Ponedjeljak, 04 Rujan 2017 14:20

Čuvene vinarske obitelji: Obitelj Tambača iz palače Pellegrini i šibenska maraština

Napisala: 
Čuvene vinarske obitelji: Obitelj Tambača iz palače Pellegrini i šibenska maraština

 Šibenik je između dva svjetska rata imao čuvena vina i vinare koji su osvajali nagrade na međunarodnom tržištu. Oduševljavali su svojim vinima Europu od početka 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata nanesena im je nepravda i marginaliziralo ih se.

Nepoćudni kulaci i veleposjednici


Poznate šibenske vinarske i obitelji su nakon 1945. godine pa sve do sloma bivše SFR Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske bile su tretirane kao kulaci, veleposjednici, a time neprijatelji radničke klase. Mnogima je imovina bila oduzeta, vinarije konfiscirane, a njihovo znanje, iskustvo i ugled ignorirani. Bili su potisnuti iz javnog života i gospodarstva Šibenika tako da se uspomena na njih očuvala tek u uskom intimnom krugu obitelji i bliskih potomaka.

 

Na velike šibenske vinare i vinarske obitelji, jer iz jedne od njih i sam potječe, u prvoj i jedinoj monografiji o šibenskom vinogradarstvu i vinarstvu Vinogradarstvo i vinarstvo šibenskog kraja kroz stoljeća ukazao je njen autor Andrija Tambača, najvažniji i najpouzdaniji kroničar šibenske vinogradarske i vinarske povijesti. On te šibenske obitelji kojima imamo zahvaliti da je šibensko vinogradarstvo i vinarstvo bilo poznato u Europi i da su kvalitetna šibenska vina dobivala nagrade i medalje na mnogo¬brojnim međunarodnim izložbama vina, kako ih definira Šime Županović, u svojoj hvalevrijednoj monografiji spominje, nažalost, na tek deset od njenih preko 420 stranica.

No, ne trebamo mu to zamjeriti. Njemu sigurno nije bilo lako reducirati na rudimentarne tragove najbogatiji i najslavniji dio povijesti šibenskog vinarstva i vinogradarstva, a njegove aktere, šibenske vinare i vinarske obitelji koje su bile stupovi građanskog Šibenika, nositelji javnog, kulturnog, političkog i intelektualnog života, začetnici novih naprednih tehnologija te mentori i mecene najvažnijih gradskih kulturnih, socijalnih i sportskih institucija, tek nabrojati. Naprotiv, moramo mu biti zahvalni što nam je ostavio jasan znak na mjestu gdje treba kopati da bi ih se spasilo iz mraka zaborava, izvuklo na svjetlo dana i vratilo tamo gdje im je oduvijek bilo mjesto - u temelje prošlosti, slave i ponosa Šibenika.

I ne samo to. Andrija Tambača nam je ostavio vrijednu građu i rukopis teksta o vlastitoj obitelji – vinarskoj obitelji Tambača koja je bila predvodnik plejade vrsnih šibenskih vinara koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća te posebno u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata kakvoćom svojih vina bili ravnopravni, a u nekim segmentima čak i nadmoćni, vinarima iz Francuske, Italije i drugih europskih zemalja.

Rukopis Andrije Tambače o porijeklu i povijesti vinarske obitelji Tambača te o njenom doprinosu razvoju, napretku i uspjesima šibenskog vinarstva do sada nije objavljivan. Za njegovo postojanje doznali smo od Andrijinog nećaka dr. ing. Gojka Nikolića Dade koji ga je doradio i dopunio, a mi ga objavljujemo u redaktorskoj inačici


Obitelj Tambača jedna je od najstarijih i najuglednijih šibenskih obitelji. Njenu prisutnost u Šibeniku moguće je kontinuirano pratiti od kraja 16. stoljeća iako nije pouzdano je li njen rodonačelnik Juraj Tambača (Zorzi) rođen u Šibeniku. Problem je u tome što se prezime Tambača ne spominje u najstarijoj matici župe sv.Jakova (Liber baptizatorum 1581. − 1605.). Juraj se, međutim, spominje u najstarijoj matičnoj knjizi šibenskog Doca (Liber baptizatorum Parochie Sancti Marci 1685. − 1700.) kao otac Ante Tambače koji se u Šibeniku rodio 1660. godine. Zbog tog podatka opravdana je pretpostavka da je Juraj doselio u Šibenik između 1650. i 1660. godine, dakle neposredno nakon velike epidemije kuge 1649. godine od koje je tijekom svega šest mjeseci stradalo devedeset posto stanovništva Šibenika.

Drugi je pouzdani trag o pojavi obitelji Tambača u Šibeniku izvještaj biskupa Callegarija iz 1686. godine u kojem on donosi popis pedeset siromašnih obitelji koje žive u Docu (Lista delli poveri che si trovano nel Parochisto di S. Marco in Borgo di mar di Sebenico), među kojima je Zorzi Tambača sa svojih dvoje unuka (Zorzi Tambacha con doi nepoti e una poveretta). To dvoje djece spomenutih u biskupovom izvještaju Jurjevi su unuci Lovre (r.1684.) i Antonija (r. 1686.). Ostala dva unuka rodila su se kasnije pa ih se ne spominje u tom, za povijest Šibenika, nevjerojatno važnom i zanimljivom dokumentu.
Juraj je, upućuje na to podatak fratra Bilogara iz samostana na otoku Visovcu, u Šibenik došao iz Dalmatinske zagore. Bilogora naime u svojoj matici iz 1684. godine u nekom sporu kao svjedokinju navodi Mandu Tambaču iz Unešića, što znači da su tamo živjeli neki od te obitelji. Za nas je osobito znakovito da se i iz tako oskudne dokumentacije razaznaje da su Tambače već tada bili vinogradari i vinari te da su vino i vinogradi bili glavni izvori njihovih prihoda i egzistencije te znatnog prosperiteta i društvenog ugleda.

 

 

Odlazak iz Doca

Za granu obiteljskog stabla Tambača o kojoj je ovdje riječ posebno važan bio je Šime Tambača zvan Šiška (1776.). Po njemu je ta grana obitelji Tambača dobila nadimak Šiškini. Šime je, čini se, postavio temelje ekonomskog rasta obitelji zahvaljujući kojem je ona 1898. godine bila u stanju preseliti iz Doca u prestižno središte tadašnjeg Šibenika uz katedralu sv. Jakova. Nadimak Šiškini izgubio se nakon preseljenja iz Doca te naglog rasta i grananja obitelji. Josip (Joso) Tambača koji se oženio Anom (Ankulom) Bogdanović-Panjkota imao je, primjerice, desetoro djece, od kojih je dvoje umrlo dok su bili vrlo mali. Novi naraštaji Tambača od Ante i Andrije Tambače nadalje, a potom Joška i Duška Tambače, dobili su nadimak Coce, a ostali Tambače, kojih nema mnogo, imali su nadimak Koć, Koćevi ili Koćini.

Obiteljski posjedi

Tambače su svoja imanja stalno proširivali i u njih pametno i sustavno ulagali. Po svemu sudeći nisu bili samo umješni vinogradari i vinari već i vješti trgovci. Pozitivan utjecaj na rast obitelji od jedne od najsiromašnijih u Docu do jedne od imućnijih u Šibeniku imao je kanonik don Grgo Tambača koji je živio u zajedničkom kućanstvu s Josom (Josipom) Tambačom, djedom suautora ovog teksta Gojka Nikolića Dade.
Kanonik don Grgo Tambača (1860. – 1938.) i njegov brat Jakov-Filip Tambača (1844. - ?) kupili su 1898. godine palaču Pellegrini (o kojoj ćemo opširno pisati u jednom od narednih brojeva našeg časopisa) uz katedralu sv. Jakova koja je sve do sredine prošlog stoljeća cijela bila u vlasništvu obitelji. Ta će palača, zajedno s pripadajućim trgom Četiri bunara, u godinama koje slijede postati jednim od najvažnijih objekata u povijesti šibenskog vinarstva i šibenskih vina.
Prema podacima iz dostupnih dokumenata te obiteljskoj knjizi posjeda i nekretnina koja se vodila do početka Drugog svjetskog rata procjenjuje se da su Tambače imali između 250 i 400 tisuća četvornih metara vinograda, polja, pašnjaka i šuma. Najveći dio njihovih posjeda nalazio se u Vrpolju, Donjem polju, Rožicama, Rujavama, Barama, Jadrtovcu, Martinskoj te Zatonu na pozicijama Orljaku, Srimi, Škrilama, Čaplini, Gaju i Dubinama. Pojedini dijelovi Martinske nazivani su po prezimenima obitelji koje su ih posjedovale pa se tako dio Martinske od Duboke uvale do Kanala sv.Ante (gdje je bio kamp, a ranije skladište municije bivše JNA), jer je bilo vlasništvo obitelji Tambača, još i danas naziva Tambača. Slično se dogodilo i s palačom Pellegrini koja se, nakon što ju je kupila obitelj Tambača, počela nazivati palača Pellegrini-Tambača.

 

 

Vina obitelji Tambača

Svi naraštaji obitelji Tambača, od kada je moguće pratiti njene povijesne tragove, bavile su se vinogradarstvom i proizvodnjom vina. Ono je bilo glavni izvor prihoda za održavanje brojne obitelji i školovanje djece. Tom su poslu pristupali krajnje ozbiljno i predano pa su uspješno prebrodili i teške krize koje su krajem 19. stoljeća pogađale tu gospodarsku granu. Treba uočiti da su Tambače prestižnu palaču Pellegrini kupili tri godine nakon što se 1895. godine pojavila filoksera u šibenskom kraju. To znači da su se uspjeli održati i nakon što im je ostalo upola manje vinograda nego što su ih imali prije pojave filoksere. Napustili su vinograde na Martinskoj i Srimi, a obnovili su samo vinograde u Donjem polju, Vrpolju, Rožicama, Rujavama i Barama na površini od 30 000 četvornih metara koji su im između dvaju svjetskih ratova donosili oko petnaest tisuća litara vina godišnje. Iako se može činiti da je to malo, Tambače su i dalje napredovali, a njihova obitelj smatrana je dobrostojećom i posjedničkom. Kako je to moguće?

Znanje i nove tehnologije

Za razliku od većine drugih sličnih obitelji u Šibeniku koje su živjele od vinograda i vina Tambače su puno ulagale u znanje i, današnjim rječnikom rečeno, nove tehnologije te, među prvima u Šibeniku, u marketing.
Josip (Joso) Tambača ključna je osoba u priči o dobrom gospodarenju te naprednom vinogradarstvu i vinarstvu. Po mnogo čemu bio je pionir i vinarski inovator koji ne bi smio biti zaboravljen. On je prije svega mnogo čitao, učio, usvajao nova znanja te ih zajedno s novim tehnologijama primjenjivao u praksi. Vrlo je dobro surađivao s ondašnjim poljoprivrednim stručnjacima i bio je među prvima u Šibeniku koji su primjenjivali suvremene metode u obradi i zaštiti vinograda i u proizvodnji vina. U to vrijeme šibenski i dalmatinski težaci, inače vrlo dobri i marljivi vinogradari, trpjeli su velike štete i gubitke, a naporni rad im se slabo isplatio jer nisu znali njegovati svoja vina.
Vina su im se brzo kvarila jer je malo koji od njih krajem devetnaestog stoljeća vodio računa o higijeni vinskog posuđa, suzbijanju problematičnog vrenja mošta, sumporavanju bačava (dezinfekciji) ili dodavanju vinske kiseline kada je bilo potrebno. Stanje se popravilo tek nakon Prvog svjetskog rata u velikoj mjeri zahvaljujući udruživanju vinogradara u vinske zadruge, djelovanju Poljodjelske poslovnice, a najviše zahvaljujući primjeni iskustava naprednih vinogradara među kojima su bili i Tambače.
Proizvodnja i kvaliteta vina obitelji Tambača još se više poboljšana nakon preseljenja u palaču Pellegrini-Tambača koja je imala dvije konobe vrlo prikladne za njegovanje vina. Zbog toga su njihova vina uvijek bila zdrava i kvalitetna pa su na brojnim izložbama dobivala najviše ocjene i prestižna priznanja. No od medalja i diploma koje su dobivali širom Europe možda je najvrjednije priznanje koje su za kakvoću svojih vina odbili u – Šibeniku! Naime prije pa i poslije Drugog svjetskog rata sve su crkve u Šibeniku kupovale bijelo vino kod Tambača kao misno vino.

 

Šibenski šampanjac

Manje je poznato da je u jednom periodu prije Drugog svjetskog rata obitelj Tambača proizvodila i odličan šampanjac. Poneka boca Tambačinog pjenušavog vina mogla se naći u Šibeniku sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, a možda i danas negdje netko čuva neki raritetni primjerak.

Autohtona šibenska desertna maraština

Moglo se očekivati da će obitelj Tambača ekonomski nazadovati jer je s bitno smanjenih površina svojih vinograda dobivala daleko manje grožđa nego ranije. No dogodilo se suprotno. Nova je situacija donijela novi prosperitet obitelj, a uzroke treba tražiti u njihovoj poduzetničkoj spretnosti i temeljitom propitivanju potreba tržišta. Iako su Tambače i za svoja iznimno kvalitetna bijela i crna vina dobili niz prestižnih europskih priznanja, njihov najvažniji, najpoznatiji i tržišno najuspješniji proizvod bilo je posebno desertno vino. Riječ je o znamenitoj, širom Europe hvaljenoj, te od vodećih vinskih stručnjaka višestruko nagrađivanoj, šibenskoj maraštini odnosno Tambačinoj maraštini.
Drugdje u Dalmaciji maraština je bila tek jedno od kvalitetnih suhih bijelih vina, no u Šibeniku je postojala tradicija proizvodnje prirodnog, slatkog desertnog vina od napola osušenih bobica grožđa maraštine. To vino bilo je, današnjim rječnikom rečeno, izvorno, autohtono šibensko vino koje se nije proizvodilo nigdje drugdje, a okusom, mirisom i kakvoćom bilo je daleko iznad inferiornog talijanskog prošeka koji ga je u novije doba, na žalost, nadvladao i bacio u zaborav.

 

Tragovi maraštine u prošlosti

O toj specifičnoj, finoj šibenskoj desertnoj maraštini malo je sačuvanih zapisa. Ipak Andrija Tamabača,istražujući povijest šibenskog vinogradarstva i vinarstva, uspio je pronaći jedan dragocjen zapis iz 1845. godine u listu La Dalmazia, koji je napisao šibenski posjednik, i sam uspješan vinar, Vice Mattaiazzi pod naslovom Coltivazione della viti d´uva maraschina e metodo usate a Sibenico nella fattura del liquore dello stesso nome. U tom članku on navodi da obrađuje jedan dio vinograda na kojem je prije stotinu godina, dakle oko 1750. godine, njegov pradjed zasadio maraštinu te dodaje da je 1838. godine nekoliko šibenskih posjednika poslalo u Beč uzorke tog specijalnog vina na ocjenjivanje. Stručna komisija ocijenila je ta vina kao odlična, a neki uzorci su zauzeli prvo mjesto među najboljim svjetskim vinima. Taj uspjeh potaknuo je i druge šibenske vinogradare da se posvete proizvodnji tog desertnog vina koje je vladalo Europom sve do početka Drugog svjetskog rata jer nije imalo gotovo nikakvu konkurenciju.
Skupocjena maraština

Nemamo podataka o tome koji se Tambača prvi počeo baviti proizvodnjom maraštine. Pouzdano se zna da je to vino u drugoj polovini 19. stoljeća proizvodio Jakov-Filip Tambača (rođen 1844. godine), ali u skromnim količinama. Početkom dvadesetog stoljeća njegov sin Josip (Joso) Tambača (1874. − 1932.) počeo je najveću važnost pridavati proizvodnji upravo desertne maraštine jer je ocijenio da bi ona mogla biti tražen proizvod. Njegovo se predviđanje pokazalo točnim jer su uskoro uslijedile nove vinske krize koje su znatno pogoršale ekonomsko stanje vinogradara koji su proizvodili kvalitetna i stolna vina, a potražnja za maraštinom nije slabila.
Prebacivanje težišta obiteljske vinske ekonomije s klasičnih vina na desertnu maraštinu bilo je moguć jer je palača Pellegrini-Tambača u kojoj je živjela obitelj Tambača za to pružala gotovo idealne uvjete. Imala je kvalitetne konobe pogodne za dugo dozrijevanje maraštine te prostrano dvorište / vrtal (prostor iznad gradske gusterne zvane Četiri bunara) gdje je grižjolama bilo moguće sušiti grožđe u gotovo besprijekornim higijenskim uvjetima. Prostor za sušenje grožđa bio je ograđen zidom. Tambače su tu imali pomoćnu zgradu za smještaj vinarskog alata i pribora te strehu ispod koje su čuvali grižjole kada nisu bile u uporabi. Prostor Četiri bunara korišten je za sušenje grožđa i proizvodnju malih količina maraštine sve do 1955. godine.
Poslije Josipa Tambače proizvodnjom maraštine nastavio se baviti njegov sin Ante Tambača (1902. – 1958.) koji je još više unaprijedio i modernizirao proizvodnju. Postupak dobivanja desertne maraštine bio je složen, zahtijevao je dosta rada i duže dozrijevanje, ali cijena mu je bila dobra, a potražnja konstantna, tako da je i s godišnjom proizvodnjom od dvadeset do trideset hektolitara tog rajskog pića obitelj Tambača mogla dobro živjeti. Prodajna cijena maraštine bila je, naime, šest do osam puta veća od cijene stolnih vina.

Zlatom i slavom ovjenčano ljekovito šibensko vino

O odličnoj kvaliteti Tambačine maraštine svjedoče brojne zlatne medalje i diplome koje je dobila u zemlji i inozemstvu. Ipak, najveće je priznanje dobila 1934. godine od Instituta za opću exp. patologiju i farmakologiju Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu koji je odobrio da se maraština (Vinus marstinae) može upotrebljavati za pripravljanje raznovrsnih lijekova i ljekovitih vina po ljekarničkim potrebama u potpunoj suglasnosti i skladu s propisima države kao i inostranih farmakopeja.
To je jedinstven slučaj u našoj zemlji, a rijetki su i u svijetu, da se neko vino službeno uvrsti među lijekove. Na temelju toga Tambačina maraština, kako su je Šibenčani obično nazivali, prodavala se u mnogim ljekarnama Kraljevine Jugoslavije pa i susjednih zemalja, a bila je nezaobilazna u ponudi tadašnjih najboljih hotela. Od brojnih odlikovanja koje je Tambačina maraština dobila na izložbama u zemlji i svijetu do danas je ostalo sačuvano svega dvanaest zlatnih diploma, onih koje su visjele u predvorju palače Pellegrini-Tambača.

 

Sumrak sage o maraštini

Tambače su se zahvaljujući vinu uzdigle do statusa relativno bogate šibenske obitelji koja je uživala ugled i poštovanje. Imali su značajnu ulogu u gospodarskom, kulturnom, javnom i političkom životu Šibenika sve do Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega, a kao uzorni i napredni vinogradari bili su poznati i izvan naše zemlje.
Proizvodnja vina i desertne maraštine počela se smanjivati nakon smrti Ante Tambače 1958. godine, a potpuno se ugasila nakon smrti Ane (Ankule) Tambače 1964. godine jer je Antin sin Joško umro iste godine u dvadeset četvrtoj godini života za vrijeme odsluženja vojnog roka na Korčuli.
Palača Pellegrini-Tambača 1958. godine prešla je dijelom u tzv. društveno vlasništvo, a 1967. godine dobila je status spomenika kulture. Prostor Četiri bunara nakon 1955. godine više nije bio u najmu obitelji Tambača. Vraćen je tadašnjoj šibenskoj općini i puno desetljeće o njemu nitko nije brinuo pa je propadao zapušten i zarastao u korov. Šezdesetih godina tu su održavane predstave šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala, a obnovljen je tek u novije vrijeme i danas služi kao ljetna terasa restorana Pellegrini. U palači još uvijek živi potomak obitelji Tambača, a uspomenu na vinarsku slavu te obitelji čuvaju ostaci makine za grožđe u velikoj konobi ispod palače.
Jedan dio potomaka poznate obitelji Tambača i dalje živi u Šibeniku, a veći dio se raspršio i živi u Splitu, Rijeci i Zagrebu. Nitko nije nastavio tradiciju obitelji, izabrali su druga zvanja prema svojim sklonostima te su stručnjaci u svojim područjima: inženjeri, ekonomisti, glazbenici, skladatelji, liječnici ili sveučilišni profesori. Neki su poznati široj javnosti kao prof. dr. sc. Staniša Nikolić, psihijatar, prof. dr. sc. Gojko Nikolić, ing. strojarstva, te Duško Tambača, poznati skladatelj, melograf, klapski voditelj i pjevač. Kako ih je većina rođena u palači Pelegrini-Tambača, emotivno su vezani za to zdanje i rodni grad Šibenik.

Oaze nostalgije

Slavna šibenska odnosno Tambačina maraština potonula je u zaborav i danas se tog čudesnog okrepljujućeg napitka s nostalgijom sjećaju tek najstariji Šibenčani. Neki od njih u svojim vinogradima još brižno njeguju male oaze s nekoliko čokota maraštine i kod kuće proizvode tek po litru ili dvije mirisne, jantarno-zlatne šibenske maraštine pa je kao dragocjenu likariju na kućarine dodaju u zavajon da bi im unuci izrasli u zdrave i snažne ljude.


 

Objavljeno u Volim Šibenik
Više u ovoj kategoriji:

ČASOPIS VOLIM ŠIBENIK

 

MOK.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mok.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se!