Petak, 15 Rujan 2017 21:23

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Ivica Kostanić,novi-stari načelnik PU šibensko-kninske

Napisala: 
Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Ivica Kostanić,novi-stari načelnik PU šibensko-kninske

Ivica Kostanić, prvi je načelnik Policijske uprave šibensko – kninske koji je na toj funkciji uspio dobiti i treći mandat. Ponovno je na tu fukciju izabran ovih dana, među još dvadesetak načelnika policijskih uprava u Hrvatskoj. Javnost ga doživljava kao netipičnog policijskog dužnosnika jer se ne uklapa uobičajene predodžbe o policiji i policajcima, a mnoge zbunjuje i njegov imidž fetivog Šibenčanina iz Splita koji je, zapravo, rođeni - Sinjanin. Zbog toga su jednako zanimljive priče o njegovom podrijetlu, njegovoj policijskoj karijeri i ljubavi prema filmu, glazbi, knjizi i putovanjima u našoj rubrici „Upoznajte Šibenčane koje poznajete“. O tomu je Ivica Kostanić dao intervju časopisu „Šibenik tim“ prije određenog vremena, a isječci koje donosim aktualni su i danas:

Koliko smo uspjeli saznati obitelj Kostanić preselila je iz Sinja u Split nedugo nakon Vašeg rođenja 1958. godine kada je Vaš otac Ljubomir dobio posao načelnika Prijemnog odjeljenja Vojne bolnice, a majka Milka učiteljica u osnovnoj školi Ruđer Bošković u Splitu. Vi ste zapravo splitsko dite?

Ne baš. Rano djetinjstvo, do svoje šeste godine, proveo sam u Šibeniku kod dide Jakova Belamarića zvanog Pivalo i njegove druge žene Marije rođene Meštrov, koju smo zali Teta. Oni su živjeli u takozvanoj ražinskoj zgradi na rivi u Šibeniku, gdje je bilo kino Odeon odnosno 20 april, a ja sam bio kod njih jer su otac i majka radili pa nas djecu nije imao tko čuvati. Osim mog brata, sestre i mene kod njih je bila i druga njihova unučad tako da je uvijek bilo zabavno i nikada nam nije bilo dosadno. U Splitu sam išao u osnovnu i srednju školu, tamo sam i studirao. Split mi je drag, ali Šibenik je ipak moj grda.

Duboki i snažni šibenski korijeni

Iako rođenjem ispunjavate uvijete za sinjskog alkara i imate status Splićanina koji je došao u Šibenik, Vaši su šibenski obiteljski korijeni s majčine strane zapravo vrlo

Moj dida je kao umirovljenik bio kućepazitelj u toj zgradi u kojoj je i živio s našom Tetom u malom prizemnom stanu. Prije mirovine niz je godina radio kao konobar i natkonobar u danas nepostojećem hotelu De la ville tamo gdje je sada kino Šibenik i u kavani Astorija u prizemlju hotela. Otac od mog dide Marko Belamarić je bio postolar. Imao je malu radionicu kod Nove crkve na Gorici. Crkva mu je taj poslovni prostor davala besplatno jer je pjevao u crkvenom zboru. Bio je tenor i imao je predivan glas. O njega potječe obiteljski nadimak majčine loze Belamarića Pivalo. Moj pradjed Marko sa ženom Katicom rođenom Perković živio u obiteljskoj kući u Težačkoj ulici. Imali su devetero djece, šest sinova i tri kćerke, a uz mog didu Jakova, tu su bili njegova braća Joso koji je bio vozač u tvornici La dalmatina u Crnici, Petar koji je otišao u Ameriku, u New York, i nikad se nije vratio, Mate koji je bio bačvar kod obitelji Škarica, Mario koji je bio nosač na željezničkoj postaji i Vlade, te sestre Danka koja je bila krojačica, nije se udavala, Mila koja se rano udala za češkog diplomata Slavu Kubeca i otišla živjeti u Prag i starijim Šibenčanima dobro poznata Marija Belamarić.

Ako se ne varamo ona je imala nadimku šjora Marija Pivalova i bila je poznata po gatanju i čitanju sudbine iz karata?

Da Marija Belamarić, šjora Marija Pvalova bila je najpoznatija gatara u Šibeniku. Ona je imala vanbračnog sina Duju čija su djeca Sokola Belamarić udana Draganić -Vrančić, naša poznata balerina, majka glazbenika Aljoše Draganića-Vrančić te Uranka i Gortan. Moj djed Jakov sa svojom prvom ženom Anticom, Tonom čije je djevojačko prezime Periša, a podrijetlom je iz Mandaline imao pet kćeri od kojih je najstarija bila moja majka Milka. Ona je rođena 1924. godine. Njene mlađe sestre su Sonja koja se udala za Antu Dulibića zvanog Puće iz obitelji Mate i Dumice Dulibić iz Doca. Antina i Sonjina djeca su Željko Dulibić Crni, ravnatelj Lučke uprave šibensko-kninske županije i Dijana Dulibić Vlahov, bivša poslovna tajnica Grada Šibenik, Neda koja je otišla živjeti u Prag kod tete Mile, gdje se udala se za Čeha Jarka Sucharda, sa kojim ima petero djece i još živi u Pragu, Danica koja se udala za Ivu Lokasa iz Rasline, živjeli su u Konjicu i Splitu i imali dvoje djece. Njihov sin Goran Lokas bio djelatnik policije u Šibeniku, te načelnik Policijskih uprava u Dubrovniku i Splitu, a kćerka Biserka udala se za Maria Čalu iz Šibenika s kojim ima dva sina Dražena i Davora zvanog Dado.

 

Odakle je podrijetlom Vaš otac?

Moj otac Ljubo Kostanić bio je rođen 1918. godine u Drveniku kraj Makarske. Moju je majku Milku upoznao 1949. godine u vlaku na relaciji Split – Šibenik i više se nikad nije odvajao od nje. Oženili su se 1950 godine. 2000.godine lijepo su proslavili 50 godina skladnog braka. Do kraja života je živio sa majkom u Splitu. Bio sam najmlađi sam od njihovo troje djece ali su za razliku od mene Zoran i Lovorka udana Bujas rođeni u Šibeniku. Moj brat Zoran, koji je na žalost umro, živio je u Splitu i sa suprugom Inom ima kćerku Miu, a moja sestra Lovorka, živi i radi u Šibeniku. On se dala za Boška Bujasa iz Doca zvanog Ronteć profesora tjelesnog odgoja i poznatog rukometaša u mladosti koji je s majčine strane Tona rođene Kovač prvi rođak legendarnog Mate Miše Kovača. Lovorka je dugo godina bila profesorica i ravnateljica Ekonomske škole u Šibeniku, a sada radi kao direktorica poduzeća Gradski parking. Ona ima dvoje djece – sina Hrvoja i kćerku Danju i već dvoje unučadi.

 

Vaša je supruga također Šibenčanka?

Iz prvog braka s mojom prvom suprugom Splićankom imam kćerku Karmen, koja studira u Zagrebu. Od 2008. godine u braku sam sa Šibenčankom Jadrankom rođenom Šestan podrijetlom iz šibenske obitelji Ante i Ankice Ane Šestan koji su godinama bili kazališni djelatnici, a njihov sin Srećko Šestan, koji je radio u ministarstvu kulture RH i više godina bio pomoćnik ministra. Pošto jabuka ne pada daleko od stabla i Jadranka je kazališna djelatnica. Ona radi u propagandi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku.

 

Borac sam i ne obazirem se na spekulacije


U javnosti se uvijek iznova stvara dojam da je nemoguće zaštiti se od utjecaja politike na tako važnim dužnostima kakva je, između ostalih, i dužnost načelnika policijske uprave. Kakva su vaša iskustva?

Jako dobra. Jednostavno nisam dao da nitko utječe na mene. Nisam bio popustljiv prema bilo kome. Imate situaciju da je u Šibensko – kninskoj županiji na vlasti HDZ, a u Gradu Šibeniku kao središtu županije koalicija SDP – HNS. I s jednima i s drugima dobro surađujem, ali do jedne određene mjere i granice. U onom trenutku kada bih osjetio da bi u slučaju nekog delikta, kaznenog djela ili prekršaja moglo doći do, da tako kažem, miješanja sa strane, s bilo koje strane, nisam i ne bih to dozvoljavao i postupao sam i postupat ću dalje isključivo profesionalno, što znači zakonito i po pravilima struke.

U javnosti postoji i mišljenje da neke istrage i postupci koje policija provodi prethode sučeljavanjima i previranjima na političkoj sceni, među strankama ili unutar stranaka odnosno da se neke stvari vade iz ladice kada to nekome odgovara. Suočavate li se s problemom političke instrumentalizacije policije?

Takvih problema nismo imali. Nitko nije stao ni iza koga niti je bilo pritisaka ili zahtijeva da se nešto zataška. Vremena su takva da tu i mediji igraju pozitivnu ulogu pa je sve transparentno. Malo tko bi si danas dozvolio takav kiks da pokuša utjecati na policiju? Uostalom, mi ne dozvoljavamo upliv politike u naš posao. Kada bi se radilo nekom škakljivom predmetu postupali bismo vrlo oprezno ali ne tako da se oko njega vrtimo, da tako kažem, kao mačak oko vruće kaše već bismo postupili striktno po zakonu i po pravilima službe, apsolutno bi vodili računa da ne odugovlačimo i držimo se zakonskih rokova, da na njemu rade najbolji inspektori, da imamo stalan kontakt s našom središnjicom i državnim odvjetništvom shodno protokolu o suradnji policije i državnog odvjetništva.


U narodu postoje i neke ukorijenjene podrugljive predrasude o policajcima. Jeste li zadovoljni obrazovanjem, odgojem, ponašanjem vaših policajaca? Poznate su mi neke situacije kada su se prema građanima postavili bahato i superiorno.

Nikada do kraja ne mogu biti zadovoljan. Imamo mi i problema. Disciplinski postupci nisu rijetkost. Moramo voditi računa o onima koji su neuredni, koji se ponašaju bezobrazno… Neprestano ih educiramo, savjetujemo, upućujemo, ukazujemo na to da u dodiru s građanima moraju biti ljubazni pa i tolerantni do neke prihvatljive granice, da moraju znati pozdraviti, da moraju biti pristojni, da moraju znati reći: -Molim vas., kada traže dokumente. Drsko, bahato, arogantno i bezobrazno ponašanje prema građanima ne toleriramo. Stalno radimo na tome i stalno naglašavamo zašto je to važno i zašto se neprimjereno ponašanje policajca ne može tolerirati. Ako građani prijave takvo ponašanje odmah vršimo potrebite provjere i po utvrđenom moguće aktiviramo stegovne mjere. Takvih slučajeva nemamo mnogo ali ih ima. U takvim situacijama poslušamo obje strane. Ako je građanin u pravu, ako postoje svjedoci neprimjerenog ponašanja, tada policajac koji se tako ponaša snosi posljedice. Jako je važno da se policajci ponašaju etično, da su pažljivi, ljubazni i obzirni, jer cijeli sustav postoji zbog građana i zaštite njihovih prava, imovine i života.


Nikada nisam pomišljao da ću raditi u policiji

U javnosti ostavljate dojam netipičnog policajca, a nemate ni neki strogi gard koji često ide uz ljude u uniformi. Je li Vam posao u policiji bio prvo čime ste se bavili nakon studija prava?

U šibenskoj policiji sam od 19. lipnja 1986. godini. Prije toga sam jedno vrijeme radio u turističkoj agenciji Kompas kao njihov predstavnik na splitskom aerodromu. Nakon završetka studija nisam uspio naći posao pa sam nekoliko godina radio sezonski u turizmu. To nije bio stalni posao, a Slovenci su bili dosta tvrdi kada je riječ o zapošljavanju. Kod njih treba raditi desetak godina da vam uopće ponude stalni posao. Podnosio sam kao diplomirani pravnik više molbi, natjecao sam se svuda ali nigdje nije bilo posla. Nikada nisam ni razmišljao ni pomišljao da bih mogao raditi u policiji. Ta mi mogućnost nije bila ni u primislima. Presudan je bio splet okolnosti. Ukazala se prilika da dobijem posao inspektora, operativnog djelatnika s posebnim ovlaštenjima, za što nije trebalo provoditi natječaj, u tadašnjem Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Šibeniku. Zahvaljujući visokoj stručnoj spremi postao sam inspektor i počeo se baviti gospodarskim kriminalitetom. Na tim sam poslovima radio godinama. S vremenom sam napredovao do šefa organiziranog kriminaliteta, pa voditelja kompletnog odsjeka za obradu kriminaliteta, te šefa odsjeka kriminaliteta droga. Prošao sam sve instance u policiji i sve linije rada krim policije. Mogu slobodno reći da sam došao na mjesto načelnika nakon što sam prošao cijeli put. Jedan sam od rijetkih koji je sve to prošao iako je došao je iz građanstva, a ne iz sustava policijskog školovanja. Možda sam zato što sam došao iz građanstva malo fleksibilniji pa me se doživljava kao netipičnog policajca. Uostalom ,
smatram da predrasude i stereotipe treba rušiti, neke ukorijenjene prosudbe o policajcima iz korijena mijenjati. Svaki posao je specifičan, drukčiji, ali kada se uđe u neki posao, ako se nađe sebe u tom poslu, zavoli ga se i daje cijelog sebe, onda tu ne postoje problemi.

 

Policija je ipak poseban sustav. Ima li tu uopće slobode i prostora za kreativnost?

Ja taj posao nastojim oplemeniti, nastojim da cijeli sustav bude fleksibilniji, naravno u zadanim okvirima. Strogi policijski sustav mi ne smeta i ne osjećam da me bilo u čemu sputava. To jednostavno mora biti tako. Kada bi bilo drukčije došlo bi do nediscipline i problema u poslu. Vjerujte mi da su i unutar tog strogog okvira mogući samoinicijativa i imaginacija pa i mašta. To je dobro za posao, to je dobro za ljude koji s tim poslom bave.

Policija i mediji su srodne službe

Otvoreni ste i prema medijima što je također rijetkost ne samo u policijskoj struci nego i među dužnosnicima općenito. Očito Vam je stalo do dobre slike u javnosti!

Policija i mediji su srodne službe, jer su okrenute javnosti i rade posao za opće dobro. Vidim tu dosta sličnosti, razloga i mogućnosti za suradnju. Rado surađujem s medijima ali priznajem da volim kvalitetno novinarstvo, volim surađivati s objektivnim novinarima koji se prema svom poslu odnose profesionalno i korektno. Podržavam istraživačko i afirmativno novinarstvo. Ne volim žutilo, ne volim senzacionalizam, ne volim stav da samo loša vijest prodaje novine. To me moram priznati ljuti i nervira. Inače o medijima mislim sve najbolje. Koliko su nam samo puta pomogli u poslu! Smatram našu suradnju osobito važnom i korisnom.

 

Sedma umjetnost

Vaši hobiji također nisu tipični za policijske službenike, barem kako ih javnost doživljava. Je li točno da ste filmofil i veliki ljubitelj filmske umjetnosti?

Istina je. Film volim još od svoje mladosti, od srednje škole i fakulteta. U Splitu za vrijeme studija doslovno sam visio u kinoteci. Tamo su se prikazivali ciklusi klasičnih filmova i tu sam definitivno zavolio film kao umjetnost. U tim svojim ranim danima fascinacije filmom nisam bio sam. Imao sam jedan širi krug prijatelja koji su također voljeli film i puno znali o filmu i filmskoj umjetnosti pa smo nakon predstava razgovarali o filmovima i analizirali ih. To me je radovalo i rado sam u tome sudjelovao. U kinoteci su prikazivali filmove renomiranih redatelja, filmske klasike, cikluse filmova pojedinih vrhunskih filmskih glumaca. To sam osobito rado gledao pogotovo kada su filmovi prikazivani kronološkim redoslijedom pa se mogao pratiti razvoj, uspon, vrhunac pa i sumrak nekih filmskih glumaca. Kada su se moji omiljeni filmovi počeli pojavljivati na video kasetama, a posebno nakon pojave DVD-a počeo sam ih sakupljati tako da danas imam veliku filmoteku u kojoj uživam u slobodno vrijeme. Nekim filmovima se uvijek rado vraćam i uvijek ih rado iznova gledam. Imam vrijednu kolekciju s više od dvije tisuće filmova. Film pratim i danas, ali sam tradicionalista. Nije riječ o tome da ne volim nove filmove i žanrove, riječ je o tome da su filmovi prije bili puno kvalitetniji, ti su filmovi imali fabulu, imali su poruku, vrhunske dijaloge. Radili su ih izvanredni redatelji i glumci, danas se manje više sve bazira na pirotehnici i specijalnim efektima, kao da je riječ o video igricama a ne filmovima. Prije su scenarije za filmove radili vrhunski pisci, oni su pisali kvalitetne dijaloge. Kada se pogleda jedan klasik, takav film je pun ljepote slike, riječi, radnje, zapleta, duha. U filmovima danas uživam gotovo isključivo kod kuće. Odem pogledati neki dobar film i u kino ali rijetko, više onako, da ne zahrđam. U kino odem ako se radi o nekom art filmu. Ako je još i iz francuske produkcije onda ne mogu odoljeti.

Volim filmove koji oplemenjuju gledatelje

-Otkrijte nam koji su Vam filmovi, redatelji i glumci najdraži?

Ja jednostavno volim dobar film. Imam neke svoje redateljske i glumačke favorite. Za mene je recimo najbolji film svih vremena Fellinijev Amarcord iz 1974.godine. Drugi na listi najboljih filmova je film Boba Fossa Cabaret s Lizom Minneli, potom Casablanka sa Humphrey Bogartom, Ciminijev Lovac na jelene, Američki grafiti redatelja George Lucasa, Dan velikih valova John Miliusa, Annie Hall Woody Allena, Neki to vole vruće Billy Wildera, trilogija Kum Francis Ford Coppole i dr. Volim stare redatelje Johna Forda, Howard Hawksa, Raoul Walsha, Alfreda Hitchocka, Sergio Leonea, John Hustona i mnoge druge. Gledam sve, volim Franka Capru, filmove braće Marx, od novijih redatelja sve filmove Briana de Palme, Stevena Spielberga, Michael Mana i mnoge kojih se sad ne mogu sjetiti. Ti filmovi oplemenjuju onoga koji ih gleda i iz njih se može puno toga naučiti. Neke filmove koje volim gledao sam i po dvadeset i više puta.

The Blues Brothers

Moj kultni film je The Blues Brothers redatelja John Landisa sa genijalnim glumcima pokojnim John Belushiem i Dan Aykroydom, u kojem svoje pjesme izvode najveća imena bluesa i soula James Brown, Ray Charles, Arethe Franklin i druge legende, mislim da je to film koji sam pogledao bezbroj puta tako da znam napamet svaku sekvencu i dijalog. Obožavam glumca Humphrey Bogarta od starije generacije, imam sve njegove filmove, a od novije generacije glumaca Marlona Branda, Roberta De Nira i Al Pacina, koji su čisti genijalci. Od glumica jako volim Meryl Streep kao snažnu karakternu glumicu. Oduševljava me i redatelj Michael Mann i posebice njegov film Heat (Vrućina) u kojem je povezao Roberta De Nira i Al Pacina. Film je kao nepregledno, zanimljivo, široko i duboko more.

Johnny Cash, Bitter Tears (Ballad of the American Indian)

-Zaljubljenik ste i u glazbu, a poznato je da volite i čitati?

Volim soul, blues i county glazbu. Obožavam Johnya Casha. Imam sve njegove nosače zvuka, a posebice me se dojmio njegov album Bitter Tears (Ballad of the American Indian), gdje često uživam u predivnoj pjesmi As long as the grass shall grow koja traje preko šest minuta i poseban je užitak za mene. Dragi su mi i Willy Nelson, Cris Cristoferson, koji je napisao neke bezvremene stvari koje je proslavila Janis Joplin. Tu je i Merle Haggard. Volim Aretu Franklin, Raya Charlesa, Percya Sledga, Otisa Redinga… Na koncerte ne idem često. Volim, recimo, slušati klape u Skradinu. To mi je poseban gušt. Volim klape ali i svu ostalu dobru domaću glazbu. Volim Arsena Dedića i Olivera Dragojevića, uz čije sam pjesme odrastao. Osim glazbe i filma volim i čitati, a zavolio sam i kazalište. Od starijih pisaca volim Ivu Andrića i Mešu Selimovića, a od mlađih pisaca Gorana Tribusona. Prije sam čitao više, a sada kada mi nešto dođe pod ruku. Nedavno mi se svidio izvrstan skandinavski krimić Lovac na glave.

Imam još jedan porok

Oni koji me bolje poznaju znaju da imam još jedan porok. Volim putovati. Kao student sam puno putovao po Europi koristeći studentske popuste. Cijelu sam Europu proputovao inter railom. Rado putujem i sada. Bio sam u Svetoj zemlji i na svadbenom putovanju na Kubi koja mi se posebno svidjela. Taj karipski otok me fascinirao ne samo prirodnim ljepotama i predivnim glavnim gradom Havanom, već posebice ljudima koji žive u velikom siromaštvu ali usprkos tome svi su vedri i nasmijani, sviraju i plešu na ulicama i trgovima.

Šibenik je moj izbor i moja sudbina

Rođeni ste u Splitu, ali ste po majci Šibenčanin. Jeste li baš željeli živjeti u Šibeniku ili je to bilo silom prilika?

To je bila moja želja. Uvijek sam govorio da želim živjeti ili u Splitu ili u Šibeniku. Drugi me gradovi nisu zanimali. Za Šibenik sam sudbinski i rodbinski vezan. U Šibeniku sam stalno od 1986. godine kada sam zahvaljujući tadašnjem načelniku Anti Bujasu dobio posao u ovdašnjoj policiji.

 

 

Vaša majka Milka Kostanić je bila velika zaljubljenica u Šibenik, u svoj rodi grad pa je godinama bila dobri duh Društva Šibenčana u Splitu. Je li Vam i ona usadila tu ljubav prema Šibeniku?

Naravno. Moja majka kao fetiva Šibenčanka, Obožavala je svoj Šibenik tako da je bilo logično da je u Splitu osnovala i bila doživotna predsjednica Društva Šibenčana i prijatelja Šibenika. Kada je otišla u mirovinu posvetila se Društvu Šibenčana. Na žalost, nakon njezine smrti to se društvo ugasilo. Kod mene su pečat i dokumentacija društva. Pokušavao sam angažirati neke mlađe ljude da to preuzmu i nastave kontinuitet društva, ali nitko nije bio zainteresiran. Možda je Split previše blizu Šibenika da bi mogla opstat nostalgija za zavičajem i potreba za druženjem te vrste.

Kako Vi osobno doživljavate Šibenik. Je li Vam ipak žao što ne živite u nekom većem gradu, u prvom redu Splitu?

Šibenik je, kako sam kazao, moja sudbina i iznimno sam vezan sam za njega. Pola života sam proveo u Splitu, pola u Šibeniku, ali Šibenik odnosi prevagu. Obožavam ovaj grad i tu ću ostati živjeti. Možda i zbog toga što sam došao iz druge sredine meni je u Šibeniku sve lijepo. Šibenik je idealan grad za lijepo i mirno življenje. Možda nije za mladost, za dokazivanje u karijeri jer mladi ovdje nemaju dovoljno mogućnosti kakve im nude veći gradovi. Međutim Šibenik je moj favorit u svakom pogledu. To je za mene veoma ugodna sredina počevši od prirode i blizine dvaju nacionalnih parkova, ljepote samog grada, događanja koja se u posljednje vrijeme nude i po kvaliteti života koju pruža. U Šibeniku je odrasla i moja kćer Karmen koja je završila Građevinski fakultet u Zagrebu,a koja mi je uz moju obitelj i prijatelje velika potpora u životu.

 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!