ciklon. Međutim kod Azora uletjeli smo ravno u pakao. Taj nas je ciklon doslovno ubio. Zapovjednik je još više poludio. Ništa nismo mogli poduzeti. Mogli smo postupiti kao gusari, ali to nismo htjeli. Noću dok bi on spavao popravljali smo kurs i olakšavali situaciju ali kada bi se on popeo na zapovjedni most bilo je ajme majko! Brod je pretrpio velike štete. Čudo da smo uopće još plovili. Pred Gibraltarom od straha nismo spavali. Odahnuli smo tek u Tunisu. Tu je kompanija zamijenila zapovjednika. Prešao je na drugi brod s kojeg se onako, psihički rastrojen, bacio u more.

 

 

Plovidba iz nevolja i nevera u – političku oluju u Kini

Osjećajući posljedice skijaškog pada Branko je 1986. godine otišao na operaciju. Kada se oporavio ukrcao se na brod Rogoznicu. U pomorstvu je tada vladala velika kriza. Nije bilo dovoljno pomoraca za popunu posada. Branku je tada bilo ponuđeno mjesto 1. časnika iako još nije bio položio ispit za kapetana duge plovidbe. Pristao je tek kada su mu zaprijetili stegovnim mjerama. -Nitko nije želio na more. Plovili smo s nepotpunom posadom, nisam imao položen ispit, a nije bilo ni 3. časnika da mi pomogne. Imao sam grdne muke i probleme. Bio sam napola lud od jalovih pokušaja da brod i posadu koliko – toliko dovedem u red. Godinu dana kasnije položio sam kapetanski ispit. Nisam se još ni ohladio od ispitne groznice, a već su me zrakoplovom poslali u New Orleans gdje sam se ukrcao na brod Žirje. Bio sam prvi časnik palube. Plovili smo u Kinu preko Tihog oceana. Bilo je to teško putovanje, a k tome smo u Kinu stigli taman kada je tamo izbila pobuna. Uplovljavali u luku Dalien kada su na pekinški trg Tiananmen izašli tenkovi da se obračunaju s prosvjednicima. Napetost, strah i neizvjesnost izobličila je lica tamošnjih ljudi. Bili smo neopisivo sretni kada smo isplovili i ostavili kinesku obalu za sobom.

 

 

S kraja na kraj svijeta

Zbog kvara na motoru Žirje je moralo pristati na Havajima. Popravak je trajao 7 dana ali posada nije mogla na kopno jer im se tijekom vježbe razbila brodica. Tako su Hawaje i Honolulu gledali s palube. Boreći se velikim neverama Žirje je ipak sretno stiglo u Japan u gdje je u primilo ugljen za Kanadu. Put ih je vodio u Vancouver, a odatle u Afriku, u Ganu, pa na suprotnu stranu Atlantika u Argentinu i konačno u Australiju. -Iz Argentine prema Australiji plovili smo naginjući se lijevo – desno i do 35 stupnjeva. Na moru mi i albatrosi i više nigdje nitko. Cijelim putem nas je valjalo veliko more. Spavali smo zaglavljeni između zida i madraca. Bio sam potpuno iscrpljen i iscijeđen kada sam se u Australiji ušao u zrakoplov za Hrvatsku. Bio sam toliko umoran da se uopće ne sjećam 22 sata dugog leta s kraja na kraj svijeta.

Jezera – novo ime Borussie

Vremena za odmor jedva da je bilo. Slobodna plovidba upravo je počela kupovati kontejnerske brodove. Prva je bila tehnološki napredna, vrhunski opremljena i kompjuterizirana Borussia. Zapovjednik broda je bio Nedjeljko Bobić, a 1. časnik Branko Skorić. Plovili su na relaciji Sjeverna Europa - Indonezija. –Brod, koji je dobio novo ime – Jezera, oduševio me je svojim stabilnošću, tehnologijom i plovnim svojstvima. S njim smo u Indoneziji uplovljavali u riječna ušća i za vrijeme oseka ostajali nasukani, a s dolaskom plime bez problema isplovljavali. Tu se je posada Jezera morala boriti s piratima. Hrabro su ih gađali mlazovima vode iz vatrogasnih cijevi. -Bili smo dobri ali spasila nas je plima. Otplovili smo za Jakartu gdje nas je neki kapetan Schvarc pozvao na prijam. Dočekalo nas je do zuba naoružana vojske. Procijenili smo da je situacija nelagodna i opasna pa smo se brzo pokupili. Ujutro smo isplovili za Singapur ali smo stalno bili na oprezu zbog pirata. Nekoliko dana kasnije imali smo preko radio uređaja direktan prijenos napada na brod Durmitor, zarobljavanja zapovjednika i posade i nesmiljene pljačke. Iz Singapura smo plovili za Europu. U Šibenik sam se vratio baš kad je bio potres u Kninu.

 

 Kalvarija Biograda

Po završetku službe na Jezerima, Branko se ukrcao na brod Biograd. Krenuli su iz Rijeke za Solun gdje su ukrcali skupocjene automobilske limove koje je trebalo prevesti u New York. Iskusni pomorci osjetili su da će biti nevolja jer su opet imali zapovjednik bez iskustva u prekooceanskoj plovidbi. -Odmah smo vidjeli da je zapovjednik nesiguran. Oprezno sam mu kazao da bismo trebali ploviti južno, a on je rekao: Ne, idemo preko Azora. Pogledao sam kakve su meteorološke prilike i znao sam što nas čeka. Uletjeli smo u ravno grotlo ciklona. Nismo mogli misliti, spavati raditi… Bilo je tako strašno da je glavni kuhar bacio komad mesa u more moleći ga da se smiri. U sred tog pakla primili smo vijest da je nedaleko od nas nestao tanker s 40 članova posade. Goriva je bilo na izmaku, a brod nam se počeo puniti morem. Morali smo ponovno ići preko palube na koju padaju valovi veliki poput planina, do pramca. Probili smo se u štivu – bila je puna mora. Pumpali smo bjesomučno skoro cijelu noć, ali se brod i dalje nije ponašao kako treba. Kada se razdanilo morali smo se ponovno probijati preko palube koja se propinjala, otimala i trzala poput podivljalog konja. Više smo ronili nego hodali jer su se neprekidno preko nas prelijevale goleme mase vode. Prova je bila puna mora. Da bi je ispumpati trebalo je otvoriti purtele da se more slije u balastne tankove odakle ga se može izbaciti. Trebala su nam četiri sata teškog rada da odvidamo purtele. Otkrili smo da je voda prodrla u trup zato što je sidro probilo brodsku oplatu. U međuvremenu su nam pale antene. Pomoć nismo mogli zvati. Nitko nije znao gdje smo. Onda su nam vjetar i valovi polomili dizalicu pa smo je po toj orkanskoj neveri morali variti da nam ne potopi brod. Kada smo to nekako riješili – stao nam je motor. Šest sati smo se borili da ga pokrenemo dok nas je more bacalo po unutrašnjosti broda kao da smo frenje u praznoj kutiji od cipela. Nevrijeme je jenjalo tek pred New Yorkom. More se smirilo. Padao je snijeg. Sve je izgledalo gotovo idilično. Uspjeli smo spasiti brod, ali je cijena bila golema. Cijeli je skupocjeni teret uništen, a brod - ploveća utvara.

 

 

Preko planeta iz rata u rat

Posada Biograda kao da je bila osuđena na nevere. Nakon teških iskušenja na Atlantiku, 1991. godine ukrcavali su ferokrom u šibenskom TEF-u. Posao su obavili u novoj neveri – počeo je rat u Hrvatskoj, a tenkovi JNA su nadirali prema Šibeniku. -Istinu govore oni koji kažu da nevolja nikada ne dolazi sama. S Biograda sam otišao na brod Žirje s kojima sam iz Belgije preko Venezuele i Francuske otplovio - u Iranu. Preko pola planeta iz rata u rat. Iz Irana smo otplovili u Durban gdje su mi lučke vlastima pozvali da ostanem u Južnoafričkoj Republici i radim za njih. Tada je već Mendela došao na vlast ali nisam prihvatio ponudu već sam se preko Singapura vratio u Šibenik. Bilo je to vrijeme bitke za Miljevce i akcije Maslenica. Hrvatska je gorjela u ognju rata ali brodovi Slobodne plovidne plovili su i dalje. Novi Brankov brod bile su Bilice, s kojima će prvi puta oploviti svijet u jednom potezu.
-Plovili smo prema Murmansku kada je zapovjednik dobio vijest da mu je umrla majka. To ga je jako pogodilo, bio je indisponiran, a mi smo uletjeli u strašno nevrijeme. More nam je otvorilo štivu. Po treći puta sam morao po strašnoj oluji preko palube do pramca. Krenuo sam s dva mornara i upozorio zapovjednika kako treba držati brod, ali on nije držao kurs pa nas je golemi val doslovno pomeo s palube. Jednom je mornaru pukla noga, a drugog je more počelo odvlačiti preko ograde. Skočio sam i zgrabio ga. Čvrsto sam ga držao. Uspio sam obojicu dovući na sigurno. Bilo je to u Sjevernom moru, a ja se sjećam samo toga da je voda bila – topla. U Murmansk nismo mogli uploviti jer je vjetar bio tako jak da brodom uopće nije bilo moguće upravljati. Vidjeli smo da nas more nosi na stijene. Počeli smo se opraštati. Znali smo da nam nema spasa. A onda smo se nekim čudom našli u – bonaci. Vjetar je naš brod kao konac kroz ušicu igle provukao između kopna i nekog otoka. U luci smo se divili golemom ledolomcu Lenjinu i zgražali se nad bezakonjem koje je tamo vladalo.
Iz Murmanska su Bilice otplovili za Gvatemalu, a odatle u Peru. Posada i brod opet su stradavali u nevremenu na Azorima i u Biskaju. Putem se pokvario uređaj za desalinizaciju pa se Branko po drugi puta našao u Honoluluu. -Ovoga puta nisam propustio priliku sići s broda i večerati u Perl Harbouru na čuvenom Wakaiki beachu.

Nepoznata bitka Domovinskog rata u - Kini

Put je posadu Bilica vodio s Havaja u Kinu. Tamo su stigli upravo kada su Crnogorci i JNA uništavali Konavle i napadali Dubrovnik. U tim okolnostima došlo je do, u hrvatskim ratnim analima, nepoznate bitke Domovinskog rata. Posada Bilica potukla se s crnogorskim mornarima! Povod: Dubrovnik. Ne zna se tko je pobijedio jer je stigla policija pa su svi završili u zatvoru. Kada je posada izašla iz pržuna brod se otisnuo prema Filipinima, a odatle u Italiju. -Putem smo imali kvar na motoru. Tri dana smo plutali oceanom pazeći da nas ne zaskoče pirati. Kada smo se domogli Ravene, otišao sam odmoriti se u moj Šibenik - koji je stenjao pod udarima topničkih granata.

Prvo zapovjedništvo

Pokojni kapetan Domingo Mirošević 13. kolovoza 1994. godine pozvao je Branka u svoju kabinu na brodu Drnišu i kazao: -Sinko od sada si sam na svijetu. Zapovjednik je uvijek sam na svijetu. Pamet u glavu i pazi što radiš. Tako je Branko prvi puta zaplovio kao zapovjednik broda. Kapetana Miroševića više nikada nje sreo, ali je njegove riječi zapamtio za cijeli život. Prvo odredište prve plovidbe kapetana Branka Skorića kao zapovjednika broda bio je Alžir čijim su lukama tada vladale terorističke bande. Svijet je potresala vijest da je poubijana cijela posada jednog talijanskog broda. -Radili smo, dežurali, strepili za svoje živote i živote svojih bližnjih u Šibeniku. Spavali smo s nožem ispod jastuka dok su s kopna do nas dopirali zvuci rafala i eksplozija bombi. I danas se s nelagodom sjećam tih dana. Oko nas sve ključa, a mi bespomoćno čekamo što će se dogoditi i hoće li nam se sudbina smilovat, a misli su nam u Šibeniku, u skloništima, s našim bližnjima.

Rat, glad, malarija i - dijete u kolijevci

Iz Alžira se plovi u Kopar, pa u Rašu, opet u Alžir pa za Port Said. -Plovio sam bez 1. časnika koji se razbolio. U jednom trenutku osjetio sam da se brod ne ponaša kako treba. Izgubili smo nadzor nad kormilom. Da nam se to dogodilo u nevremenu ne bi nam bilo spasa. Po konopima smo se spuštali do kormila i pokušavali ga učvrstiti. Improvizirali smo ali smo stigli do Kartagene u Španjolskoj gdje je brod izvučen iz mora i tračnicama odvezen do neke livade gdje smo popravili kormilo. Sljedeća luka bila nam je Ravena, a odatle smo partili za Mauricius. I na tom smo putu imali problema. Otkazali su nam radari i bili smo bez pitke vode. Iz Mauruciusa smo plovili za Durban gdje smo ukrcali humanitarnu pomoć za Angolu, Sao Tome i Principe, Obalu slonovače i Liberiju. U Angoli je bilo strašno – glad i bijeda, policija nemilosrdno mlati sve koji joj se nađu na putu, strah… sirotinja pljačka brodove… tragedija. Ispred skala našeg broda netko je ostavio djetešce u kolijevci nadajući se da će ga netko spasiti. Zbrinuli smo ga u jednoj humanitarnoj organizaciji. Sve sam poduzeo da izbjegnem malariju ali nisam uspio. Obolio sam. Pred Monrovijom sam se počeo gubiti u bunilu kada su nam javili da će bombardirati brodove. Uspio sam maknuti brod na sigurnu udaljenost. Ujutro smo ipak mogli uploviti u luku i pristati uz obalu. Više se ničeg ne sjećam. Kada sam došao k sebi oko mene su bili neki Crnci, neka vojska koja je pretresala i pljačkala moju kabinu. Zadnjim snagama, uz pomoć moje posade, ih izbacio sam ih s broda. Poslali su me u bolnicu bez zahoda, s vodom za pranje ruku u starim bačvama od benzina. Rekli su mi da moram ostati na liječenju ali sam odbio. Prekršio sam zabranu korištenja radio uređaja i javio Slobodnoj plovidbi što se događa. Više nisam u bio stanju zapovijedati brodom. Brzo su poslali kapetana koji će me zamijeniti. Iz ratnog okruženja izvukao me je ruski zrakoplov koji me je prevezao do Siera Leonea, a odatle sam stigao u Hamburg. Ostao sam 14 dana u bolnici. Tako je završilo moje prvo zapovjedništvo.

 

 Nuku Hiva

Pola godine kasnije kapetan Skorić preuzeo je brod Bilice s kojim se otisnuo na novi put oko svijeta. Plovilo se za Kinu i Fidži pa preko Tihog oceana kroz Panamski kanal za Portugal.
-To su mi bili poznati putovi. Sve sam to već prošao ali nije bilo lako. Najprije nam se teško razbolio mornar. Imao je bruh koji mu je stisnuo crijeva. Sjetio sam se jednog starog savjeta pa sam ga polegao u toplu vodu, a kada je pustio vjetar cijela je posada slavila iako smo jedva plovili jer nam je bio oštećen propeler. Trebala mu je medicinska pomoć, a mi smo bili na sred oceana. Uočili smo otočje koje se zove Nuku Hiva. Smješteno je nedaleko od poligona na kojem je Francuska ispitivala svoje atomske bombe. Na njemu je pokopan slavni Jaques Brell. Zvali su me da uplovim u luku unutar atola, a otočani će mi označiti put svijetlima automobilskih farova! Na svu sreću nisam pristao na to. Bio je to živi užas od luke.

Obitelj na brodu

Bilice su nastavile plovidbu prema Panami ali su počele gubiti brzinu. Postojala je bojazan da je uzrok oštećeni propeler, ali se pokazalo da je u pravu kapetan Branko koji je tvrdio da su krive jake morske struje. Kada su stigli u Panamu u Hrvatsko je okončana vojno redarstvena akcija Oluja. -U Panami su uvijek bili problem novci, a sada su bili još gore jer su vremena bila teška. U Hrvarskoj je još bio rat, a trebalo je platiti takse, isplatiti plaće... Agent mi je kazao da nas novac čeka u Balboi s druge strane Kanala, ali novaca nije bilo. Usidrili smo se i javili u Šibenik da ne plovimo dalje bez plaća. Nekako smo se uspjeli nagoditi. Nismo dobili sav novac već samo dio ali posada je bila zadovoljna. Čim smo isplovili izbjegli smo ubojiti prvi kvadrant hurricana. U Lisabonu smo popravili brod i otplovili za Švedsku, a odatle preko Aleksandiruje za Mauricius. Put oko svijeta brodom Bilice trajao je 7 mjeseci i 26 dana. Branko se iskrcao u Londonu i vratio kući, a odmah zatim u Trogiru preuzeo brod Skradin. -Plovili smo se na relaciji Tunis – Poljska, a sa nama su na brodu bile i naše obitelji. Uz mene su plovili sin Matija i supruga Hella. Posada je bila dobra ekipa. Vladala je prijatna, vedra atmosfera. Voljeli smo, onako prijateljski, jedan drugome podvaljivati. Tako smo jednog od časnika učili kako se zovu sazviježđa ali smo mu umjesto pravih imena govorili latinske nazive spolnog snošaja. Kino je nastalo kada je on, u salonu prepunom časnika, svoje znanje počeo prezentirati supruzi svog kolege. Iz Izraela su plovili u Francusku, a odatle u britansku luku Southampton pa s tovarom pšenice za Ravenu. -U Southemptonu, iz kojeg je isplovio Titanic, kupio sam film o Titanicu kojeg su zajednički gledali članovi posade i njihove obitelji. Nije to bila dobra ideja. Žene i djecu uhvatio je veliki strah kada smo plovili kroz Biskaj. Obitelji na brodu bile su nam inače velika radost ali i obveza. Lijepo je to. Ima to svog čara. Djeca se vesele i pretrčavaju s jedne strane palube na drugu kada se brod naginje. To može biti i opasno ali ne možeš im zabraniti ništa kada si mornar i kada tako malo vremena provodiš s njima.

 

 Cvijet divlje trešnje

Nakon osam mjeseci plovidbe Branko je tražio smjenu, ali je odlučeno da ostane još jedan vijađ. Isplovili su iz latvijske luke Ventspils, a odredište je bio Japan. Bilo je to 4. veljače 1997. godine. Skradin je sve do 14. ožujka plovio mirno preko Baltičkog i Sjevernog mora, Atlatskog ocena, duž cijelog Sredozemnog, Crvenog i Arapaskog mora, Indijskog oceana i Južnog kineskog mora, a prva ne baš velika nevera zahvatila ga je tek kada je kroz tjesnac između Taiwana i Filipina uplovio u Tihi ocean! -Bila je to zaista mirna plovidba. Toliko mirna da sam imao vremena voditi osobni dnevnik i zapisivati ono što smo doživljavali.
Za 41 dan neprekidne plovidbe doplovili su do luke Akite ali u tom lijepom gradiću nisu uspjeli popiti željeno japansko pivo jer su pomorce tjerali van iz kafića i restorana. -Bilo mi je to jako čudno i neugodno. Ta bili smo u Japanu, a na skoro svakom ugostiteljskom objektu pisalo je: Japanis only! Posada je bila ogorčena. Gunđali su: Rasisti! Šovinisti! Iduća luka bila je Kashima. Posada izlazi na kopno ali zbog lošeg iskustva iz Akite ne zalazi u kafiće. Pogrešno! U Kashimi nema diskriminacije pomoraca. -Sve do 30. ožujka imali smo lijepo vrijeme i mirno more. Na Uskršnje jutro jače je zapuhalo pa je sidro počelo orati po dnu. Čestitali smo si Uskrs izvodeći manevar presidravanja. Isplovili smo za Nagoyu. Na moru gužva kao na autocesti. Sidrišta ispred Nagoye prepuna brodova. Sve je bilo mirno ali vrag nikada ne spava. Došli su carinici i kod mehaničara pronašli nekakav mehanizam od vatrenog oružja! Istog su trena sa svih su strana prema nama pojurili policijski automobili s upaljenim sirenama. Brod su opkolile desetine naoružanih policajaca. Pretres je trajao punih pet sati. Nisu ništa našli ali su sumnjali da mehaničar proizvodi oružje i prodaje ga teroristima u Japanu! Svašta! Mehaničar je bio uplašen. Pravdao se: Ma barba nisam ja mislija nikome zla. Nego, ja sam vam jedan zaljubljenik. Ja vam puno volim staro oružje. Ma oni su vam ki urice. Uzeo sam ovaj mehanizam na brod da ga očistim i uredim. Nisam ga bija ni sakrija. Pa ne more se iz toga pucat. Japanski policajci odvezli su ga crnom maricom. Vratila su ga nakon višesatnog ispitivanja i provjere preko Interpola. Idućih dana padala je kiša pa sam japanskog agenta pozvao na ručak, a on je mene vodio - gledati kako cvjetaju divlje trešnje. Japanci ih promatraju s oduševljenjem i obožavanjem. Meni je to bilo malo – uvrnuto. Mislio sam: Ma vidi mene di ki muna zurim u stablo. Ma koji me je vrag tira vanka. Kada me je vratio na brod kazao sam sebi: E neš se Branko više uvatit na vaku baketinu. Kiša je i dalje padala. U očaju smo gledali na TV-u borbe sumo hrvača. To je tek malo bolje od gledanja golfa, a 8. ožujka ispekli smo janjetinu jer je naš Ante Gović Junte postao dida. Sa Skradina sam se iskrcao u luci Ube i zrakoplovom vratio u Hrvatsku.

Ponovno na Biogradu

-Na brod Biograd, istom onom s kojim sam kao prvi časnik proživio svoju najveću oluju, ukrcao sam se 1997. godine. Prevozili smo pivski ječam iz Švedske u Peru. Bilo je to dugo i naporno putovanje. Iz Perua smo s željeznom rudačom plovili za Beledune kod Montreala. Tamo su se dva naša dečka iz Šibenika zaljubila u neke cure i htjeli su pošto-poto ostati u Kanadi. Ushićeno su nam pričali o njihovoj nevjerojatnoj ljepoti. Natjerali smo ih da nam pokažu svoje djevojke. Nisu bile bog zna što. Jedva smo ih odgovorili i ukrcali brod. Otplovili su za Solun. Istovremeno je iz Montreala isplovio brod Skradin. Posade su međusobno razgovarale pa je pala oklada tko će prije stići do Gibraltara. Skradin je bio veći i brži brod od Biograda ali je on plovio južnim smjerom, a Skradin sjevernije, preko Azora. -Odmah smo vidjeli da će ih zaskočiti ciklon iz Meksičkog zaljeva. Jedva su se izvukli. Stigli smo do Gibraltara prije njih iako smo imali sporiji brod i išli dužim putem. Iz Grčke ih je put vodio u Odessu na Crnom moru, a odatle u Belgiju gdje su željeli dočekati Novu godinu s obiteljima ali se to izjalovilo pa su poput kuglice na fliperu skakali između Egipta, Izraela i Belgije. Bila je to posljednja cjelovita plovidba pod zastavom Slobodne plovidbe.

 

Početak kraja Slobodne plovidbe

-Kada sam se u kolovozu 1998. godine ukrcao na Zlarin nisam ni slutio da me čeka nevera s kakvom se još nisam sreo iako sam znao da Slobodna plovidba postoji još samo formalno. Bilo je rizično ukrcati se na brod, ali imao sam motiv – Slobodna mi je dugovala tridesetak tisuća dolara. Nadao sam se da ću se nekako naplatiti. Odlučio sam - idem pa što mi bog da. Isplovili smo iz Rijeke za Veneciju pa otplovili za Savonu pored Đenove. Ukrcavali smo teret kada mi je prišao jedan agent i u povjerenju kazao: Ako ne isploviš večeras može se dogoditi da vas vlasti zarobe jer nisu plaćeni dugovi. Poslušao sam ga i isplovio iste večeri. Tako je Zlarin pobjegao iz Savone. Zaplovili smo prema Suezu. -Sazvao sam posadu i kazao: Dečki, Slobodne plovidbe više nema. Ako me budete slušali bit će sve u redu. Dok smo na brodu ima nade da ćemo se naplatiti. Plovili su za Indoneziju ali zaredali su problemi. Najprije se pokvario desalinizator pa su usred tropa ostali bez pitke vode. Da bi izbjegli udare monsuna plovili su dužim ali lakšim putem preko Singapura. -Noću sam okretao brod tako da možemo spavati, a danju sam korigirao kurs i nadoknađivao izgubljeno. Usred svega toga pokvario nam se klima uređaj, a temperature su se penjale iznad 40 stupnjeva. U Singapuru smo još imali novaca za hranu i gorivo, ali u Jakarti se drama počela pretvarati u tragediju.

Agonija

Posada je bila ogorčena. Desalinizator nisu mogli popraviti, a uzimati vodu s kopna u tom je dijelu svijeta opasno. -Nezdrava voda prijeti bolestima, a tko će nam pomoći ako navučemo žuticu? Dok smo razmišljali kako dalje iskrsnuo je novi problem. Naš kapo je odlučio naplatiti sam sebe. Predložio mi je da iskrcamo zauljene brodske vode ali bila je to prijevara. Prava namjera bila mu je da proda gorivo iz brodskih tankova. Posada je poludjela. Neki su bili tako ljuti da su ga doslovni bili spremni ubiti. Pitali su me: Što ga ne baciš u more? Trebalo je održati red ali to je bila nemoguća misija jer na brodu više nije bilo nikakvog zakona. Kada u takvoj situaciji drugi čovjek brodske hijerarhije pokušava zaraditi prodajom goriva – jedinog jamstva da se barem nešto napravi, brod se pretvara u bure baruta. Sazvao sam sastanak i uložio zadnje što sam imao - svoje poštenje. Uspio sam ih nekako pridobiti pa smo iz Jakarte zaplovili prema Tajvana gdje smo iskrcali dio tereta. Početak nije bio loš ali na pola puta do Kine dobili smo obavijest da Slobodne više nema i da će nam se javiti novi vlasnika. Agonija je bila na vrhuncu. Brod je na drugom kraju planeta, a njihove obitelji u Šibeniku bez prihoda i pouzdanih vijesti što se događa s njima. –Bilo je strašno. Ljudi su bili na rubu ludila. Ponovno sam molio da me slušaju i jamčio da ćemo se izvući, a uz to sam morao paziti da ne linčuju kapoa koji je bio zatvoren u kabini. Uspostavili smo vezu s drugim brodovima Slobodne i tako saznali da neki od njih plove za Šangaj jer je to od njih tražio novi vlasnik. U Šangaju su počele dolaziti plaće. No, naši ljudi – kao naši ljudi. Kada su dobili novac, ti inače mirni, dobri, obiteljski ljudi, otišli su na kopno, napili se i demolirali kafić. Došla je policija. Nastao je pravi dar-mar. Što sad? Kako ih izvući iz zatvora? Srećom na brodu smo imali gliser pa sam ga dao vlasniku kafića kao kompenzaciju. Ali to nije bio kraj. Došao je predstavnik novog vlasnika bijesan kao ris:To nisu pomorci to su divljaci! Zadrži petoricu, a ostale potjeraj! Ponovno sam sazvao ljude i objasnio im situaciju. Nismo imali o čemu razgovarati. Nepošteni kapo otišao je prvi, a ostale sam zadržao još malo da se ne bi s njim negdje obračunali.

 

Zovi pomoć!

Umjesto naših pomoraca na Zlarin su se ukrcali Filipinci. -Bili su izuzetno korektni ali su naši ljudi koji su otišli s broda opet su pokazali svoju neugodnu narav – prije odlaska pokidali su instalacije i oštetili pogonske motore. Namučili smo se da ih osposobimo i zaplovimo. Plovili su na sjever, u Rusiju. Temperatura je s +40 pala na -30. Grijanje nije radilo, a na brodu i dalje nije bilo pitke vode. Filipinci nisu imala prikladnu odjeću niti se ikada suočila sa takvom hladnoćom. K tome ih je zahvatilo i teško nevrijeme. -Bilo je strašno. U visini Sjeverne Koreje većini posade popustili su živci. Nitko nije vjerovao da ćemo se izvući. Brod je bio u rasulu. Motori su radili još samo zahvaljujući znanju i sposobnosti upravitelja stroja mog Šibenčanina Gorana Relje – Bilog. Govorili su mi: Zovi pomoć! Koga sam mogao zvati? Kim Il Sunga? Ipak stigli smo nekako u Nahotku, luku nedaleko od Vladivostoka. Preživjeli smo. Ali, trebalo se i vratiti pa je Zlarin zaplovio u Wampou u Kini gdje je iskrcao željezne limove koje su otpremili na Filipine, a tamo su ukrcali kokosovo brašno koje su preko Indijskog oceana i Crvenog mora vozili u Ravenu. -Nije to bila plovidba. Bila je to agonija dug pet mjeseci. Pred Ciprom nam se k tome zaustavio motor. Ulagali smo zadnje atome snage da ga popravimo i pokrenemo. Jedva smo stigli do Ravene. Brod u raspadu, tvrtka propala, posada na smrt umorna ali... uspjeli smo se naplatiti.

Kod Gordana Barake

-Nisam se uspio pošteno odmoriti, a nova tvrtka me je pozvala da preuzmem brod Nord Bulk – Tic. Imao sam kinesku posadu i plovio sam s njima šest mjeseci. Nakon toga pozvali su me da radim kao port kapetan u Londonu. Taj naporan posao radio sam godinu dana. Bio sam više u zrakoplovu nego na tlu, letio sam kao muha s jednog kraja svijeta na drugi. To mi se nije sviđalo. Osim toga, vlasnici tvrtke su se bavili i nekim nepoštenim poslovima. Ukrcavali su skupu tikovinu, a pisali da je bukovina. Uhvatili su ih. Moj kolega koji je u tome sudjelovao loše je prošao. Ponudili su mi novi brod. Nisam pristao. Vratio sam se u Šibenik. Bilo je to 2000. godine. Dok je tražio novi posao Branka je pozvao kapetan Gordan Baraka. Predložio mu je da bude predavač na tečajevima za pomorce. –Bio sam zadovoljan ali je u meni rasla želja za morem. Želio sam ploviti, ali ne više bespućima svjetskih oceana. Tada mi je Gordan kazao da riječki Uljanik radi na uspostavi hrvatske putničke flote. Sjetio sam se kapetana Nikole Žica i njegovih priča o putničkim brodovima i – otišao se školovati za zapovjednika putničkih brodova.

 Zapovjednik jedinog hrvatskog cruisera

Branko je imao sreće jer su se njegove želje poklopile s poslovnim planovima pulskog Uljanika. Oni su imali viziju hrvatske flote brodova za kružna putovanja, imali su i prikladan brod, a trebao im je iskusan zapovjednik. Tako je Šibenčanin Branko Skorić postao zapovjednikom prvog (na žalost ujedno jedinog i posljednjeg) hrvatskog cruisera, prelijepog broda Dalmacije. -Bilo je to nešto novo. Posla je bilo preko glave ali to su bile slatke muke. Trebalo je brod oživjeti, formirati posadu. Morao sam se educirati čak i za vođenje hotela, učiti manire, bonton, ponašanje... Pripremali smo se šest mjeseci i 2001. godine konačno otisnuli na prvo kružno putovanje. Bio sam oduševljen i ponosan. U odnosu na moja ranija putovanja plovidba između Rijeke, Zadra, Šibenika, Ancone, Ravene, Venecije i Pule, oko Kornata, Brijuna i Telašćice bila je laki izlet. Putnički brod u odnosu na teretni na moru stoji kao tvrđava, nema valjanja nema zibanja i posrtanja. Smijao sam se u sebi: Pa ovo nije brod, ovo je fotelja! Tako je počela Brankova ugodna petogodišnja avantura s morskom ljepoticom Dalmacijom. Bila je osobita čast nositi titulu zapovjednika jedinog crusera pod zastavom slobodne i neovisne Republike Hrvatske. -U najljepšoj uspomeni ostala su mi uplovljavanja u Boku i prijateljstvo s tamošnjim ljudima. Kada sam, poštujući drevne običaje, s Dalmacijiom napravio krug oko otoka na kojem je crkvica Gospe od Škrpjela i pozdravio Gospu i Perast brodskom sirenom, a ljudi s obale počeli mahati bijelim lancunima svi su osjetili ljepotu tog uzvišenog trenutka. Gospođa Anne - Marie Aulong iz Pariza plakala je od ganuća i grcajući u suzama pitala: Kapetane, što je ovo bilo? Odgovorio sam joj i sam impresioniran:Život madame, bio je to život.

 

Na Mississipiju nakon tragedije New Orleansa

-Bilo mi je zaista lijepo. Brod imao je dušu, posada je bila odlična, upoznao sam masu zanimljivih ljudi. Počinjali smo s uskršnjim, a završavali s novogodišnjim putovanjima. Išlo nam je odlično ali je tvrtka odlučila prodati Dalmaciju riječkom Autotransportu koje je, ubrzo bankrotiralo, a s njim su propali i snovi o hrvatskoj floti cruisera. Žao mi je zbog toga. Šteta je što Hrvatska nije ustrajala na putničkoj floti. Imali smo odličnu priliku, a Dalmacija je bila ime za koje su se otimale najveće turističke agencije Europe. Šteta, zbilja, velika šteta.
Nakon Dalmacije kapetan Branko se ukrcao na brod za prijevoz cementa. -To je bila teška dosada. Plovio sam Crnim morem između Novorosijskog i Almarie. Odlučio sam – nema više plovidbe na trgovačkim brodovima. Posredstvom tvrtke iz Monte Carla otišao je s dosadnog cementaša na Bahame gdje je postao zapovjednikom brod koji baš i nije plovio. Bio je usidren u delti rijeke Mississippija i služio studentima iz New Orleansa, grada kojeg je uništio orkan Catrine, kao fakultet i studentski dom! -Bio je to ploveći studentski grad. Brod kojim sam zapovijedao bio je dan New Orleansu kao ispomoć dok se ne oporavi od teških stradanja koja je doživio. Kada New Orleansu pomoć više nije trebala plovio sam tim brodom po Bahamima. Vlasnik ga je stalno pokušavao prodati jer je trošio puno goriva. Nije imao klasične već zrakoplovne motore, iste kakve ima DC 9. Imao je 2 puta po 55000 konjskih snaga, postizao je brzinu od 35 čvorova ali je dnevno je trošio 350 tona goriva.

Kapetan najbolje marine na svijetu

Zbog bolova u kralježnici Branko je morao napustiti Bahame i potražiti liječničku pomoć. U SAD su mu rekli da je jedino rješenje složena operacija, a u Šibeniku su liječnici kazali: -Ni govora! Trebaš samo vježbati. Bili su u pravu pa se Branko ubrzo oporavio i opet našao na moru ali sada kao zapovjednik posade (staff captain) na brodu Insignia. -Na tom sam brodu, već jako umoran od mora, plovio 4 mjeseca. Kada je došlo do krize u putničkom prometu postao sam zapovjednik na trajektima koji plove preko La Mancha između Velike Britanija i Belgije. To je bilo naporno jer se plovi non-stop. Da bih to mogao raditi morao sam polagati posebne ispite. Tako sam postao pilot za britansku luku Ramsgate i belgijsku luku Oostende. Odradio sam ugovor i otišao se odmoriti u Šibenik. Tako sam se nakon svih silnih mora i oceana našao nasukan u mom dragom Šibeniku. Ali, ukazala se prilika da kapetan Branko svoje znanje i iskustvo iskoristi i u zavičaju. Posao mu je ponudio Franjo Pašalić, vlasnik marine Frapa koja slovi kao jedna od najboljih marina na svijetu. -Tako sam u ožujku 2010. godine postao kapetan marine Frapa. To je isto što i zapovjednik broda samo se ne plovi", kaže Branko koji je danas privatnik i obavlja posao kopilota u šibenskoj luci.




   

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!